Sretni blagdani

Uvriježilo se mišljenje da ljudi za blagdane nisu sretniji nego inače. Vjerojatno zato što blagdanska zadovoljstva (pečenu puricu, okupljenu obitelj i prijatelje) uglavnom poništava blagdanski stres (zagorjela purica, iritantna obitelj i nezahvalni prijatelji). Čak će i darove lako zasjeniti misao o onome što bismo si sami odabrali.

Očekujemo sretne osmjehe na licima najdražih dok otvaraju naše poklone, čudesne ushite koje će nam donijeti stari vjerski rituali i radost ponovnog susreta s obitelji i prijateljima. No velika očekivanja često su pogrešna, a mogu biti i toksična.

Pogrešna su jer se fokusiraju na „vrhunce“ (najljepši Badnjak, najluđa Stara godina), a zanemaruju svakodnevne teškoće koje najviše utječu na našu sreću (sate provedene u kuhinji, povišene glasove). Toksična su jer mogu dovesti do razočaranja (čak i do depresije).

Istraživanja su pokazala da nas, na duge staze, dnevne nedaće i uzrujavanja teže pogađaju od velikih nesreća, kao što i mali svakodnevni užici više utječu na naše zadovoljstvo od velikih događaja.

Fokusirani na vrijeme radosti zaboravljamo da je ono i vrijeme napetosti i iritacija. Kolači su prepečeni, prometne gužve nas izluđuju, bezobzirni rođak opet je uništio božični ručak, dražesna dječica tuku se oko igračaka.

Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšeg blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće.

No, je li uvriježeno mišljenje i točno? M. A. Killingsworth pratio je više od 20 000 ljudi, skupljajući podatke o njihovom osjećaju sreće u slučajno odabranim trenucima njihovog svakodnevnog života.

Pokazalo se da smo na blagdane uistinu sretniji nego inače. Dapače, Božić se pokazao najsretnijim danom u godini. Odmah do njega je Stara godina.

Kraj sve razmažene djece i bezobzirne rodbine blagdani su relativno sretni dani. Vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima pokazuje se snažnim i ne lako slomljivim prediktorom naše sreće.

Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja).

Naravno, to ne znači da su blagdani svima sretni, ili da ne bi mogli biti sretniji, već samo to da su nesretni blagdani iznimka a ne pravilo. Mnogo je tome razloga, a najvažniji je da više vremena provodimo s obitelji i prijateljima (što je, već smo rekli, glavni prediktor naše sreće).

Mogu li nam blagdani biti još sretniji? Killingsworthovo istraživanje otkrilo je blagdansku kupovinu kao značajni stresor, koji je gotovo nepodnošljiv 23, 24 i 25. prosinca. (Mojoj supruzi nije trebalo to istraživanje. Ona darove kupuje mjesecima ranije. Mislim da će “projekt Božić 2013.” poćeti već u siječnju.) Također je dobro poznato da nas rijetko što toliko usrećuje kao pomoć drugima (dijelom je i u tome tajna blagdanske sreće).

Zapitajmo se na kraju zašto su se naši najveći blagdani smjestili u najnesretnije godišnje doba. Božić u prosincu nije rezultat točnog datiranja Isusovog rođendana. Hanuka (koja može pasti bilo gdje između kraja studenog i kraja prosinca) tek je s vremenom postala najveći židovski blagdan. Nova godina se poslije mnogih lutanja smjestila usred zime.

Sve te blagdane nije teško povezati s rimskim Saturnalijama, starim poganskim svečanostima koje su odvraćale ljudske misli od čemera i jada mračnih i hladnih zimskih dana. Činile su to uspješno kao što to čine i njihovi moderni slijednici.

P.S. Prvi put objavljeno 28. 12. 2012.

Objavljeno u Ekonomija | 2 komentara

Božić

Biblija ne govori kada je Isus rođen. Dva evanđelja njegovo rođenje ne spominju, a dva (Matejevo i Lukino) spominju tek da je rođen u Betlehemu. Najraniji sačuvani zapis o Isusovom rođendanu jest onaj Klementa Aleksandrijskog iz 195. godine, koji ga datira 19. travnja ili 20. svibnja. Dvadeset godina kasnije, Tertulijan daje popis crkvenih blagdana u kojem nema Božića. Dapače, 245. godine Origen iz Aleksandrije osuđuje proslavu bilo čijeg rođendana, jer ako nešto treba slaviti to je dan nečije smrti, početak nebeskog života. Ova tradicija sačuvana je u proslavi kršćanskih svetaca koji se slave na dan njihove smrti, a ne na dan njihova rođenja. Prvi zapis božićne proslave 25. prosinca je iz 354. godine. Ta se tradicija širila polako, ne pojavljujući se kao jedan od ključnih datuma u crkvenom kalendaru sve do duboko u srednji vijek, više od tisuću godina nakon Isusovog rođenja.

S druge strane, zimski solsticij (koji je u Isusovo doba padao na 25. prosinca) bio je popularan festivalski dan na području cijelog Rimskog carstva i prije i poslije Isusova rođenja, a nastavio se slaviti i kada carstva više nije bilo. Vjerojatno su zato crkveni oci zaključili da je dobra ideja dati crkveni pečat zabavi koja je u punom zamahu.

I način proslave Božića, kako na početku tako i danas, pun je nekršćanskih tradicija. Festivali zimskog solsticija od davnina su bili prigode za pjevanje, gozbu i razmjenu darova. Ritual kićenog stabla istaknuti je dio većine tih festivala. U mračnoj i hladnoj zimi, kada poljoprivredne zajednice očajavaju zbog sve manjih zaliha hrane okićeno stablo je snažan simbol nade koji zaziva proljeće i njegovo obilje. I očinsku figuru koja nosi darove nalazimo u mnogim drevnim kulturama. Najupečatljivija je paralela Djeda Mraza/Božićnjaka s germanskim bogom Odinom koji nebom jaše osmonogog konja. Djeca koja bi navečer u svojim cipelama ostavljala poslastice za Odinovoga konja ujutro su u njima nalazila Odinove darove. Naravno, kršćani mogu pratiti korijene Djeda Mraza/Božićnjaka do sv. Nikole, Mirskog biskupa iz 4. stoljeća, no njegov se lik sve do 17. stoljeća ne povezuje uz božićno darivanje.

Dakle, svetkovanje Božića nije osobito originalno. I njegov datum i njegovi rituali prethodili su kršćanstvu. Znači li to da kršćani zapravo ne slave rođenje svojeg spasitelja kada obilježavaju taj blagdan? Naravno da ne znači. Ista praksa može imati različita značenja. Bitna je namjera onih koji je prakticiraju, a Božić je sigurno sveti dan za pobožne kršćane. Ali to nije sve. Taj isti dan i ti isti rituali mogu značiti svašta, i s obzirom na to da znamo da simboli koji okružuju ovaj blagdan nisu originalno ili jedinstveno vezani za kršćanski Božić, možemo pretpostaviti da nekršćani i danas nalaze nekršćanska značenja i vrijednosti u tim obredima, kao što su ih nalazili i u pretkršćanskim kulturama.

Naravno, značenja koja bi ateisti mogli izvući iz božićne poruke sigurno se razlikuju od značenja koja izvode kršćani. Ključna je razlika u temeljenim metafizičkim uvjerenjima. Ateistički naturalizam u suprotnosti je s kršćanskim super-naturalizmom, njegovom vjerom u nadnaravno. Naturalisti odbacuju postojanje Boga ili bogova, kao uostalom vila, letećih sobova i sličnih nadnaravnih bića. Naturalista ima raznih vrsta, ali ono što ih ujedinjuje jest uvjerenje da sve što imamo u životu, svu nadu, sve vrijednosti, sav red i smisao nalazimo samo ovdje i sada, jer drugog naprosto nema. Pa iako većina kršćana misli da nevjera u boga implicira odbacivanje vjerskih običaja, to zapravo nije točno. Neki ateisti ih zaista odbacuju, no mnogi misle da su oni važan element njihovog života. Uostalom, neki oblici hinduizma, budizma, džainizma, konfucijanizma i taoizma ateistički su, kao što ima ateističkih Židova i kulturalnih katolika. Oni redovito sudjeluju u obredima svojih religija i čak se smatraju njihovim dijelom, iako odbacuju svako vjerovanje u nadnaravno. Tako razmišlja Santayana kada religiju razumije kao kulturni fenomen, kao način povezivanja s onima koji dijele naše vrijednosti i naše brige. Za neke ljude te vrijednosti i brige usredotočuju se i rješavaju u području nadnaravnog, ali to nije nužno. Ateisti ih smještaju među ljude, a Santayana sve prakse koje se usredotočuju na njih vidi kao religiozne.

Dakle, sudjelovanje u ritualima ne mora smisao nalaziti u onostranim moćima ili svrhama,  često je dovoljna umirujuća ili meditativna moć samog rituala. Svijeća koju upalite pred slikom neće spriječiti nesreću, ali može izraziti nadu i ublažiti tugu. Ritmičko deklamiranje krunice, kombinirano s osjećanjem prstiju koji prelaze s perle na perlu, može biti čin meditacije koji donosi mir i onima koji ne vjeruju. Čak i ateistička baba roga Richard Dawkins kaže da je „kulturalni kršćanin koji voli pjevati božične pjesme i da nije jedan od onih koji želi očistiti društvo od njegove kršćanske povijesti“ te dodaje da „prijetnja tim stvarima dolazi od suparničkih religija, a ne od ateista“. Ateisti dijele mnoge vrijednosti s vjernicima. Moglo bi se reći da postoji svjetovni duh Božića koji ujedinjuje teiste i ateiste.

Kad ljudi danas slave Božić, slave moderni fenomen i sasvim je prirodno da se taj duh prenosi modernim medijima, filmovima, popularnom glazbom i sl. Taj moderni sekularni duh Božića osnažen je tijekom Drugoga svjetskog rata, naročito u SAD-u, kada su obitelji i vojnici najbolnije osjećali blagdansku razdvojenost. Sliku i glas dobio je u popularnim božićnim filmovima i pjesmama poput “White Christmas” koje su usredotočene na  sekularne elemente božićnog slavlja – ljubav, obitelj i zajedništvo. Možda je najpoznatiji primjer svjetovnog duha Božića film Franka Capre iz 1947. godine „It’s a Wonderful Life“ (moj ga sin i danas drži božičnom obavezom). Iako doslovno nije naturalistički, Clarence Odbody ipak je anđeo, sve istaknute teme filma utjelovljuju sekularne vrijednosti. Protagonist priče, George Bailey, neće počiniti samoubojstvo, ali ne iz straha od božanske odmazde, već zato što je shvatio da je njegov zemaljski život važan. On, a ne Bog, spasio je bratov život dok su bili djeca. On, a ne Bog, spriječio je da ljekarnik omaškom otruje bolesno dijete. George Bailey je važan jer je on, a ne Bog, svijet učinio boljim mjestom. Film ima jasnu moralnu poruku koja nije vjerska. George shvaća, a i mi zajedno s njim, da osobne ambicije ne bi trebale biti mjera naših života. Iako nije uspio ostvariti svoje ciljeve (niti je proputovao svijet niti je postao uspješni arhitekt) i iako je prilično neuspješan poslovni čovjek, George na kraju ipak shvaća da je uspio tamo gdje je važno. Voli i voljen je, ovdje i sada, od svoje obitelji i svojih prijatelja, tu na zemlji, i oni su ti koji ga spašavaju od financijske krize koja ga je gurala prema samoubojstvu.

Ljudi koji daju sebe kako bi pomogli drugima u potrebi, može li se duh Božića sažeti na čišći način.

Objavljeno u film, povijest, vjera | 2 komentara

Živimo li u eri post-istine?

Moj članak “Ima nade za istinu” možete pročitati ovdje:

https://ideje.hr/ima-nade-za-istinu/

Objavljeno u psihologija, vjera, znanost | Ostavi komentar

Antitijela i treća doza

Sve više ljudi razmišlja o dopunskom cijepljenju protiv COVID-19. Neki misle da bi im komercijalno dostupni testovi na antitijela mogli pomoći u donošenju odluke, ali ne znaju na što upućuju vrijednosti koje očitavaju na svojim testovima.

Važno je razumjeti da većina komercijalno dostupnih testova nisu testovi neutralizacije. Prvi vam govore koliko imate antitijela, a tek ovi drugi ispituju neutraliziraju li ta antitijela virus i kojim intenzitetom.

Testovi neutralizacije su složeniji i skuplji (mislim da ih kod nas radi samo HZJZ). Koriste se kod ljudi koji su imali negativan PCR test, ali se ipak sumnja da su njihovi simptomi bili povezani s COVID-om pa se tim testom pokušava saznati jesu li imali infekciju.

Komercijalni testovi najčešće traže nukleokapsidna antitijela. Budući da cjepiva stvaraju samo spike protein, cijepljene osobe koje imaju negativni test nukleokapsidnih antitijela, zapravo će imati lažni rezultat.

Stanični imunitet – broj B stanica i T stanica – također je važan dio imune zaštite od COVID-a, ali vam testovi na antitijela neće dati nikakve informacije o toj razini zaštite.

U doglednoj će budućnosti testovi neutralizacije biti zlatni standard, baš kao što su i za druge zarazne bolesti poput ospica, zaušnjaka, rubeole i hripavca. Za sada taj standard nije ustanovljen, mada se na njemu intenzivno radi.

Vrlo vjerojatno će se s vremenom naći i neka korelacija između testova neutralizacije i običnih testova na antitijela – tipa „više od x antitijela, s vjerojatnošću p, garantira neutralizaciju razine y“. Na nalaženju te korelacije intenzivno se radi, ali se još uvijek veoma malo zna. Farmaceutske tvrtke koje žele svoje testove na antitijela povezati s neutralizacijom (tj. s razinom postignutog imuniteta) moraju tu vezu tek dokazati. Kada to uspiju podnijeti će dokumentaciju o ustanovljenoj vezi ovlaštenim agencijama kako bi im bilo odobreno da takvu vezu oglase na svom testu. Za sada nijedna tvrtka nije čak ni podnijela takav zahtjev, iako ima u biti reklamnih članaka u kojima te tvrtke tvrde da veza postoji pa je čak i kvantificiraju (npr. https://www.testingforall.org/understanding-your-roche-anti-sars-cov-2-s-test-result/).

Zato nitko ne zna treba li se vaša prijateljica sa „malo antitijela“ dopunski cijepiti dok se vi sa „mnogo antitijela“ ne trebate. Za sada vam to kazuje tek to da se vaša prijateljica cijepila dok ste vi COVID-19 i preboljeli. No, to ste vjerojatno znali i bez testa.

Ono što znamo jest da se šest mjeseci nakon druge doze korisno dopunski cijepiti trećom dozom. Naime, znamo da je cijepljenje djelotvorno, ali i da ta djelotvornost vremenom opada. Kako točno opada ne znamo, ali s obzirom da su nuspojave cijepljenja statistički zanemarive nema razloga da se (za svaki slučaj) ne zaštitimo trećom dozom.

Objavljeno u korona virus | Ostavi komentar

Konferencija Hrvatskog pagvaškog društva

Hrvatsko pagvaško društvo, ogranak Pugwash Conferences on Science and World Affairs (https://pugwash.org/) u suradnji sa Svjetskom akademijom umjetnosti i znanosti (http://www.worldacademy.org/), organizira konferenciju pod nazivom ‘Security, Science and Peace Conference’ koja će se održati 12.-13. studenoga 2021. godine. Radni jezik je engleski, a konferencija će zbog epidemiološke situacije biti u online formatu. Konferencija je pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, a dio je platforme Konferencija o budućnosti Europe.


Hrvatsko pagvaško društvo utemeljio je akademik Ivan Supek, a novoizabrani predsjednik je Zvonimir Šikić, potpredsjednica Ana Jerković te tajnik Natalija Ryznar. Počasni predsjednik i član Međunarodnog savjeta Pugwasha je akademik Ivo Šlaus.

Međunarodna organizacija Pugwash Conferences on Science and World Affairs je dobila Nobelovu nagradu za mir 1995. godine za svoje napore vezane uz nuklearno razoružanje, a danas se bavi analizom suvremenih hibridnih prijetnji, povezivanjem znanosti s donositeljima odluka, poticanjem akademskoga dijaloga i odgovornog globalnog upravljanja, sprječavanjem konflikata i zlouporabe znanosti i tehnologije te drugim aktivnostima.


Konferencija se može pratiti putem sljedećih poveznica:

12.11.2021.

Pugwash Security, Science and Peace Conference – Day 1 – YouTube

13.11.2021.

Pugwash Security, Science and Peace Conference – Day 2 – YouTube

Program je sljedeći:

FRIDAY, 12 NOVEMBER

9:45h Opening the Platform

10:00h Welcome and Opening:

Moderator: Ana Jerković, Vice-President of the Croatian Pugwash Group, World

Academy of Art and Science Associate Fellow

– Ivo Šlaus, Member of International Board of Pugwash Conferences on Science

and World Affairs, Honorary President of World Academy of Art and Science

– Paolo Cotta-Ramusino, Secretary General of Pugwash Conferences on

Science and World Affairs, World Academy of Art and Science Fellow

– Götz Neuneck, European Pugwash Group, Deputy Director of the Institute for

Peace Research and Security Policy IFSH of the University of Hamburg

– Zvonimir Šikić, President of the Croatian Pugwash Group

10:15h-11:15h How can Croatia contribute to EU Peace and Security Policies

In this session we will consider where the Republic of Croatia stands at this very

moment in the context of the development and effectiveness of security and peace

policies, how it responds to security threats that are increasingly hybrid, and what is its

potential and actual contribution to the stability of the region, Central Europe, the

Mediterranean, but also the entire European Union.

Speakers:

– Ivo Josipović, Former President of Croatia, World Academy of Art and Science

– Vesna Pusić, former Deputy Prime Minister and Minister of Foreign and

European Affairs, University of Zagreb

– Božo Kovačević, Ambassador, University of Zagreb

Krševan Antun Dujmović, Institute for Development and International Relations

11:15h-11:30h – Break

11:30h-12:45h Science and Security

In this session we will ask scientists to analyze how the rapid progress of science and

technology can lead to its misuse – the best-known example is the misuse of nuclear

technology, but also the cyber space, artificial intelligence, pandemic management and

its impact on the society, environment and economy. We will consider ethics as an

important part of the scientific and political decision-making.

Speakers:

– Götz Neuneck, European Pugwash Group, Deputy Director of the Institute for

Peace Research and Security Policy IFSH of the University of Hamburg

– Krunoslav Pisk, Director of the Inter-University Center Dubrovnik, World

Academy of Art and Science Fellow

– Branko Kolarić, Scientific Council of the Government, University of Rijeka

– Nikola Protrka, Police College Zagreb, Ministry of the Interior

– Toni Prug, University of Rijeka

12:45h-13:00h – Break

13:00h-14:15h  Nuclear Disarmament and Global Security

The round table with ambassadors of world countries along with the representative of

International Pugwash will examine the current state of play and the future of humanity

in the context of non-proliferation and nuclear disarmament, peacekeeping missions,

joint cooperation and responsible politics. We would like to create a platform for world

countries to exchange their views and thoughts in this area.

Speakers:

– Paolo Cotta-Ramusino, Secretary General of Pugwash Conferences on

Science and World Affairs, World Academy of Art and Science

– Misako Kaji, Ambassador of Japan

– Tolezhan Barlybayev, Ambassador of the Republic of Kazakhstan

– Hendrik Jan Voskamp, Ambassador of the Kingdom of the Netherlands

– Emilija Georgiev Regamey, Ambassador of Switzerland

SATURDAY, 13 NOVEMBER 2021

9:45h Opening the Platform

10:00h-11:00h  The role of the Non-Aligned Movement today

In this session we would like to examine the role of the Non-Aligned Movement in the

contemporary multipolar world. The Non-Aligned Movement is currently chaired by

Ilham Aliyev, Azerbaijan.

Speakers:

– Stjepan Mesić, former President of Croatia, World Academy of Art and Science

– Fakhraddin Gurbanov, Ambassador of Azerbaijan

– Budimir Lončar, former Minister of Foreign Affairs, former Chair of the Ministerial

Board of the Non-Aligned Movement, World Academy of Art and Science

– Asim Kurjak, President of the International Academy of Perinatal Medicine,

Director of Ian Donald Inter-University School of Medical Ultrasound, World

Academy of Art and Science

11:00h-11:15h – Break

11:15h-12:15h  Emerging Technologies

In this session scientists, innovators and professors from universities and high-tech

companies will present the latest achievements in high technologies, artificial

intelligence, energy, transport and military technologies.

Speakers:

– Jürgen Altmann, TU Dortmund University

– Frano Barbir, Faculty of Electrical Engineering, Mechanical Engineering and

Naval Architecture University of Split

– Haris Boko, EUBusiness

– Bojan Pečnik, Director of Hipersfera

12:15-12:30h – Break

12:30h-13:30h Croatia and Space

The aim of the panel is to ask Croatian scientists, researchers and authors of the Croatian space strategy proposal about the perspectives for the development of thisstrategy, but also the current and potential contribution of Croatia to this advanced,

fast-growing industry.

Speakers:

– Tome Antičić, Institute Ruđer Bošković, former State Secretary for Science

– Marina Skender, Faculty of Electrical Engineering, Computer Science and

Information Technology, University of Osijek

– Slobodan Bosanac, Institute Ruđer Bošković, Adriatic Aerospace Association

– Mirta Medanić, Amphinicy Technologies

13:30h  Conclusions and way forward

– Ivo Šlaus , My Future Engagements in Pugwash – Instead of Concluding

Working language: English

Participation: Online

Organizing Committee: Ana Jerković, Zvonimir Šikić, Ivo Šlaus

Objavljeno u politika, znanost | Ostavi komentar

O hipotezi kontinuuma

Neki su me ljudi pitali gdje mogu vidjeti moje predavanje o hipotezi kontinuuma održano na Seminaru za matematičku logiku. Ovdje:

https://meduza.carnet.hr/index.php/media/watch/12951

Objavljeno u logika, matematika | Ostavi komentar

Klikeraši na Mljetu

Ovu najavu prenosim s https://www.facebook.com/ProfilKnjiga/ :

Željni atmosfere s mora, uz knjige, naravno?
Pripremamo live stream promocija knjiga četvorice Profilovih autora i to s otoka Mljeta. 🌊📖
Sve će promocije i prijenosi početi u 19 sati u Galeriji Stara skula, a vodit će ih Nikola Petković. Pratite ih na

https://www.facebook.com/ProfilKnjiga/

ili na

https://www.facebook.com/Galerija-Stara-skula-298562753530571/?fref=mentions&tn=K-R.


🎥 U utorak, 5. listopada, Mihajlo Pantić čitat će odlomke iz svoje zbirke priča SUVIŠE VREMENA ZA NEVAŽNE STVARI čiji su junaci usamljeni ljudi, ljudi koji proživljavaju teške emocije; bivši, sadašnji, budući ljubavnici, žrtve odgoja, nagona koji samo potvrđuju da je težina bez humora nepodnošljiva, baš kao što je humor bez težine besmislen.


🎥 U srijedu, 6. listopada, Zvonimir Šikić predstavit će svoju KNJIGU ZA KLIKERAŠE i govoriti o vezama matematike, biologije, ekonomije i politike te kako je i iz kojih kuteva prišao tim temama u svojoj, među klikerašima, sada već kultnoj knjizi.


🎥 Nakon klikeraša, Srđan Dragojević govorit će o svom novom filmu NEBESA, a možda se, bude li djece u publici, dotakne i svojih hit-slikovnica KAKAGRAD i KAKAKRALJ koje prije svega govore o tome koliko su ljudima priče bitne, potrebne, ma, neophodne.


🎥 U četvrtak, 7. listopada, Nikola Petković govorit će o svom romanu PUT U GONARS i pročitati poglavlje o dosad neistraženom pokretu otpora u Bakru za talijanske okupacije.


Priključite nam se u prijenosima uživo, a veselimo se i publici na Mljetu!
Svi vi koji se ne možete priključiti, prelistajte galeriju naslovnica knjiga o kojima će se govoriti pa ih pronađite u najbližoj knjižari ili knjižnici i čitajte, čitajte ih sve!

Ostavi komentar

O (hrvatskom) Pugwashu

Razgovor s Ivom Šlausom, Anom Jerković i Zvonimirom Šikićem u emisiji Blanke Jergović “Znanost i društvo”, možete čuti ovdje:

https://radio.hrt.hr/ep/pugwash-15092021/395696/

Objavljeno u politika, znanost | Ostavi komentar

Pričigin i ideje.hr

Nastup na Pričiginu (moj dio od cca 1:00 do 1:15) možete vidjeti ovdje:

Članak o matematici i teoriji skupova je ovdje:

https://ideje.hr/kakve-veze-ako-ikakve-imaju-matematika-i-stvarnost-od-neba-preko-zemlje-do-skupova/

a članak o biološkim korjenima morala je ovdje:

https://ideje.hr/bioloski-korijeni-morala-zasto-ljudi-brinu-i-za-druge-a-ne-samo-za-sebe-i-svoje-slobodna-volja/

Objavljeno u filozofija, logika, matematika, znanost | Ostavi komentar

Biološki korijeni morala

1. Suradnja može proizaći iz sebičnosti

Ako nemate mozak koji izbjegava opasnosti i koji uporno traži hranu i seksualne partnere, nećete dugo preživjeti niti se uspješno razmnožavati. Drugim riječima, ako imate gene koji su izgradili organizam koji ne vodi računa o vlastitoj dobrobiti, ti će geni zajedno s vama nestati. Organizam koji je motiviran da se brine o vlastitom samo-održanju ima veće šanse za potomstvo i njegovi će se geni uspješnije širiti. Dakle, prirodni odabir favorizira neku razinu sebične samo-usmjerenosti.

S druge strane, moralne vrijednosti često traže samopožrtvovanje u brizi za druge. Zašto se ljudi ponašaju na taj način? Zašto ljudi brinu o svom potomstvu, rodbini, prijateljima, čak i strancima? Zar nije briga o drugima u suprotnosti s brigom o sebi? Prvi je odgovor da nije, jer suradnja može proizaći i iz sebičnosti što daje naslutiti evolucijska teorija igara.

Ako slučajnu smjesu determinističkih i probabilističkih strategija za igranje zatvorenikove dileme uključite u turnir u kojem svatko igra sa svakim te ako se strategije, uz povremene mutacije, razmnožavaju ovisno o njihovoj uspješnosti možete se nadati da će se pojaviti strategija koja će istisnuti sve ostale – koja će prirodnom selekcijom postati jedinom ili bar dominantnom strategijom u populaciji. U početnoj zbrci uvijek se najuspješnije razmnožava strategija „nikada ne surađuj“- NNS. Strategija „milo za drago“ , koja na suradnju odgovara suradnjom, a na nesuradnju nesuradnjom, poznatija kao „tit-for-tat“ – TFT, u trenutku kulminacije NNS-ova na granici je istrebljenja. No, kada se NNS-ovi toliko prošire da ostaju bez potencijalnih žrtava, počinje njihov pad. Čak i mali dio populacije, koji čine jedva preživjeli TFT-ovi, počinje se uspješno razmnožavati zahvaljujući međusobnim susretima. S druge strane, NNS-ovi polako odumiru. Uskoro populacijom dominiraju TFT strategije.

Međutim, ni njihova dominacija nije stabilna. I najbezazlenija mutacija čini ih neefikasnima, jer „pregrubo reagiraju na uvrede“, pa oni polako prepuštaju vodstvo svojoj velikodušnijoj varijanti „generous-tit-for-tat“ – GTFT. Ta strategija na suradnju odgovara suradnjom, ali čak i na nesuradnju odgovara suradnjom s vjerojatnošću 1/3. Strategija GTFT dominantna je dulje od svih prethodnika, ali ni ona nije vječna zahvaljujući slučajnim mutacijama. Polako i gotovo neprimjetno velikodušni GTFT mutira prema još velikodušnijim rođacima. Konačno, populacija postaje univerzalno „dobra“ – svi surađuju.

Nažalost takav veliki rast onih koji stalno surađuju plodno je tlo za ponovni uspon NNS-ova, koji nikada ne surađuju, bilo onih zaostalih iz prošlosti ili novih mutanata. Time je ciklus zatvoren i sve počinje iz početka.

Dobra je vijest da turnirima i vremenski i ukupnim brojem dominiraju „dobre“ strategije, jer najdulje traje i najbrojniji je GTFT. Dakle, sebične strategije mogu dovesti do suradnje, iako ona nije stabilna. Stabilnije rješenje nudi nam drugi, biološki odgovor.

2. Sisavci kao evolucijsko rješenje problema sebičnosti

Drugi je odgovor da smo sisavci čiji je mozak umrežen za skrb koja se proteže na potomstvo, rodbinu, prijatelje, čak i na strance. Ali zašto je prirodni odabir favorizirao baš takav razvoj sisavaca?

U evoluciji sisavaca pojavila se potpuno nova strategija rađanja: mladi rastu unutar majke i kada se rode potpuno su o njoj ovisni (kod gmazova, na primjer, mladi rastu u napuštenim jajima i kada se rode potpuno su samostalni). Dakle, tijekom nekih 70 milijuna godina evolucije, sustav skrbi za vlastitu dobrobit modificiran je tako da je proširen na skrb za potomstvo. Mozak sisavaca osjeća bol kada beba u nevolji zacvili i osjeća zadovoljstvo u zagrljaju majke i njene bebe.

Ali zašto su sisavci evoluirali na taj način? Prvi sisavci koji su mutirali do toplokrvnosti imali su veliku prednost – mogli su loviti noću kada je hladnokrvna konkurencija bila spora , jer treba Sunce da bi se ugrijala i brže kretala. Noću su se častili tromim gmazovima koji su čekali da izađe Sunce ili su se hranili nečim drugim, ali bez straha od hladnokrvnih predatora. Dobro su se snalazili i u hladnijim podnebljima, otvarajući tako nova područja hranjenja i razmnožavanja. Međutim, energetski trošak toplokrvnosti desetak je puta veći od troška hladnokrvnosti pa tu znatno može pomoći mozak koji se učenjem fleksibilno prilagođava novim uvjetima, za razliku od mozga s refleksima unaprijed podešenim za određeni repertoar situacija. No, korištenje ove strategije učenja znači da sisavci, kada se rode, niti mnogo znaju niti mnogo umiju.

Učenje je izvrstan način da povećate svoje šanse za preživljavanje, ali to zahtijeva moždane sklopove koji reagiraju na iskustvo u mnogo većoj mjeri nego što to čine sklopovi za reflekse (poput treptanja oka). Naravno, sustav koji je pogodan za učenje mora surađivati sa starim sustavima nagona ​​i ako želi biti uspješan trebaju mu sklopovi koji će omogućiti fleksibilno reagiranje na događaje u okolini, pamćenje i generaliziranje određenih vrsta događaja, planiranje i biranje između opcija itd. Neokorteks ta posebna vrsta neuronske arhitekture koja ima fleksibilnost potrebnu za ove inteligentne funkcije.

Novi korteks sisavaca, visoko je organizirana šestoslojna mreža neurona koja leži nad drevnim refleksno organiziranim mozgom (gušteri također imaju noviji plašt koji leži nad starijim strukturama, ali je on troslojan i ne pokazuje ništa od vrlo pravilne organizacije koja se vidi u korteksu sisavaca). Drevne strukture ispod korteksa i dalje igraju veliku ulogu u ponašanju sisavaca, ali njihova dominacija počinje slabiti širenjem korteksa i njegovim preuzimanjem kontrole ponašanja.

Ne znamo točno kako se šestoslojni korteks razvijao kroz evolucijsku povijest, ali usporedbama različitih vrsta i istraživanjem razvoja njihova mozga od rođenja do zrelosti mnogo je toga otkriveno. U svih sisavaca frontalni se korteks bavi motoričkim funkcijama, dok je povećanje pred frontalnog korteksa povezano s fleksibilnošću u ponašanju i većom sposobnošću samokontrole. Cijeli korteks ima bogate veze s nizom starijih subkortikalnih regija. Taj novi mozak veliki je gutač energije i treba mnogo kalorija samo da bi sebe održao aktivnim.

Budući da sisavci jedu puno više od gmazova, za život im trebaju veća područja. Deseci guštera mogu se dobro hraniti na području koje nije dostatno za jednu vjevericu. Promjena reproduktivne strategije jedna je od posljedica te velike potrošnje kalorija – sisavci koji rađaju tek nekoliko potomaka uspješniji su od onih koji bi poput kornjača imali mnogobrojno potomstvo (prepušteno svojoj sudbini).

I tako smo došli do toplokrvnih sisavaca koji mnogo jedu, čije se potomstvo razvija u majčinoj utrobi i doji na majčinoj sisi. Rađa se bespomoćno, s mozgom koji je nezreo, ali postaje sve veći i složeniji dok potomci, koje njeguje majka (a katkada i otac), nevjerojatno brzo i mnogo uče.

3. Oksitocin i vazopresin

Sve više znamo i o moždanim mehanizmima koji majku sisavca potiču da brine o potomstvu, a majku kornjače ne. Majka sisavca preuzima velike rizike kako bi se brinula za svoje potomstvo, majka riđovke ne. Dva središnja lika tog mehanizma su jednostavni peptidi oksitocin i vazopresin.

Hipotalamus je subkortikalna struktura koja u svih životinja regulira osnovne životne funkcije: glad, žeđ i seksualno ponašanje. U sisavaca, osim toga, luči oksitocin koji pokreće niz događaja koji majku snažno vežu za njeno potomstvo. Hipotalamus luči i vazopresin, koji započinje drugačiju kaskadu događaja koji majku potiču da štiti svoje potomstvo, na primjer da ih brani od grabežljivaca.

Mnogo prije no što su se sisavci pojavili na Zemlji, oksitocin i vazopresin u gmazova su regulirali reproduktivne procese kao što su polaganje jaja, izbacivanje spermija i stimulaciju mriještenja. Kod mužjaka sisavaca oksitocin se još uvijek izlučuje i u testisima te i dalje pomaže u ejakulaciji spermija. Kod ženki izlučuje se i u jajnicima te i dalje igra ulogu u oslobađanju jajnih stanica i kontrakcijama maternice pri porodu (intravenozno injektiranje oksitocina tijekom poroda, kako bi se pojačale kontrakcije, poznato je pod nazivom „drip“). No, u sisavaca je uloga oksitocina i vazopresina proširena i modificirana te je zajedno s promjenama u hipotalamusu postala dio sustava koji osigurava prolongiranu brigu za potomstvo. Učinak oksitocina na takvo ponašanje dokazan je 1979. eksperimentom u kojem je štakorica koja nije bila skotna nakon injekcije oksitocina počela pokazivati majčinsko ponašanje. Inače, ova vrsta izmjene postojećih mehanizama u nove svrhe dobro je poznata u biološkoj evoluciji.

Fizička bol je poziv „zaštiti se” koji dovodi do korektivnog ponašanja organiziranog u složen sustav samoodržanja. U sisavaca se sustav mijenja u „zaštititi sebe i zaštititi svoje bebe“. Uz puteve koji identificiraju vrstu boli i lociraju mjesto bolnog podražaja, postoje i putevi odgovorni za emocionalnu bol. Oni uključuju dio korteksa nazvanog cingulat. Majčin sustav emocionalne boli reagira na dojenče koje plače tako da se ona osjeća loše i kreće u akciju. Drugo područje nazvano insula prati fiziološko stanje tijela. Kad vas netko nježno miluje, ovo područje šalje emocionalno signale  sigurnosti, a ti se signali pojavljuju i kada je vaša beba sigurna i zadovoljna. Ti signali sigurnosti prigušuju signale opreza, što je djelomični razlog zašto pobuđuju dobar osjećaj (sreća je moguća tek kada se suzbiju tjeskoba i strah).

Majčino ponašanje ovisi i o endogenim opioidima – supstancama koje normalno sintetizira naš živčani sustav i čije djelovanje oponašaju droge poput opijuma. Tijekom dojenja i njegovanja bebe opioidi umanjuju majčinu tjeskobu i čine da se osjeća dobro. Ako eksperimentalno blokirate receptore za endogene opioide blokirat će se majčinsko ponašanje. Taj je učinak potvrđen kod štakora, ovaca i rezus majmuna.

4. Briga se proteže dalje od potomstava

Područje brige karakteristično za ljude i mnoge druge sisavce, proširuje se s potomstva na partnere, rodbinu i šire. Ako se skrb za potomstvo ostvaruje putem mehanizama u hipotalamusu, koji mehanizmi omogućuju širenje skrbi na druge? O tome nam govore prerijske voluharice koje se cijeli život vežu za iste mužjake. Oni čuvaju gnijezdo i sudjeluju u uzgoju mladunaca. Povezivanje ne podrazumijeva potpunu seksualnu isključivost, ali bez obzira na povremena šaranja, par opstaje kao par. S druge strane, planinske voluharice ne pokazuju takvo vezanje, niti mužjak ima bilo kakvu ulogu u čuvanju gnijezda ili uzgoju mladunaca. Budući da su ove dvije vrste u gotovo svemu  slične, osim u svom vezivanju za partnere, prirodno se postavilo pitanje koje su razlike između mozga prerijske i planinske voluharice.

Razlike su suptilne i uglavnom se tiču oksitocina, vazopresina i dodatnih receptora na neuronskim membranama koji vežu te hormone i time utječu na neuronsku aktivnost. U jednom području sustava nagrađivanja, nukleusu accumbensu, prerijske voluharice razlikuju se od planinskih po tome što imaju veću gustoću receptora za oksitocin, a u drugom, ventralnom pallidumu, imaju veću gustoću receptora za vazopresin. Također treba napomenuti da je oksitocina više u žena nego u muškaraca, a obrnuto vrijedi za vazopresin. Čini se da su vazopresin i njegovi receptori posebno relevantni za muško ponašanje, poput agresije prema uljezima koji napadaju gnijezda i brige o mladuncima. Razlike u gustoći receptora glavne su razlike na neuronskoj razini. One objašnjavaju dugotrajno vezivanje partnera nakon prvog parenja, iako nedvojbeno postoje i drugi čimbenici. Na primjer, nakon parenja, parovi se moraju moći međusobno prepoznati, a za prepoznavanje je potrebno učenje koje posreduje neurotransmiter dopamin. Dakle, ako im blokirate receptore za dopamin, voluharice se ne mogu sjetiti s kim su se parile, pa nema ni čvrste veze s partnerom.

Iako je vrlo česta među pticama, monogamnost je rijetka u sisavaca. Samo oko 3% sisavaca, pokazuju partnersku privrženost. Kod prerijskih voluharica i još nekih sisavaca, vezanost se proteže čak i na odraslo potomstvo koje u nekih vrsta pomaže svojim roditeljima da njeguju sljedeće leglo.

Kada osjećate strah i zabrinutost ili pak ljubav i zadovoljstvo, glavni generatori tih emocija nalaze se u limbičkom sustavu. On uključuje cingularni korteks i hipotalamus koji  je poprište aktivnosti oksitocina. Kako on brine o tome da brinete o drugima? Njegovo djelovanje u tom smjeru vrlo je komplicirano i  sustavi koji leže u osnovi te šire privrženosti kompleksni su i još su nam nejasni. Ono što je poznato jest da oksitocin smanjuje aktivnost neurona u strukturi koja posreduje reakcije straha i izbjegavanja opasnosti, tj. u amigdali. Kao što smo već rekli oksitocin je svojevrsni sigurnosni signal  “Stvari su u redu u mom društvenom svijetu”.

No, oksitocin sigurno nije molekula ljubavi, kako se ponekad sugerira. Kada je životinja u velikoj pripravnosti, spremna na borbu ili bijeg, hormoni stresa su visoki, a razine oksitocina niske. Kad prijetnja prođe, hormoni stresa se povlače i razina oksitocina raste. No, ubrizgate li dodatni oksitocin u sretno uparenu ženku prerijske voluharice, njezina će se privrženost partneru smanjiti i može postati promiskuitetna. Stoga nisu baš pametne ideje o obilnom raspršivanju oksitocina po dječjim igralištima ili hodnicima parlamenata.

5. Moralne vrijednosti

No, kako se od brige za obitelj dolazi do moralnih  vrijednosti, kao što su umjerenost, empatičnost, suradnja i slično? Ljudski mozak, poput mozga majmuna ili vuka, brzo uči kako se snaći u društvenom svijetu – kada biti agresivan, a kada ne, kada pružiti pomoć, a kada je uskratiti itd. Učenje ovih stvari omogućuje vaš društveni mozak, a vaše su vrijednosti takve kakve jesu jer je vaš mozak takav kakav jest. Kao beba, počinjete komunicirati s roditeljima, braćom i sestrama te uživate ​​u njihovom društvu. Automatski usvajate njihove načine društvenog ponašanja, bez posebnih objašnjenja. Imitirate i razvijate navike koje su prihvaćene prakse vaše grupe. Razvijate svijest o tome što je u redu, a što nije. Prepoznajete prednosti suradnje – grupa ljudi brvnaru izgradi u jednom danu, pjevanje u višeglasju je ljepše. Vaš veliki pred frontalni korteks to shvaća prilično brzo. Možda ne možete artikulirati vrijednosti takve društvene prakse i vaše znanje o njima može biti nesvjesno, ali te vrijednosti ipak oblikuju vaše ponašanje.

Rješavanje društvenih problema vjerojatno je proširenje sposobnosti rješavanja problema u fizičkom svijetu na društvenu domenu. Usmjereno je na pronalaženje načina za suočavanje s izazovima poput sukoba, varanja, nedostatka resursa i sl. Ono se rjeđe odnosi na formuliranje pravila, a češće na to treba li se postojeće pravilo primijeniti na određeni slučaj ili ne. Trebam li odgovoriti na ovu uvredu ili je ignorirati, trebamo li prijatelja koji nas je okrao kazneno prijaviti ili to sami riješiti, treba li mladom prijestupniku dati drugu šansu ili ne?

Temeljniji problem koji se tiče općih načela i institucija koje podržavaju stabilnost i dobrobit grupe rješava njena kulturna evolucija. Prepoznajući prednosti pripadanja, ljudi pa i druge društvene životinje pronalaze načine da se slažu, unatoč sukobima i drugim frustracijama. Društvene prakse mogu se razlikovati od jedne do druge skupine – Inuiti na Arktiku društvene probleme često rješavaju drugačije od Piraja u Amazoniji, već i zato što socijalni problemi nisu izolirani od fizičkih ograničenja poput klime i izvora hrane. No, iako se izrazi moralnih vrijednosti razlikuju u različitim kulturama, one nisu proizvoljne na način na koji su to konvencije sahrane ili vjenčanja. Govorenje istine i ispunjavanje obećanja društveno su poželjni u svim kulturama. Postoje li geni za takvo ponašanje? Za to nema dokaza i vjerojatnije je da su se te poželjne prakse razvile na sličan način kao, na primjer, prakse izgradnje kuća, tj. prilično su očito rješenje za opće prisutni društveni problem, a pritom u obzir uzimaju i lokalne prilike.

Gledište da je društveno ponašanje utemeljeno u limbičkom sustavu te da je dodatno oblikovano učenjem i rješavanjem društvenih problema koje omogućava neokorteks, neprihvatljivo je onim filozofima koji misle da moralni akt može biti samo racionalna primjena nekog apsolutnog moralnog zakona. To dovodi u pitanje moralno ponašanje većine nas običnih smrtnika. Odgovor na ovaj filozofski prigovor je da bilo koji prikaz temelja morala mora biti neurobiološki i psihološki realan. Rezoniranje i zaključivanje vrlo je važan dio društvenog, dakle i moralnog života, ali ono je sigurno ograničeno našim iskustvima, našim emocijama i načinima na koje smo prilagođeni potrebama nama bliskih osoba.

6. Pravičnost

Poseban problem javlja se s obzirom na pravičnost. Je li prepoznavanje onoga što je pravedno ili nepravedno utemeljeno na isti način kao i druge moralne dispozicije poput suradnje, kazivanje istine i ispunjavanja obećanja? Etolozi de Waal i Brosnan sugeriraju da nije. Ako majmuni Aki i Beki oba dobiju krastavac, problema nema. Ali ako Aki dobije krastavac, a Beki grožđe (koje majmuni vole više od krastavca), Aki će svoj krastavac baciti na eksperimentatora i ljutito udarati po rešetkama kaveza. Ako se to dogodi sljedeći put, Aki će potpuno pobjesnjeti. Majmuni prepoznaju nepravednost. Ali ne pokazuju brigu da se bude pošten prema drugima, kakvu pokazuju ljudi. Takva procjena pravednosti, koja je usmjerena samo na sebe, vjerojatno je neovisna o mehanizmima brige, privrženosti i suradnje, ali je prijelaz od „budi pošten prema meni“ do „budi pošten prema njemu“ gotovo sigurno povezan s proširenjem brige o sebi na brigu o drugima.

Međutim, ni među ljudima „jednak tretman za sve“ nije univerzalna norma. Neravnopravnost muškaraca i žena, roditelja i djece, časnika i vojnika, bogatih i siromašnih, robova i slobodnih osoba itd. vrlo su česti u ljudskoj prošlosti i sadašnjosti. Pravednost kao moralna kategorija u praksi je vrlo varijabilna, s mnogo neslaganja čak unutar iste kulture pa i iste obitelji. Dobronamjerni, moralno uspravni ljudi često se ne mogu složiti oko toga jesu li prednosti nekih grupacija pri upisu na fakultet pravedne te je li jedinstveni porez pošteniji od progresivnog. Varijabilnost u onome što se smatra poštenim jasno nam pokazuje da standardi poštenja nisu univerzalni i da se često mijenjaju na nepredvidljiv način. To nas podsjeća da moralni zakoni ne borave na Platonovom nebu gdje im se pristupa s čistim razumom, nego da su često izmiješani s čitavim nizom emocija – strahom, suosjećanjem, osvetničkim gnjevom, darežljivošću itd. Hvale vrijedna ideja o univerzalnim ljudskim pravima pojavila se tek nedavno. Kada filozofi ili psiholozi tvrde da svi mi imamo urođeni modul za pravičnost trebamo se zapitati kako spomenutu varijabilnost usklađuju s tom hipotezom.

7. Uloga religija

S obzirom na uvriježena mišljenja o moralu, uloga religija je nezaobilazno pitanje.

Organizirane religije počele su se pojavljivati prije ​​10.000 godina, u isto vrijeme kada je poljoprivreda postala važnim načinom prehrane. To je vrlo nedavno u povijesti homo sapiensa, budući da smo na Zemlji već 250.000 godina. Najveći segment naše povijesti (240.000 godina) društveni i moralni život vodili smo bez vjerovanja u zakonodavne bogove i bez organizirane svećeničke kaste, a antropološki podaci prikupljeni tijekom posljednjih nekoliko stoljeća ukazuju na razvijene moralne prakse u tom dugom razdoblju. Nisu organizirane religije izmislile i uspostavila moralna pravila, nego su usvojile i modificirale tradicionalne moralne norme koje su bile tipične prakse malih ljudskih skupina kroz njihovu dugu povijest. Naravno, organizirane religije kao i prakse tih ranih ljudi, ovise o neurobiološkim sustavima društvenosti koji su cijelo vrijeme bili dio ljudske prirode.

U posljednjih 10.000 godina ljudske su se kulture razvile na razne načine. Kulturne i društvene institucije promijenile su svijet suvremenih ljudi pa se njihov društveni i moralni život razlikuju od onoga koji su živjeli prije 200.000 godina. Grupe su postale velike, a interakcije su se proširile daleko izvan granica nekadašnjih okupljanja. Jedna od promjena je i pojava organiziranih religija. Kada grupe postanu toliko velike da se ne znaju svi sa svima, moć neposredne kontrole ponašanja pojedinaca znatno se smanjuje pa su univerzalna pravila koja upravljaju tim ponašanjima dobro rješenje, kao i ideja o nevidljivom bogu koji vas vidi gdje god se nalazite i odvraća vas od asocijalnih ponašanja za koja biste možda pomislili da neće biti otkrivena.

8. Pravila i prosudbe

Nažalost, moždane strukture koje „brinu za sebe“ i one koje „brinu za druge“ nisu uvijek u suglasju. Volite djecu, supruga i roditelje, ali mogu vas i razbjesniti. Često vas razočaravaju i frustriraju, a još češće vas ispunjavaju ljubavlju i srećom. Vaš društveni život pun je boli i radosti, često u isto vrijeme. Vrlo je suptilan i zahtijeva mudro prosuđivanje, a ne strogo poštivanje pravila. Kao što su Aristotel i mnogi drugi odavno shvatili, nedostatak pravila je u tome što ne postoje pravila koja pokrivaju svaku situaciju. Pravila su samo indikatori, bitna je prosudba – laž je ispravna ako će spasiti nevinu osobu koju traži naoružani luđak, kršenje obećanja je ispravno ako spriječi veliku katastrofu itd. Naravno, ne postoje pravila koja legitimiraju takve iznimke. Opet je bitna prosudba. No djeca brzo uče o potrebnim iznimkama i zato lako prosuđujemo da npr. ubijanje nije pogrešno pod nekim okolnostima (kao što je samoobrana).

Premda se od nas može tražiti da se prema svima odnosimo jednako to obično nije psihološki moguće. Niti je moralno poželjno. Dobrobit vaše djece ima prednost pred dobrobiti nepoznate djece s druge strane planeta. Milosrđe počinje kod kuće i pogrešno je napustiti bolesnog roditelja da biste liječili gubavce u Nepalu. Od nikoga se ne očekuje da brine za sve i svakoga. Prava ravnoteža je nužna za moralni život, ali je nije moguće definirati – i ona zahtijeva prosuđivanje.

9. Duša i tijelo

S obzirom na široko rasprostranjeno vjerovanje da je moralna naša duša, a ne naše tijelo, ne možemo se ne osvrnuti i na odnos duše i tijela.

Mada nije sasvim jasno kada su ljudi počeli shvaćati da je mozak izvor mišljenja i ponašanja, sigurno je da su posljedice teških ozljeda glave odavno ukazivale na mnoge moždane funkcije. Suočen s takvim slučajevima, Hipokrat je već u 5. st. pr. Kr. zaključio da je mozak temelj svih naših misli, osjećaja i ideja. Bio je naturalist – istražujući kako stvari funkcioniraju, svoja je objašnjenja tražio u prirodnom svijetu, držeći pozivanje na bogove i druge natprirodne stvari jalovima.

Nasuprot njemu, Platon je bio supranaturalist koji je smatrao da svatko od nas ima dušu koja živi prije rođenja, utjelovljuje se tijekom našega  života, a nakon naše tjelesne smrti vraća se u sferu duša – u kojoj su i sve apsolutne istine. Do istinskog znanja dolazi samo duša, sjećajući se apsolutnih istina s kojima je bila bliska dok je boravila u njihovoj sferi. Platon je, barem u zapadnoj tradiciji, pokretač ideje o netjelesnoj duši – pokretač ideje o dualizmu stvari.

Aristotel, iako Platonov učenik, čvrsto je usađen u fizički svijet. Poput Hipokrata, i on favorizira naturalizam. Njegove su ideje o psihološkim stanjima složene i imaju razna tumačenja, no on nedvojbeno smatra da su sva emotivna stanja (bijes, strah, radost, žalost, ljubav, mržnja, itd.) stanja tijela. Manje je jasno smješta li razum u tjelesne funkcije – kada se ovaj, na primjer, bavi matematikom. Aristotel skromno primjećuje da reći o duši nešto vjerodostojno spada među najteže poslove.

Iz Platonove mistike i Aristotelova prirodoslovlja proizlaze dvije Zapadne tradicije: dualizam i naturalizam.

Rano kršćanstvo nije zahtijevalo ideju platonske duše. Dovoljno je bilo tijelo, jer uskrsava tijelo. U vezi s tim pojavljuju se mnoga pitanja. U kojem će stanju tijelo uskrsnuti, mlado ili staro, s nogom koja je bila amputirana ili bez nje, hoće li preci biti iste dobi kao njihovi potomci itd. Ideja uskrslog tijela u sukobu je i s očitom činjenicom da poslije smrti tijelo propada. Jedan od načina da se pomire ove suprotnosti jest poziv na Kristovu moć da naša raspadljiva tijela transformira u duhovna, neuništiva i vječna tijela. Tako se Platonova dušu povezala s kršćanskim vjerovanjem u tjelesno uskrsnuće. Naravno, ideja duhovnog tijela izgleda poput ideje kvadratnog kruga pa su detalji kako to točno funkcionira ostali nerazrađeni, ali neupitan je dualizam cijele konstrukcije.

U sedamnaestom stoljeću, Descartes smatra da su korištenje jezika i donošenje razumnih odluka dostignuća za koja nije sposoban nijedan fizički mehanizam. Zaključio je da su sve mentalne funkcije – opažanje, razmišljanje, odlučivanje, sanjanje, osjećanje –  funkcije duše, a ne tjelesnoga mozga. Razmjenu informacija između mozga i duše smjestio je u epifizu, pogodno smještenu usred glave – danas znamo da je njena osnovna funkcija stvaranje melatonina koji regulira spavanje. Dva velika filozofa sedamnaestog stoljeća, Leibniz i Malebranche, silno su željeli riješiti problem mentalne uzročnosti koji je najveća Descartesova poteškoća. Oba su sačuvali dualizam uma i tijela, a odbacili Descartesovo objašnjenje mentalne uzročnosti, koje uključuje dvosmjernu uzročnu interakciju između uma i tijela. Shvatili su da je teza o dualizmu logički neovisna o tezi da njegova dva područja djeluju jedan na drugog. U svakoj prilici gdje se čini da postoji uzročna interakcija između uma i tijela te interakcije zapravo nema, jer fizički procesi teku potpuno neovisno. Ono što um i tijelo tjera na skladno ponašanje nije njihova interakcija, nego ih usklađuje Bog – uspostavom pred etablirane harmonije prema Leibnizu ili intervenirajući u svakoj pojedinoj prilici prema Malebrancheu. Uočite da oba gledišta inzistiraju na nematerijalnosti uma, ali ujedno poriču da ljudi imaju slobodnu volju.

Zašto je Descartesova mašta bila tako ograničena? U sedamnaestom stoljeću  najfiniji fizički mehanizmi bili su satovi i fontane. Bili su impresivni, ali im je nedostajala sposobnost da stvore nešto novo. Suprotno tome, ljudski su umovi bili sposobni za svakakve novine, posebno u govoru. Da je Descartes imao današnja saznanja o mozgu i njegovim mogućnostima možda bi mu mašta bila bujnija.  (Njega su, slično Leibnizu i Malebrancheu više mučili problemi s fizikom: kada duša uzrokuje događaje u fizičkom tijelu, tada se energija prenosi s duše na tijelo, a to krši zakon o očuvanju energije.)

10. Okretanje naturalizmu

U 19. stoljeću Helmholtz shvaća da su duše, okultne sile i druge supra-naturalne stvari slijepa ulica, kada se radi o objašnjavanju mentalnih funkcija poput percepcije, razmišljanja i osjećaja. On prije Freuda uviđa da se većina moždanih operacija zbiva ispod razine svijesti. Na to ga je navela činjenica da npr. jednim pogledom, u trenu bez ikakvog svjesnog napora, uspješno sagledavamo veoma složenu vizualnu scenu. Nije razumio prirodu tih operacija, ali je shvatio da mozak mora puno toga obaviti na nesvjesnoj razini  te da nije dovoljno baviti se samo svjesnim aktivnostima. Štoviše, ako su svjesne i nesvjesne operacije međusobno ovisne, identifikacija duše sa svjesnim aktivnostima postaje upitnom, kao što je upitna svaka identifikacija dijela s cjelinom.

Sredinom dvadesetog stoljeća dualizam prestaje biti prihvatljivo objašnjenje svijesti, mišljenja i odlučivanja. Duboko ukorijenjena paradigma ne nestaje preko noći, ali se s akumulacijom novih znanja nezaustavljivo mijenja. Postaje jasno da fizičke promjene u mozgu dovode do promjena u navodnim funkcijama duše. Udisanje etera uzrokuje gubitak svijesti, konzumacija LSD-a uzrokuje halucinacije. Moždani udar na točno određenom mjestu dovodi do gubitka sposobnosti prepoznavanja prije dobro poznatih lica, u nekim drugim područjima uzrokuje gubitak sposobnosti govora ili socijalnih inhibicija. Svi ti fenomeni upućuju na živčani sustav, a ne na netjelesnu dušu.

Posebnu uzbunu među preostalim dualistima izazvali su eksperimenti Rogera Sperryja sa split-brain pacijentima, iz šezdesetih, kojima su kirurški odvojene moždane hemisfere (u svrhu sprečavanja neprekidnih epileptičnih napada). Njihove su hemisfere postale kognitivno neovisne. Ako se vizualni podražaj predstavi samo desnoj hemisferi, pacijent to ne može riječima potvrditi, jer to ne vidi lijeva hemisfera koja generira govor. Bio je to zapanjujući rezultat. Jeste li podijelili mozak ili ste podijelili dušu? Duša bi trebala biti nedjeljiva. Očito se radi o podijeljenom mozgu. Ako su odvojene moždane hemisfere, odvojena su njihova mentalna stanja. Ti su rezultati bili snažna podrška hipotezi da su mentalna stanja tjelesnog mozga, a ne stanja netjelesne duše.

Što bi uopće bila netjelesna duša? Kako bi ona, na primjer, prestala osjećati bol u zubu uz koji ubrizgamo prokain? Tjelesni mehanizam je jasan. Prokain privremeno inhibira protok natrija pa nema akcijskog potencijala nužnog za prijenos nervnog signala. To objašnjenje lako je testirati, a detalji se uklapaju u ono što već znamo o neuronima i boli. Mogu li dualisti objasniti zašto prokain blokira bol? Što ta tjelesna supstanca čini netjelesnoj duši? Postoji li ikakvo objašnjenje mehanizma tog djelovanja? Takvo objašnjenje ne postoji, jer ga čak ni duboko uvjereni dualisti, niti ne pokušavaju dokučiti. Kao da je dovoljno reći “to radi duša”. Naravno da nije.

11. Duhovnost

Znanost o mozgu postoji, a znanosti o duši nema. Možda zato što, za razliku od mozga, duša ipak ne postoji. Ono što zovemo dušom vrlo je vjerojatno mozak. Znači li to da, na primjer, trebamo prestati govoriti o osobama lijepe duše i da moramo početi govoriti o osobama lijepoga mozga? Naravno da ne znači. Znamo što mislimo kada govorimo o lijepoj duši, kao što znamo što mislimo kada kažemo da sunce zalazi, bez obzira što znamo da se zapravo Zemlja okreće.

Duhovna glazba, hrana za dušu i svi drugi oblici duševnosti i dalje su ono što su uvijek bili, a živjeti duhovnim životom možete i ako ne vjerujete da imate dušu.  Živjeti duhovno znači živjeti smireno i promišljeno, a ne užurbano i zabrinuto, ne podvrgavati se moći novca, nalaziti zadovoljstva u jednostavnosti itd. Za niti jednu od ovih vrijednosti i preferencija ne treba vam netjelesna duša. Bi li nam određeni načini života bili bolji ili još vrjedniji da imamo dušu? Ne vidim kako bi ona tome doprinijela.

Kad se meditirajući prepustite svojoj duhovnosti, vaš mozak isključuje strahove i jade, disanje vam se usporava, a mišići se opuštaju, potpuno ste relaksirani. Što se događa? Jedna od hipoteza je da  dolazi do pomaka u „ravnoteži snaga“ između dva moždana sustava: task-oriented sustava koji izvodi konkretne zadaće i default sustava koji je slobodno “lutanja uma”. Suvremene tehnologije snimanja mozga pokazale su da se tijekom meditacije razina aktivnosti moždanih regija posvećenih konkretnim zadaćama povećava, a „lutanje uma“ se smanjuje.

Vjerojatno i mnoge druge prakse koje pozornost odmiču od briga i okreću ih konkretnim zadaćama, poput molitve, pjevanja, sviranja ili sporta, imaju slične efekte. To je u skladu s činjenicom da sve te prakse povećavaju osjećaje mira, zadovoljstva i radosti. Trebamo li radosna iskustva tijekom ili nakon ovih praksi zvati duhovnima? Da, jer ih svi tako zovu, uključujući i one koji poput mene ne misle da imamo netjelesnu dušu koju zazivamo tijekom ovih praksi.

Kvaliteta tih iskustava ne isključuje kemiju i moždane sklopove kao njihov izvor. Ljudi koji uzimaju LSD skloni su pretpostaviti da su njihova iskustva rezultat posjeta jednom drugom duhovnom svijetu, no jasno je da su ona u mozgu utemeljeni fenomeni; molekule LSD-a se vežu na specijalizirane serotoninske receptore u mozgu, mijenjajući obrasce neuronskih odgovora. Razumijevanje tih iskustava u okviru neuroznanosti, bilo da su uzrokovana drogom ili meditacijom, ne mijenja kvalitetu tih iskustva, već samo to kako ih razumijemo.

12. Slobodna volja

Protiv „biološkog materijalizma“ koji ukida dušu i materijalizira moral često se kao krajnji argument poteže slobodna volja „koja nema mjesta u biološkoj slici, što je apsurdno“. Ekstremni je odgovor da je slobodna volja iluzija. Da bismo ga uopće počeli razmatrati moramo bar donekle razjasniti što podrazumijevamo pod slobodnom voljom, jer se ideja slobodne volje mijenja s novim otkrićima o njenim konkretnim manifestacijama. Slično tome, značenje atoma kao nedjeljive jedinice materije izmijenilo se kada je otkriveno da oni sadrže protone, neutrone i elektrone, kao što se i značenje pojma gen izmijenilo sintezom Darwinove evolucije i Mendelove genetike . Možda je netko tada i zaključio da su atomi i geni iluzija i predložio da se odreknemo tih riječi u korist nekih novih, ali to se nije desilo. Iako se to često zaboravlja, riječi prirodno mijenjaju svoje značenje, bez obzira što to može stvoriti probleme u komunikaciji.

Za početak, primijetimo da postoje dva bitno različita značenja slobodne volje. Prema prvom, slobodnu volju manifestirate onda kada baš ništa ne uzrokuje vašu odluku da djelujete. Ni vaši ciljevi, ni vaši osjećaji, ni vaša saznanja ni bilo što drugo. To je poznato kao kontra-kauzalno shvaćanje slobodne volje i odražava filozofski stav da stvarno slobodni izbori nisu uzrokovani ničim, ili barem ničim tjelesnim poput moždanih aktivnosti. Ovu ideju zagovaraju tek neki filozofi. Kada ostale ljude pitate što podrazumijevaju pod slobodnom voljom, nitko na umu nema ovaj kontra-kauzalni smisao. Ako ga čak i benevolentno objasnite, većini je potpuno besmislen. Nitko, na primjer, ne misli da sudske presude zahtijevaju slobodnu volju u kontra-kauzalnom smislu. No, filozofi koji su skloni ideji netjelesne duše skloni su zamišljati da duša djeluje iz svojih razloga i kada to čini nije uzrokovana ničim tjelesnim. Razlozi tu djeluju u zoni bez uzroka, a da i sami nisu uzroci. Taj pogled na djelovanja i njihove razloge prelazi u sferu mistike, što nije naročito uvjerljivo. Razlozi djelovanja očito mogu biti emocije, sjećanja, procjene budućih posljedica, prosudbe o valjanosti indicija itd. Svi ti razlozi gotovo sigurno uključuju moždane funkcije.

Drugo i uobičajeno značenja slobodne volje je sljedeće: ako nešto učinite s namjerom i pritom znate što činite te ako ste zdrave pameti i niste pod prisilom tada manifestirate slobodnu volju. To je za praktične svrhe dovoljno. Dovoljno smo dobro upoznati s prototipovima namjeravanih, svjesnih, zdravorazumskih i neprisiljenih, dakle samo-kontroliranih radnji, da ih možemo uspješno koristiti kako u svakodnevnom životu tako i u sudnici. To drugo značenje nije precizno definirano, kao uostalom ni prvo, no to nas ne treba zbunjivati. Pojam slobodne volje po tome se ne razlikuje od većine pojmova koje uspješno koristimo (i možemo se nadati da će razvoj znanosti dovesti do preciznije definicije, kao u slučaju atoma i gena).

Nadal prije servisa ima silnu potrebu da ponavlja čitav niz besmislenih radnji: dodiruje nos pa uho pa gače pa nos pa uho pa gače i tako u krug. Ti besmisleni tikovi nestaju čim servira. Jesu li njegovi tikovi proizvod slobodne volje ili nisu, kontrolira li ih on ili ne? Dijelom da, a dijelom ne. Izgleda da se ne može suspregnuti, ali ako ga sudac upozori da mora servirati uspješno će prekinuti svoju rutinu. Svi pravimo takve pokrete, počešemo se, uzdahnemo, prekrižimo noge i sl. Jedina je razlika da je kod tika kontrola slabija, postupci su ritualiziraniji, a potiskivanje teže. Tik treba malo više dopamina i noradrenalina u prefrontalnom korteksu i bazalnim ganglijima (neurobiologiju tikova u ekstremnoj varijanti poznatoj kao Touretteov sindrom sve bolje razumijemo). Teže slučajeve katkada procjenjuju sudovi: je li zlostavljana žena bila pri sebi kada je ubila muža, je li pacijent u nekoj fazi Alzheimerove bolesti bio sposoban donijeti odluku o svom nasljedstvu i sl. Nejasne granice pojma slobodne volje kao samo-kontrole objašnjavaju nam zašto se pametni i pošteni ljudi često ne slažu u prosudbama što spada pod pojam a što ne.

Dakle, što bi trebala značiti zapanjujuća tvrdnja da je slobodna volja iluzija? Ako ste kontra-kauzalist pa mislite da se slobodne odluke moraju donositi bez ikakvih kauzalnih inputa, ali s druge strane razumijete da odluke u stvarnom svijetu imaju mnoge uzroke, onda ćete zaključiti da nema slobodne volje, da se radi o iluziji. No, taj zaključak prije dovodi u pitanje kontra-kauzalnost nego slobodnu volju i stoga nije posebno zanimljiv.

Ako iluzornost slobodne volje znači da nema razlike između mozga sa samo-kontrolom i onog koji je nema ili je ima u smanjenom obimu (jer „na kraju krajeva, sve je to moždano determinirano“), to je u suprotnosti s dobro poznatim činjenicama. Vidjeli smo da su te razlike stvarne i da se dosta toga zna o neurobiologiji tih razlika. Samo-kontrola sigurno nije iluzorna, iako može varirati kao funkcija dobi, zdravlja, navika i mnogih drugih čimbenika koji utječu na funkcioniranje moždanog sustava. Evolucija je eliminirala okorjele impulzivce i pobrinula se da normalni mozak ima normalnu samo-kontrolu, tj. slobodnu volju.

Objavljeno u filozofija, znanost | Ostavi komentar