O mogućnosti demokratskog odlučivanja

Na “Prirodi uživo” 2014, ali tek od nedavno na youtbe-u:

Objavljeno u Ekonomija, politika | Ostavi komentar

Razgovor povodom 150 godina Darwinovog “Porijekla Čovjeka”

Objavljeno u filozofija, vjera, znanost | Ostavi komentar

Podsjetnik na predavanje profesora Šikića

Poštovani članovi i prijatelji Hrvatskoga logičkoga udruženja,
podsjećamo vas na sutrašnje online predavanje profesora Zvonimira Šikića

“Knealove multiplarne prirodne dedukcije kao notacijska varijanta Bethovih semantičkih tabloa (rekonstrukcija povijesti formulacija logike 1. reda)”, 

koje će se održati u 14.00 pomoću programa Zoom (poveznica se nalazi niže u poruci).

Profesor Šikić dobitnik je logičke nagrade “Juraj Dragišić” za 2021. godinu.
Topic: Knealove multiplarne prirodne dedukcije
Time: Apr 28, 2021 02:00 PM, Zagreb

Join Zoom Meeting
https://zoom.us/j/99089720394?pwd=WjdzVkJ1K2l5MkJub2FZRGZiOFg4UT09

Meeting ID: 990 8972 0394
Passcode: 1111
One tap mobile
+12532158782,,99089720394#,,,,*1111# US (Tacoma)
+13017158592,,99089720394#,,,,*1111# US (Washington DC)

Dial by your location
        +1 253 215 8782 US (Tacoma)
        +1 301 715 8592 US (Washington DC)
        +1 312 626 6799 US (Chicago)
        +1 346 248 7799 US (Houston)
        +1 669 900 6833 US (San Jose)
        +1 929 205 6099 US (New York)
Meeting ID: 990 8972 0394
Passcode: 1111
Find your local number: https://zoom.us/u/ad64ErKe4p

Goran Lojkić,

Tajnik Hrvatskoga logičkoga udruženja

Objavljeno u logika | Ostavi komentar

Socijalni darvinizam objavljen na ideje.hr

https://ideje.hr/darwin-nije-socijalni-darvinist-kako-dobrota-uopce-nastaje-i-kako-opstaje-uloga-zajednice/

Objavljeno u znanost | Ostavi komentar

Razgovor s Tanjom Rudež za Jutarnji.hr

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/facebook-je-najveci-pothvat-u-povijesti-covjecanstva-temeljen-na-pracenju-15066245

Ostavi komentar

World Logic Prizes Contest

Jedan sam od ponosnih pobjednika 🙂

https://sites.google.com/view/unilog-2021/logic-prizes?authuser=0

Objavljeno u logika | 4 komentara

Znanost i društvo

Razgovor s Blankom Jergović u njezinoj emisiji Znanost i društvo na HR3:

https://radio.hrt.hr/ep/knjiga-za-klikerase-17032021/375111/

Objavljeno u Ekonomija, korona virus, politika | Ostavi komentar

Matematika od neba preko zemlje do skupova

Tekst pročitan na HR3 u okviru emisije Znanstveni koncetrat

https://radio.hrt.hr/aod/zvonimir-sikic-o-matematici/373184/

Objavljeno u matematika | Ostavi komentar

Socijalni darvinizam: 9. Zaključak

William Muir je 1990-ih radio na povećanju prinosa jaja na kokošjim farmama. Ideja je bila jednostavna. Muir je pratio koliko jaja nosi svaka kokoš i za uzgoj sljedećih generacija koristio je najproduktivnije kokoši. Ako je produktivnost nasljedna osobina, ova bi je metoda trebala povećati. Ali to se nije dogodilo, slijedeće su generacije nosile manje jaja i postajale su agresivnije. U kavezima s po devet kokoši šest ih je u prosjeku bilo ubijeno, a preostale tri su jedna drugu čerupale pa nije čudo da nisu nosile mnogo jaja. Najproduktivnije kokoši u svakom kavezu bile su one najnasilnije i zapravo je provođen odabir najvećih nasilnika. To je  dovelo do super-agresivnog soja već unutar pet generacija. Veliko trošenje energije u neprestanim napadima dovelo je do sve manje produktivnosti, unatoč činjenici da su za daljnji uzgoj selektirane najproduktivnije kokoši.

U paralelno izvedenom eksperimentu produktivnost se pratila na razini cijelih kaveza. Umjesto uzgoja najproduktivnijih kokoši iz svih kaveza, za daljnji su uzgoj korištene sve kokoši iz najproduktivnijeg kaveza. Njihova se produktivnost tijekom eksperimenta povećala za 160%.

Često pretpostavljamo da sposobna društva čine sposobni pojedinci koji poželjne osobine nasljeđuju od svojih roditelja. Zato je Galton mislio da će odabir najsposobnijih pojedinaca rezultirati najuspješnijim društvom. Ali eksperiment s kokošima sugerira da to nije tako. Čak i za kokoši kod kojih je eugenika uobičajena praksa.

Čini se da je Galton teško pogriješio u razumijevanju odnosa pojedinačnih sposobnosti i društvenog blagostanja. Broj jaja koje nosi pojedina kokoš nije individualna osobina, nego je socijalna osobina koja bitno ovisi o tome kako se članovi grupe ponašaju jedni prema drugima. Ako pojedinci koji od grupe najviše profitiraju ne pridonose njenoj dobrobiti i ako su njihove osobine nasljedne, onda će odabir tih osobina rezultirati slomom društva. Odnosi između pojedinih gena, uočljivih osobina pojedinaca i uspješnosti njihovih skupina dovoljno su složeni (čak i za kokoši) da odabir na nižim razinama često ne daje očekivane ishode na razini grupe. Odabir cijelih grupa, na temelju njihovog uspjeha, učinkovitiji je jer će sljedeća generacija naslijediti neku kombinaciju svih pojedinačnih osobina koje su u prethodnim generacijama pridonijele uspjehu grupe.

Vidjeli smo da nema garancije da u prirodi uvijek vladaju sklad i red. Možemo ih očekivati ​​samo kada prirodna selekcija na višoj razini uspijeva nadvladati onu na nižoj. U životinjskim zajednicama postoje mnogi slučajevi prirodne selekcije koji su poput prvog eksperimenta s kokošima. Unutar grupe, osobine koje zovemo lošima nadvladavaju one koje zovemo dobrima, a protusile koje pruža odabir među grupama nisu dovoljno jake da to izmijene. To su zajednice u kojima “cijeli život patite i onda umrete”. Postoje i slučajevi u kojima prirodna selekcija ide putem drugoga eksperimenta. Odabir među grupama dovoljno je jak da prevlada odabir unutar grupe, favorizirajući osobine koje zovemo dobrima. Većina društvenih vrsta evoluira kao mješavina ova dva tipa.

U rijetkim slučajevima odabir među grupama postaje primarnom evolucijskom silom za gotovo sve osobine i tada se dogodi nešto čarobno: grupa evoluira do takve razine kooperativnosti da se transformira u novi samosvojni organizam. Ta se transformacija naziva velikom evolucijskom tranzicijom. Lynn Margulis ju je prvi put predložila 1970-ih kao objašnjenje evolucije stanica s jezgrom, eukariota, iz bakterijskih stanica bez jezgre, prokariota. Unatoč velikoj razlici u njihovoj složenosti, pretpostavljalo se kao samorazumljivo da su eukarioti evoluirali malim mutacijskim koracima polazeći od prokariota. Margulisin radikalni prijedlog bio je da su prvi eukarioti nastali kao visoko kooperativne zajednice bakterijskih stanica. Bila su potrebna desetljeća  da bi se prihvatila njezina teorija simbiotskih stanica, ali danas se smatra činjenicom.

Ideju da individualni organizmi mogu evoluirati i iz grupa, a ne nužno iz drugih  individualnih organizama, 1990-ih su generalizirali John Maynard Smith i Eörs Szathmáry i tako su uspješno objasnili evoluciju prvih bakterija, višestaničnih organizama i kolonija insekata. U svim tim slučajevima, entitet više razine evoluira kao organizam potiskivanjem ometajuće selekcije na nižoj razini. Tako objašnjavaju i porijeklo samoga života, kao simbiozu grupe visoko kooperativnih molekularnih interakcija.

I mi smo velika evolucijska tranzicija. Gotovo sve što nas razlikuje od ostalih primata oblici su suradnje koji su se razvili odabirom među grupama, zahvaljujući našoj sposobnosti da suzbijemo ometajući odabir unutar grupe. U većine primata članovi grupe su kooperativni do određene mjere, ali su i rastrgani sukobima unutar grupe. Čak i suradnja koja postoji, često ima oblik koalicija u sukobu s drugim koalicijama unutar iste grupe. Naši daleki preci razvili su sposobnost suzbijanja zlostavljanja i drugih sebičnih ponašanja unutar grupe (kao što su višestanični organizmi razvili načine suzbijanja stanica raka) tako da je primarni način preživljavanja i razmnožavanja bio suradnja.

Tako je nastao moral, kao sustav kojim vršimo pritisak na sebe i druge da se prilagodimo određenim vrstama ponašanja. To je možda najočitija strana morala, povezana s postavljanjem granica. Osim toga, postoji element morala koji se tiče naših osjećaja, npr. naša sposobnost da suosjećamo s tuđom nevoljom i naša motivacija da u vezi s tim nešto poduzmemo. Prisilna strana morala potrebna je za suzbijanje potencijalno disruptivnih, sebičnih ponašanja unutar grupa. Jednom kada je ona uspostavljena članovi grupe mogu se slobodno prepustiti onoj drugoj strani i pomagati jedni drugima bez straha od iskorištavanja.

Nijedna druga teorija ne može objasniti naš intuitivni osjećaj za dobro i zlo, našu neobičnu kombinaciju moralne snage i moralne slabosti, naše čestitost i našu pokvarenost, našu revnost u nadgledanju i kažnjavanju tuđih prijestupa, lakoću s kojom vrline nalazimo u „nama“, a mane u „njima“ itd. Što ćemo više probleme dobra i zla promatrati kroz evolucijsku prizmu, to ćemo biti osposobljeniji za razumijevanje, ali i stvaranje moralnih zajednica prilagođenih nama i našem okolišu.

P. S.

Naša moralna psihologija signalizira naš moralni identitet, kažnjava one koji štete interesima naše grupe i nagrađuje one koji rade u njenu korist. Nažalost, ovaj evoluirani moral katkada sprečava ona poboljšanja koja bi mogla promicati opće blagostanje (i koja bi  trebalo uskladiti s našim evoluiranim moralnim intuicijama). Tu paletu mogućih poboljšanja prigodno bismo mogli nazvati kultiviranim moralom.

Napredak u drugim područjima koja su udaljena od naših evoluiranih intuicija, poput matematike ili muzike, daje jasne naznake da su (s one strane evoluiranih intuicija) mogući pomaci i u sferi morala. Skinner je s gorčinom ponavljao da bi trebalo biti teže poslati čovjeka na Mjesec nego ustrojiti učinkovito obrazovanje ili rehabilitaciju kriminalaca. Zašto to nije tako?

Evolucijska perspektiva predviđa granice moralnog progresa, a jedna od važnijih kritika evolucijske psihologije čak je optužuje da nemoralna ponašanja opravdava njihovim prirodnim podrijetlom. To je non sequitur, ali evoluirani moral sigurno moramo dobro razumjeti kako bismo ga nadišli.

Stvari bi mogao ubrzati neočekivani katalizator. Brzi razvoj umjetne inteligencije gotovo da zahtijeva jasniju viziju kultiviranog morala. Ne želimo da naši samo-vozeći automobili odluče ubiti tri pješaka umjesto jednog i većina nas želi da umjetna super-inteligencija djeluje za opće dobro; da ograniči patnju i poveća blagostanje, a ne da brine o dosljednosti, osjeća  gađenje i krivnju ili da je opsesivno posvećena tradiciji. Nema razloga da se i mi sami ne modificiramo kako bismo postali moralniji u tom kultiviranom smislu.

Objavljeno u psihologija, sociologija, znanost | Ostavi komentar

Socijalni darvinizam: 8. Biheviorizam vs. kognitivna i evolucijska psihologija

Bolesti koje suzbija imunološki sustav samo su jedan od izazova koje organizmi moraju svladati da bi preživjeli i razmnožavali se u svojem okolišu. Moraju pronaći hranu i partnere, izbjegavati grabežljivce, sukobljavati se ili surađivati s članovima svoje vrste itd. što zahtijeva cijelu paletu fleksibilnih ponašanja. Michael F. Benard je 2000-tih istraživao punoglavce koji žive u tri različita okoliša: vodama bez grabežljivaca, vodama s grabežljivim ribama i vodama s grabežljivim kukcima. Svako od ovih okruženja traži različite prilagodbe i punoglavci su evoluirali tako da uz pomoć kemijskih signala u vodi uspješno otkrivaju u kojem su okolišu i zatim reagiraju odgovarajućim ponašanjem (kao što imunološki sustav otkriva patogene i zatim na njih reagira).To uključuje promjene u ponašanju, ali i preobrazbu tijela punoglavaca. U odsustvu grabežljivaca slobodno se kreću u potrazi za hranom. U prisustvu riba uglavnom miruju i morfološki su prilagođeni za bijeg od riba. U prisutnosti kukaca, također miruju, ali su morfološki prilagođeni za izbjegavanje napada kukaca.

Bernard je sve to zaključio tako da je punoglavce izložio kukcima i kemijskim signalima za prisutnost riba, a zatim ribama i kemijskim signalima za prisutnost kukaca; u oba slučaja je smrtnost punoglavaca porasla jer nisu bili adekvatno prilagođeni ni ponašanjem ni oblikom. Kao i kod imunološkog sustava imamo fiksni repertoar prilagodbi koje su se razvile genetskom evolucijom, ali ih selektivno pokreću odgovarajući okolišni signali.

Međutim, istraživanje ponašanja nije krenulo putem kojim je krenulo istraživanje imunološkog sustava. Što je standard u drugom slučaju, tek se uvodi u drugom. Početkom dvadesetog stoljeća, mehanizmi koji uzrokuju naša ponašanja bili su nepoznati, kao i mehanizmi genetskog nasljeđivanja; još nije postojala ni kognitivna psihologija ni molekularna biologija. Nagađanja o tome kako radi naš um svodila su se na nepouzdanu introspekciju pa je normalna reakcija bio biheviorizam koji je omogućavao da se ponašanje (i posebno učenje) izučava isključivo na osnovi okolišnih inputa i bihevioralnih outputa bez razumijevanja mehanike uma. Biheviorizam se bavio Tinbergenovim pitanjem funkcije, ali je zanemarivao pitanja mehanizma, povijesti i razvoja. Iako je dugo bio dominantna psihološka tradicija njegova su ograničenja s vremenom postala očita i u drugoj polovici 20. stoljeća počela je „kognitivna revolucija”.

Kognitivni psiholozi gledali su um kao računalo, a cilj im je bio razumjeti njegov mehanizam. Biheviorizam je odbačen, jer je um tretirao kao „praznu ploču“ (mada je preživio u primijenjenim granama psihologije, gdje je glavni cilj promjena ponašanja u stvarnom svijetu, makar i bez razumijevanja pozadinskih mehanizama). Počevši od 1980-ih, kognitivne revolucionare izazvali su evolucijski psiholozi za koje um nije jedno višenamjensko računalo, nego je splet mnogih specijaliziranih modula, od kojih je svaki proizvod genetske evolucije koji rješava određeni adaptivni problem s kojim su se suočavali naš preci. Iako su evolucijski psiholozi izazvali kognitivne revolucionare (u vezi s mehanikom uma) oba su tabora bila ujedinjena u preziru spram biheviorizma i drugih tradicija “prazne ploče” u društvenim znanostima.

Uočite sličnosti između naših urođenih i prilagođenih ponašanja s odgovarajućim komponentama imunološkog sustava. Iz te usporedbe proizlaze zanimljivi uvidi. O sebi možete misliti kao o sustavu koji brzo evoluira prilagođavajući se, tijekom života, vašem okolišu. Velikim ste dijelom određeni ne vašim genima, nego vašim okruženjem i opcijama ponašanja koje ste usvojili da biste riješili probleme vlastite egzistencije. No, vašu osobnu evoluciju ne možete svjesno (i proizvoljno) formirati kao što ne možete svjesno (i proizvoljno) odabrati svoja antitijela. Mehanizmi koji omogućuju široki spektar vaših ponašanja izuzetno su složeni i većina ih se odvija nesvjesno. Ako želimo svjesno usmjeravati svoj razvoj, moramo razumjeti te mehanizme.

Nadalje, kao što genetska evolucija često rezultira prilagodbama koje su dobre za mene, ali ne i za vas (ili za nas, ali ne i za njih) ili su dobre kratkoročno, ali ne i dugoročno, tako i ponašanja koja usvajamo imaju ista ograničenja. Moramo uzeti u obzir i da adaptivna komponenta našeg sustava ponašanja, poput adaptivne komponente našeg imunološkog sustava, djeluje zajedno s urođenom komponentom – s fiksnim repertoarom ponašanja potaknutih podražajima iz okoline. Prvi evolucijski psiholozi nisu pogriješili naglašavajući modularnu prirodu čovječjeg i životinjskog uma, ali su pogriješili poričući da ti umovi uključuju i adaptivnu komponentu. Sve vrste, tijekom svoje evolucijske povijesti, imaju dobre i loše trenutke koji pokreću različite prilagodbe (slično prilagodbama punoglavaca na vrste grabežljivaca ili njihovo odsustvo).Te su prilagodbe latentno prisutni rezultati genetske evolucije koji čekaju da se izraze pri susretu s odgovarajućim signalom, što ilustrira sljedeći primjer.

Štakorice pod stresom provode manje vremena ližući svoje bebe. Kada se količina lizanja manipulira u laboratoriju, mladunci štakora koji su jednaki u svakom drugom pogledu izrastaju u različita bića. Ženke koje su manje lizane ranije ulaze u pubertet, dominantnije su u odnosu na druge ženke, mužjacima su privlačnije i češće su trudne. Mužjaci koji su manje lizani sudjeluju u više tučnjava kao maloljetnici i seksualno su agresivniji kada odrastu. Ukratko, oba se spola prilagođavaju što ranijoj reprodukciji. To ima smisla, jer u stresnim okruženjima sutra možda ne postoji. Time što ih manje ližu, majke pod stresom ne zapostavljaju svoje mladunce, nego im omogućuju da razviju prilagodbe za teška vremena.

Za očekivati je da se i razvoj ljudske djece zbiva pod utjecajem hormonalnih i bihevioralnih signala (i mi smo sisavci, a što god je jedinstveno u našoj evolucijskoj povijesti naslagano je na drevnije slojeve). Djeca koja odrastaju uz nemarne skrbnike, nasilje i nestašicu hrane, (u prosjeku) će biti drugačija od djece koja odrastaju u boljim uvjetima. Razvijaju otprilike isti paket socijalno seksualnih strategija kao i štakori prilagođeni stresu. Orijentirani su na ranu reprodukciju i imaju veću sposobnost rješavanja problema koji nude trenutne nagrade, za razliku od odgođenih. S tri godine, prilikom prisjećanja na ono što se dogodilo tijekom lutkarske predstave, imaju bolje pamćenje za loše događaje od dobrih. Bolji su u brzom prebacivanju pažnje s jedne aktivnosti na drugu, kao u situacijama visokog rizika. Te i druge razlike opsežno su dokumentirane u literaturi o razvoju djeteta, ali njihova interpretacija hendikepirana je nedostatkom evolucijske perspektive. Svi se slažemo da je razvoj djeteta ugrožen u surovim okruženjima. No, teorije “slomljenog djeteta”, koje ne razumiju da su ponašanja „rizične“ djece uspješna prilagodba tim okruženjima, često će uzaludno pokušavati promijeniti „rizičnu“ djecu i njihove „loše“ skrbnike umjesto da mijenjaju surovo okruženje kojem su oni uspješno prilagođeni.

Objavljeno u psihologija, sociologija, znanost | Ostavi komentar