Humans of FSB

Kratki intervju na “humans of fsb”

Oglasi

Matematika i muzika

U emisiji Eppur si muove (na HR3) možete čuti prvi dio predavanja koje sam pod nazivom “Matematika i muzika” održao u klubu Sax u organizaciji Prirodoslovno matematičke udruge studenata Primus:

http://radio.hrt.hr/aod/eppur-si-muove/238940/

Drugi dio možete čuti ovdje:

http://radio.hrt.hr/aod/eppur-si-muove/239866/

Povodom 100 godina Oktobarske revolucije

Svakodnevno možemo ćuti da „bogatstvo najprije moramo stvoriti da bismo ga mogli dijeliti“, te da voljeli mi to ili ne „poslove, radna mjesta i novo bogatstvo stvaraju bogati investitori, pa je njihovo progresivno oporezivanje put u sigurnu propast“…

Taj je argument star skoro 200 godina. Već su klasični ekonomisti razumjeli da su za ekonomski rast (ili, kako se tada govorilo, bogatstvo nacije) nužne investicije … a zatim slijedi i argument.

Da biste investirali nužno je da se suzdržite od trošenja cijelog svog prihoda na vlastite potrebe. Siromašni nemaju tu karakternu osobinu. (Zato im se ne smije dati pravo glasa.) Oni bi, u svrhu povećanja vlastite potrošnje, porezno opteretili bogate investitore i time bi zatvorili jedinu investicijsku slavinu. Kratkoročno bi time dobili, ali dugoročno bi izgubili, jer bez ekonomskog rasta ni njima nema boljitka.

Klasični ekonomisti (u to vrijeme novu) kapitalističku ekonomiju vide kao rezultat djelovanja triju klasa: kapitalista, radnika i zemljoposjednika. Ključna razlika u ponašanju tih klasa jest da su kapitalisti investitori, tj. oni skoro sav svoj prihod reinvestiraju, dok su druge dvije klase konzumenti, tj. one svoj prihod u cijelosti konzumiraju.

(Malthus je ulogu zemljoposjednika ipak držao pozitivnom, jer oni stvaraju dodatnu potražnju za kapitalističkim proizvodima. Ricardo se nije slagao. Sukob ekonomije potražnje i ekonomije ponude imamo već u 19. stoljeću!)

U međuvremenu su zemljoposjednici ispali iz ovih rasprava, no argument se nije bitno promijenio.

Ono što se često previđa jest da ovaj argument nije vezan na kapitaliste i radnike nego na investitore i konzumente. Na primjer, manje je poznato da se njime koristila i sovjetska ekonomija, inspirirana njihovim ekonomskim klasikom Preobraženskim.

Suočen s masovnom glađu Lenjin je uveo NEP, ne bi li obnovio proizvodnju hrane poslije Prvog svjetskog rata. Stvoreno je poljoprivredno tržište i seljacima je dozvoljeno da zadrže profite zarađene na tom tržištu.

Preobraženski je to smatrao krivom politikom. Budući da su jedine viškove prihoda (u uglavnom poljoprivrednoj ekonomiji) imali seljaci, industrijalizacija je bila nemoguća. Zato, smatrao je Preobraženski, na selu treba ukinuti privatno vlasništvo i tržište, te sve viškove preko države usmjeriti u industrijski sektor. (U toj su teoriji seljaci konzumenti, jer sav svoj prihod troše na vlastite potrebe, a država je investitor.)

Kratkoročno će to biti loše za seljake, ali dugoročno će svi biti na boljitku.

Njegove ideje su odbačene, pa je Preobraženski 1927. završio u egzilu na Uralu. Staljin, inače oponent Preobraženskom u doba Lenjina, od 1928. ipak počinje provoditi njegovu politiku kolektivizacije sela i industrijalizacije grada (kolektivizacija + elektrifikacija = socijalizam). Rezultat je da su milijuni ljudi 30-tih godina umrli od gladi i drugih političkih pošasti, ali i da je Sovjetski savez proveo najbržu industrijalizaciju u povijesti.

Tu se otvara niz moralnih pitanja (pogotovo ako uzmemo u obzir da bez te industrijalizacije poraz Hitlera na istočnom frontu vjerojatno ne bi bio moguć).

Opravdava li korist jednih patnju drugih i opravdavaju li buduće koristi sadašnje patnje? Ako da, koliko koristi opravdava koliko patnje?

Moje je mišljenje da svaka kvantifikacija pitanja „koliko koristi vs. koliko patnje“ mora krenuti od nulte pozicije da korist jednih ne opravdava patnju drugih, te da buduće koristi ne opravdavaju sadašnje patnje.

S te nulte pozicije smijemo se pomicati samo uz veliki oprez i neupitni pristanak „drugih“ i „sadašnjih“ (pogotovo zbog najčešće upitnih procjena „budućih koristi“).

Otis Redding

Otis Redding poginuo je pred 50 godina u listopadu 1967. u avionskoj nesreći kod Wisconsina neposredno nakon snimanja svojeg najvećeg hita “Sittin’ On The Dock of the Bay”. Imao je tek 26 godina.

Posthumno je objavljeno još nekoliko njegovih hitova, a s vremenom i mnogo drugog prethodno neobjavljenog materijala. Nije se tu radilo o pod-svaku-cijenu-iskoristiti-preranu-smrt (kao u slučaju Amy Winehouse i mnogih drugih) nego o zaista zanimljivoj i kvalitetnoj glazbi; o značajnom zaokretu prema visokokvalitetnom popu i široj publici.

Što je sve Otis mogao stvoriti ostat će još jedno neodgovoreno pitanje rock&roll povijesti, ali s obzirom na sve ono što je napravio do svoje 26 godine mogli smo očekivati velike stvari.

Bio je jedan od najutjecajnijih soul pjevaća 1960-tih i sigurno najveći predstavnik južnjačkog deep soula, čije su Stax snimke stari R&B transformirale u moderni soul.
Poćeo je ranih 1960-tih kao „urlator“ u stilu Litlle Richarda, no kada je na jednom sessionu J. Jenkinsa snimio These Arms of Mine (koja je odmah postala R&B hit), krenula je njegova R&B i soul karijera.

Sredinom 1960-tih objavljuje Mr. Pitiful, I’ve Been Loving You Too Long, I Can’t Turn You Loose, Satisfaction (obradu Stonesa koji su kasnije obradili njegove That’s How Strong My Love Is i Pain in My Heart), Respect (koja je postala svjetski hit u obradi Arethe Franklin) i mnoge druge soul hitove. Veliki je uspjeh bio i Trump iz 1967. –duet s Carlom Thomas, koji se najčešće opisivao kao duet kralja i kraljice soula.

Hrapavi grubi vokal koji je jednako emotivan u ekstremno brzim plesnim numerama kao i u sporim gotovo bolnim baladama možete čuti i u nestandardnoj obradi klasičnog američkog standarda Try a Little Tenderness (koja je omiljena pjesma mene i moje supruge):

S Otisom sam “proveo” svoje teenage godine pa možda zvučim nostalgično, no siguran sam da će slušajući Otisa tu nostalgiju moći osjetiti i oni koji su rođeni čak i poslije njegove prerane smrti.

To je naš novac – jeste li sigurni

Je li porez koji vam je država uzela vaš novac? Kada ga država jednom uzme očito više nije. No, je li prije toga bio vaš? Opće je mišljenje da je bio. Država uzima vaš novac i njime plaća razne stvari; neke s kojima se slažete, neke za koje niste sigurni da ste ih željeli platiti i neke koje vam je potpuno neprihvatljivo platiti.

Ako ste desno vrlo je vjerojatno da to doživljavate kao krađu vašega novca koji se troši na nešto za što vi nikada niste dali svoj pristanak. Ako ste lijevo vrlo je vjerojatno da i vi mislite da se radi o vašem novcu, ali koji je (kada se sve zbroji i oduzme) ipak korisno upotrijebljen; neka vrsta dobročinstva. No, bili vi lijevo ili desno uvijek je riječ o vašem novcu.

Taj sveprisutni osjećaj da je vaš bruto „vaš novac“ teško je poljuljati. Zapitajmo se ipak u kojem je on smislu „vaš“. Radi li se tu o legalnom ili moralnom vlasništvu? Razmotrimo li svaku od tih alternativa zasebno, odmah ćemo uočiti da je prva besmislena, a druga malo vjerojatna.

Očito je da nemata legalno pravo na „vaš bruto“, jer vas zakon obvezuje na plaćanje poreza. S druge strane, kada bi to bilo vaše moralno pravo to bi značilo da je predporezna tržišna distribucija moralna. No, malo je vjerojatno da u prihodu  upravljaća financijskim fondom, koji je više stotina puta veći od prihoda istraživača na projektu novog tretmana karcinoma, leži neki dublji moralni smisao.

Sigurno ste se pošteno naradili za vaš „bruto“, nema sumnje da je vaš doprinos općem dobru značajan, vaše sposobnosti i vaši talenti nadilaze sposobnosti i talente drugih … itd. No i drugi su se naradili i njihov je doprinos značajan, čak i oni imaju neke sposobnosti i talente, ali teško je vjerovati da tržište te moralno relevantne aspekte uzima u obzir kada odlučuje što će kome uknjižiti.

Zato obveza zakonodavca nije da respektira „bruto“ nego da ga ne respektira, pokušavajući nemoralna tržišna knjiženja uskladiti s moralom. To, naravno, nije lako jer postoje ekonomski, politički i ini realiteti koje treba uzeti u obzir. No, ključno je razlikovati pragmatični argument za porezno rasterećenje koje će npr. potaknuti investicije, od moralnoga argumenta o pravu ljudi na njihov „bruto“.

Prvi, zapravo empirijski, argument prolazi ili pada ovisno o ekonomskim i inim datostima, dok je drugi (namjerna ili nenamjerna) pojmovna zbrka koja tržišnim knjiženjima pridaje moralni značaj. Vlasništvo ne postoji mimo zakona i stvara se (između ostalog i) poreznim zakonima, a nije nešto što se tek naknadno distribuira tim zakonima.

Porezna politika nije politika distribucije onoga što građani već imaju, nego je samo jedna od politika određivanja vlasništva, iako ta činjenica veoma teško postaje psihološkom činjenicom u glavama onih kojih se tiče.

A čak i kada bi se političke rasprave s teme „koliko moje imovine država treba porezno oteti“ prebacile na temu „kako zakoni, uključujući i porezni zakon, trebaju određivati što je moje“, to ne bi dokinulo politička neslaganja, ali bi ih smjestilo u pravi kontekst. Rasprava bi se vodila o vrijednostima koje želimo ostvariti našim sustavom vlasništva – koliko težine dati suzbijanju siromaštva i jednakim šansama, koliko nemiješanju u dogovore slobodnih pojedinaca itd. Možda bi konačni rezultat i bila minimalna država koja gotovo sve prepušta tržištu, ali ne zbog nekog temeljnog (moralnog) prava na tržištem uknjiženi „bruto“.

Vaš „bruto“ nije novac koji ste zaslužili, nego novac koji vam je amoralno (ne nužno i nemoralno) tržište uknjižilo i država to knjiženje može respektirati, iz raznih praktičnih razloga, ali sigurno nema moralnih razloga da to čini. Jedini legitimni razlog ograničenja redistribucije ekonomski su realiteti (ukoliko to jesu), a to nikako nisu argumenti „našega novca“ koje država nema pravo „otimati“.

1 bukva 1 godina 3 minute

Skriveno oko pratilo je zbivanja oko jedne bukve u Parco Abruzzo (Italija) kroz sve sezone jedne godine. Rezultat je sažet u 3 minute ovog fantastičnog videa:

 

1950-te

Prošlost i budućnost: