Merton i Scholes su 1997. godine dobili nobela za novu metodu određivanja vrijednosti derivata (tj. financijskih instrumenata čija je vrijednost izvedena iz vrijednosti drugih financijskih instrumenata). Na primjer, ako kupim opciju za buduće kupovanje neke dionice po današnjoj cijeni, vrijednost te opcije ovisi o budućoj vrijednosti te dionice. Pitanje je koja je vrijednost te opcije danas.

(Usput, nobel za ekonomiju zapravo i nije Nobelova nagrada, nego je nagrada Švedske banke „u spomen Alfreda Nobela“. Nedavno je Nobelova obitelj čak zaprijetila zabranom korištenja Nobelovog imena u toj nagradi, budući je uglavnom dobivaju slobodno-tržištarci čije ideje „Alfred ne bi odobravao“.)

J. Merriwether je 1994. osnovao LTCM (Long Term Capital Management). Merton i Scholes bili su partneri i članovi upravnog odbora, a kompanija se intenzivno koristila njihovom metodom. Ipak 1998. je spektakularno bankrotirala. Zbog njene veličine očekivalo se da će za sobom povući cijeli američki financijski sustav. Kolaps je izbjegnut samo zahvaljujući tome što je američka centralna banka financirala desetak kreditnih banaka kako bi investirale u propalu kompaniju (i tako postale 90% dioničari). Kompanija je konačno propala 2000. godine.

Nepoljuljan ovim debaklom Scholes je 1999. osnovao novi investicijski fond PGAM (Platinium Grove Asset Management). Novi ulagači vjerojatno su vjerovali da je primjena Merton-Scholesovog modela s velikim treskom propala, samo godinu ranije, zbog potpuno nepredvidljive ruske krize. Napokon, radi se o matematički neupitnom modelu s certifikatom primjenljivosti od samog nobela.

Ulagači su, na njihovu žalost, ipak bili u krivu. Fond je praktički propao krajem 2008. Ni drugi nobelovac se nije proslavio. Trinsum Group, u kojoj je Merton bio „glavni znanstveni direktor“, bankrotirala je početkom 2009. Čini se da slavni matematičari, izvučeni iz svijeta financijskih modela (u kojem je njihov teorem neupitno istinit) u svijet realnih financija, ipak nisu znali što rade.

Alan Greenspan, bivši predsjednik američke centralne banke, na kongresnom saslušanju u svezi kraha 2008. godine, izjavio je „da je bila greška pretpostaviti da će poslovne organizacije, i posebno banke, u vlastitom interesu štititi temeljne dionice i interes dioničara“. Vlastiti će vas interes zaštititi ako znate što se zbiva i kako se s tim nositi.

Financijska kriza 2008. godine puna je ovakvih anegdota o navodno najpametnijim ljudima, koji nisu znali što čine. Tu ne mislim na Spielberga i Malkovicha koji su svoj novac povjerili Madoffu (možda najvećem financijskom varalici ikad), nego na vrhunske financijske eksperte.

Jedan od takvih šokirao je britanskog ministra financija A. Darlinga kada mu je u ljeto 2008. rekao da „ćemo od sada posuđivati samo ako razumijemo koji su rizici posudbe“. Samo 6 mjeseci prije kolapsa AIG-a (jedne od najvećih američkih osiguravajućih kuća), njezin glavni financijski direktor J. Cassano izjavio je „da je teško uopće zamisliti scenario, osim ako nismo krajnje nerazumni, u kojem bismo mogli izgubiti i 1$ u CDS (credit default swap) transakcijama.“ AIG je bankrotirao zbog propasti njegovog 441 000 000 000 $ velikog CDS portfelja (koji im i nije bio osnovni posao). Cijenu su platili porezni obveznici, koji danas možda žale da Cassano „nije bio krajnje nerazuman“.

Ljudi često ne znaju što čine. Naša sposobnost da shvatimo i ono što nas se neposredno tiče ograničena je. U psihološkom (i sve više ekonomskom) žargonu, mi imamo „ograničenu racionalnost“. Stvarni svijet je veoma složen, a naša sposobnost da se s njim nosimo ozbiljno je ograničena. Da bismo reducirali složenost problema s kojima se suočavamo, često trebamo svjesno i namjerno ograničiti svoje izbore.

To je tema Herberta Simona, jednog drugog nobelovca (iz 1978. godine). No o tome drugi put.

One response »

  1. Pike kaže:

    “Nedavno je Nobelova obitelj čak zaprijetila zabranom korištenja Nobelovog imena u toj nagradi, budući je uglavnom dobivaju slobodno-tržištarci čije ideje „Alfred ne bi odobravao“.”

    Bit će ipak da je problem što ga isključivo ne dobivaju slobodno-tržištarci…

    Btw. Stari Albert je produkt visokog stupnja laissez fairea u Švedskoj druge polovice 19st. i prve 20st. kao uostalom i skoro sve tvrtke prema kojima danas prepoznajemo Švedsku. Bez toga nema Nobela odobravao on to ili ne…

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s