William Muir je 1990-ih radio na povećanju prinosa jaja na kokošjim farmama. Ideja je bila jednostavna. Muir je pratio koliko jaja nosi svaka kokoš i za uzgoj sljedećih generacija koristio je najproduktivnije kokoši. Ako je produktivnost nasljedna osobina, ova bi je metoda trebala povećati. Ali to se nije dogodilo, slijedeće su generacije nosile manje jaja i postajale su agresivnije. U kavezima s po devet kokoši šest ih je u prosjeku bilo ubijeno, a preostale tri su jedna drugu čerupale pa nije čudo da nisu nosile mnogo jaja. Najproduktivnije kokoši u svakom kavezu bile su one najnasilnije i zapravo je provođen odabir najvećih nasilnika. To je dovelo do super-agresivnog soja već unutar pet generacija. Veliko trošenje energije u neprestanim napadima dovelo je do sve manje produktivnosti, unatoč činjenici da su za daljnji uzgoj selektirane najproduktivnije kokoši.
U paralelno izvedenom eksperimentu produktivnost se pratila na razini cijelih kaveza. Umjesto uzgoja najproduktivnijih kokoši iz svih kaveza, za daljnji su uzgoj korištene sve kokoši iz najproduktivnijeg kaveza. Njihova se produktivnost tijekom eksperimenta povećala za 160%.
Često pretpostavljamo da sposobna društva čine sposobni pojedinci koji poželjne osobine nasljeđuju od svojih roditelja. Zato je Galton mislio da će odabir najsposobnijih pojedinaca rezultirati najuspješnijim društvom. Ali eksperiment s kokošima sugerira da to nije tako. Čak i za kokoši kod kojih je eugenika uobičajena praksa.
Čini se da je Galton teško pogriješio u razumijevanju odnosa pojedinačnih sposobnosti i društvenog blagostanja. Broj jaja koje nosi pojedina kokoš nije individualna osobina, nego je socijalna osobina koja bitno ovisi o tome kako se članovi grupe ponašaju jedni prema drugima. Ako pojedinci koji od grupe najviše profitiraju ne pridonose njenoj dobrobiti i ako su njihove osobine nasljedne, onda će odabir tih osobina rezultirati slomom društva. Odnosi između pojedinih gena, uočljivih osobina pojedinaca i uspješnosti njihovih skupina dovoljno su složeni (čak i za kokoši) da odabir na nižim razinama često ne daje očekivane ishode na razini grupe. Odabir cijelih grupa, na temelju njihovog uspjeha, učinkovitiji je jer će sljedeća generacija naslijediti neku kombinaciju svih pojedinačnih osobina koje su u prethodnim generacijama pridonijele uspjehu grupe.
Vidjeli smo da nema garancije da u prirodi uvijek vladaju sklad i red. Možemo ih očekivati samo kada prirodna selekcija na višoj razini uspijeva nadvladati onu na nižoj. U životinjskim zajednicama postoje mnogi slučajevi prirodne selekcije koji su poput prvog eksperimenta s kokošima. Unutar grupe, osobine koje zovemo lošima nadvladavaju one koje zovemo dobrima, a protusile koje pruža odabir među grupama nisu dovoljno jake da to izmijene. To su zajednice u kojima “cijeli život patite i onda umrete”. Postoje i slučajevi u kojima prirodna selekcija ide putem drugoga eksperimenta. Odabir među grupama dovoljno je jak da prevlada odabir unutar grupe, favorizirajući osobine koje zovemo dobrima. Većina društvenih vrsta evoluira kao mješavina ova dva tipa.
U rijetkim slučajevima odabir među grupama postaje primarnom evolucijskom silom za gotovo sve osobine i tada se dogodi nešto čarobno: grupa evoluira do takve razine kooperativnosti da se transformira u novi samosvojni organizam. Ta se transformacija naziva velikom evolucijskom tranzicijom. Lynn Margulis ju je prvi put predložila 1970-ih kao objašnjenje evolucije stanica s jezgrom, eukariota, iz bakterijskih stanica bez jezgre, prokariota. Unatoč velikoj razlici u njihovoj složenosti, pretpostavljalo se kao samorazumljivo da su eukarioti evoluirali malim mutacijskim koracima polazeći od prokariota. Margulisin radikalni prijedlog bio je da su prvi eukarioti nastali kao visoko kooperativne zajednice bakterijskih stanica. Bila su potrebna desetljeća da bi se prihvatila njezina teorija simbiotskih stanica, ali danas se smatra činjenicom.
Ideju da individualni organizmi mogu evoluirati i iz grupa, a ne nužno iz drugih individualnih organizama, 1990-ih su generalizirali John Maynard Smith i Eörs Szathmáry i tako su uspješno objasnili evoluciju prvih bakterija, višestaničnih organizama i kolonija insekata. U svim tim slučajevima, entitet više razine evoluira kao organizam potiskivanjem ometajuće selekcije na nižoj razini. Tako objašnjavaju i porijeklo samoga života, kao simbiozu grupe visoko kooperativnih molekularnih interakcija.
I mi smo velika evolucijska tranzicija. Gotovo sve što nas razlikuje od ostalih primata oblici su suradnje koji su se razvili odabirom među grupama, zahvaljujući našoj sposobnosti da suzbijemo ometajući odabir unutar grupe. U većine primata članovi grupe su kooperativni do određene mjere, ali su i rastrgani sukobima unutar grupe. Čak i suradnja koja postoji, često ima oblik koalicija u sukobu s drugim koalicijama unutar iste grupe. Naši daleki preci razvili su sposobnost suzbijanja zlostavljanja i drugih sebičnih ponašanja unutar grupe (kao što su višestanični organizmi razvili načine suzbijanja stanica raka) tako da je primarni način preživljavanja i razmnožavanja bio suradnja.
Tako je nastao moral, kao sustav kojim vršimo pritisak na sebe i druge da se prilagodimo određenim vrstama ponašanja. To je možda najočitija strana morala, povezana s postavljanjem granica. Osim toga, postoji element morala koji se tiče naših osjećaja, npr. naša sposobnost da suosjećamo s tuđom nevoljom i naša motivacija da u vezi s tim nešto poduzmemo. Prisilna strana morala potrebna je za suzbijanje potencijalno disruptivnih, sebičnih ponašanja unutar grupa. Jednom kada je ona uspostavljena članovi grupe mogu se slobodno prepustiti onoj drugoj strani i pomagati jedni drugima bez straha od iskorištavanja.
Nijedna druga teorija ne može objasniti naš intuitivni osjećaj za dobro i zlo, našu neobičnu kombinaciju moralne snage i moralne slabosti, naše čestitost i našu pokvarenost, našu revnost u nadgledanju i kažnjavanju tuđih prijestupa, lakoću s kojom vrline nalazimo u „nama“, a mane u „njima“ itd. Što ćemo više probleme dobra i zla promatrati kroz evolucijsku prizmu, to ćemo biti osposobljeniji za razumijevanje, ali i stvaranje moralnih zajednica prilagođenih nama i našem okolišu.
P. S.
Naša moralna psihologija signalizira naš moralni identitet, kažnjava one koji štete interesima naše grupe i nagrađuje one koji rade u njenu korist. Nažalost, ovaj evoluirani moral katkada sprečava ona poboljšanja koja bi mogla promicati opće blagostanje (i koja bi trebalo uskladiti s našim evoluiranim moralnim intuicijama). Tu paletu mogućih poboljšanja prigodno bismo mogli nazvati kultiviranim moralom.
Napredak u drugim područjima koja su udaljena od naših evoluiranih intuicija, poput matematike ili muzike, daje jasne naznake da su (s one strane evoluiranih intuicija) mogući pomaci i u sferi morala. Skinner je s gorčinom ponavljao da bi trebalo biti teže poslati čovjeka na Mjesec nego ustrojiti učinkovito obrazovanje ili rehabilitaciju kriminalaca. Zašto to nije tako?
Evolucijska perspektiva predviđa granice moralnog progresa, a jedna od važnijih kritika evolucijske psihologije čak je optužuje da nemoralna ponašanja opravdava njihovim prirodnim podrijetlom. To je non sequitur, ali evoluirani moral sigurno moramo dobro razumjeti kako bismo ga nadišli.
Stvari bi mogao ubrzati neočekivani katalizator. Brzi razvoj umjetne inteligencije gotovo da zahtijeva jasniju viziju kultiviranog morala. Ne želimo da naši samo-vozeći automobili odluče ubiti tri pješaka umjesto jednog i većina nas želi da umjetna super-inteligencija djeluje za opće dobro; da ograniči patnju i poveća blagostanje, a ne da brine o dosljednosti, osjeća gađenje i krivnju ili da je opsesivno posvećena tradiciji. Nema razloga da se i mi sami ne modificiramo kako bismo postali moralniji u tom kultiviranom smislu.
