Bez slobodnog tržišta nema uspješne ekonomije. Ako država regulira tržište sredstva uglavnom ne idu tamo gdje bi bila najefikasnije upotrijebljena, ljudi gube podstrek da investiraju i inoviraju, a ekonomija ne postiže mogući optimum. Zato država ne bi trebala ometati tržište, nego bi se morala ograničiti na policijsku i vojnu zaštitu, te na sudsku arbitražu. Ukratko, država treba građane pustiti da „slobodno biraju“, što je i naslov slavne knjige tržišnog vizionara Miltona Friedmana.

Je li to baš tako? Kao prvo, potpuno slobodno tržište ne postoji. Svako tržište regulirano je pravilima koja postavljaju granice slobodi izbora. Koliko ga slobodnim vidimo ovisi o tome koliko te granice smatramo neupitnima. (Najneupitnije su, kao uvijek, one koje uopće ne primjećujemo.)

U Britanskom parlamentu je 1819. predložen zakon koji je trebao djeci do 10 godina zabraniti rad, a onoj od 10 do 16 godina radno vrijeme ograničiti na maksimalno 12 sati dnevno. Mnogi članovi Gornjeg doma smatrali su zakon neprihvatljivim, jer ograničava tržište radne snage i tako ruši same temelje slobodnog tržišta. To bi danas i Friedman smatrao apsurdnim, no ključna je pouka da nema objektivnog kriterija „slobode“ tržišta. Kriterij je uvijek rezultat interesa, moralnog vrednovanja, i političke akcije.

Postojanje objektivne definicije slobodnog tržišta je mit.

Ako vjerujete da je pravo djece da ne rade, važnije od prava poslodavca da zapošljava koga god želi (ako taj na to pristane, te ako djeca smiju pristajati), onda britanski zakoni iz 1819. nećete smatrati podrivanjem slobodnog tržišta. Ako vjerujete suprotno, onda ćete ga vidjeti baš tako, kao i članovi Gornjeg doma.

Ima i manje drastičnih, suvremenih primjera. Na primjer, naše građane iznenađuje činjenica da u mnogim zemljama (Švicarska, Britanija, …) možete vratiti robu koja vam se ne sviđa iako je roba bez greške. U tim se zemljama pravo potrošača da promijeni mišljenje smatra važnijim od prava prodavača da kupoprodaju smatra konačnom. Nama je to neobično dok Švicarci, Britanci… to više i ne primjećuju.

Ako neka tržišta držimo slobodnima, to je samo zato što smo pravila koja ih reguliraju prihvatili do te mjere da ih više ne primjećujemo.

Najgorim udarom na slobodno tržište smatra se državno reguliranje cijena; poput propisane minimalne plaće, carina, poticaja i sličnih udara na slobodu. Slobodne tržišne ekonomije morale bi se riješiti tog balasta. Teže se primjećuje nevidljivi balast. Naime, plaće tih ekonomija više su određene imigracijskom kontrolom nego bilo čim drugim. Bar 80% radne snage tih ekonomija bilo bi zamijenjeno jeftinijom radnom snagom imigranata da nema imigracijske kontrole. Naravno, ona nije posljedica nevidljive ruke tržišta nego nekih drugih vrijednosti koje promiče državna politika.

Ili, pogledajmo današnje cijene kredita u bogatim zemljama pogođenim financijskom krizom 2008. Izrazito su niske. Radi li se o nevidljivoj ruci koja reagira na smanjenu potražnju? Ne, radi se o političkom rušenju kamatnih stopa, u svrhu poticanja ekonomskog rasta. Uostalom, i u normalnim vremenima, većina zemalja određuje kamatne stope preko svojih centralnih banaka, koje svugdje blisko surađuju s državnim riznicama.

No, ako su plaće i kamatne stope dobrim dijelom politički determinirane, onda su posljedično sve cijene dobrim dijelom politički determinirane.

Ukratko, potpuno slobodnog tržišta nema, a granice mu određuje politika (ili njena produžena ruka; sjetimo se američkog građanskog rata oko slobodne trgovine ljudima, britansko kineskog rata oko slobodne trgovine opijumom,…).

Zašto je važno ponavljati te očitosti. Zato da ne podlegnemo uvjeravanjima apologeta slobodnog tržišta da postoje objektivne, znanstveno utvrđene granice slobodnog tržišta. Takvih granica nema i borba koja se oko njih vodi je moralna i politička, a ne znanstvena.

Kada sljedeći put čujete da se određena regulacija tržišta ne bi smjela uvesti jer ograničava njegove slobode, slušajte to isključivo kao politički i moralni stav. Stav koji pravo koje predloženi zakon štiti, smatra manje značajnim od prava koje taj zakon ukida. Dakle, kao političko i moralno pitanje. Nemojte nasjesti na priču da se radi o objektivnoj ekonomskoj istini koja je iznad politike i moralnog vrednovanja.

17 responses »

  1. hmatezovic kaže:

    Kao prvo čestitke na pokretanju teme. Nadam se da će se uključiti veći broj ljudi, jer se cijeli svijet se susreće s promjenama, koje mijenjaju uvriježene ekonomske postulate. Na žalost, obično se pri tome ide iz krajnosti u krajnost. A na ovim područjima smo za to specijalisti.
    Upravo zbog toga, ne treba ići za time da li nam treba potpuno liberalna ekonomija ili ona državnog tipa. A pogotovo ne ona koja će biti iznad općeprihvaćenih društvenih i inih kulturno-socijalnih. Vrijeme petoljetki je hvala Bogu prošlo, isto kao i ono kada se iza tzv. slobode tržišta krilo nepoštivanje osnovnih ljudskih i moralnih načela.
    Iako postoje brojni argumetni u korist svakog od raznoraznih skandinavskih, anglo-saksonskih, daleko-istočnih modela ekonomije, uspješnost se mjeri u prihvaćanju najboljih detalja u svakome od njih. Na engleskom se to poetično kaže cherry-picking. No iznad svega treba biti logika i povijesna iskustva da je privatno vlasništvo i slobodna ekonomija najbolji pokretač promjena i razvoja. A državna je uloga da uz pomoć što manjeg uplitanja i opterećivanja gospodarstvenika, stvori uvjete za ravnopravan razvoj svih slojeva društva, regija i gospodarskih grana.
    Dakle, jeftina država i učinkoviti državni aparat trebaju biti okvir, ali i štit razvoju gospodarstva.

  2. zsikic kaže:

    Uglavnom se slažem, samo bih dodao da moj prvi post ne treba shvatiti kao otvoreni poziv državnoj intervenciji (što se, naravno, ne može ni iščitati iz ponuđenih argumenata). Države često interveniraju na načine koji stvari pogoršavaju, omogućujući privilegiranim „strateškim agentima“ neopravdane dobitke. Međutim izbor između intervencije ili ne, prečesto se prepušta hirovima vjernika ove ili one ideologije, umjesto da se temelji na racionalnoj analizi ili bar razumu.

    Moja poanta bila je u tome da si ljudi ne dopuste da im se stvari zamagle pričom o znanstvenim, čak matematičkim, neumitnostima o kojima nema rasprave.

    Mislim da je to važno, npr. nedavno sam takvu mantru čuo i od Josipovića (koji, prema onom što je govorio, o tome ćini mi se ne zna ništa): ” …ne možemo ništa protiv ekonomskih zakonitosti…bla…bla…”

    Moje je iskustvo da većina onih koji se pozivaju na te neumitnosti, nakon par podpitanja ostaju goli carevi. Neki naravno ne i tada imamo racionalnu raspravu.

    • hmatezovic kaže:

      Interesatno je čuti ovo o matematičarima od matematičara. Na zapadu je donedavno vladala opsejednutost matematičkim modelima predviđanja vrijednosti dionica. kreirali su se burzovni softveri koji su u stotinki sekunde reagiralli na promjene i bili su potpuno autonomni u izvršavanju kupoprodajnih naloga.

      Dakle iznad svega logika i razmišljanje, a to je ono što mlade ne uče u našem školstvu nego ih po srednjevejkovnom modelu prisiljavaju memorirati gomile podataka i po tome rangiraju. Ali to je već neka druga tema, o čemu autor bloga ima sigurno što za reći.

      • zsikic kaže:

        moj prvi post dio je većeg teksta u kojem se analizira arrow-debreuov teorem o optimalnosti ravnotežnih stanja u kompetitivnim tržištima (iz 50tih, nobel 70tih)

        tamo pokazujem da je za smještanje teorema u stvarni svijet (s ciljem boljeg razumijevanja tog stvarnog svijeta) potrebno mnogo interpretacije i imaginacije,
        a tu počinju veliki problemi

        ono što se ćesto ne razumije, jest da matematički teoremi gotovo nikad direktno ne govore o stvarnom svijetu

        mislim da je “opsejednutost matematičkim modelima predviđanja vrijednosti dionica” jedan od uzroka kraha, možda o tome u nekom od budućih postova

        p.s.
        ne znam bih li na blog stavio i veći tekst (10tak str.) koji spominjem na početku, bojim se da ne odbije čitatelje, nije baš lagan, no ako dovoljno komentara to zatraži ok

      • hmatezovic kaže:

        Zašto ne staviti, pa ljudi su nekad čitali i puno duže materijale. Ne treba se bojati toga da sve stane u jedan twitt

      • zsikic kaže:

        staviti ću link (na taj tekst), hvala na interesu

  3. cini mi se da nije toliko važna apsolutna norma “slobodnog trzista” (u cemu se posve slažem sa argumentom iz teksta da takva ne postoji), već relativna – koliko je jedno tržište slobodnije od drugog. u globaliziranom svijetu imigracijska politika – koja je ovdje predstavljena kao jedna od kljucnih poluga za kontrolu stupnja slobode tržišta – po mom mišljenju može predstavljati tek vremenski buffer.

    ako neće brdo muhamedu, onda će muhamed brdu.

    naime, dok se imigracijskom politikom može kontrolirati tržište radne snage u zemlji, ne može se kontrolirati izlazak proizvodnje iz zemlje, prema onim područjima na kojima je radna snaga jeftinija. zato je izrazito velik dio proizvodnje iz zapadnih zemalja “pobjegao” u kinu (čak je i magma svoju robu proizvodila u kini). utoliko imigracijska politika ima svoj ograničen domet, jer se proizvodna i tržišna neravnoteža na globalnoj razini u nekom trenutku mora – opet, u jednoj mjeri – izjednačiti, ili barem približiti.

    naravno da ni taj proces ne treba promatrati u tako pojednostavljenom modelu, budući izjednačavanju “slobode tržišta” (a zapravo bih rekao da je u ovom kontekstu bolji izraz “konkurentnosti”) ulogu igra i rast standarda u sadašnjim proizvođačkim zemljama (kina, indija, brazil), ali i stupanj uključenosti inovacija u privredne tokove (što je de facto mehanizam kojim za sada zapad održava ovu neravnotežu), kao i razni drugi politicki procesi (primjerice, stupanj vojno-politickog pritiska USA).

    tako da bih se sa tezama teksta složio ukoliko se promatraju u okviru nacionalne ekonomije i u okviru kraćeg vremenskog perioda. u dužim vremenskim intervalima globalne silnice ipak imaju prevladavajuću ulogu, koja se ne može anulirati isključivo imigracijskom politikom, te se stupanj slobode nacionalnog tržišta koji smo spremni prihvatiti, mora znati nositi (ili prilagoditi) globalnom okruženju.

    ps: ukoliko želiš jače promovirati blog, predlažem http://www.pollitika.com
    iako sudionici u raspravama i na tom portalu nisu na razini na kojoj su bili prije par godina (kada je recimo tamo redovito objavljivao i bakic (zapravo, oba bakica)), portal je medju najcitanijim i najkvalitetnijim portalima koji se bave politickim i srodnim bloganjem

  4. zsikic kaže:

    naravno sloboda tržišta je neupitno relativna, ali ne i (tamo gdje nam paše) determinirana tzv. matematički neumitnim zakonima tržišta, to je poanta 1. posta; usp. npr. i josipovića u ranijem odgovoru

    imigracijsku kontrolu uveo sam samo kao ekstremni primjer državne intervencije, koji njeni protivnici uopće ne vide kao napad na slobodno tržište (što samo dokazuje da je vid usmjeren vrijednosnim sudovima i interesima, opet poanta 1. posta)

    kada kinez radi u kini bitno je jeftiniji, nego kada dođe raditi u ameriku, u globalizaciji nije ključno gdje je roba ali je ključno gdje je rad

    važna poanta 2. posta je da su neobrazovani radnici globalno najkompetitivniji, njima je zato najteže dobiti radne dozvole, ćesto se misli da je upravo suprotno, uoči da je ekspertima lakše dobiti radne dozvole, između ostalog jer nisu toliko kompetitivni spram domaćih eksperata (govorim o masi ne o pojedinim genijalcima)

  5. Miroslav Ruševljan:

    Ekonomske “zakonitosti” najbolje oslikavaju skupovi ekonomista – kada za pojedine probleme imaju najrazličitije “dijagnoze” i prijedloge rješenja. Mislim da je tu na djelu ekstremni redukcionizam, koji je dijelom posljedica i siromašne naobrazbe (posebice matematičke) ekonomista.

    U socijalizmu smo imali pretjeranu zaštitu (ne)radnika, država je plaćala školovanje, skoro svi su mogli dobiti posao (uhljebljenje), a vrlo teško otkaz. Nije bilo poduzetništva, razvoj se često oslanjao na kupovanje licencija itd. Nije bilo stečajeva, novci su se preljevali od onih koji su ih zaradili onima koji nisu… Loše i neodrživo! Nisu vladale ekonomske zakonitosti.

    A sada u “liberalnom kapitalizmu”? Zašto “ekonomske zakonitosti” u 20-tak godina nisu stvari popravile? Vjerojatno najviše zato jer su se ljudi koji bi to trebali popraviti formirali u prethodnih 40-tak godina. Duga priča, za raspravu…

    U međuvremenu se u zemljama razvijenog kapitalizma pojavljuje državni intervencionizam, državno planiranje itd.

    Dakle, treba li se naša država ograničiti na vojsku, policiju i sudsku arbitražu?

    Mislim da bi se naša država trebala maksimalno posvetiti ulaganju u školovanje raje i protekcionizmu, makar i po cijenu neulaska u EU. Kažu da sisačka željezara ne može ekonomski opstati zbog carina? Ne vjerujem!

    Prije 20 godina (1992.) sam proveo kolovoz u Edinburghu. Tamošnji kolege su mi ispričali da u gradu ima jedna četvrt u kojoj je svaki četvrti stanovnik zaražen AIDS-om. Kako to? Jednostavno: ugašena je nekadašnja brodograđevna industrija i ljudi su odjednom ostali bez posla…

    Kada ekonomisti “optimiraju” – računaju li sa liječenjem bolesti onih koji više nisu “uhljebljeni”? S troškovima porasta kriminala svake vrste? Naravno da ne.

    • b16a2 kaže:

      “Mislim da bi se naša država trebala maksimalno posvetiti ulaganju u školovanje raje i protekcionizmu”
      Takva politika odvest će nas još dublje. “Besplatno” školovanje je tržišno neorjentirano i neučinkovito, jer školuje kadar radi školovanja, ne potrebe.
      Protekcionizam dovodi do većih cijena, monopolizacije i smanjenja učinkovitosti.
      Nadalje, pumpanje novca u gubitaše kako ti radnici ne bi dobili otkaz dovodi do gubitka poslova negdje drugdje, jer je potrebno uzimati onima koji privređuju, te tako rušiti njihovu konkurentnost.

  6. strasilo kaže:

    Ograničavanje slobodnog tržišta možda je i moralno pitanja, međutim, ekonomski zakon je da će ograničenja na tržištu poput regulacije imati negativni utjecaj na blagostanje društva…

  7. Simun kaže:

    Profesore, u krivu ste.
    Može se prilično uvjerljivo pokazati (ograničeni smo time što se s ljudskim društvom ne može laboratorijski eksperimentirati, a ne bi pomoglo čak i da se može, jer ljudi imaju slobodnu volju) da slobodnije tržište vodi ka efikasnosti, to jest proizvodnji najviše stvari od najmanje resursa, to jest visokom standardu i prosperitetu. To i jest posao ekonomske znanosti, takva kakva jest, i ne uključuje moralne i vrijednosne sudove.

    Činjenica da nigdje ne postoji slobodno tržište, ne pobija njegovu poželjnost ukoliko vam je cilj maksimizirati prosperitet. Iako se ne slažem s vama, drago mi je što ste se uhvatili kritike kapitalizma. Naime, nije problem što nemamo kritičara — puni su naši mediji kritike neoliberalizma, a njome se oduševljava i naša mladež — problem je što su kritičari uglavnom… kako da to pristojno kažem… nekoherentni? Nadam se da ću uskoro opširnije odgovoriti na teme koje ste dotakli. Ima se što reći.

  8. Pike kaže:

    “U Britanskom parlamentu je 1819. predložen zakon koji je trebao djeci do 10 godina zabraniti rad, a onoj od 10 do 16 godina radno vrijeme ograničiti na maksimalno 12 sati dnevno. Mnogi članovi Gornjeg doma smatrali su zakon neprihvatljivim, jer ograničava tržište radne snage i tako ruši same temelje slobodnog tržišta. To bi danas i Friedman smatrao apsurdnim, no ključna je pouka da nema objektivnog kriterija „slobode“ tržišta.”

    Koliko ja poznam Friedmana on bi uvijek bio protiv takvih intervencionističkih zakona i bio bi, kao i po običaju u pravu. Naravno, ako je cilj dobrobit te djece…
    Tako su se našli pametnjakvići (penthouse boljševici će se lako prepoznat) forsirat takve zakone u nekim zemljama Trećeg svijeta. Rezultat? Ta djeca su ili umirala od gladi jer im je oduzet prihod koji ih je držao na životu ili su se odala prostituciji…

    “Na primjer, naše građane iznenađuje činjenica da u mnogim zemljama (Švicarska, Britanija, …) možete vratiti robu koja vam se ne sviđa iako je roba bez greške. U tim se zemljama pravo potrošača da promijeni mišljenje smatra važnijim od prava prodavača da kupoprodaju smatra konačnom.”

    Greška u ovakvom rezoniranju je u samom postavljanju stvari (neki bi mudro primjetili, najneupitnije su stvari, kao uvijek, one koje ni ne primjećujemo) da su kupac i prodavač tu jedine suprotstavljene strane i da takva regulativa ide u korist isključivo kupca. Krivo. U pravilu iza takvih zakona stoji konkurencija. Naime svaka takva regulativa ima i svoj trošak koji se mora platiti. I umjesto da tržišni proces odlučuje tko će, da li će i u kolikoj mjeri nešto primjenjivati ili neće, to se kroz politički proces nametne kolektivno svima. I kao rule of thumb se uvijek može uzeti da će uvijek u takvim slučajevima nahebati siromašnija strana. Na Hreliću nije institucionalizirano da se roba proizvoljno može vratiti, ali u ekskluzivnom butiku će takva praksa postojati i bez državnog propisivanja iste. Tako da će prodavačima koji je prakticiraju koristiti ako država prisiljava i sve ostale da je usvoje jer se time jedan segment kojim se njima pokušava konkurirati pretvara u kriminal.

    “Bar 80% radne snage tih ekonomija bilo bi zamijenjeno jeftinijom radnom snagom imigranata da nema imigracijske kontrole. ”

    Ovo pretpostavlja da postoji fiksni broj radnih mjesta koje bi onda dobila cjenovno konkurentnija radna snaga dok bi ostali valjda postali lumpenproletarijat. Mislim da je očito koliko je to krivo.

    “Ili, pogledajmo današnje cijene kredita u bogatim zemljama pogođenim financijskom krizom 2008. Izrazito su niske. Radi li se o nevidljivoj ruci koja reagira na smanjenu potražnju? Ne, radi se o političkom rušenju kamatnih stopa, u svrhu poticanja ekonomskog rasta. Uostalom, i u normalnim vremenima, većina zemalja određuje kamatne stope preko svojih centralnih banaka, koje svugdje blisko surađuju s državnim riznicama.”

    Točno, centralni bankari su socijalistički komesari centralnog planiranja i takvim institucijama nije mjesto u liberalnom kapitalističkom društvu.

    “Zašto je važno ponavljati te očitosti. Zato da ne podlegnemo uvjeravanjima apologeta slobodnog tržišta da postoje objektivne, znanstveno utvrđene granice slobodnog tržišta. Takvih granica nema i borba koja se oko njih vodi je moralna i politička, a ne znanstvena.”

    Na veliku žalost Socijalističke Internacionale postoje stvari kao što su ekonomski zakoni.
    Ako netko daje moralni/filozofski argument to ne isključuje da postoji i ekonomski/konzekvencijalistički argument.

    P.S.
    Ekonomski zakoni *nisu* matematičko modeliranje čime u pravilu mašu ekonomisti i jedan matematičar bi s pravom na takve “dokaze” gledao sa skepsom.

  9. zsikic kaže:

    primijetite da vaš zaključak polazi od dobrobiti djece,
    a ne od nekog univerzalnog tržišnog zakona, upravo to je moja poanta
    (za gladnu djecu u npr. hrvatskoj ili sad-u preporučili biste neki oblik društvene skrbi, a ne promjenu zakona o radu koja bi dopustila dječji rad)

  10. Pike kaže:

    Nitko to ni ne tvrdi. Ekonomija je analitički alat pomoću kojeg objašnjavamo neke pojave. Ako netko ima za cilj poboljšati status djece, a sredstvo s kojim to želi postići je takav jedan zakon onda ekonomist može u tom slučaju reći koje su sve potencijalne posljedice takvog čina i da li će takav postupak polučiti rezultat koji je zadan.

    Na primjer nešto bliže našem iskustvu… Ako netko pita zašto su cijene taxi usluga (bile) toliko skupe kod nas ekononomist će reći nešto u stilu…zakonom je ograničen pristup taxi tržištu, takvo ograničenje smanjuje ponudu taxi vozila u odnosu na broj koji bi bio da ograničenja nema i s tom ograničenom ponudom cijena je viša nego bi inače bila. Ili ako netko kaže cijena taxi usluge je velika, što se može napraviti da bude manja. Ekonomist će reći, ukinuti ili barem donekle liberalizirati restriktivni zakon, time će se povećati ponuda taxi vozila i s povećanom ponudom doći će do nižih cijena, ceteris paribus naravno . Ili kad netko bude pisao povijest Zagreba i objašnjavao kakvo je bilo stanje s taxijem koristit će ekonomsku teoriju da objasni što se dogodilo. Tu se može još dodati i Public Choice Economics analiza, kome koristi, a kome šteti takvo stanje. Ako taksist želi zaraditi više mimo tržišta, kako to može izvesti? Tako da od monopolista na nasilje zatraži monopolsku privilegiju koja će ograničiti broj vozila i s takvim ograničenim brojem on ima ekskluzivnu privilegiju da bez ometanja od strane konkurencije namjesti svoje cijene na profitabilniji nivo. Može sebi izračunati koliko bi mu takav postupak donio više zarade, recimo 100/godišnje tako da uzmimo 50 može iskoristit za lobiranje kod političkog autoriteta ili za korupciju ili za političku potporu… I onda se malo potraži i lako se vidi da su ti isti taksisti davali eksplicitnu političku podršku gradonačelniku koji im je za uzvrat omogućio takvu privilegiju. Ili… gradonačelniku treba novac za kampanju, a i nešto sa strane ne bi bilo loše pa se može pitati kako da dođe do sredstava. Dobar ekonomist bi mu savjetovao da potraži neke interesne grupe kojima bi kao protuuslugu za financijsku donaciju obećao određenu privilegiju koja će im omogućiti veći prihod tako da su obje te strane na dobitku. Gubitnik u tom slučaju je ostatak javnosti koji plaća veće cijene nego što bi inače bile, zbog većih cijena se manje i koristi takav oblik prijevoza pa će ljudi potrebu za prijevozom zadovoljavati na za njih inferiorniji način (gubit će više vremena i biti u lošijem konforu recimo) i zbog manjeg broja vozila bit će potrebe za manjim brojem radnika tako da će biti uposleno manje vozača.

    Slične analize se mogu raditi za razne situacije. I da, ako je nekome cilj ekonomski prosperitet za sve članove društva sredstvo će uvijek biti u pravcu laissez faire kapitalizma.
    To se može nekome ne sviđati, ali to ne znači da ekonomska teorija nije validna.
    Kome se ne sviđa, može
    a)promijeniti svoja uvjerenja
    b)promijeniti cilj jer ne odobrava sredstvo koje je potrebno da bi se do njega došlo
    c)koristeći ekonomsku teoriju pokazati da analiza ne dovodi do takvog zaključka
    ili
    d) izmudriti novi prema njemu superiorniji analitčki alat kojim će na neki potpuno novi način doći do zadanog cilja.
    Osobno zadržavam skepsu prema takvim pokušajima jer je u dosadašnju teoriju akumulirano 400-500 godina znanja. Isto kao što bi bio skeptičan prema nekome tko bi mi tvrdio da mu formula za volumen kugle baš i nije po volji pa će on potražiti bolju. Svako je naravno slobodan okušati se, ali u međuvremenu ja bi rađe koristito znanu mi formulu i ekonomsku teoriju… i drugima bih preporučio isto.

    E da, ima i e) uvijek se može i pobjeći u neka okultna, iracionalna, mistična i slična objašnjenja…

  11. zsikic kaže:

    Ekonomske analize su korisne ali nisu jedino one relevantne za donošenje odluka,
    ili da se samocitiram (iz ćlanka o neumitnosti…):

    U stvarnom svijetu ljudi ne biraju samo iz svojih budžetnih skupova nego iz
    mnogo obuhvatnijeg prostora slobode.

  12. Pike kaže:

    Nije sporno.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s