Taxi broj 1729

Slavnog indijskog matematičara Ramanujana 1917. godine u bolnici je posjetio jednako slavni matematičar i dobar prijatelj Hardy. Neugodnu poćetnu tišinu Hardy je razbio riječima:

„Dovezao me taxi broj 1729. Čini se prilično dosadan broj.“

taxi_cab

„Ne Hardy, 1729 je očaravajuć broj. To je najmanji broj koji se na dva načina može prikazati kao zbroj dvaju kubova.“

Taj Ramanujanov odgovor često se navodi kao primjer matematičke genijalnosti.

Takav trenutni uvid u netrivijalno svojstvo slučajno odabranog broja čini se ljudski nemogućim. No, razmislimo li malo o tome vidjet ćemo da tu nema nikakvog čuda.

Razmišljajući već desetljećima o brojevima Ramanujan je sigurno odavno memorirao listu poćetnih kubova (kao što mnogi od nas iz škole pamte listu poćetnih kvadrata 1, 4, 16, 25, …):

1³ = 1×1×1 = 1

2³ = 2×2×2 = 8

3³ = 3×3×3 = 27

4³ = 4×4×4 = 64

5³ = 5×5×5 = 125

6³ = 6×6×6 = 216

7³ = 7×7×7 = 343

8³ = 8×8×8 = 512

9³ = 9×9×9 = 729

10³ = 10×10×10 = 1000

11³ = 11×11×11 = 1331

12³ = 12×12×12 = 1728

Ako vam je ta lista „u glavi“ odmah ćete uočiti da je

1728 + 1 = 1729   tj.   1729 = 12³ + 1³

te da je

1000 + 729 = 1729   tj.   1729 = 10³ + 9³

Da je to najmanji takav broj možete  zaključiti tako da provjerite da nijedna druga dva broja iz gornje liste nisu jednaka zbroju neka druga dva broja iz te liste (možda će vam trebati koja minuta, ipak niste Ramanujan).

Nemate li „u glavi“ listu kubova kao Ramanujan i numerolozi svih mogućih vrsta, „čaroliju broja1729“ mogli biste otkriti i ovim jednostavnim argumentom (i to je ono što bi učinio prosječni matematičar):

1729 = 1000 + (810-81) = 10³ + 81×(10-1) =

10³ + 9²×9 = 10³ + 9³ =

(1 + 9)³ + 9³ = 1 + 3×9 + 3×9² + 9³ + 9³ =

1 + (3³ + 3×3²×9 + 3×3×9² + 9³) =

1 + (3 + 9)³ = 1³ + 12³ 

Naravno, trebate uočiti da je 729 + 81 = 810 i sjetiti se srednjoškolskog identiteta:

(a + b)³  = a³ + 3×a²×b + 3×a×b² + b³.

Čarolija ove anegdote potpuno se rasplinjava kada saznamo da je ovaj račun posthumno nađen u Ramanujanovim bilježnicama iz njegove indijske mladosti.

Nije to bio račun trenutno izveden u bolesničkoj postelji nego aritmetička činjenica koju je Ramanujan odavno znao i naprosto je se sjetio potaknut Hardyjevom opaskom.

Znači li to da bismo svi mi uz adekvatan trening mogli biti Ramanujani?

Vjerojatno ne, ali to zvuči manje apsurdno ako se sjetimo da danas svaki gimnazijalac zna više matematike nego matematički eksperti srednjega vijeka.

 

Privatna panaceja

Uvriježeno je mišljenje da su radnici u javnom sektoru u mnogo boljem položaju od onih u privatnom.

Njihova radna mjesta su sigurnija, manje rade i bolje su plaćeni. Potvrdilo je to i istraživanje Ekonomskog instituta u Zagrebu iz 2014. prema kojem je prosječna neto plaća u javnom sektoru čak 25% veća nego u privatnom.

Osim toga, javnih uhljeba ima previše i doprinositelji iz privatnog sektora više ne mogu uzdržavati te mnogobrojne i skupe trošitelje.

Omjer je nevjerojatan. „Na svakog radnika u privatnom sektoru dolaze trojica iz javnog“, kako je otkrio Jutarnji list 27. 2. 2014. pod naslovom Najnovije istraživanje Jutarnjeg lista.

Tu tvrdnju mnogi uporno ponavljaju (vjerojatno i ne znajući njen izvor).

No, važno je znati i neke činjenice.

U analizi Ekonomskog instituta postoji razlika između „neprilagođene“ i „prilagođene“ razlike u plaćama. Neprilagođena ne uzima u obzir obrazovnu strukturu radnika ni vrste njihovih radnih mjesta i ta je neprilagođena razlika zaista 25%.

Tih 25% je jedino što ste mogli naći u medijima i stoga se jedino to pamti.

Prilagođena razlika u plaćama, koja uzima u obzir obrazovnu strukturu, iskustvo i druge karakteristike radnika, pokazuje da su 2012. neto plaće u javnom sektoru bile 5% veće od onih u privatnom.

Dapače, ta se razlika godinama smanjuje, tako da je 2004. iznosila 10%, 2008. je bila 6%, a 2012. (od kada su zadnji podaci iz istraživanja) pala je na 5%. S obzirom na politiku rezanja u zadnje 4 godine, danas je taj postotak vjerojatno manji.

Osim toga, analiza Ekonomskog instituta temeljila se na anketnim podacima, a ne na administrativnim podacima, npr. onima Porezne uprave. I sam dr. Nestić, voditelj istraživanja, vjeruje “da u anketi nisu evidentirane najveće plaće, najčešće one iz privatnog sektora”.

(U Ekonomskom Institutu su u daljnjim istraživanjima planirali analizirati i administrativne podatke, te ih usporediti s podacima dobivenim putem ankete. Ne znam je li taj plan ikada ostvaren.)

Što se tiče ogromnog broja javnih uhljeba, koji je potvrdilo „istraživanje“ Jutarnjeg lista, nalaz Ekonomskog instituta je: 24,1% u 2004., 22,3% u 2008. i 23,7% u 2012. U privatnom sektoru postoci su: 50,8% u 2004., 57,7% u 2008. i 56.8% u 2012.

Dakle, prema zadnjim podacima imali smo 23,7% radnika u javnom i njih 56,8% u privatnom sektoru. To znači da na 1 radnika u privatnom sektoru ne dolaze 3 Jutarnja nego 0,42 stvarna radnika u javnom sektoru.

„Istraživanje“ Jutarnjeg promašilo je više od 7 puta. Nekako mi se čini da i nije bilo istraživanja.

Možda su u Jutarnjem mislili da firme koje su u djelomičnom ili potpunom državnom vlasništvu spadaju u javni sektor? To nitko nigdje ne smatra, pa tako ni Ekonomski institut u svojem istraživanju.

Prema nalazu Ekonomskog instituta riječ je o 25,1% radnika u 2004., 20,0% u 2008. i 19,6% u 2008 (što je smanjenje od 22% u 8 godina).

Ako i te radnike proglasimo „javnima“, u skladu s Jutarnjim razumijevanjem „javnoga“, opet ne dolazimo do 3 Jutarnja nego do svega 0.76 „javnih“ parazita na 1 privatnog kontributora.

Promašaj za gotovo 4 puta. I dalje mi se čini da nije bilo istraživanja.

Ovakvom propagandom naši su mediji, uz svesrdnu pomoč političara, uspjeli u glave naših građana duboko usaditi ideju da su radnici privatnog sektora (i pogotovo njihovi poslodavci) stvaratelji i doprinositelji, dok su radnici javnog sektora (i pogotovo njihovi poslodavci) trošitelji i nametnici.

Mnogi moji poznanici, čak i prijatelji, često mi se hvale da „nikada nisu bili na državnim jaslama i tuđoj grbači“ nego „su sami zaradili sve što imaju“ i dosta „im je financiranja tih državnih jasli“. Iskreno su uvjereni da oni financiraju javni sektor.

Kada ih upitam misle li uistinu da je npr. proizvođać  ili prodavač čarobnih magnetskih pločica protiv migrene automatski stvaratelj i doprinositelj (samo zato jer je privatnik), dok je neurolog s Rebra automatski trošitelj i nametnik (samo zato jer je na državnim jaslama), malo se zbune i kažu da nisu mislili na liječnike i naravno učitelje (ipak razgovaraju s učiteljem🙂 ).

Ubrzo odustaju i od policajaca, vojnika, … ali na kraju ipak nisu uvjereni. Ideja je preduboko usađena.

Ne uspijeva ni argument da u mrskom socijalizmu sitni obrnici (tada jedini privatnici) valjda nisu financirali svo preostalo stanovništvo. Naime, to mračno razdoblje nije argument ni za što.

Katkada pomislim da bi jedina uspješna argumentacija bila da se na 10 godina sve privatizira (zdravstvo, školstvo, policija, vojska, sudstvo, mirovine, itd.) pa da nakon tih 10 godina građani odluče jesu li još uvijek za tu panaceju (no bojim se da bi došlo do oružanih sukoba prije isteka tih 10 godina).

P.S.

Ukoliko je nekom promaklo🙂 , ovdje se nisam bavio ozbiljnim ekonomskim i političkim aspektima javnog i privatnog (koji su složeni i izuzetno važni) nego tek banalno stupidnom idejom da javni sektor parazitira na privatnom.

Gotovo mi je neugodno da polemiziram s idejom za koju će mnogi reči da je nitko razuman ne zastupa. Nažalost moje je iskustvo da je ona duboko usađena i u mnoge inače veoma razumne glave.

Kada se ideja jasno eksplicira te je glave razumno odbace, ali ona i dalje implicitno formira mnoge njihove stavove.

Ta je ideja poput religije čije eksplicitne dogme razumno odbacujete, ali ona i dalje implicitno formira mnoge vaše stavove.

Istinite laži

Neke tvrdnje prenose lažnu poruku iako su istinite. Mogli bismo ih zvati istinitim lažima.

Pojasnit ću to na jednostavnom matematičkom primjeru.

Krumpir sadrži 99% vode. Da biste ga isušili toliko da mu udio vode padne na 98%, za koliko mu morate smanjiti ukupnu masu?

Istinit i veoma neintuitivan odgovor je da mu ukupnu masu morate smanjiti za 50%.

Kako je to moguće?

Matematički argument je jednostavan:

Ako u kilogramu krumpira imate 99 dkg vode i 1 dkg suhe tvari onda morate ispariti 50 dkg vode da bi vam ostalo 49 dkg vode i 1 dkg suhe tvari, što je traženih 98% vode i 2% suhe tvari.

Možda ćete to lakše razumijeti ako o 99 dkg vode i 1 dkg suhe tvari mislite kao o 99 zrna graška i 1 kamenčiću.

Redom počnite uklanjati zrna graška dok ne dođete do željenih 98%.

Kada uklonite 25 zrna imat ćete 74 zrna graška i 1 kamenčić. Koliki je to udio zrna?

74/75 = 0,987 = 98,7%. Nedovoljno, morate nastaviti s uklanjanjem zrna.

Kada uklonite 50 zrna imat ćete 49 zrna graška i 1 kamenčić. Koliki je to udio zrna?

49/50 = 0,98 = 98%. To je to!

Morate ukloniti 50 zrna, tj. 50% ukupne mase.

(Kada uklonite 98 zrna, tj. 98% svih sastojaka, imat ćete 1 zrno i 1 kamenčić i udio zrna će tada biti 50%. Dakle, želite li udio vode u krumpiru svesti na 50% masu mu morate smanjiti za 98%. Naravno, želite li udio vode u krumpiru svesti na 0% masu mu morate smanjiti za 99%.)

Sve je intuitivnije ako razmišljate „u suprotnom smjeru“.

Zamislite da imate 49 zrna i 1 kamenčić. Dakle, udio zrna je 98%. Što će se desiti ako dodate 50 zrna, tj. udvostručite „masu“?

Bez ikakvog računjanja znate da će se udio zrna povećati, što znači da će biti između 98% i 100% , tj. cca. 99%.

No, ako porast od 98% do cca. 99% zahtijeva udvostručenje mase onda pad od cca. 99% na 98% zahtijeva prepolavljanje mase.

Neintuitivno je to što „malenom“ pomaku od 99% do 98% udjela vode odgovara „veliki“ pomak od 100% do 50% ukupne mase.

Ali, taj „maleni“ pomak za koncentraciju vode „veliki“ je pomak za koncentraciju suhe tvari. Ona se mora udvostručiti (porasti s 1% na 2%).

Budući da je količina suhe tvari fiksna, koncentracija se može udvostručiti samo tako da se ukupna količina prepolovi.

U kojoj je to vezi s istinitim lažima s počeka posta? Gdje je tu istina koja zapravo prenosi lažnu poruku?

Ako netko želi prikriti istinu da će se krumpir prepoloviti, može istinito reči da će mu se koncentracija vode smanjiti za zanemarivih 1%. Tako će uistinu veliku promjenu lažno prikazati kao gotovo zanemarivu i to je primjer istinite laži.

Različite formulacije istoga problema rješenje čine manje ili više očitim; katkada očito “istinitim” i očito “lažnim”. Zato je sposobnost preformulacije, koju posebno razvija matematika, ključna za razotkrivanje onih koji istinu sakrivaju načinom njene formulacije.

U doba sveprisutnih propagandnih, političkih i inih laži ta je sposobnost prevažna.

P. S.

Dodajmo na kraju da je udio vode u krumpiru zapravo 80%, pa njegovo isušivanje do udjela vode od 79%  (tj. smanjenje udjela za 1%) zahtijeva smanjenje njegove ukupne mase za samo 5%. Metodu već znate:

Sada o 80 dkg vode i 20 dkg suhe tvari mislite kao o 80 zrna graška i 20 kamenčića.

Redom počnite uklanjati zrna graška dok ne dođete do željenih 79%.

Kada uklonite 5 zrna imat ćete 75 zrna graška i 20 kamenčića. Koliki je to udio zrna?

75/95 = 0,79 = 79%. To je to!

Morate ukloniti 5 zrna, tj. 5% ukupne mase.

Nisam si pravi na ovoj slici

Većina ljudi nije zadovoljna s time kako su „ispali“ na fotografiji (njih cca. 90%). To si nekako nisu oni, ne izgledaju si onako kako si inače izgledaju.

A kako si inače izgledaju? Onako kako se vide u ogledalu, a to nije onako kako ih mi drugi vidimo. U ogledalu vide svoju zrcalnu sliku koja lijevo prevodi u desno.

Nijedno lice nije potpuno simetrično; jedno nam je oko veće od drugog, češljamo se na jednu a ne na drugu stranu, smijemo se otvorenije na jednoj nego na drugoj strani, madež nam je na jednoj a nije na drugoj strani itd.

Ako vam nos felša 2 mm u lijevo onda ga vi cijeli život vidite da felša 2 mm u desno (naravno, u ogledalu), pa kada ga na fotografiji vidite da felša 2 mm u lijevo to je 4 mm lijevije od onoga na što ste navikli i to niste pravi vi.

Vlastite će vam fotografije izgledati puno bolje ako ih na računalu prebacite u njihovu zrcalnu sliku ili ako ih naprosto pogledate u ogledalu (iako ćete tada svima drugima izgledati čudno).

Vjerojatno ste doživjeli situaciju u kojoj s nekim gledate zajedničku fotografiju i mislite kako ste vi ispali loše, a ta druga osoba dobro. Kada joj to kažete ona uzvraća da ona izgleda loše, a vi dobro. Sada vam je jasno da tu nitko nikoga ne zavarava. Oboje to stvarno tako vidite, jer oboje sebe vidite „izvrnuto“ a onog drugog „kako treba“.

Ako još uvijek niste uvjereni pogledajte ove dvije Mona Lise i recite koja vam se ćini pravom.

 

lr ml

To je gotovo sigurno lijeva jer ste nju nebrojeno puta vidjeli, za razliku od njene zrcalne slike na desnoj strani koja „nekako nije prava“.

P.S. Prijedlog fotografima: „Izvrnite“ portrete vaših klijenata i oni će biti zadovoljniji (vjerojatno ćete biti “bolji” fotograf od svih s kojima su do sada radili).

Trump republikanska iznimka?

Reince Priebus, predsjedatelj Republikanskog nacionalnog vijeća (Republican National Committee), na poćetku trke za republikansku nominaciju tweeta: „Jasno je da imamo najkvalificiraniji i najraznolikiji skup kandidata u povijesti svih stranaka.“

Kako su završili s nominacijom Donalda Trumpa uz tako kvalitetan skup kandidata?

Možda zato što su i drugi tu negdje. Uostalom, evo nekih izjava tog „najkvalificiranijeg skupa u povijesti“.

Rick Santorum, bivši treće rangirani republikanac u Senatu, nije samo protiv pobačaja nego je „protiv svih oblika kontracepcije, pa i među bračnim parovima“. Čak je uspio izjaviti da je „dijete začeto silovanjem božji dar“. Homoseksualnost je živopisno opisao „kao seks tipa čovjek-na-psa“.

Potpisao je svečanu obvezu konzervativnoj političkoj grupi Family Leader u kojoj se tvrdi da su „djeca crnih robova 1860. odrastala bolje nego današnja djeca“.

„Američka ljevica mrzi kršćanstvo“, „razdvajanje crkve i države je komunistička ideja“, „radikalni feminizam usadio je u žene ideju da je društveno poželjno raditi izvan kuće“, „škole u Massachusettsu zabranile su dječje knjige u kojima su partneri heteroseksualni“…

Njegova žena kod kuće školuje njihovih sedmero djece „jer je to obveza roditelja, a ne vladinih službenika“ tj. učitelja. Obamin prijedlog da se sveučilišta učine pristupačnijima komentirao je s „Obama želi da svi amerikanci idu na koledže; koji snob.“

Rick Perry, bivši guverner Teksasa čiji se ljetni lovački kamp zvao „Niggerhead“, izjavio je da „nešto ne valja s ovom zemljom u kojoj homoseksualci mogu otvoreno služiti u vojsci, a naša djeca ne mogu otvoreno slaviti Božić, niti se mogu moliti u školama“.

Nositelj nagrade „Top Cowboy of Texas“ hvali se da „je ubio kojota koji je gnjavio njegovoga psa dok su džogirali“ te „da se drži svojeg oružja i svojeg Boga bez obzira što predsjednik Obama, u svojem elitističkom srcu, to smatra primitivnim“. Izgleda da se u Teksasu džogira sa spremnim oružjem.

Neki republikanski čelnici zovu ga „G. W. Bush bez mozga“. U izbornoj trci 2012. bio je u vodstvu dok se u debati nije obvezao da će ukinuti tri nepotrebna ministarstva ali nije znao odgovoriti na jednostavno pitanje „koja tri“. U ovogodišnjoj trci se istakao ne znajući u kojoj dobi se stiče pravo glasa, u kojem stoljeću su SAD izborile nezavisnost itd.

Bobby Jindal, bivši guverner Louisiane doveo je  svoju državu u bankrot drastično smanjujući poreze najbogatijima. (Nije uspio ukinuti sve korporetivne poreze, iako je i to kanio. ) Državno dotiranje visokoga obrazovanja smanjio je za 80% (sam je bio Rhodes stipendist na Oxfordu). Ozakonio je podučavanje kreacionizma kao znanosti u školama Louisiane (što je oboreno tek na federalnoj razini).

Iako je Louisiana jedna od najsiromašnijih država SAD-a odbio je stotine milijuna dolara federalnih dotacija za zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć jer su implicirale širenje baze korisnika.

Kao preobraćenik s hinduizma na kršćanstvo (rođen je kao Piyush Jindal) „vjeruje da je Amerika zaglibila u tihom ratu kršćanstva i ljevice“, a njegovo razumijevanje prava na vjersku slobodu uključuje „pravo da ne poslužite homoseksualni par u svojem lokalu“ ali se ne proteže na muslimane „koje treba nadzirati i prilagođavati“.

Carly Fiorina, jedina žena u republikanskoj utrci, drži (kao i Trump) da SAD na čelu treba businessperson a ne političara. U vrijeme njenog čelništva u Hewlett-Packardu bez posla je ostalo 30 000 američkih radnika, tvrtka je bitno povećala svoj dug i nije imala neto dobit, a dionice su joj pale za 50%. Naravno, otpuštena je.

U jednom je trenutku bila ispred H. Clinton no ipak joj je naštetila izjava da je vidjela film u kojem članovi udruge Planned Parenthood raspravljaju o prodaji organa potpuno formiranih fetusa. „Pozivam Obamu i Clinton da pogledaju tu snimku u kojoj na stolu leži potpuno formirani fetus ćije srce kuca, noge se trzaju, a netko u pozadini govori da ga treba održati na životu kako bi došli do njegova mozga“. Naravno, ni najžešče „pro-life“ grupe nisu mogle uči u trag toj snimci.

Ted Cruz ju je potpuno neobjašnjivo, nakon što je već izgubio nominaciju, imenovao svojom kandidatkinjom za potpredsjednicu (o njemu opširnije na kraju).

Rand Paul, oftalmolog, senator iz Kentuckyja i sin super-libertarijanca Rona Paula, protivi „se miješanju države u sve (kontrolu oružja, zdravlje, pomoć siromašnima, građanska prava, zaštitu okoliša, …) osim u pravo na pobačaj“. U svojoj prvoj godini u Senatu predložio je zakon o smanjenju buđeta za 500 milijardi dolara. Dr. Paul je i „protiv obaveznog cijepljenja djece“.

Jeb Bush, sin i brat, čije je  rješenje za ekonomsku krizu da „ljudi trebaju odrađivati veću dnevnu satnicu“, kao guverner Floride izjavio je da „Darwinova evolucija ne bi smjela biti dio kurikula u javnim školama“. Svojim guvernerskim ovlastima spriječio je obitelj jedne nesretnice u komi (bez ikakvih moždanih funkcija) da je skine s aparata i skrati joj muke. Otvorio je „prvi nacionalni kršćanski zatvor“.

Mike Huckabee, gitarist, radio propovjednik i bivši guverner Iowe: „Ja nisam diplomirao matematiku, ja sam diplomirao čuda i još uvijek u njih vjerujem“. U njegova uvjerenja spada i to da „katkada više slobode ima u Sjevernoj Koreji nego u SAD“ jer su „kršćanska uvjerenja pod udarom kao nikada prije“.

„U svijetu u kojem ja živim „kontrola oružja“ znači da ste u stanju pogoditi metu“, „Demokrati vrijeđaju američke žene tvrdeći da su bez pomoći Uncle Sugara (Uncle sam & Sugar Daddy) koji im svaki mjesec donosi recepte za kontrolu rađanja, nesposobne kontrolirati svoj libido“…

John Kasich guverner Ohioa i bivši voditelj Fox Newsa (koji se etnički deklarira kao Hrvat i Čeh) predstavljao se u kampanji kao „princ svjetla i nade“ i „jedina odrasla osoba u prostoriji“, koja pokušava „stvari držati na sunčanoj strani ulice“. Godinama se deklarira „protiv sindika, protiv poreza, protiv pobačaja, protiv zakonske zaštite okoliša, za oružje, za smrtnu kaznu, za privatizaciju zatvora, za kreacionizam u školama“.

U državi s 20% manjinske populacije Kasich ima potpuno „bijeli“ kabinet, a kada mu je „crna“ senatorica Nina Turner ponudila pomoć u sastavljanju kabineta kratko joj je odgovorio „Ne trebam tvoj narod – I don’t need your people“.

Ben Carson, neurokirug, Obamacare je nazvao „najgorom  stvari koja se ovoj naciji desila od ropstva“ i koja je „na neki način i sama ropstvo“, jer je dio „većeg lenjinističkog pokušaja da se u Ameriku uvede komunizam“.

Ako ljudi žele više znati o Obami „neka jednostavno čitaju Mein Kampf i Lenjinova djela“, a da nema „Fox Newsa i konzervativnih radio stanica već bismo bili Kuba“.

On je kao „crni“ kandidat očito slobodnije iskazivao republikanske stavove o Obami.

Istakao se i kao egiptolog „moja je teorija da su piramide bile skladišta žita, a ne faraonske grobnice“ i povjesničar znanosti „sam je Sotona ušao u srce i um Charlesa Darwina i privolio ga da svojom teorijom evolucije potkopa Božji svijet“.

U svojem domu ima vlastiti portret s Isusom koji pokroviteljski drži ruku na njegovom ramenu.

Marco Rubio, novopečeni senator iz Floride koji je izjavio “da je Senat čisti gubitak vremena“ već drži rekord nedolaska na posao. Ovaj osobni Brut Jeba Busha uz standardne republikanske stavove o kreacionizmu, homoseksualcima, imigrantima, … istakao se izjavom da je „pobačaj industrija za trgovanje ljudskim tkivima“.

Pohvalio se da on jedini u svojoj kampanji „otvoreno govori da Obama namjerno i smišljeno radi na uništavanju naše zemlje … što je dio većega plana da se Amerika oslabi na globalnom planu“.

Ismijavan od Trumpa kao „mali Marco“ uzvratio je šalama o „veličini Trumpovog penisa“ i spekulacijama da se „Trump upišao u gaće u backstagu“ (tipični mlađi brat koji neuspješno pokušava oponašati loše šale starijeg).

I napokon Ted Cruz, teksaški senator i zadnji Trumpov suparnik, možda jedini političar čiji svaki spomen uvijek ide uz opasku o njegovoj odvratnosti (jedan neurolog čak ju je pokušao objasniti analizom strukture njegovog lica, a njegov cimer s Princetona se ispričao javnosti što ga nije ugušio jastukom na spavanju). Ipak, bio je odmah iza Trumpa s osam milijuna glasova.

Studirao je i na Harvard Law School gdje tvrdi da ima „12 profesora marksista koji vjeruju u komunističko zbacivanje vlade SAD-a s vlasti“. Također je „jednostavna i neoboriva činjenica da su velika većina nasilnih kriminalaca demokrati“ i da je razlog što su demokrati „tako meki prema kriminalcima taj da su osuđeni kriminalci većinom njihovi glasači“, iako njih šest milijuna  2012. zakonski nije moglo glasati.

Ako postane predsjednik, prvo će ukinuti Obamacare i nuklearni dogovor s Iranom, kojim je “Obamina administracija postala glavni financijer islamskog terorizma“. Obećao je i „ukidanje ministarstava energije, obrazovanja, trgovine i urbanog razvoja“.

Trumpa podržava u „deportaciji 11 milijuna imigranata bez dokumenata (3% stanovništva), ali (za razliku od Trumpa) bez mogućnosti da „dobri“ ponovno apliciraju“.

Cruz vjeruje da „nijedan predsjednik koji dan ne počinje na koljenima nije spreman biti commander-in-chief ove zemlje“ te „ako se probudimo i osnažimo tijelo Kristovo – ako kršćani i ljudi od vjere izađu i glasaju za naše vrijednosti – pobijedit ćemo i preokrenuti ovu zemlju“.

Slične su i izjave George Patakija, Scot Walkera, Jim Gilmorea i Chris Christiea ali budući da za njih niste nikada čuli (kao ni većina amerikanaca) možemo ih preskočiti.

I na kraju jedan citat Stephena Hawkinga (hendikepirani genij iz filma „Teorija svega“) koji je za Trumpa kazao da je „demagog koji se obraća najmanjem zajedničkom nazivniku –  a demagogue who seems to appeal to the lowest common denominator”.

Zanimljiv je po tome što je izazvao veliku zabunu u Trumpovom biračkom tijelu. Google je izvijestio o ogromnom porastu pretraga termina “demagogue“, „denominator”  i „Stephen Hawking“.

 Tim je povodom Corey Lewandowski, voditelj Trumpove kampanje, izjavio: „Za tzv. genija to je promašaj epskih razmjera. Ako profesor Hawking želi učiniti neku štetu, možda bi sljedeći put trebao pokušati na engleskom“.

Hawking je „pokušao“ već u sljedećem intervjuu: „Trump loš čovjek. Stvarni loš čovjek. –  Trump bad man. Real bad man.”

Brexit video

Kao reakciju na “Monty Pythona i brexit” Marcel Maretić mi je poslao sljedeći video

http://9gag.com/gag/aAPgOWd

Monty Python i brexit

Poklonike Letećeg cirkusa Monty Pythona (u koje se i sam ubrajam) sigurno će oduševiti naslovnica New Yorkera posvećena brexitu:

NY brexit cover

Za one mlađe koji se ne sjećaju Johna Cleesea kao službenika Ministarstva ludog hodanja (koje dodjeljuje dotacije za istraživanje i razvoj ludih hodanja) evo i epizode na koju aludira New Yorker:

 

 

 

 

 

Direktna i reprezentativna demokracija

Edmund Burke je 1774. svojim glasačima rekao da „njihove želje za njega imaju veliku težinu i njihovi stavovi veliko poštovanje ali da svoju nepristranu i promišljenu prosudbu neće podrediti tim željama i stavovima“. U jednoj od njegovih najčešće citiranih rečenica objasnio je da „izabrani predstavnik svojim glasačima duguje svoju prosudbu i izdaje ih, umjesto da im služi, ako svoju prosudbu žrtvuje njihovim stavovima“.

Naravno, Burke je bio konzervativac čije je inzistiranje na dužnosti izabranih predstavnika da djeluje prema vlastitim prosudbama bilo utemeljeno u vjeri da su oni bolje informirani i mudriji od svojih glasača.

Brexit referendum kao da potvrđuje ovo gledište. Naime, čini se poželjnim da o tako kompleksnom pitanju veću moć odlučivanja imaju oni s više stručnosti, a mogućnost izabranih predstavnika da nezavisno odlučuju jedan je od načina da se to postigne.

Dakle, ako bi se pitalo Burkea, članovi Britanskog parlamenta trebali bi o izlasku iz EU glasati u skladu sa svojim „promišljenim i nepristranim prosudbama“, neovisno o rezultatima referenduma. Rezultat bi bio ostanak u EU.

S druge strane, Burke nikada ne bi ni raspisivao referendum o ovako ozbiljnom i kompleksnom pitanju (a još k tome u cilju smirivanja pobune u vlastitoj stranci). Cameron, koji je to učinio, zato ne može vjerodostojno reći da je referendum neobvezujući pa je bio dovoljno mudar da umjesto toga da ostavku.

Nasuprot tome, parlamentarni zastupnici koji nisu podržavali referendum nisu ograničeni kao Cameron i njegovi istomišljenici, te mogu djelovati u skladu s Burkeovim načelima (pogotovo s obzirom na razliku u glasovima „za“ i „protiv“ koja je izuzetno mala za tako važnu odluku). Koliko ih je i hoće li tako djelovati zaista ne znam.

No, neovisno od Brexita tu se otvara jedno važno načelno pitanje. Da li bi građani u predstavničkim demokracijama trebali odluke donositi direktno na referendumima, umjesto preko svojih izabranih predstavnika. Drugim riječima, je li Burke uopće u pravu.

Uvjerljivo djeluje teza da je direktna demokracija zapravo jedina demokracija. Uostalom, stari Grci su našu predstavničku demokraciju zvali aristokracijom (sustavom u kojem glas kompetentnih vrijedi više od glasa nekompetentnih), a u svojoj su (direktnoj) demokraciji izvršitelje (koji su i tada bili nužni) birali lutrijom, dok su odluke donosili referendumski.

Argument protiv jest da je direktna demokracija bila izvediva u malim gradovima-državama ali je neizvediva u velikim nacionalnim (ili čak nadnacionalnim) državama. Da biste mogli raspraviti mnoga pitanja i donijeti relevantne odluke nužno je suziti krug raspravljača i donositelja odluka tj. nužno je uvesti predstavničku demokraciju.

Uočite da to nije Burkeov „aristokratski“ argument jer se ne poziva na izvrsnost izabranih predstavnika (stari bi ih Grci birali lutrijom koja je do Francuske revolucije i bila glavna odlika demokracije.)

Danas, nasuprot ovom argumentu, sužavanje nije potrebno jer novi mediji omogućavaju široku raspravu i referendumsko donošenje odluka. Tako je napokon moguće ostvariti temeljni ideal demokracije da svaki građanin ima jednakovrijedan glas.

Osim toga direktna demokracija postavlja bar neke zapreke utjecaju novca na donošenje odluka: novac će i dalje kupovati informativni prostor ali bar neće kupovati zakonodavce (kada smo to svi mi).

Naravno, uvijek je prisutna opasnost da glasači donose odluke o pitanjima ćije ekonomske i ine posljedice u potpunosti ne razumiju, što može rezultirati mnogim nedaćama. Zato i dalje ostajemo u procijepu između grčke demokracije i aristokracije, tj. današnje direktne i reprezentativne demokracije.

Ne preostaje nam drugo do da kombiniramo obje, a kada ih i u kojoj mjeri trebamo kombinirati osnovna je politička mudrost koja ne proizlazi iz apstraktnih principa nego iz konkretnih političkih situacija.

Banke polako gube monopol

U sjeni brexita neprimijećenom je ostala važna odluka Engleske centralne banke: pružateljima platnih usluga, tzv. PSP-ima (Payment Service Providers), omogućit će se čak i ako nisu banke da imaju račune u centralnoj banci kako bi mogli konkurirati bankama u ponudi tekućih računa (i u tom cilju će se krenuti u potrebne izmjene zakona).

To možda zvuči kao minorna tehnička mjera, ali ona može bitno promijeniti postojeći financijski sustav.

Naime, trenutni i opće svjetski financijski model u kojem su komercijalne banke glavni stvaratelji novca temelji se na činjenici da one objedinjuju dva posla: (1) pružanje usluga platnoga prometa preko tekućih računa i (2) davanje kredita.

(Oni koji misle da u današnjem svijetu kontrolu nad izdavanjem novca ima država, tj. da njena centralna banka izdaje novac koji građani zatim deponiraju u komercijalnim bankama koje te depozite dalje posuđuju, neka pogledaju ovdje.)

Kada odobri kredit komercijalna banka stvara novac i tu je ključna njena procjena hoće li kreditom biti stvorena nova vrijednost koja opravdava stvaranje toga novca (jer je stvaranje novca bez odgovarajućeg stvaranja roba ili usluga inflatorno). Čak kada bi banke to radile idealno, što je daleko od istine (jer u trenutnom sustavu imaju jake poticaje da kreditiraju spekulacije), još uvijek ostaje činjenica da banke na razne načine (npr. dopuštaju vam da odete u minus) kreditiraju tekuće račune mimo ikakvog stvaranja roba i usluga.

PSP-ovi nemaju tih mogućnosti, jer oni barataju samo s onim novcem koji imaju. Zato će, kaže Mark Carney guverner Engleske centralne banke: „Ova tehnička mjera promijeniti prirodu novca, posebno omjer novca koji stvaraju komercijalne banke prema onom koji stvara centralna banka (trenuto 97% : 3%), prodrmati temelje središnjeg bankarstva i dovesti do ništa manje nego demokratske revolucije za sve one koji koriste financijske usluge“.

Vjerujem da će u ovom novom režimu PSP-i jasno pokazati da se platni promet može efikasno provoditi bez privilegije stvaranja novca, bez izlaganja klijenata financijskim rizicima i bez sigurnosnih mreža TBTF-ovima (to big to fail) na račun ukupne ekonomije.

Protest bez riječi

Iesha Evans na protestu protiv crnih policijskih žrtava, neposredno prije hapšenja (kliknite na sliku).

 

3911