U tipu ekonomije koji je dominirao većim dijelom ljudske povijesti, kćer je činila ono što čini majka, a sin ono što čini otac. Tehnološki razvoj je bio spor, pa se većina populacije generacijama bavila zanimanjima svojih predaka, a obrazovanje se svodilo na šegrtovanje unutar obitelji (ili šire ali još uvijek bliske zajednice). Tek kada se tehnološki razvoj ubrzao i omogućio međugeneracijske promjene zanimanja pojavila se potreba za formalnim školovanjem kao temeljnim obrazovanjem.

Ova ekonomska potreba sigurno je važan faktor u ogromnom rastu potražnje za školovanjem, ali neke stvari ne može objasniti. Na primjer, u zadnjih 50 godina školovanje jednakom brzinom raste u brzorastućim i stagnirajućim ekonomijama; čak i u apsolutnim iznosima. Više od 80% zemalja s usporenim ili nikakvim rastom, u tom je razdoblju povećalo prosječno trajanje školovanja za 3 godine.

Kako to objasniti? Što potiče šefove 147 vlada da potpišu „Milenijski razvojni cilj“ o osnovnom školovanju za svu djecu? A riječ je o šefovima vlada u rasponu od demokratskih vizionara, preko generala i drugih autokrata, pa sve do notornih kleptokrata. Svi se slažu da se obrazovanje treba stjecati sve dugotrajnijim školovanjem.

Dijelom je sigurno riječ o tehnološkim promjenama, te mnogim novim zanimanjima za koja je škola najbolja priprema. Normalno je da vlade odgovaraju na nove zahtjeve, ali zašto odgovaraju vlastitim provođenjem školovanja, a ne samo njegovim financiranjem? Ekonomski razlozi ne daju odgovor na to pitanje.

Razmislite o bilo kojoj instituciji koja vam daje poduku; to može biti firma za koju radite, crkva, vojska, organizacija za ljudska prava itd. Ona poduku može provoditi sama ili može platiti da je provodi netko drugi. Ako se radi o podučavanju vještina (npr. stranog jezika, pjevanja, matematike, badmintona itd.) vjerojatno će angažirati nekog drugog; ali ako je riječ o poduci iz koje proizlaze uvjerenja (npr. poduka o ponašanjima koja promoviraju lojalnost i suradnju, poduka o snazi vjere i molitve, poduka o temeljnim ljudskim pravima itd.) institucija će je gotovo sigurno provoditi sama.

Jasno je i zašto. Vještine ne možete glumiti, uvjerenja možete. (Usporedite izjavu „oni misle da sam naučio moliti, ali zapravo nisam, jer ne vjerujem u molitvu“ s izjavom „oni misle da sam naučio engleski, ali zapravo nisam, jer ne vjerujem u engleski“.) Katolička crkva želi svećenike koji vjeruju u Boga, hrvatska vojska želi časnike koji vjeruju u cjelovitost Hrvatske, a Amnesty International želi aktiviste koji vjeruju u ljudska prava.

Isto je i s državama. Prve zemlje koje su uvele sustav univerzalnog osnovnog obrazovanja, između 1870. i 1920., učinile su to zbog prijelaza s tradicionalne poljoprivredne i obrtničke proizvodnje na industrijsku proizvodnju. Sve je više roditelja počelo shvaćati da njihova djeca, za nova zanimanja, trebaju formalno školovanje. To je ekonomski dio priče.

No u isto vrijeme konsolidiraju se i nove države-nacije čija politička organizacija počiva na procesu socijalizacije koji stvara  građane. Zato nastaje produženo formalno školovanje u kojem se zajedno stječu i vještine i uvjerenja. Iz ovog političkog dijela priče proizlaze razlike u sustavima školovanja, koje ekonomija ne može objasniti.

Francuska je najčišći primjer borbe za kontrolu školovanja, koja se vodila između katoličke crkve i sekularne države. Obavezno besplatno školovanje uvedeno je 1881., no mnoge su lokalne zajednice zakon provodile tako da su zatečene katoličke škole proglasile „javnim školama“. To je zabranjeno 1883. od kada javne škole mogu biti samo sekularne (svećenicima je, zbog opasnosti od „neiskrene poduke“, zabranjeno podučavanje čak i sekularnih sadržaja). Ova davno završena bitka i danas je vidljiva u francuskom izrazito centraliziranom i javno financiranom školstvu.

Slična bi se priča mogla ispričati o Turskoj, u kojoj je Mustafa Kemal Ataturk školovanjem stvarao nove turske građane od 1920-tih. Ili o stvaranju modernog Japana u Meiđi periodu, od 1870-tih, gdje je glavni slogan otporu modernizaciji bio „dole novačenje, dole javne škole, dole sunčani kalendar“. (Japan je tada uveo obavezno ali ne i besplatno školovanje, no otpor nije bio protiv plaćanja, koje nije bilo novost, nego protiv nove socijalizacije.)

S druge strane, 70% osnovnih škola u Nizozemskoj je privatno (sljedeća najprivatiziranija europska zemlja je Španjolska sa samo 30%). Kako to objasniti ekonomskim razlikama Francuske i Nizozemske? Nikako! Radi se o dugoj povijesti nizozemske vjerske tolerancije i pola-pola podijeli na katolike i protestante, koja je dovela do kompromisa o obaveznom školovanju, u kojem su i vjerske škole javno priznate. One su od 1889. i javno financirane, a od 1917. financiranje javnih i privatnih škola potpuno je izjednačeno.

Pojava masovnog modernog školstva svugdje je bila rezultat borbe za kontrolu socijalizacije mladih, s punom svijesti da se stvaranje uvjerenja ne smije prepustiti „drugima“ (francuski katolici znali su da sekularna škola potkopava katoličanstvo, kao što su i francuski sekularisti znali da ne mogu vjerovati katoličkim svećenicima u sekularnim školama).

Današnja struktura školskih sustava nije rezultat ekonomskih razmatranja o najefikasnijem načinu proizvodnje vještina. Razlike u sustavima proizvod su žestokih borbi oko toga tko će i kako socijalizirati mlade. Centralizirana Francuska, federalizirana Njemačka, lokalizirane SAD, „friedmanovska“ Nizozemska, nisu rezultat debate o ekonomskoj efikasnosti, nego su rezultat razlika u mišljenjima vlasti i javnosti o tome što je legitimna socijalizacija mladih.

Neki od osnovnih motiva u tim procesima bili su: sekularizacija društva (tipična za Europu 19. stoljeća), stvaranje novog građanina ili čak čovjeka (tipično za komunističke sustave 20. stoljeća), integracija višenacionalnih država (ne moramo nužno misliti o Jugoslaviji; Indonezija je, s tisućama otoka, stotinama jezika, desecima kultura i dvije globalne vjere, stvorila jedan nacionalni jezik uspješno ga namećući kroz centralizirano školovanje) itd.

Dobro je razumjeti podrijetlo modernog masovnog školstva, jer uspješne institucije uvijek imaju snažne mitove o vlastitom podrijetlu (masovno školstvo nije izuzetak). Mit o državama koje su razvile školske sustave tragajući za tehnički najefikasnijim obrazovanjem svojih populacija, skreće nas s pravih tema u razmišljanjima o mogućim reformama školstva.

Jedna od glavnih zadaća masovnog školstva je socijalizacija mladih i svaka rasprava o reformi koja ujedno nije i rasprava o tome kakvu socijalizaciju mladih želimo, promašena je.

Obrazovanje je uvijek bilo, i uvijek će biti, priprema mladih za razne uloge koje će imati kada odrastu: ekonomske, ali i socijalne, političke, moralne i mnoge druge.

Je li sustav koji je pripremao mlade za ekonomiju Henryja Forda, socijalizirao ih kao tek nastajuće Talijane, Nijemce ili Amerikance, politički ih i moralno unificirao, još uvijek najbolji?

Za neke zemlje možda je, za neke možda nije, ali odluka se sigurno ne smije temeljiti samo na ekonomskim razlozima.

10 responses »

  1. Pravopisna pogreska u naslovu je da bi se naglasio sadrzaj?😉

    • zsikic kaže:

      sad mi ju je žao ispraviti 🙂

      • zsikic kaže:

        inače sam pobornik ukidanja parova ć-č i dž-đ jer su zapravo alofoni (tj. supstitucijom jednog na mjesto drugoga riječi ne mijenjaju značenje, osim u par slučajeva kao što su džak-đak i spavačica-spavaćica; no njih bi tada mogli smatrati homonimima)

        takva reforma uštedjela bi tisuće nastavnik-sati u našim školama,
        i jednim potezom povećala pismenost hrvata (npr. mene🙂 )

        (bio bih i za ie umjesto para ije-je da to nije kontaminirala NDH)

  2. Simun kaže:

    Odlično razbijanje mita o tome da je školovanje vrijednosno neutralno. Školovanje je itekako prožeto ideologijom, i to na žalost, pogrešnom, lijevom, koja forsira jednakost ne u prilikama, nego u ishodima.

    Slobodnim ljudima to je neprihvatljivo. Kratko sam to spomenuo ovdje: http://usporedbe.wordpress.com/2011/09/26/drzava-janjicar-i-drzava-robovlasnik/

    Ono što je alarmantno je da država želi sve više i više kontrole. Upravo se sprema porobiti i mlade odrasle ljude (srednja škola). Možda je samo pitanje vremena kad će i fakultet biti obavezan.

    • zsikic kaže:

      i lijevom i desnom i još uvijek vjerskom i ….

      ljudi imaju i imati će uvjerenja, to je neminovno,
      nemoguće ih je ukinuti
      (pobornici “ukidanja” zapravo su pobornici statusa quo),
      radi se o tome da prihvatimo da se radi o uvjerenjima,
      te da se borimo za ona koja smatramo vrijednima,
      stalno ih propitujući

  3. […] prvo pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje”  i “Što je i ćemu služi školovanje”  koje komentiram i na odgovaram. Pogledajte i jedan od mojih starijih tekstova o obrazovanju i […]

  4. dan13ln kaže:

    Ako smijem primjetiti, “alofon” je nešto posve drugo. /č/ i /ć/ nikako nisu alofoni, da jesu onda bi se npr. ispred /e/ uvijek izgovaralo /ć/, a ispred /a/ uvijek /č/ — a pisanje bi pratilo tradiciju. Ne, /č/ i /ć/ su različiti fonemi u standardnom hrvatskom jeziku, ali je činjenica da su se izjednačili u mnogim hrvatskim govorima (da ne nabrajam) u jedan fonem.

    Pisanje umjesto ne bi pomoglo pismenosti (tj. lakoći ovladavanja pravopisom), jer bi opet netko pisao nie umjesto nije itd. Jedino pisanje bi pomoglo pismenosti (tj. da nema alternacije -.

    A sad malo o temi. Obrazovanje sigurno služi nečemu, inače bi već netko odustao od obrazovanja i lovu usmjerio u nešto korisnije.

    Prvo, zaboravljamo da u malom narodu mnogim ljudima jako treba znanje stranih jezika. To daje obrazovanje. Ostavljanje toga samo školama gdje se plaća iz džepa će mnogim ljudima onemogućiti znanje stranih jezika.

    Drugo, obrazovanje je način da se izaberu najsposobniji ljudi. Netko je sposoban za udaranje lopte, a netko je sposoban za krckanje brojeva. Društvo mora imati bar nekoliko obrazovanih, jer iako dakako radnik samo sklapa uređaj, netko ga mora moći i konstruirati. A nemoguće je naći talentiranu osobu tek tako.

    Treće, većina obrazovanja je naravno glupost. Je li potrebno znati od kad do kad je vladao npr. kralj Tomislav kad uopće znanost (historiografija) ne zna kad je točno vladao, je li uopće bio kralj, kojom je točno teritorijom vladao, koga je naslijedio i tko je njega naslijedio…. Ništa se od toga ne zna, nešto se naslućuje, a nešto se uopće ne zna. To je dakle indoktrinacija.

    Mislim da nije u redu uspoređivati zemlje jako različitih kultura, kao što su Filipini i Tajvan.

    • zsikic kaže:

      (In phonology, an allophone ( /ˈæləfoʊn/; from the Greek: ἄλλος, állos, “other” and φωνή, phōnē, “voice, sound”) is one of a set of multiple possible spoken sounds (or phones) used to pronounce a single phoneme. For example, [pʰ] (as in pin) and [p] (as in spin) are allophones for the phoneme /p/ in the English language. Although a phoneme’s allophones are all alternative pronunciations for a phoneme, the specific allophone selected in a given situation is often predictable. Changing the allophone used by native speakers for a given phoneme in a specific context usually will not change the meaning of a word but the result may sound non-native or unintelligible. Native speakers of a given language usually perceive one phoneme in their language as a single distinctive sound in that language and are “both unaware of and even shocked by” the allophone variations used to pronounce single phonemes.)

      U hrvatskom standardu ć i č nisu alofoni, a moja poanta je da bi trebali biti .

      “O temi” se sa svime slažem. Žao mi je ako sam shvaćen da obrazovanje ne služi ničemu. Želio sam upozoriti da veza s ekonomskim rastom nije tako neposredna i neupitna kako se nekritički često misli.

      • dan13ln kaže:

        Bez da razvlačim raspravu o posve sporednoj stvari, u engleskom je /ph/ automatsko na početku riječi, a nemoguće iza /s/. Alofoni su automatske različite realizacije istog fonema. Nema nikakve automatske realizacije /č/ kao /ć/ ili obrnuto u ijednom hrvatskom govoru.

        Osim toga, grafički zapis uopće ne mora pratiti foneme, sam engleski je jako dobar primjer. Pravopis je uvijek stvar tradicije i konvencije.

        Ima dosta zanimljivih stvari na vašem blogu. No problem je da recept koji primjeni zemlja koja za sitniš kupuje ogromne prostore zajedno sa stanovnicima koje nitko ništa ne pita, razni otoci s 50-100 milijuna stanovnika koji su počeli uspon još u 17. stoljeću — ne kažu ništa o Hrvatskoj. Recept koji radi u Finskoj, SAD ili Britaniji neće kod nas, zbog običaja i očekivanja ljudi, zbog stvari koje nigdje ne pišu, ali se podrazumijevaju. Konačno da recepti postoje do sada bi bih primijenile bar neke zemlje npr. Afrike (neovisne od 1960-ih) ili Južne Amerike (neovisne 100 i više godina prije) i danas bi živjeli kao Švicarci.

        Bit će da recepta nema. Dakako da obrazovanje neće riješiti naše probleme.

        Veliko je pitanje tek jedno: postoji li uopće put za rješavanje naših problema, i koliko to uopće ovisi o nama? Na to pitanje još nisam dobio odgovor…

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s