Katkada naiđemo na ekstremnu tvrdnju da je slobodna volja iluzija. Da bismo je uopće počeli razmatrati moramo bar donekle razjasniti što podrazumijevamo pod slobodnom voljom, jer se ideja slobodne volje mijenja s novim otkrićima o njenim konkretnim manifestacijama. Slično tome, značenje atoma kao nedjeljive jedinice materije izmijenilo se kada je otkriveno da oni sadrže protone, neutrone i elektrone, kao što se i značenje pojma gen izmijenilo sintezom Darwinove evolucije i Mendelove genetike . Možda je netko tada i zaključio da su atomi i geni iluzija i predložio da se odreknemo tih riječi u korist nekih novih, ali to se nije desilo. Iako se to često zaboravlja, riječi prirodno mijenjaju svoje značenje, bez obzira što to može stvoriti probleme u komunikaciji.
Za početak, primijetimo da postoje dva bitno različita značenja slobodne volje. Prema prvom, slobodnu volju manifestirate onda kada baš ništa ne uzrokuje vašu odluku da djelujete. Ni vaši ciljevi, ni vaši osjećaji, ni vaša saznanja ni bilo što drugo. To je poznato kao kontra-kauzalno shvaćanje slobodne volje i odražava filozofski stav da stvarno slobodni izbori nisu uzrokovani ničim, ili barem ničim tjelesnim poput moždanih aktivnosti. Ovu ideju zagovaraju tek neki filozofi. Kada ostale ljude pitate što podrazumijevaju pod slobodnom voljom, nitko na umu nema ovaj kontra-kauzalni smisao. Ako ga čak i benevolentno objasnite, većini je potpuno besmislen. Nitko, na primjer, ne misli da sudske presude zahtijevaju slobodnu volju u kontra-kauzalnom smislu. No, filozofi koji su skloni ideji netjelesne duše skloni su zamišljati da duša djeluje iz svojih razloga te da kada to čini nije uzrokovana ničim tjelesnim. Razlozi tu djeluju u zoni bez uzroka, a da i sami nisu uzroci. Taj pogled na djelovanja i njihove razloge prelazi u sferu mistike, što nije naročito uvjerljivo. Razlozi djelovanja očito mogu biti emocije, sjećanja, procjene budućih posljedica, prosudbe o valjanosti indicija itd. Svi ti razlozi gotovo sigurno uključuju moždane funkcije.
Drugo i uobičajeno značenja slobodne volje je sljedeće: ako nešto učinite s namjerom i pritom znate što činite te ako ste zdrave pameti i niste pod prisilom tada manifestirate slobodnu volju. To je za praktične svrhe dovoljno. Dovoljno smo dobro upoznati s prototipovima namjeravanih, svjesnih, zdravorazumskih i neprisiljenih, dakle samo-kontroliranih radnji, da ih možemo uspješno koristiti kako u svakodnevnom životu tako i u sudnici. To drugo značenje nije precizno definirano, kao uostalom ni prvo, no to nas ne treba zbunjivati. Pojam slobodne volje po tome se ne razlikuje od većine pojmova koje uspješno koristimo (i možemo se nadati da će razvoj znanosti dovesti do preciznije definicije, kao u slučaju atoma i gena).
Nadal prije servisa ima silnu potrebu da ponavlja čitav niz besmislenih radnji: dodiruje nos pa uho pa gače pa nos pa uho pa gače i tako u krug. Ti besmisleni tikovi nestaju čim servira. Jesu li njegovi tikovi proizvod slobodne volje ili nisu, kontrolira li ih on ili ne? Dijelom da, a dijelom ne. Izgleda da se ne može suspregnuti, ali ako ga sudac upozori da mora servirati uspješno će prekinuti svoju rutinu. Svi pravimo takve pokrete, počešemo se, uzdahnemo, prekrižimo noge i sl. Jedina je razlika da je kod tika kontrola slabija, postupci su ritualiziraniji, a potiskivanje teže. Tik treba malo više dopamina i noradrenalina u prefrontalnom korteksu i bazalnim ganglijima (neurobiologiju tikova u ekstremnoj varijanti poznatoj kao Touretteov sindrom sve bolje razumijemo). Teže slučajeve katkada procjenjuju sudovi: je li zlostavljana žena bila pri sebi kada je ubila muža, je li pacijent u nekoj fazi Alzheimerove bolesti bio sposoban donijeti odluku o svom nasljedstvu i sl. Nejasne granice pojma slobodne volje kao samo-kontrole objašnjavaju nam zašto se pametni i pošteni ljudi često ne slažu u prosudbama što spada pod pojam a što ne.
Dakle, što bi trebala značiti zapanjujuća tvrdnja da je slobodna volja iluzija? Ako ste kontra-kauzalist pa mislite da se slobodne odluke moraju donositi bez ikakvih kauzalnih inputa, ali s druge strane razumijete da odluke u stvarnom svijetu imaju mnoge uzroke, onda ćete zaključiti da nema slobodne volje, da se radi o iluziji. No, taj zaključak prije dovodi u pitanje kontra-kauzalnost nego slobodnu volju i stoga nije posebno zanimljiv.
Ako iluzornost slobodne volje znači da nema razlike između mozga sa samo-kontrolom i onog koji je nema ili je ima u smanjenom obimu (jer „na kraju krajeva, sve je to moždano determinirano“), to je u suprotnosti s dobro poznatim činjenicama. Vidjeli smo da su te razlike stvarne i da se dosta toga zna o neurobiologiji tih razlika. Samo-kontrola sigurno nije iluzorna, iako može varirati kao funkcija dobi, zdravlja, navika i mnogih drugih čimbenika koji utječu na funkcioniranje moždanog sustava.
Evolucija je eliminirala okorjele impulzivce i pobrinula se da normalni mozak ima normalnu samo-kontrolu, tj. slobodnu volju.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.