Osnovna ideja teorije izbornog tijela (selectorate theory) jest da političari žele doći na vlast i ostati na vlasti, te da je to jedina motivacija koja nam može objasniti njihove postupke. Ono što političare razlikuje jest izborno tijelo o kojem ovisi njihov dolazak i ostanak na vlasti.

Naime, ni jedan političar ne može vladati bez podrške. U doslovnom smislu, apsolutna vlast ne postoji. Ni Džingis Kan ni Josip Staljin ni Adolf Hitler nisu mogli činiti što god su željeli. Niti je to mogao Kenneth Lay u Enronu ili Steve Jobs u Appleu.

Političku arenu o kojoj ovise politički vođe čine tri skupine: nominalno izborno tijelo, realno izborno tijelo i pobjednička skupina. Nominalno izborno tijelo čine svi oni koji imaju bilo kakvu legalnu ulogu u izboru političkog vođe. Realno izborno tijelo čine oni koji stvarno učestvuju u njegovom izboru. Pobjedničku skupinu političkog vođe čini onaj dio realnog izbornog tijela čija je potpora bila nužna za njegov dolazak ili ostanak na vlasti.

U zapadnim demokracijama nominalni izbornici su svi s pravom glasa, realni su oni koji uistinu glasuju, dok pobjedničku skupinu političkog vođe čine oni čiji su mu glasovi donijeli pobjedu. U režimima poput bivše SFRJ nominalni izbornici bili su svi s pravom glasa, realni su bili članovi KP, dok je pobjedničku skupinu činio CK ili još uži vrh komunističke partije. U monarhiji poput Saudijske Arabije nominalno i realno izborno tijelo čine stariji članovi kraljevske obitelji, dok pobjedničku skupinu čini njen još uži dio.

Nominalno izborno tijelo tek je rezervoar potencijalne podrške vođi, realno izborno tijelo uključuje one čija podrška ima stvarnog utjecaja, dok pobjedničku skupinu čine samo oni čija je podrška bitna i bez koje vođa ne bi bio vođa. Dakle, radi se o zamjenljivima, utjecajnima i bitnima.

(S tom podjelom susrećete se i u firmi za koju radite. Razmislite o vašem generalnom. Tko su oni bitni, bez čije podrške on pada? Tko su oni koji nisu bitni za njegovu poziciju, ali ipak značajno utječu na upravljanje firmom? I konačno tko su oni zamjenljivi koji marljivo ili manje marljivo rade, možda s nadom da će se jednom probiti među utjecajne ili čak i bitne.)

O političkom spektru često mislimo u rasponu od autokrata i tirana na jednom kraju do demokratski izabranih političkih predstavnika na drugom. Na jednom su kraju sebični siledžije s mnogim psihopatološkim karakteristikama, na drugom benevolentni čuvari slobode i pravde. Međutim, teorija izbornog tijela kvalitativno ih ne razlikuje. Razlikuje ih samo kvantitativno.

Diktatura je vlast utemeljena na malom broju bitnih koji se regrutiraju iz velikog broja zamjenljivih i relativno malog broja utjecajnih.

Demokracija se temelji na velikom broju bitnih i još većem broju zamjenljivih koji se gotovo poklapa s brojem utjecajnih.

Monarhije i vojne hunte temelje se na malom broju uključenih u sve tri skupine.

Strogih granica nema. Promjenom relativnih omjera zamjenljivog, utjecajnog i bitnog izbornog tijela kontinuirano se krećemo kroz 3D prostor mogućih političkih sustava.

Razumjeti svaki od tih sustava znači razumjeti na što on troši novac. Troši li ga više na javna dobra koja pogoduju svima (poput nacionalne obrane, prometne infrastrukture, slobode govora i sl.) ili na privatna dobra koja pogoduju samo nekima (poput sinekura, ekskluzivnih državnih ugovora, imuniteta i sl.). Odgovor, prema teoriji izbornog tijela, ovisi o tome koliki je broj ljudi čiju lojalnost politički vođa mora „kupiti“, tj. koliko je (bitnih) članova pobjedničke skupine.

U demokraciji ili preciznije u bilo kojem sustavu u kojem je vođina pobjednička skupina ekstremno velika, lojalnost je nemoguće osigurati privatnim dobrima. Zato se ona osigurava javnim dobrima.

S druge strane, diktatori, monarsi, pukovnici na čelu vojnih hunti (kao i većina generalnih direktora) ovise o malom broju bitnih izbornika. Njihovu lojalnost lako je kupiti privatnim dobrima i to je optimalno rješenje za vođe s malom pobjedničkom skupinom.

Časni motivi mogu vam se činiti politički važnima, ali njih (nažalost) nadjačava potreba da svoje bitne izbornike učinite sretnima. Kako ćete to učiniti presudno ovisi o veličini vaše pobjedničke skupine.

Teorija zvuči krajnje cinično ali uspješno objašnjava mnoge konkretne poteze u suvremenoj politici, kao i one u bližoj i daljoj prošlosti. Naravno, neke političke poteze objašnjava teže i na tome je njeni kritičari pokušavaju rušiti. U te trenutno žive rasprave ovdje ne mogu ulaziti, pa ću se ograničiti na samo dvije primjedbe.

Teorija izbornog tijela relativne omjere ključnih skupina drži zadanima; do na preporuku vladaru da pobjedničku skupinu pokuša učiniti što manjom, a broj zamjenljivih što većim (kako bi bitne i utjecajne jasno upozorio da su zamjenljivi; npr. to je taktika monarha koji sputava aristokraciju sklapajući „pakt s narodom“). No, svakom je jasno da ti relativni omjeri nisu vječni i da ih rijetko mijenjaju sami vladari. Kako se i zašto oni mijenjaju teorija (bar za sada) ne objašnjava.

Druga upitna pretpostavka jest da političari nakon što dođu na vlast i dalje žele ostati na vlasti. Mislim da to nije točno, a u mnogim političkim sustavima nije ni moguće. Želje političara često su sasvim drugačije, što ću vrlo konkretno dokumentirati.

Moja je teza jednostavna. Glavna briga političara (u zapadnim demokracijama i šire) nije ostanak na vlasti nego zapošljavanje po isteku mandata. Njihov je cilj postati (ili ostati) dio bogate elite, sa osiguranim mjestom u gustoj mreži velikih korporacija, banaka, moćnih odvjetničkih firmi, prestižnih sveučilišta i korporacijski financiranih think-tankova. Izbori su samo jedan korak kojim se može ući u taj klub (kao igranje u nekoj manje važnoj nogometnoj ligi – vrijedno je pobijediti ali nije vrijedno ozbiljne povrede, pravi je dobitak ulazak među one koji su u četvrt finalu lige prvaka).

Da biste dobili izbore potrebna je određena doza populizma, ali kada osvojite mandat morate početi misliti o budućem zaposlenju.

Jedan od boljih primjera je Bill Clinton. U prosincu 2000. godine (mjesec dana prije isteka drugoga mandata) potpisao je zakon o deregulaciji financijskih derivata (Commodities Futures Modernization Act) i time srušio legalne zapreke budućoj financijskoj krizi. Samo dva mjeseca kasnije dobiva 125 tisuća dolara od Morgan Stanleya za jednosatni govor u toj korporaciji. Nekoliko tjedana kasnije angažira ga Credit Suisse za istu cijenu. Poslovi ne prestaju godinama, na primjer u 2004. godini Clinton dobiva 250 tisuća dolara od Citigroupa, 150 tisuća dolara od Deutsche Bank, 300 tisuća dolara (za dva govora) od Goldmana itd.  Na vrhuncu širenja financijskog balona, 2006. godine, dva puta po 150 tisuća dolara od Citigroupa, te isti iznosi za iste govore od Lehman Brothersa, Mortgage Bankers Association i mnogih drugih. U 2007. godini još dva puta Goldman, Lehman, Citigroup, Merrill Lynch i drugi.

Da skratim, ukupno 80 milijuna dolara samo za govore od 2001. do 2012.

Što je to tako mudro i značajno što CEO-i mogu saznati od Clintona, a što se plaća između 100 tisuća i 300 tisuća dolara na sat? Naravno, ništa vrijedno tog iznosa. To je naprosto krivo pitanje, jer nije važno što političar poručuje klubu, nego je važno što klub poručuje političarima. A poruka je: „Jel vidite kako ćete kasnije biti plaćeni, ako sada odigrate kako treba.“

I mora se priznati, klub ispunjava svoja neformalna ali javno oglašena obećanja. Sjetite se da je Clinton napustio Bijelu kuću osobno osramoćen (aferom Lewinsky), s vrlo nepopularnim suficitom (generatorom buduće recesije) i jednako nepopularnom financijskom deregulacijom (generatorom buduće financijske krize). Možda nepopularno, ali klub je to znao nagraditi. Osim osobne financijske koristi, Clinton je doživio i da ga najvažniji mediji (naravno, oni su u vlasništvu kluba) opet pretvore u časnog i poštovanog bivšeg predsjednika.

Da je i Obama razumio poruku očito je po mnogim njegovim potezima (o nekima sam već pisao, mada s naglaskom na izbore a ne na “postmandat”). Ista se priča ponavlja i na nižim razinama.

U našim malim okvirima vjerojatno imamo iste ali male priče. Nažalost naši novinari nemaju naviku da političare prate nakon što im istekne mandat (osim na njihovu putu prema zatvoru).

One response »

  1. zsikic kaže:

    na webu sam našao zanimljivu pjesmu m. michella o obami:

    My legacy:

    I cut Social Security
    I cut Medicare
    I cut Medicaid
    I cut federal employees
    I cut post office employees
    I cut military employees
    I cut scientific research and development
    I cut NASA
    I cut food inspection
    I cut drug inspection
    I cut stock market regulations
    I cut bank regulation
    I cut food stamps
    I cut housing for the poor
    I cut aid to the poor
    I cut aid to the elderly
    I cut aid to the disabled
    I cut aid to education
    I even cut visitors the White House

    I widened the gap between the rich and the rest
    and I never prosecuted a single crooked banker.

    So will you contribute to my Obama library
    and pay me big money for speeches
    and hire my wife and kids to high-paying jobs?

    No?

    Who needs you? I’ve made rich friends who will.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Log Out / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Log Out / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Log Out / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Log Out / Izmijeni )

Spajanje na %s