Je li porez koji vam je država uzela vaš novac? Kada ga država jednom uzme očito više nije. No, je li prije toga bio vaš? Opće je mišljenje da je bio. Država uzima vaš novac i njime plaća razne stvari; neke s kojima se slažete, neke za koje niste sigurni da ste ih željeli platiti i neke koje vam je potpuno neprihvatljivo platiti.
Ako ste desno vrlo je vjerojatno da to doživljavate kao krađu vašega novca koji se troši na nešto za što vi nikada niste dali svoj pristanak. Ako ste lijevo vrlo je vjerojatno da i vi mislite da se radi o vašem novcu, ali koji je (kada se sve zbroji i oduzme) ipak korisno upotrijebljen; neka vrsta dobročinstva. No, bili vi lijevo ili desno uvijek je riječ o vašem novcu.
Taj sveprisutni osjećaj da je vaš bruto „vaš novac“ teško je poljuljati. Zapitajmo se ipak u kojem je on smislu „vaš“. Radi li se tu o legalnom ili moralnom vlasništvu? Razmotrimo li svaku od tih alternativa zasebno, odmah ćemo uočiti da je prva besmislena, a druga malo vjerojatna.
Očito je da nemata legalno pravo na „vaš bruto“, jer vas zakon obvezuje na plaćanje poreza. S druge strane, kada bi to bilo vaše moralno pravo to bi značilo da je predporezna tržišna distribucija moralna. No, malo je vjerojatno da u prihodu upravljaća financijskim fondom, koji je više stotina puta veći od prihoda istraživača na projektu novog tretmana karcinoma, leži neki dublji moralni smisao.
Sigurno ste se pošteno naradili za vaš „bruto“, nema sumnje da je vaš doprinos općem dobru značajan, vaše sposobnosti i vaši talenti nadilaze sposobnosti i talente drugih … itd. No i drugi su se naradili i njihov je doprinos značajan, čak i oni imaju neke sposobnosti i talente, ali teško je vjerovati da tržište te moralno relevantne aspekte uzima u obzir kada odlučuje što će kome uknjižiti.
Zato obveza zakonodavca nije da respektira „bruto“ nego da ga ne respektira, pokušavajući nemoralna tržišna knjiženja uskladiti s moralom. To, naravno, nije lako jer postoje ekonomski, politički i ini realiteti koje treba uzeti u obzir. No, ključno je razlikovati pragmatični argument za porezno rasterećenje koje će npr. potaknuti investicije, od moralnoga argumenta o pravu ljudi na njihov „bruto“.
Prvi, zapravo empirijski, argument prolazi ili pada ovisno o ekonomskim i inim datostima, dok je drugi (namjerna ili nenamjerna) pojmovna zbrka koja tržišnim knjiženjima pridaje moralni značaj. Vlasništvo ne postoji mimo zakona i stvara se (između ostalog i) poreznim zakonima, a nije nešto što se tek naknadno distribuira tim zakonima.
Porezna politika nije politika distribucije onoga što građani već imaju, nego je samo jedna od politika određivanja vlasništva, iako ta činjenica veoma teško postaje psihološkom činjenicom u glavama onih kojih se tiče.
A čak i kada bi se političke rasprave s teme „koliko moje imovine država treba porezno oteti“ prebacile na temu „kako zakoni, uključujući i porezni zakon, trebaju određivati što je moje“, to ne bi dokinulo politička neslaganja, ali bi ih smjestilo u pravi kontekst. Rasprava bi se vodila o vrijednostima koje želimo ostvariti našim sustavom vlasništva – koliko težine dati suzbijanju siromaštva i jednakim šansama, koliko nemiješanju u dogovore slobodnih pojedinaca itd. Možda bi konačni rezultat i bila minimalna država koja gotovo sve prepušta tržištu, ali ne zbog nekog temeljnog (moralnog) prava na tržištem uknjiženi „bruto“.
Vaš „bruto“ nije novac koji ste zaslužili, nego novac koji vam je amoralno (ne nužno i nemoralno) tržište uknjižilo i država to knjiženje može respektirati, iz raznih praktičnih razloga, ali sigurno nema moralnih razloga da to čini. Jedini legitimni razlog ograničenja redistribucije ekonomski su realiteti (ukoliko to jesu), a to nikako nisu argumenti „našega novca“ koje država nema pravo „otimati“.
