Pretpostavimo da imam 100 000 $ i priliku da na njima zaradim 10%. Ako mi to uspije imat ću 110 000 $, tj. zaradit ću 10% na svoj ulog (naravno ako posao ne uspije nešto ću izgubiti). Nitko, osim možda mene, neće zbog toga stradati.

No mogu se upustiti i u veću igru. Na depozit od 100 000 $ od banke mogu dobiti kredit od 900 000 $, uz 5% kamata, te cijeli milijun investirati u spomenuti posao. Ako posao uspije imat ću 1 100 000 $, pa kada posuđeno vratim uz kamate, ostat će mi 155 000 $, tj. zaradit ću 55% na svoj ulog (naravno ako posao ne uspije dosta bi mogli izgubiti i banka i ja). Još uvijek benigno za širu okolinu.

Ovaj 10:1 multiplikator nekada su koristile samo investicijske banke. U novije vrijeme koriste ga i mnoge druge financijske institucije (komercijalne banke, razni fondovi, osiguravatelji, realne firme – Fordova ukupna dobit od 2001.-2003. bila je isključivo iz Ford-finance sektora) i to s multiplikatorima 30:1, koji u analognoj priči donose dobit od 155%. Naravno, ako takvi poslovi ne uspiju rezultat je bankrot. Sada već mnogi stradaju.

A to je tek početak financijske priče. Ulazeći u sve riskantnije i složenije poslove, sve te financijske institucije posuđivale su od drugih financijskih institucija te ulazile u poslove s 30:1, potom posuđivale sljedećim financijskim institucijama koje su stvarale svoj 30:1 itd. Tako su stvarani „toxic assets“ koji su konačno srušili čitav financijski sustav.

W. Buffet je te derivate mnogo prije 2008. zvao weapons of financial mass destruction.

Kada sustav postane toksičan u gornjem smislu nitko ne želi posuđivati nikome, zbog opravdanog straha da je taj drugi pred bankrotom, te neće moći vratiti posuđeno. Tržište kredita se zaledi, pa nema kredita ni za realni sektor i njegovo normalno poslovanje. Dolazi do recesije.

Taj sustav multiplikacija koji se oteo kontroli pretvorio je velike banke u financijske institucije koje ne mogu bankrotirati bez da bankrotiraju drugi, koji opet ne mogu bankrotirati bez da bankrotiraju treći itd. To je ključ potencijalne nestabilnosti nereguliranih financijskih sustava (o toj nestabilnosti kao inherentnoj financijskim tržištima pisao je Aba Lerner pred 40 godina).

Regulacija bi trebala zahtijevati da upotreba i veličina multiplikatora budu javno dostupni (tako da znate s kim poslujete), te da se multiplikatorima postave neke granice.

Kada se sustav tako i sredi, to neće odmah dovesti do oporavka realnog sektora. Odmrzavanje kreditnih tokova nije samo sređivanje bilanci banaka i ostalih kreditora. Za kredit je potrebno dvoje: solventni zajmodavac ali i kredibilni zajmoprimac.

U recesiji nestaju kredibilni zajmoprimci, pa ih dugo nema i nakon sređivanja financijskog sektora.

12 responses »

  1. najboljih300 kaže:

    Postovani profesore, da li mislite da zapadni svet, i eu i usa, nakon ovog peroda recesije – neke vrste zastoja, ocekuje inflacija, ili cak hiperinflacija? S’obzirom da je kolicina valuta u opticaju, koja je dostampana da bi se sistem odrzao, neverovatna.

    https://goldsilver.com/new/visualize-the-european-super-highway-of-debt/

    Pozdrav iz Novog Sada, citacemo vas blog😉

  2. zsikic kaže:

    ne vjerujem, ako je uzrok inflacije trebao biti obamin program, onda se ona već trebala pojaviti, a nema je, fed kamata je praktično nula

    (iako je Standard & Poor’s spustio američki rejting pred više od pola godine, američka cijena kredita i dalje pada)

    mislim da amerika vodi puno pametniju borbu protiv recesije nego europa, možda o tome u nekom od slj. postova

    p.s.
    zlatni standard je monetarni nonsens no novac je velika i teška tema, prije za knjigu nego za blog

    • najboljih300 kaže:

      Mislim da je preterano reci da je ‘zlatni standar monetarni nonsens’, s’obzirom da se jedino kod zlata, ako ga posmatramo kao valutu, moze govoriti o intrinzickoj vrednosti. I to sto postoje vise slozeniji sistemi koji izmicu intuiciji, ne znaci da su oni osnovni, na koje se kad-tad sve ponovo svede, monetarni nonsens.

      Dakle ‘fractional banking system’ je sistem kojim se, izmedju ostalog, bogatstvo preliva u ruke onih koji vec kontrolisu i taj sistem i dobar deo bogatstva. Faktor kojim se novac dostampava odredjuje brzinu kojom se (preostalo) pravo bogatstvo odliva iz ruku ‘obicnog naroda’, i taj faktor ne menja nista u sustini stvari, sustini koju vi ne doticete u svom tekstu.

      Ali kao sto rekoste, nije to tema za blog nego za ozbiljniju raspravu, pa je ok da se svako drzi onoga sto mu se cini zanimljivim.

      Pozdrav

  3. strasilo kaže:

    U tipičnoj intervencionističkoj maniri rezultat nečega (krah na financijskim tržištima) greškom pripisujete mehanizmu (načinu na koji novac putuje kroz financijski sustav) umjesto uzroku (velikoj količini novca koja je od strane središnje banke ugurana u sustav) te pri tome tražite rješenje u regulaciji i ograničavanju mehanizma umjesto da se usmjerite na uzroke…

    Niti jedan financijski instrument (od sekuritizacije i sintetičke sekuritizacije nadalje), kako god se vama činio složenim i podložnim tko zna čemu, nije loš per se, već se sustavno zlouporabe putem određenoga instrumenta događaju iz razloga prevelike količine novca koje iz svojih razloga stvaraju središnje banke…

  4. Pike kaže:

    “Regulacija bi trebala zahtijevati da upotreba i veličina multiplikatora budu javno dostupni (tako da znate s kim poslujete), te da se multiplikatorima postave neke granice.”

    Ova rečenica toliko toga pretpostavlja…
    Prvo, da ne postoji regulacija (financijska industrija je vjerojatno najreguliranija industrija), drugo, da postoji čovjek iili grupa ljudi koji su u stanju dizajnirati regulatorni sustav(nisu, za detalje, ekonomska kalkulacija i disperziranost znanja u društvu) i i zadnje, da se kroz politički proces takav dizajn može neutralno progurati (ne može, za detalje, Public Choice Economics)

    Pad na sve tri točke…

    “Zlatni standard je monetarni nonsens no novac je velika i teška tema, prije za knjigu nego za blog”
    🙂

  5. zsikic kaže:

    naravno da postoji regulacija (ne vidim gdje sam to negirao),
    ali ne i ona o kojoj pišem (i koju ste citirali) i koju nije teško (tehnički) dizajnirati

  6. b16a2 kaže:

    Mislim da je glavni problem svega ipak moralni hazard koji je uzrokovan bailout-ima financijskih institucija. Nitko zdrave pameti ne bi uzimao razne rizične derivate u tolikim količinama da nema državu koja uskače ukoliko zagusti. Trenutno stanje je win-win situacija za financijske institucije: ukoliko uspije zarađuju, ukoliko ne uspiju, država socijalizira gubitke.
    Ne bi bilo potrebe za tolikim pozivanjem regulacije da toga nema.

  7. Pike kaže:

    Koliko izgleda vjerojatno i uvjerljivo zvuči da među desetinama tisuća stranica (npr. samo američki tax code ima preko 70000 stranica) regulative fali možda koliko, 10, 50, 100 ključnih koji bi spriječili krizu.
    Mislim da debelo potcijenjujete ulogu tržišta kao regulatornog mehanizma i potencijalne unintended consequences intervencionističkih politika.
    Takav način razmišljanja i njegove opasnosti je najbolje opisao Hayek u svom govoru pri primitku Nobela, Pretence of knowledge.

  8. zsikic kaže:

    ako postoji značajan interes protiv neke regulacije onda je vrlo “vjerojatno i uvjerljivo”

    tržište smatram presudnim “regulatornim mehanizmom” ali ne i nedodirljivim,
    kao uostalom ni ništa drugo (profesionalna deformacija) 🙂

  9. Pike kaže:

    E pa upravo to i je onda pod 3. Public Choice problem. Da li je bolje imati sustav s namjerno ostavljenom rupom, ili neki robusniji sustav?

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s