Mnoge zapanji kada saznaju da su liberali 19. stoljeća bili protivnici općeg prava glasa. Smatrali su da bi davanje glasa siromašnim muškarcima (žene nisu ni razmatrane) moglo uništiti kapitalizam, koji je napokon preskočio Malthusovu zamku (tj. ekonomski rast je s kapitalizmom napokon doveo do rasta standarda, a ne samo populacije).

Za ekonomski rast (ili, kako se tada govorilo, bogatstvo nacije) nužne su investicije. Da biste investirali nužno je da se suzdržite od trošenja cijelog svog prihoda na vlastite potrebe. Siromašni nemaju tu karakternu osobinu zato im se ne smije dati pravo glasa. Oni bi, u svrhu povećanja vlastite potrošnje, porezno opteretili bogate kapitaliste i time bi zatvorili jedinu investicijsku slavinu. Kratkoročno bi time dobili, ali dugoročno bi izgubili jer bez ekonomskog rasta ni njima nema boljitka.

Intelektualnu potporu ovom stavu dali su klasični ekonomisti. Oni su novu kapitalističku ekonomiju vidjeli kao rezultat djelovanja triju klasa: kapitalista, radnika i zemljoposjednika. Ključna razlika u ponašanju tih klasa jest da su kapitalisti investitori, tj. oni skoro sav svoj prihod reinvestiraju, dok su druge dvije klase konzumenti, tj. one svoj prihod u cijelosti konzumiraju. (Malthus je ulogu zemljoposjednika ipak držao pozitivnom, jer stvaraju dodatnu potražnju za kapitalističkim proizvodima. Ricardo se nije slagao. Sukob ekonomije potražnje i ekonomije ponude već u 19. stoljeću!)

Ova skoro 200 godina stara priča i dalje je veoma utjecajna (iako su zemljoposjednici iz nje u međuvremenu ispali). Možda se više ne govori o oduzimanju prava glasa siromašnima, ali svakodnevno možemo ćuti da „bogatstvo najprije moramo stvoriti da bismo ga mogli dijeliti“, te da voljeli mi to ili ne „poslove, radna mjesta i novo bogatstvo stvaraju bogati investitori, pa je njihovo progresivno oporezivanje put u sigurnu propast“ itd.

Sovjetski savez je imao sličnu ideologiju, inspiriranu njihovim klasikom Preobraženskim. Suočen s masovnom glađu Lenjin je uveo NEP, ne bi li obnovio proizvodnju hrane poslije 1. svjetskog rata. Stvoreno je poljoprivredno tržište i seljacima je dozvoljeno da zadrže profite zarađene na tom tržištu. Preobraženski je to smatrao krivom politikom. Budući da su jedine viškove prihoda (u uglavnom poljoprivrednoj ekonomiji) imali seljaci, industrijalizacija je bila nemoguća. Zato, smatrao je Preobraženski, na selu treba ukinuti privatno vlasništvo i tržište, te sve viškove preko države usmjeriti u industrijski sektor. (U toj su teoriji seljaci konzumenti, jer sav svoj prihod troše na vlastite potrebe, a država je investitor.) Kratkoročno će to biti loše za seljake, ali dugoročno će svi biti na boljitku. Njegove ideje su odbačene, pa je Preobraženski 1927. završio u emigraciji. Staljin, inače oponent Preobraženskom u doba Lenjina, od 1928. ipak počinje provoditi njegovu politiku kolektivizacije sela i industrijalizacije grada (kolektivizacija+elektrifikacija=socijalizam). Rezultat je da su milijuni ljudi 30-tih godina umrli od gladi i drugih političkih pošasti, ali i da je Sovjetski savez proveo možda najbržu industrijalizaciju u povijesti. Tu se otvara niz moralnih pitanja (pogotovo ako uzmemo u obzir da bez te industrijalizacije poraz Hitlera na istočnom frontu vjerojatno ne bi bio moguć):

Opravdava li ičija korist ičiju patnju? Ako da, koliko koristi opravdava koliko patnje, opravdavaju li buduće koristi sadašnje patnje…?

Što je pokazala zapadna praksa? Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće strahovanja liberala su se ostvarila. Siromašni muškarci dobili su pravo glasa u svim zapadnim zemljama (žene će još pričekati). No nisu se ostvarila njihova predviđanja o velikom poreznom opterećenju bogatih. Reprezentativne demokracije i dalje su dosta uspješno reprezentirale bogate investitore. Do njihovog velikog oporezivanja i snažnog rasta socijalne sigurnosti ne više tako siromašnih konzumenata, došlo je tek poslije 2. svjetskog rata. No kapitalizam ni tada nije propao. Dapače!

Razdoblje od 50. do polovice 70-tih  danas se naziva zlatnim dobom kapitalizma. Prije zlatnoga doba bogate kapitalističke ekonomije rasle su po zavidnoj stopi od 1-1.5% godišnje. U zlatno doba stopa se popela na 2-3% u SAD i Britaniji, 3-5% u zapadnoj Europi i čak 8% u Japanu. Ni jedna od tih ekonomija više nije dostigla takav rast.

Kada se sredinom 70-tih rast usporio (uglavnom zbog cijena nafte), probudili su se stari duhovi. I desni i lijevi zapadni političari prihvatili su staru priču o pogubnim porezima koji zatvaraju jedinu investicijsku slavinu. Došlo je doba neoliberalizma.

Od 1979. do 2006. (tj. do zadnjih dostupnih podataka), 1% najbogatijih Amerikanaca udvostručio je svoj udio u nacionalnom prihodu; s 10% na 23%. Najbogatijih 0.1% svoj je udio utrostručio; s 3.5% na 11.6%. Isto se desilo, iako u manjoj mjeri, i u ostalim razvijenim ekonomijama; ali i u zemljama u razvoju, uključujući i bivše socijalističke zemlje.

Od liberalne renesanse 80-tih, bogati sustavno dobivaju veći dio kolača. Ipak, prema podacima Svjetske banke svjetska ekonomija od tada do danas raste po stopi od 1.4% (per capita), dok je 60-tih i 70-tih rasla po stopi od 3%.

Uzroci ovakve povijesti su složeni, no ona sigurno ne potvrđuje tezu o bogatim investitorima i društvenom raslojavanju kao polugama razvoja. U svim G7 ekonomijama (SAD, Japan, Njemačka, V. Britanija, Italija, Francuska i Kanada) unatoč velikom raslojavanju, udio investicija u nacionalnom proizvodu, od 80-tih je u padu (kao i u većini zemalja u razvoju).

Mnogi danas smatraju da je zlatno doba kapitalizma, u kojem je visoki rast koegzistirao s niskim stupnjem ekonomske nejednakosti, dobrim dijelom prouzročen baš tom niskom razinom raslojavanja. Ona je generirala socijalni mir, koji je poticao investicije i reducirao disruptivne procese u proizvodnji nacionalnih bogatstava.

 

6 responses »

  1. Simun kaže:

    Niska dohodovna nejednakost ne može biti preduvjet rasta niti teoretski, niti je to vidljivo empirijski. Krajnje je jednostavno oporezivati visoke dohotke i da to dovodi do rasta, radili bismo to, odnosno Hrvatska već radi pa nije neki tigar. Japan je legendaran po tome što menadžeri nemaju visoke plaće, pa je stagnirao dva desetljeća po (lošem, ali tu ga koristite) mjerilu rasta BDP-a.

  2. Pike kaže:

    “Mnoge zapanji kada saznaju da su liberali 19. stoljeća bili protivnici općeg prava glasa.”

    Ovo baš i nije skroz točno. Kod liberala tradicionalno postoji skepsa prema demokraciji, a ne općem pravu glasa kao takvom jer su ga mnogi zagovarali i tu i u radikalnijoj formi nego što postoji danas (davanjem prava glasa i djeci). Uostalom ta skepsa je danas u velikoj mjeri i institucionalizirana preko Ustava (barem načelno) jer su neke stvari ograničene bez obzira na parlamentarnu većinu.

    “Razdoblje od 50. do polovice 70-tih danas se naziva zlatnim dobom kapitalizma. Prije zlatnoga doba bogate kapitalističke ekonomije rasle su po zavidnoj stopi od 1-1.5% godišnje. U zlatno doba stopa se popela na 2-3% u SAD i Britaniji, 3-5% u zapadnoj Europi i čak 8% u Japanu.”

    Lijepo ljudi kažu…Lies, damn lies and statistics🙂

    1. Jednostavno je divno kako je prikladno odabrano razdoblje tako da se ne uključe problemi u 70ima. Dežurne babaroge Thatcher i Reagan dolaze 1979. i 1981. i uz to nasljeđuju probleme, kome se to treba pripisati? Čije je razdoblje od 1973. do 1980?
    2. Provjerit stope rasta tijekom Belle Epoque i Gildid Agea u Zapadnoj Europi i Americi (imena tih perioda bi trebala sama za sebe dosta govorit)
    3. Točno je da je to prosperitetno razdoblje. Idemo ga ponoviti… Ja sam za. Ukinut ćemo Medicare, Medicaid, Food Stamps, student loans, war on poverty, consumer protection, minimum wage, smanjit razinu državne potrošnje na razinu iz 50ih i 60ih…Tko je za? Lijeva strana parlamenta? Jakobinci, socijalisti, marksisti, kejnzijanici,…? Nitko? Tako sam i mislio…

    “Kada se sredinom 70-tih rast usporio (uglavnom zbog cijena nafte)”

    …tješe se ljevičari raznih profila. Problem s tim argumentom je što su problemi već vidljivi *prije * 1973. i Yom Kippura. Na primjer, Nixon 1971. uvodi price and wage controls.

    “Od 1979. do 2006. (tj. do zadnjih dostupnih podataka), 1% najbogatijih Amerikanaca udvostručio je svoj udio u nacionalnom prihodu; s 10% na 23%.”

    Dve stvari… zapravo tri,… Prvo, zanimljivo kako iz ovakve statistike fali podatak koliko poreza plaća današnjih 1% u odnosu na 1979. Plaćaju duplo, fala na pitanju. Drugo i bitnije, *TO NISU ISTI LJUDI*, ovakvi “novinarski” podatci uvijek impliciraju da bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji. Kad se pogledaju stvarni ljudi, onda se vidi da velika većina ljudi koji su prije 20 ili 30 godina bio u bottom quintileu, su prelazili u više razrede (ako me sjećanje dobro služi oko 50% ih je barem neko vrijeme bilo u top quintileu) i obrnuto. Treće, da, postoji dijelom problem nejednakosti koji direktno šteti siromašnijem dijelu društva… problem je što oni koji najviše buče protiv nejednakosti zdušno podržavaju institucije i postupke koji dovode do nje. Naime centralne banke direktno utječu na nejednakost printajući novac i time direktno pogoduju prvim primateljima tog novca na uštrb onih koji će ga dobiti zadnji kad se njime već izbidaju cijene, u pravilu na štetu siromašnijeg dijela društva koji nije dio financijskog sektora niti prvi njegov korisnik.

  3. zsikic kaže:

    podaci nisu novinarski nego od Economic Policy Institute, vidi http://stateofworkingamerica.org/

  4. Pike kaže:

    Ne sporim ja znamenke nego izbor znamenki i njihovu interpretaciju.
    Preporučam Economic Facts and Fallacies, Thomas Sowell.

  5. Pike kaže:

    To je točno takav tip podataka koji sam i kritizirao prije. Ovdje je to toliko očito jer se radi o pamfletu koji treba opravdat aktuelni politički potez. Ako pratite debatu oko toga u Americi sam taj izvještaj je kontradiktoran s tvrdnjama kojim opravdavaju takav potez da bogati plaćaju manji porez od siromašnijih.
    http://taxfoundation.org/blog/show/28123.html
    http://taxfoundation.org/blog/show/28127.html

    Evo malo o tome tko i koliko plaća poreza i kome taj porez ide.
    http://mjperry.blogspot.com/2011/02/story-with-three-charts.html
    http://taxfoundation.org/blog/show/24944.html
    http://taxfoundation.org/news/show/250.html
    http://wmbriggs.com/blog/?p=2222

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s