Prije 1965. godine, kada je identificirana prva ljudska verzija korona virusa, već se znalo za više životinjskih. Od tada su otkriveni deseci novih korona virusa, što ljudskih što životinjskih. Na primjer, znamo za četiri humana korona virusa koji uzrokuju prehlade. U 1960-ima otkriveni su i brojni drugi, ali oni nisu detaljno proučavani i u međuvremenu su izgubljeni. Od 2003. godine identificirani su korona virusi koji u ljudi uzrokuju teške akutne respiratorne sindrome: SARS (Severe Acute Respiratory Syndrome), MERS (Middle East Respiratory Syndrome) i sada COVID-19 (Corona Virus Disease – 2019.) .
Novi radovi o virusu SARS-CoV-2 i bolesti COVID-19 koju on izaziva izlaze neviđenom brzinom, ali ima još puno toga što ne znamo. Naša znanja o drugim (korona) virusima mogu nam pomoći u razumijevanju ovog najnovijeg, ali moramo biti oprezni da ne pretjeramo s analogijama. Na primjer, MERS-CoV i SARS-CoV (virusi koji uzrokuju MERS i SARS) ne prenose se prije pojave simptoma, dok se SARS-CoV-2 (koji uzrokuje COVID-19) prenosi bar dva dana prije (to je možda posljedica mjesta na kojem se virusi razmnožavaju; SARS-CoV-2 primarno u nosu, a ostali primarno u donjem respiratornom traktu). Ipak, desetljećima stjecana znanja o drugim virusima sigurno nam pomažu u razumijevanju ovog najnovijeg.
Najvažnije je pitanje kako zaustaviti pandemiju. Kao i s drugim virusima, u konačnici će nam trebati cjepivo. Jednom kada uspijemo imunizirati dovoljan broj ljudi, virus će imati nedovoljan broj novih domaćina i to će ga obuzdati.
No, je li sve riješeno čak i kada nađemo sigurno i uspješno cjepivo? Nakon izbijanja epidemije velikih boginja 1972. u Jugoslaviji zdravstveni su radnici u samo nekoliko tjedana cijepili 18 milijuna ljudi, broj zaraženih zadržali su na 175 i uspješno okončali epidemiju sa svega 35 smrtnih ishoda (osobno se sjećam panike tih dana, koja je ovjekovječena u Markovićevom filmu Variola vera). Sličnim mjerama širom svijeta, koje je koordinirala Svjetska Zdravstvena Organizacija (WHO) do 1980. godine konačno su u cijelom svijetu iskorijenjene velike boginje.
No, nije uvijek tako „lako“. Na primjer, od 60-tih godina prošlog stoljeća WHO koordinira rad na iskorjenjivanju polija (dječje paralize). Očekivali su da će do 2000. to i uspjeti, ali morali su rok produžiti do 2023. U zadnjih 5 godina iskorijenjeni su tip 2 i 3, ali tip 1 još uvijek nije iskorijenjen. Zašto s poliom ne ide , a s boginjama je išlo?
Boginje odlično pokazuju što se sve mora složiti za uspjeh. Prvo, radi se o virusu čiji je domaćin isključivo čovjek. Iskorijenite li ga u ljudskoj populaciji iskorijenili ste ga. Drugo, infekcije nisu asimptomatske i bolest je lako prepoznati po karakterističnom osipu (iako je liječnici u Jugoslaviji nisu odmah prepoznali jer naprosto nije bilo liječnika koji se ikada susreo s boginjama). To olakšava otkrivanje novih slučajeva, a time i zaustavljanje epidemije. Treće, protiv boginja postoji veoma učinkovito cjepivo koje sadrži živi virus na koji imunološki sustav odgovara brzo, snažno i trajno. (Cjepivo može čak zaustaviti infekciju kod onih koji su zaraženi kraće od šest dana iako imaju već izražene simptome.) Četvrti i često veoma važan razlog je psihološki. Boginje izazivaju veliki strah. Ljudi znaju da je bolest smrtonosna i da preživjele obilježava za cijeli život. To znači da se cijepljenje lako i čak željno prihvaća.
Kombinacija svih ovih značajki omogućila je javnom zdravstvu da u deset godina iskorijeni jednu od najstarijih pošasti čovječanstva. Ali ako bolesti nedostaju samo neka od ovih značajki, njeno iskorjenjivanje može se pokazati mnogo težim.
Poput boginja, polio je bolest koja pogađa samo ljude i za nju imamo čak dva učinkovita cjepiva. Ali nijedno nije tako dobro kao ono za boginje, a jedno od njih (živo cjepivo koje se u većini zemalja više ne primjenjuju) može mutirati i uzrokovati polio. (Zbog antiwaxera važno je dodati da ne postoje takve opasnosti od cjepiva za gripu ili od drugih standardnih cjepiva.)
Nažalost, polio se od boginja razlikuje na dva važna načina. Oko 95% zaraženih ili ne pokazuje simptome ili pokazuje samo generalne simptome, poput vrućice i glavobolje. To znači da je otkrivanje novih slučajeva polija bitno teže nego novih slučajeva boginja. Zato epidemiolozi testiraju uzorke iz okoliša, a pozitivni rezultati znače kampanje cijepljenja za područje u kojem su dobiveni ti pozitivni rezultati (uz sve dodatne komplikacije pravilnog interpretiranja tih pozitivnih rezultata; usp. ovdje). Odsustvo straha od bolesti „koje zapravo nema“ ove kampanje čini vrlo zahtjevnima. Postupak se zatim ponavlja sve dok uzorci ne postanu negativni. Ovaj prilično neučinkoviti postupak ipak djeluje i s njim su iskorijenjena dva soja polija i WHO se nada da će do 2023. biti istrijebljen i treći.
Kako će stvari stajati s COVIDOM-19 kada jednom nađemo cjepivo? Domaćin virusa koji ga uzrokuje nije samo čovjek i veliki broj zaraženih ne pokazuje simptome. Strah je za sada prisutan, ali sigurno će jenjavati. Dakle, vrlo slično gripi. Nešto bolja značajka je da se, bar za sada, čini da SARS-CoV-2 ne mutira brzinom virusa gripe. Dakle, ne možemo se nadati iskorjenjivanju kao u slučaju boginja pa čak ni kao u slučaju polija. Možemo se nadati obuzdavanju virusa cijepljenjem, za koje još ne znamo hoćemo li ga morati ponavljati niti koliko često.
Nažalost, sigurno cjepivo još uvijek je mjesecima, a možda i godinama udaljeno. Što su nam mogućnosti do tada.
Imunizacija se može postići i tako da onima s manjim rizikom dopustite da se slobodno druže i zaraze. Kada se dovoljni broj tako imunizira, oni će time štititi najugroženije koji su do tada morali biti u samoizolaciji (stariji ljudi i oni sa zdravstvenim problemima). Naravno, pitanje je možete li efikasno provesti izolaciju ugroženih do trenutka stjecanja kolektivnog imuniteta (npr. čini se da Šveđani bar donekle mogu, a Britanci sigurno ne mogu).
Postavlja se i pitanje uspješnosti imunizacije. Jesmo li imuni kada prebolimo COVID-19 i ako jesmo koliko taj imunitet traje? Nažalost, vijesti ovdje nisu dobre. Čini se da korona- virusne infekcije ne rezultiraju dugoročnim imunitetom. Volonteri koji su eksperimentalno zaraženi s HCoV-229E (jednim od četiri korona virusa koji uzrokuju prehlade) pokazali su snažan pad prisutnosti antitijela tokom vremena, a većina se mogla ponovno zaraziti već nakon godinu dana. I pacijenti zaraženi sa SARS-CoV pokazali su pad prisutnosti antitijela tokom vremena.
Također znamo da neki životinjski korona virusi ostaju trajno prisutni u populacijama domaćina. U takvim slučajevima virus katkada toliko mutira da se ono što započinje kao relativno blaga infekcija na kraju pretvara u ozbiljnu bolest, bar kod nekih životinja.
Trenutno nema dokaza o mutacijama u SARS-CoV-2 koje bi mogle promijeniti njegovu virulenciju. No, sigurno će trebati istražiti pojedince koji su ponovno pozitivni nakon jednog ili više negativnih testova, kako bi se utvrdilo jesu li uistinu ponovno zaraženi ili imaju trajnu infekciju za koju se samo činilo da je nestala. (Moguće je i da su testovi lažno negativni.)
Dakle, SARS-CoV-2 mogao bi postati stalno prisutni endem. Ako se to desi, jedan je mogući ishod da bolest s vremenom postane blaža. To se možda dogodilo s HCoV-OC43 čiji je predak krajem 19. stoljeća sa stoke prešao na ljude i evoluirao u blaži oblik koji uzrokuje neke od naših današnjih prehlada. Takva evolucija zapravo je uobičajena značajka korona virusa, a vrijeme će pokazati hoće li SARS-CoV-2 proći sličnu evoluciju. Drugi je mogući ishod rekombinacija SARS-CoV-2 s drugim ljudskim ili čak životinjskim koronavirusima, ali ishod takvog događaja, dobar ili loš, gotovo je nemoguće predvidjeti. Morat ćemo pratiti virus i pouzdati se u našu sposobnost da se nosimo s onim što će se desiti.
