Što je konsonantnost (u glazbi)

Predavanje s gornjim naslovom održano u Matematičkom institutu SANU možete vidjeti ovdje:

https://miteam.mi.sanu.ac.rs/asset/QsKfQSqgZmobWJEtC

Objavljeno u fizika, matematika, muzika | Ostavi komentar

Poziv na tribinu

Pozivamo Vas na tribinu ‘ENERGETSKA BUDUĆNOST HRVATSKE’ koja će se održati u četvrtak, 5. svibnja 2022. godine od 10 do 13 sati u organizaciji Hrvatskog pagvaškog društva, Akademije tehničkih znanosti Hrvatske i Svjetske akademije umjetnosti te znanosti pod pokroviteljstvom Ministarstva gospodarstva i održivog razvoj.

Moderatori: prof. dr. sc. Zvonimir Šikić, predsjednik Hrvatskog pagvaškog društva i Ana Jerković, Hrvatsko pagvaško društvo, Svjetska akademija umjetnosti i znanosti

10:00 – Uvodna riječ: akademik Ivo Šlaus, član Međunarodnog savjeta
Pugwash Conferences on Science and World Affairs, počasni predsjednik
Svjetske akademije umjetnosti i znanosti

10:00-10:30 dr. sc. Kristina Čelić, ravnateljica Uprave za energetiku,
Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja


10:30-11:00 prof. dr. sc. Neven Duić, Fakultet strojarstva i brodogradnje Zagreb,
Akademija tehničkih znanosti Hrvatske


11:00-11:30 prof. dr. sc. Davor Grgić, Fakultet elektrotehnike i računarstva
Zagreb, Akademija tehničkih znanosti Hrvatske


11:30-12:00 prof. dr. sc. Frano Barbir, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i
brodogradnje Split, Akademija tehničkih znanosti Hrvatske,
Hrvatsko pagvaško društvo


12:00-13:00 Rasprava

Tribina se održava u hibridnom formatu, te dostavljamo link za praćenje putem YouTubea.

YouTube streaming:

Hrvatsko pagvaško društvo

Objavljeno u Ekonomija | Ostavi komentar

Predavanje u kafiću teatra &TD

Matematika i slikarstvo

Caffe Teatar &TD, Zagreb, četvrtak 21. 4. 2022. u 18h

Zvonimir Šikić

Pokazati ću kako se linearna perspektiva od renesansne eksperimentalne a zatim i teorijske slikarske tehnike razvila u matematičku disciplinu. Sve će biti bogato ilustrirano radovima velikih slikara od antike preko renesanse sve do naših dana.

Objavljeno u matematika, umjetnost | Ostavi komentar

Zašto većina eksperimentalnih istraživanja u ‘soft’ znanostima nije istinita

Članak pod tim naslovom na:

https://ideje.hr/zasto-vecina-eksperimentalnih-istrazivanja-u-soft-znanostima-nije-istinita/

Objavljeno u matematika, statistika, znanost | Ostavi komentar

Priopćenje i apel Hrvatskog pagvaškog društva

HRVATSKO PAGVAŠKO DRUŠTVO
CROATIAN PUGWASH GROUP

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE

Hrvatsko pagvaško društvo, ogranak Pugwash Conferences on Science and World Affairs, apelom se oglasilo za žurnu obustavu svih vojnih aktivnosti Ruske Federacije u Ukrajini i bezrezervni povratak diplomaciji u rješavanju sukoba koji je doveo do aktualnih ratnih zbivanja. Hrvatsko pagvaško društvo ovim putem poziva i na svijest o ostalim svjetskim ratnim zbivanjima i jednako tako poziva na poduzimanje aktivnosti za njihovo zaustavljanje, korištenje diplomatskih instrumenata za rješavanje prijepora, kao i saniranje ekonomskih i humanitarnih posljedica (Jemen, Palestina, Sirija, Afganistan, Sirija, Sudan, Nigerija, Irak itd.).

Ovim pak putem upozoravamo i na ozbiljne posljedice vođenja vojnih operacija u blizini nuklearnih elektrana i postrojenja. Nakon Kubanske krize i Zaljevskog rata, ovo je prvi put da se u ratnim zbivanjima sukob događa na prostoru u kojem se nalaze nuklearna postrojenja, ali i da se spominje pripravnost za upotrebu nuklearnog oružja. Kao što je javnosti poznato, nuklearno oružje sposobno je razoriti i ozbiljno onesposobiti čitave gradove i uništiti ogroman broj stanovnika, a razmjena upotrebe nuklearnog oružja između velikih sila dovela bi do trajnog uništenja čitavih regija, čak i država. Također, spomen hipersoničnih ili termobaričnih raketa dodatno pogoršava već postojeće tenzije između Rusije, Ukrajine, Europske unije, SAD-a i NATO-a, a cilj u ovom trenutku treba biti zaustavljanje svih postojećih ratnih operacija.

Svjesni smo da je globalnu utrku u naoružanju u ovom trenutku nemoguće zaustaviti jer je njom kroz povijest stvorena tzv. ravnoteža straha, koja je, koliko god se to činilo kontradiktornim, imala i efekt neposezanja za oružanim sukobima. Proizvodnja i prodaja oružja može se opravdati isključivo ako je vođena obrambenim i sigurnosnim namjerama. Međutim, razvijanje, posjedovanje i širenje nuklearnog oružja ne spada u ovu (obrambenu) kategoriju. Stoga je Pugwash pokret znanstvenika i javnih ličnosti od svog osnutka 1957. do danas bio predvodnik u nastojanjima da svijet bude mjesto bez nuklearnog oružja, zbog čega je i dobio Nobelovu nagradu za mir 1995. godine. Pokret Pugwash je u međuvremenu aktivno radio na podizanju svijesti o važnosti nuklearnog razoružanja, zagovaranju daljnjeg proširenja sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT – Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons), zabrani nuklearnog oružja (TPNW), brojni pugwashites sudjelovali su u No First Use kampanji, a prošle godine objavljeno je Otvoreno pismo američkom predsjedniku Bidenu i ruskom predsjedniku Putinu prije njihovog summita 16. lipnja 2021. u Ženevi, potpisnici kojeg su i hrvatski članovi Pugwasha. U ovom pismu dvojica čelnika pozvani su da smanje napetosti između dviju zemalja i rizike nuklearne razmjene, posebice jer su se obvezali da njihove nacije neće upotrijebiti nuklearno oružje ni pod kojim okolnostima (još od vremena Reagana i Gorbačova).

Suočeni sa sadašnjom krizom, ovim putem želimo pružiti punu podršku djelovanju Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) koja je izišla sa prijedlogom od sedam točaka u cilju osiguranja stabilnosti funkcioniranja nuklearnih postrojenja (elektrana) te se ponudila da proaktivno osigura tehničku podršku za takvo rješenje. Mišljenja smo da bi se svjetska zajednica, suočena s ovakvom vrstom krize, trebala usuglasiti da u ratnom djelovanju sva nuklearna postrojenja dođu pod protektorat IAEA.

S druge pak strane, Republika Hrvatska kao manja zemlja u ovom trenutku ne može utjecati na ishod ovog vojnog sukoba više nego što može u okviru svog članstva u Europskoj uniji odnosno NATO savezu te se treba prioritetno angažirati u pomoći i zbrinjavanju izbjeglih osoba iz ratom pogođenog područja, nastojanjima u stabilizaciji i rješavanju prijepora u svom susjedstvu i regiji diplomatskim putevima i prijedlozima rješenja, zalaganju za prihvaćanje susjednih i zemalja iz regije kao kandidata za članstvo u Europskoj uniji, rješavanju postojećih unutarnjopolitičkih kriza, a po potrebi reagirati u skladu sa svojim članstvom u Europskoj uniji odnosno NATO savezu. Također, potrebno je u medijima plasirati objektivne i provjerene informacije, kontinuirano smirivati javnost i pozivati na racionalno ponašanje, ophođenje i komunikaciju, ali i odvraćanje naših sugrađana od aktivnog involviranja u ratna zbivanja.

HRVATSKO PAGVAŠKO DRUŠTVO
CROATIAN PUGWASH GROUP

APEL

ZA HITNI PREKID RATA U UKRAJINI

Mi, ovdje potpisani znanstvenici i stručnjaci, pozivamo na hitni prekid rata i vojnih intervencija u Ukrajini, povlačenje vojske s teritorija Ukrajine te povratak diplomatskim aktivnostima u rješavanju otvorenih pitanja između Ruske Federacije i Ukrajine. Pozivamo i međunarodnu zajednicu na još veće napore u uspostavi mira i sigurnosti za sve građane Europe, solidarnost i ujedinjenost u obrani međunarodnog poretka i demokratskih vrednota suvremenog svijeta. Znanstvenicima cijelog svijeta misija je stvoriti svijet bez rata, društvo koje se razvija i surađuje, svjetsko građanstvo i kozmopolitsku svijest. Mir je jedini i apsolutni prioritet, a dijalog sredstvo njegovog postizanja. Stoga izražavamo izrazitu zabrinutost za stanje u Ukrajini, ali i Europi i svijetu, posebno zbog najava stavljanja u pripravnost nuklearnog oružja. Pozivamo na hitnu obustavu svih vojnih aktivnosti i rješavanje ove krize diplomatskim putem, kao i na pomoć Ukrajini u ekonomskom i humanitarnom smislu.

  1. Frano Barbir
  2. Neven Bilić
  3. Neven Duić
  4. Branko Guberina
  5. Ivan Gušić
  6. Ana Jerković
  7. Asim Kurjak
  8. Budimir Lončar
  9. Mirjana Matešić
  10. Dunja Mazzocco Drvar
  11. Petar Pervan
  12. Vladimir Pezo
  13. Krunoslav Pisk
  14. Marko Rakar
  15. Natalija Ryznar
  16. Vlatko Silobrčić
  17. Zvonimir Šikić
  18. Ivo Šlaus
Objavljeno u Ekonomija | Ostavi komentar

Nadograditi ili razoriti – rosacid u Domagojevoj

Nakon Titove smrti 1981. u Domagojevoj ulici osvanuo je ružičnjak u obliku pokojnikovog imena

T I T O

Žute ruže cvale su i mirisale svakog proljeća, između dva nebodera i dva dječja igrališta. Sa samoga tla TITO nije bio naročito vidljiv, ali jest s viših katova okolnih kuća. Tako je „Tito živio i poslije Tita“ u žutom ružičnjaku u Domagojevoj, do 90-tih. Omrznuti tlačitelj hrvatskoga naroda tada je eliminiran iskapanjem poprečnih linija na slovima T pa je ružičnjak dobio domoljubni i državotvorni oblik

I I I O

No, biologija ne haje ni za domoljublje ni za državotvornost pa su se u slijedećih desetak godina poprečne linije donekle oporavile.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Večernjak i drugi mediji pisali su o oporavljenom ružičnjaku 2018. (vjerojatno ni ne znajući da se tek nedavno iz forme I I I O vratio u formu T I T O)  jer je postao trn u oku bivših političkih zatvorenika u Titovoj Jugoslaviji.

“Sama činjenica da se u Gradu Zagrebu, u kojem je odlukom Gradske skupštine uklonjeno ime diktatora Tita sa jednog važnog trga, još uvijek nalazi cvjetnjak s njegovim imenom, negacija je odluke Grada Zagreba o uklanjanju tog imena,” stajalo je u pismu Jugoslavenskih Političkih Zatvorenika tadašnjem gradonačelniku Milanu Bandiću.

Prvo potpisani bio je današnji predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak koji je u Titovoj Jugoslaviji odslužio tri godine zatvora, a potpisnici su tražili da Zrinjevac makne cvjetnjak ili će ga maknuti oni.

No, od svega naposljetku nije bilo ništa i ružičnjak je preživio napad JPZ-a.

(Ružičnjak se nalazi desetak metara od prostorija HHO-a i Čičak je kraj njega prolazio godinama ne uočivši ga; već sam rekao da s tla baš i nije vidljiv. Ja sam Čičku, nekako u to vrijeme, rekao da ću mu ukazati na jednu zanimljivost ako mi obeća da od toga neće praviti skandal. Nevoljko je obećao i tada sam ga upoznao s T I T O- om. Vjerojatno je to potaknulo akciju JPZ-a.)

No, ovih dana je Titov ružičnjak opet osvanuo na portalima i bilo je samo pitanje vremena kada će biti uništen pravednom rukom osvetnika. Dovoljan je bio jedan dan.

Foto: Zagreb.info

Ne znam hoće li biološki oporavak biti spriječen ovim preoravanjem, ali ono me potiče na neka općenitija razmišljanja o raskidu s prošlošću.

Raskinuti s prošlošću možete tako da na staro nadogradite ono što smatrate da će sadašnjost učiniti boljom, ili da staro naprosto razorite. Ovo drugo je mnogo lakše i u Hrvatskoj smo, nažalost, prečesto svjedoci ovog lakšeg puta.

Geofizika i mnoge druge svjetski uspješne firme uništene su umjesto da su razvijane u smjeru koji je smatran boljim u novim vremenima (Geofizika je uništena radi par njenih nekretnina u Zagrebu, čija je vrijednost bila zanemariva prema knowhow-u koji je imala ta firma).

Eklatantna potvrda hrvatskog razaračkog puta je izjava Janka Vranyczany-Dobrinovića, prvog ministar turizma u Republici Hrvatskoj, prilikom posjete Haludovu 1991. „da ćemo sve to srušiti; sve te socijalističke mastodonte“ (v. 10-12 minutu na videu o betonskim spavačima https://www.youtube.com/watch?v=tALx6BbZPB4).

To isto vidimo i na malom primjeru Titovog ružičnjaka. Umjesto da ružičnjak nadopune do nekog oblika u kojem neće biti Tita, hrvatskim muževima koji žele raskrstiti s Titom, mnogo je bliskije razaranje ružičnjaka. Kao i njihovom ministru pl. Dobrinoviću koji se, za razliku od njih, u Hrvatskoj zadržao svega par godina.

(Zanimljivo, da smo ranih 90-tih s pretvaranjem oblika T I T O u oblik I I I O bili manje skloni razaranju pri raskidu s prošlošću.)

Ostavi komentar

Jesmo li lakovjerni?

Uz knjigu „Not born yesterday“ Hugoa Merciera

Jesu li ljudi lakovjerni? Je li nam u prirodi da ne tragamo za istinom, nego bez propitivanja poštujemo autoritete i prihvaćamo većinsko mišljenje? Iako uz lakovjernost lakše učimo, cijena bi ipak bila previsoka. Da bi komunikacija evoluirala, i pošiljatelj i primatelj moraju od nje imati koristi. Kad bi primatelji bili pretjerano lakovjerni, bili bi od pošiljatelja iskorištavani dok ne bi prestali obraćati pažnju na to što im poručuju. Zato nismo toliko lakovjerni koliko se često tvrdi.

Razmislite koliko faktora bez napora odvagnete pri vrednovanju čak i najbanalnije komunikacije. Ako vam kolega kaže da biste se trebali prebaciti drugom tele-operateru jer je sigurniji, vaša će reakcija ovisiti o onome što već znate o novom operateru (jeste li možda čuli da ima teškoća s povezivanjem?), koliko mislite da je vaš trenutni operater nesiguran (je li njegova nesigurnost doista problem?), koja je razina kompetencije vašeg kolege  u ovoj domeni (je li on uopće kompetentan?), koji su njegovi motivi (dobiva li neke povlastice ako vas prebaci novom operateru?) itd. Taj se slijed procjena uključuje, svjesno ili nesvjesno, kad god nešto čujete ili pročitate.

Obdareni smo kognitivnim sposobnostima kojima procjenjujemo ono što čujemo ili čitamo. One nam dopuštaju da budemo dovoljno otvoreni da čujemo informacije koje nam mogu koristiti, ali i da budemo dovoljno oprezni i odbijemo većinu onih koje bi nam mogle štetiti. Kako ta sposobnost (Mercier je zove „sposobnost otvorenosti i opreza“) postaje složenijom, sve se više prepuštamo utjecaju drugih, napuštamo ograničene moduse komunikacije naših predaka i uranjamo u splet sve složenijih ideja.

Kako stvari stoje s masovnim uvjeravanjima? U interakciji s ljudima imamo vremena za poticanje dobre volje, prepoznavanje stručnosti i razmjenu argumenata. Toga nema u kontekstu masovnog uvjeravanja. Kako, na primjer, država može izgraditi povjerenje – kako političari mogu dokazati svoju kompetenciju onima koji politiku prate tek ovlaš? Kako reklamna kampanja može nekoga uvjeriti da kupi reklamirani proizvod?

Izuzetno teško. Velika većina masovnih uvjeravanja, od propagandnih i političkih kampanja do vjerskog prozelitizma završava neuspjehom. Tako skromne uspjehe masovnog uvjeravanja također možemo objasniti funkcioniranjem našeg mehanizma otvorenosti i opreza koji čak i najuspješnije napore čini nedostatnima. Zato učinkovitost masovnih uvjeravanja u velikoj mjeri ovisi o tome da participiraju na već  postojećem konsenzusu, tj. da samo potvrđuju postojeće vrijednosti i učvršćuju postojeće predrasude. U nekim situacijama, kada se bar donekle izgradilo povjerenje, masovno uvjeravanje može promijeniti naše mišljenje, ali samo o pitanjima od male osobne važnosti – kao kad ljudi slijede političke vođe u temama koje ih zapravo malo zanimaju i o kojima još manje znaju. Masovna uvjeravanja, čak kada ih ljudi prihvate, bitno ne utječu na njihove postojeće planove ili uvjerenja.

Uspjeh masovnog uvjeravanja najčešće je mit, ali širenje empirijski upitnih uvjerenja nije. Svi su u nekom trenutku širili zablude – glasine o političarima, preuveličanu opasnost od cijepljenja, razne teorije zavjere i sl. No, uspjeh ovih zabluda nije nužno simptom lakovjernosti. Širenje većine zabluda lako je objasniti njihovim intuitivno privlačnim sadržajem, a ne lakovjernošću onih koji ih šire: političari često jesu pokvaren soj, metoda koja „zarazom“ suzbija zarazu nije ogledni primjer evidentnog postupka, naš strah  od moćnih neprijateljskih koalicija katkada je opravdan. Čak i ravno-zemljaci slijede svoju intuiciju kada gledajući oko sebe ne vide nikakvu zakrivljenost.

Iako mnoge zablude imaju ovu intuitivnu dimenziju, većina ostaje odsječena od ostalih naših spoznaja. To su vjerovanja koja se reflektiraju unutar uskog kruga sličnih ideja i nemaju gotovo nikakav utjecaj na naše druge ideje, niti bitno utječu na naše postupke. Zato ih Mercier zove refleksivnima. Bloger koji tvrdi da je CIA srušila Svjetski trgovački centar, drži je toliko moćnom da je uspjela ušutkati sve uključene u taj zločin, ali ga ne čudi kako njega ne uspijeva ušutkati. Većina onih koji optužuju Hillary Clinton za organiziranje lanca pedofilije ni na koji način ne pokušavaju osujetiti to zlo. Čak i oni za koje je zemlja ravna, u to vjeruju tek refleksivno. Ako ne idu na put oko svijeta ili ne izvode neke astronomske izračune, njihove ideje o obliku Zemlje nemaju ni praktičnih ni kognitivnih posljedica.

Čak i kada je vjerovanje usko povezano s djelovanjem (npr. glasine o zločinima lokalne manjine koje jesu povezane s napadima na tu manjinu, lažne medicinske teorije koje jesu povezane sa štetnim liječničkim praksama ili apsurdna vjerovanja u vladareve moći koja mogu biti povezana s potpunom poslušnosti) djelovanje češće utječe na uvjerenje nego uvjerenje na djelovanje (ljudi koji žele počiniti zločin, ili su ga već počinili, traže njegovo moralno opravdanje, liječnici vole svoje ustaljene prakse poduprijeti odgovarajućim teorijama, ako su politički uvjeti takvi da je svrstavanje među vladareve poslušnike ključna strategija preživljavanja, ona će se vjerodostojno izraziti apsurdnim i odvratnim laskanjima koja se protive zdravom razumu i u koja ne vjeruju ni laskavac ni vladar, no nije to bitno).

Trošak popularnih zabluda mali je za one koji ih se drže, a katkada čak mogu poslužiti njihovim ciljevima. Znači li to da nije vrijedno opovrgavati lažna uvjerenja koja se uspješno šire unatoč našim mehanizmima otvorenosti i opreza? Ne, jer to da u pravilu imaju male ili nikakve troškove za one koji ih se drže ne znači da ne mogu biti ogroman problem za druge. Razumijevanje ekonomije cijelog monetarnog područja kao ekonomije jednog kućanstva intuitivna je i lako prihvatljiva zabluda koja promovira mjere štednje kao razumnu politiku u doba recesije. To ne šteti bogatima, čak im i koristi, ali jako šteti siromašnima. Kada Mao, inspiriran Lysenkom, povjeruje da biljke poput ljudi „najbolje rastu, kad rastu u bliskoj zajednici“ pa naredi sijanje sjemena mnogo bliže nego što je kineski seljak sijao tisućljećima, posljedice su strašne za stanovništvo koje će završiti u gladi.

Što se tiče demokratskih društava, ako političari najčešće donose javnosti nezanimljive odluke, dobivaju li oni carte blanche za proizvoljne politike stvaranjem potpore javnosti na efemernim temama koje nemaju veze s tim politikama?  Ipak ne, jer za većinu pitanja postoji dio biračkog tijela koji ima znanje i motivaciju za informirano mišljenje. Ti ljudi ne slijede slijepo svoje stranke i oni su signal u buci javnog mnijenja koji uvelike usmjerava njegovo kretanje. Zato nedostatak truda drugih građana nije poguban, ali ipak otvara neke neželjene mogućnosti. Kad bi više birača reagiralo kao informirana manjina, promjene u javnom mnijenju bile bi efikasnije i imale bi veći utjecaj na politiku. Ali masovno uvjeravanje je teško, i u dobru i u zlu. Dobiti ljude koji vrlo malo znaju i brinu o politici da napuste komotnu strategiju slijeđenja svojih stranaka nije lako.

Da zaključim, utjecati na ljude nije prelako, nego preteško. Većina zabluda perzistira jer ljudi odbijaju vjerovati onima koji znaju bolje. Uzmimo antivaksere. Ako krenemo od intuitivno razumljive reakcije protiv cijepljenje, problem s antivakserima je da nisu dovoljno otvoreni. Farmaceutske tvrtke se bave raznim praksama koje daju razloge za to nepovjerenje (od neprijavljivanja neuspješnih kliničkih ispitivanja do „kupnje“ liječnika) i promjena tih praksi pomogla bi ublažiti dio nepovjerenja, ali ljudi koji imaju pristup relevantnim medicinskim informacijama, a ipak odbijaju cijepljenje, neopravdano ne ukazuju povjerenje medicinskim profesionalcima i znanstvenom konsenzusu.

Nažalost, gotovo sve znanstvene teorije duboko su neintuitivne. Ipak, znanost je prožela sve slojeva društva, bez obzira što tek mali broj ljudi uopće zna nekog znanstvenika, a još manje ih istinski razumije argumente koji podupiru teoriju relativnosti ili evoluciju prirodnom selekcijom. Široka rasprostranjenost znanstvenih ideja, unatoč njihovoj intuitivnoj neuvjerljivosti, na svu je sreću uglavnom poduprta je čvrstim temeljima povjerenja na kojem počiva odnos znanosti i šire zajednice. No, ovi temelji nisu zajamčeni i moramo ih stalno štititi i ojačavati. Znanost, mediji i druge institucije koje šire istinite, ali često neintuitivne poruke, suočavaju se s teškom bitkom, jer moraju prenijeti ove poruke i sačuvati njihovu vjerodostojnost uzduž dugih i fragilnih lanaca izgradnje povjerenja.

Objavljeno u psihologija | Ostavi komentar

Sretni blagdani

Uvriježilo se mišljenje da ljudi za blagdane nisu sretniji nego inače. Vjerojatno zato što blagdanska zadovoljstva (pečenu puricu, okupljenu obitelj i prijatelje) uglavnom poništava blagdanski stres (zagorjela purica, iritantna obitelj i nezahvalni prijatelji). Čak će i darove lako zasjeniti misao o onome što bismo si sami odabrali.

Očekujemo sretne osmjehe na licima najdražih dok otvaraju naše poklone, čudesne ushite koje će nam donijeti stari vjerski rituali i radost ponovnog susreta s obitelji i prijateljima. No velika očekivanja često su pogrešna, a mogu biti i toksična.

Pogrešna su jer se fokusiraju na „vrhunce“ (najljepši Badnjak, najluđa Stara godina), a zanemaruju svakodnevne teškoće koje najviše utječu na našu sreću (sate provedene u kuhinji, povišene glasove). Toksična su jer mogu dovesti do razočaranja (čak i do depresije).

Istraživanja su pokazala da nas, na duge staze, dnevne nedaće i uzrujavanja teže pogađaju od velikih nesreća, kao što i mali svakodnevni užici više utječu na naše zadovoljstvo od velikih događaja.

Fokusirani na vrijeme radosti zaboravljamo da je ono i vrijeme napetosti i iritacija. Kolači su prepečeni, prometne gužve nas izluđuju, bezobzirni rođak opet je uništio božični ručak, dražesna dječica tuku se oko igračaka.

Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšeg blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće.

No, je li uvriježeno mišljenje i točno? M. A. Killingsworth pratio je više od 20 000 ljudi, skupljajući podatke o njihovom osjećaju sreće u slučajno odabranim trenucima njihovog svakodnevnog života.

Pokazalo se da smo na blagdane uistinu sretniji nego inače. Dapače, Božić se pokazao najsretnijim danom u godini. Odmah do njega je Stara godina.

Kraj sve razmažene djece i bezobzirne rodbine blagdani su relativno sretni dani. Vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima pokazuje se snažnim i ne lako slomljivim prediktorom naše sreće.

Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja).

Naravno, to ne znači da su blagdani svima sretni, ili da ne bi mogli biti sretniji, već samo to da su nesretni blagdani iznimka a ne pravilo. Mnogo je tome razloga, a najvažniji je da više vremena provodimo s obitelji i prijateljima (što je, već smo rekli, glavni prediktor naše sreće).

Mogu li nam blagdani biti još sretniji? Killingsworthovo istraživanje otkrilo je blagdansku kupovinu kao značajni stresor, koji je gotovo nepodnošljiv 23, 24 i 25. prosinca. (Mojoj supruzi nije trebalo to istraživanje. Ona darove kupuje mjesecima ranije. Mislim da će “projekt Božić 2013.” poćeti već u siječnju.) Također je dobro poznato da nas rijetko što toliko usrećuje kao pomoć drugima (dijelom je i u tome tajna blagdanske sreće).

Zapitajmo se na kraju zašto su se naši najveći blagdani smjestili u najnesretnije godišnje doba. Božić u prosincu nije rezultat točnog datiranja Isusovog rođendana. Hanuka (koja može pasti bilo gdje između kraja studenog i kraja prosinca) tek je s vremenom postala najveći židovski blagdan. Nova godina se poslije mnogih lutanja smjestila usred zime.

Sve te blagdane nije teško povezati s rimskim Saturnalijama, starim poganskim svečanostima koje su odvraćale ljudske misli od čemera i jada mračnih i hladnih zimskih dana. Činile su to uspješno kao što to čine i njihovi moderni slijednici.

P.S. Prvi put objavljeno 28. 12. 2012.

Objavljeno u Ekonomija | 2 komentara

Božić

Biblija ne govori kada je Isus rođen. Dva evanđelja njegovo rođenje ne spominju, a dva (Matejevo i Lukino) spominju tek da je rođen u Betlehemu. Najraniji sačuvani zapis o Isusovom rođendanu jest onaj Klementa Aleksandrijskog iz 195. godine, koji ga datira 19. travnja ili 20. svibnja. Dvadeset godina kasnije, Tertulijan daje popis crkvenih blagdana u kojem nema Božića. Dapače, 245. godine Origen iz Aleksandrije osuđuje proslavu bilo čijeg rođendana, jer ako nešto treba slaviti to je dan nečije smrti, početak nebeskog života. Ova tradicija sačuvana je u proslavi kršćanskih svetaca koji se slave na dan njihove smrti, a ne na dan njihova rođenja. Prvi zapis božićne proslave 25. prosinca je iz 354. godine. Ta se tradicija širila polako, ne pojavljujući se kao jedan od ključnih datuma u crkvenom kalendaru sve do duboko u srednji vijek, više od tisuću godina nakon Isusovog rođenja.

S druge strane, zimski solsticij (koji je u Isusovo doba padao na 25. prosinca) bio je popularan festivalski dan na području cijelog Rimskog carstva i prije i poslije Isusova rođenja, a nastavio se slaviti i kada carstva više nije bilo. Vjerojatno su zato crkveni oci zaključili da je dobra ideja dati crkveni pečat zabavi koja je u punom zamahu.

I način proslave Božića, kako na početku tako i danas, pun je nekršćanskih tradicija. Festivali zimskog solsticija od davnina su bili prigode za pjevanje, gozbu i razmjenu darova. Ritual kićenog stabla istaknuti je dio većine tih festivala. U mračnoj i hladnoj zimi, kada poljoprivredne zajednice očajavaju zbog sve manjih zaliha hrane okićeno stablo je snažan simbol nade koji zaziva proljeće i njegovo obilje. I očinsku figuru koja nosi darove nalazimo u mnogim drevnim kulturama. Najupečatljivija je paralela Djeda Mraza/Božićnjaka s germanskim bogom Odinom koji nebom jaše osmonogog konja. Djeca koja bi navečer u svojim cipelama ostavljala poslastice za Odinovoga konja ujutro su u njima nalazila Odinove darove. Naravno, kršćani mogu pratiti korijene Djeda Mraza/Božićnjaka do sv. Nikole, Mirskog biskupa iz 4. stoljeća, no njegov se lik sve do 17. stoljeća ne povezuje uz božićno darivanje.

Dakle, svetkovanje Božića nije osobito originalno. I njegov datum i njegovi rituali prethodili su kršćanstvu. Znači li to da kršćani zapravo ne slave rođenje svojeg spasitelja kada obilježavaju taj blagdan? Naravno da ne znači. Ista praksa može imati različita značenja. Bitna je namjera onih koji je prakticiraju, a Božić je sigurno sveti dan za pobožne kršćane. Ali to nije sve. Taj isti dan i ti isti rituali mogu značiti svašta, i s obzirom na to da znamo da simboli koji okružuju ovaj blagdan nisu originalno ili jedinstveno vezani za kršćanski Božić, možemo pretpostaviti da nekršćani i danas nalaze nekršćanska značenja i vrijednosti u tim obredima, kao što su ih nalazili i u pretkršćanskim kulturama.

Naravno, značenja koja bi ateisti mogli izvući iz božićne poruke sigurno se razlikuju od značenja koja izvode kršćani. Ključna je razlika u temeljenim metafizičkim uvjerenjima. Ateistički naturalizam u suprotnosti je s kršćanskim super-naturalizmom, njegovom vjerom u nadnaravno. Naturalisti odbacuju postojanje Boga ili bogova, kao uostalom vila, letećih sobova i sličnih nadnaravnih bića. Naturalista ima raznih vrsta, ali ono što ih ujedinjuje jest uvjerenje da sve što imamo u životu, svu nadu, sve vrijednosti, sav red i smisao nalazimo samo ovdje i sada, jer drugog naprosto nema. Pa iako većina kršćana misli da nevjera u boga implicira odbacivanje vjerskih običaja, to zapravo nije točno. Neki ateisti ih zaista odbacuju, no mnogi misle da su oni važan element njihovog života. Uostalom, neki oblici hinduizma, budizma, džainizma, konfucijanizma i taoizma ateistički su, kao što ima ateističkih Židova i kulturalnih katolika. Oni redovito sudjeluju u obredima svojih religija i čak se smatraju njihovim dijelom, iako odbacuju svako vjerovanje u nadnaravno. Tako razmišlja Santayana kada religiju razumije kao kulturni fenomen, kao način povezivanja s onima koji dijele naše vrijednosti i naše brige. Za neke ljude te vrijednosti i brige usredotočuju se i rješavaju u području nadnaravnog, ali to nije nužno. Ateisti ih smještaju među ljude, a Santayana sve prakse koje se usredotočuju na njih vidi kao religiozne.

Dakle, sudjelovanje u ritualima ne mora smisao nalaziti u onostranim moćima ili svrhama,  često je dovoljna umirujuća ili meditativna moć samog rituala. Svijeća koju upalite pred slikom neće spriječiti nesreću, ali može izraziti nadu i ublažiti tugu. Ritmičko deklamiranje krunice, kombinirano s osjećanjem prstiju koji prelaze s perle na perlu, može biti čin meditacije koji donosi mir i onima koji ne vjeruju. Čak i ateistička baba roga Richard Dawkins kaže da je „kulturalni kršćanin koji voli pjevati božične pjesme i da nije jedan od onih koji želi očistiti društvo od njegove kršćanske povijesti“ te dodaje da „prijetnja tim stvarima dolazi od suparničkih religija, a ne od ateista“. Ateisti dijele mnoge vrijednosti s vjernicima. Moglo bi se reći da postoji svjetovni duh Božića koji ujedinjuje teiste i ateiste.

Kad ljudi danas slave Božić, slave moderni fenomen i sasvim je prirodno da se taj duh prenosi modernim medijima, filmovima, popularnom glazbom i sl. Taj moderni sekularni duh Božića osnažen je tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito u SAD-u, kada su obitelji i vojnici najbolnije osjećali blagdansku razdvojenost. Sliku i glas dobio je u popularnim božićnim filmovima i pjesmama poput “White Christmas” koje su usredotočene na  sekularne elemente božićnog slavlja – ljubav, obitelj i zajedništvo. Možda je najpoznatiji primjer svjetovnog duha Božića film Franka Capre iz 1947. godine „It’s a Wonderful Life“ (moj ga sin i danas drži božičnom obavezom). Iako doslovno nije naturalistički, Clarence Odbody ipak je anđeo, sve istaknute teme filma utjelovljuju sekularne vrijednosti. Protagonist priče, George Bailey, neće počiniti samoubojstvo, ali ne iz straha od božanske odmazde, već zato što je shvatio da je njegov zemaljski život važan. On, a ne Bog, spasio je bratov život dok su bili djeca. On, a ne Bog, spriječio je da ljekarnik omaškom otruje bolesno dijete. George Bailey je važan jer je on, a ne Bog, svijet učinio boljim mjestom. Film ima jasnu moralnu poruku koja nije vjerska. George shvaća, a i mi zajedno s njim, da osobne ambicije ne bi trebale biti mjera naših života. Iako nije uspio ostvariti svoje ciljeve (niti je proputovao svijet niti je postao uspješni arhitekt) i iako je prilično neuspješan poslovni čovjek, George na kraju ipak shvaća da je uspio tamo gdje je važno. Voli i voljen je, ovdje i sada, od svoje obitelji i svojih prijatelja, tu na zemlji, i oni su ti koji ga spašavaju od financijske krize koja ga je gurala prema samoubojstvu.

Ljudi koji daju sebe kako bi pomogli drugima u potrebi, može li se duh Božića sažeti na čišći način.

Objavljeno u film, povijest, vjera | 2 komentara

Živimo li u eri post-istine?

Moj članak “Ima nade za istinu” možete pročitati ovdje:

https://ideje.hr/ima-nade-za-istinu/

Objavljeno u psihologija, vjera, znanost | Ostavi komentar