Došao je trenutak da mali proizvođač automobila iz zemlje u razvoju pokuša plasirati svoj proizvod na američko tržište. Mala kompanija zapravo proizvodi loše kopije kvalitetnih automobila iz razvijenih zemalja, no ona i čitava zemlja ipak polažu velike nade u ovaj debut.

Nažalost, uspjeha nema. Američki kupci nisu spremni kupiti auto iz zemlje poznate po drugorazrednim proizvodima. Automobil se povlači s američkog tržišta i u kompaniji, ali i čitavoj zemlji, počinju rasprave što nakon debakla.

Mnogi smatraju da se kompanija treba vratiti svojem izvornom poslu (proizvodnji jednostavnih industrijskih strojeva): ako nakon 25 godina još uvijek ne može proizvesti kvalitetan i kompetitivan automobil, najbolje je odustati.

Država je kompaniju pomagala na sve moguće načine. Ogromnim carinama na uvoz automobila i zabranom bilo kakve strane investicije u autoindustriju. Prije deset godina kompaniju je javnim novcem spasila od bankrota. Što je dosta je dosta. Treba ponovo dopustiti uvoz stranih automobila, a stranim proizvođačima (koji su pred 20 godina izbačeni iz zemlje) dopustiti da se vrate.

Ima i onih koji se ne slažu. Oni tvrde da ni jedna zemlja nije postala razvijenom bez ozbiljne industrije, kakva je npr. autoindustrija. Kompaniji treba dati još vremena da počne proizvoditi kvalitetne i kompetitivne automobile.

O kojoj kompaniji, kojoj zemlji i kojem vremenu je riječ?

Godina je 1958., zemlja je Japan, kompanija je Toyota, a auto se zvao Toyopet. Proizvodnja automobila počela je 1933., Japan je GM i Ford iz zemlje izbacio 1939., Japanska centralna banka je Toyotu izvukla iz bankrota 1949.

 Danas su japanski automobili samorazumljivi kao francuski sirevi i američka računala. Prije 50 godina manje-više svi, uključujući i mnoge Japance, mislili su da je japanski automobil besmislica.

Pedeset godina poslije Toyotinog debakla njezin je Lexus postao ikona globalizacije, zahvaljujući bestseleru Thomasa Friedmana The Lexus and the Olive Tree. (Dok je bio u posjetu Toyoti, 1992. godine, Friedman je naišao na novinski članak o nevoljama Bliskoga Istoka i tada mu je „sinulo“: Čini se da pola svijeta teži izgradnji još boljeg Lexusa, tako što su posvećeni modernizaciji i privatizaciji svojih ekonomija, jer im samo one omogućavaju ubiranje plodova globalizacije. Druga polovica – katkad polovica iste zemlje ili čak iste osobe – još se uvijek svađa oko toga čije je koje maslinovo stablo.)

Da je Japan u ranim šezdesetima provodio politiku slobodne trgovine, danas Lexusa vjerojatno ne bi ni bilo. Toyota bi u najboljem slučaju bila mlađi partner neke zapadne autoindustrije, a možda ni nje ne bi bilo. I sam bi Japan vjerojatno ostao trećerazredna industrijska sila kakva je bio 60-tih godina, s per capita prihodom na razini Čilea, Argentine i Južne Afrike. (De Gaulle je u to doba odbio primiti „tamo nekog prodavača tranzistora“ tj. japanskog premjera.)

Da su slijedili Friedmanov savjet (upućen zemljama u razvoju), Japanci danas ne bi izvozili Lexuse nego bi se svađali oko toga čije je koje dudovo stablo.

Friedman kao da nije bio upoznat s poviješću Toyote i japanske ekonomske politike. Jer Toyota je samo mala ilustracija te politike. Ministarstvo za internacionalnu trgovinu i industriju, danas već legendarni MITI, provodilo je program industrijskog razvoja ogromnih razmjera. Poslije drugog svjetskog rata industrijske carine nisu bile ekstremne, ali je uvoz uspješno ograničavan potpunom državnom kontrolom deviznog tržišta. Izvoz je bio subvencioniran, a državne agencije su financirane informiranje i marketing. Država je tzv. „usmjerenim kreditnim programima“ subvencionirala kredite za ključne industrijske sektore. Strane investicije strogo su regulirane i u ključnim sektorima (vidjeli smo) naprosto zabranjivane. Tamo gdje su bile dozvoljene vlasnički udio nije smio biti veći od 49%, strane kompanije morale su koristiti usluge domaćih dobavljača i imale su obvezu transfera tehnologije, koji je bio pod neposrednom kontrolom države (da se ne bi transferirala zastarjela tehnologija).

Kada je postao industrijska velesila, Japan je odbacio sve ove protekcionističke mjere i postao pobornik slobodne trgovine.

16 responses »

  1. Simun kaže:

    Vaš tekst je citat iz knjige “Bad Samaritans” Ha-Joon Changa, dijelom iz prvog i dijelom iz drugog poglavlja. Knjigu sam pročitao i ovdje je moj kratki osvrt: http://usporedbe.wordpress.com/2011/11/25/losi-samaritanci/

    • zsikic kaže:

      točno, moji su postovi kompilacije onoga što sam pročitao
      (nisam originalni ekonomist)
      i što pokušavam sažeti za najširu publiku koja to nije pročitala
      (nadam se da je korisno)
      naravno odabirem ono što smatram važnim i relevantnim
      za razumijevanje odabranih tema,
      zato će biti još changa, kojeg čini se različito vrednujemo

      • Simun kaže:

        Chang vjerojatno dobro zarađuje na svojoj knjizi, odnsno nekoliko njih na temu “odgurivanja ljestava”, jer tržište je upravo gladno materijala u kojima visoki znanstveni autoriteti potvrđuju da kapitalizam iz ovog ili onog razloga ne funkcionira.

        Problem je u tome što njegova knjiga nije taj znanstveni dokaz, sveti gral koji traže svjetski ljevičari, nego kompilacija primjera iz svjetske ekonomske povijesti koja pati od jednog ogromnog problema. Taj problem je brkanje simultanosti i uzročnosti.

        Stvarno ćete naći ogromne intervencije u gospodarstvo kod gotovo svih uspješnih svjetskih država, ali to nije dokaz da intervencije funkcioniraju. Naprotiv, dokazi upućuju na suprotno. Kao što je Pike napisao, neuspješni primjeri se ignoriraju i spominju samo uspješni. Ovdje sam za promjenu opisao malo korejskih (skoro sve istočnoazijske države su se razvijale po istom obrascu) neuspjeha: http://usporedbe.wordpress.com/2011/11/18/4-x-4-839/

      • zsikic kaže:

        ne bih rekao da chang (ja sigurno ne)
        misli da kapitalizam ne funkcionira

        prije da neoliberalni pomak ima velikih nedostataka
        (i zlatno doba kapitalizma bilo je kapitalizam)

        možda se brka uzročnost i simultanost
        ali moje je iskustvo da, pogotovo mlađi,
        ne znaju kakav su kapitalizam, još nedavno,
        provodile danas neoliberalne zemlje,
        te da neoliberalna opcija nije jedina opcija (kapitalizma :))

      • Simun kaže:

        I još nešto. Vi ste također u poziciji znanstvenog autoriteta. Ono što napišete cirkulira uokolo, filtrira se, pamti se. Kad dođe do razina na kojima se donose odluke, nitko neće provjeravati bibliografiju, bitno je tko stoji iza toga (profesor matematike? Odlično!), bitno je da ima nekih brojki, godina, statistika, da sve skupa zvuči uvjerljivo. Primjetiti ćete kod Changa da on obično ublaži svoje zaključke, da sad ne provjeravam, ali vjerojatno i u vezi slobodne trgovine negdje kaže da je u pravilu dobra. Ali nije to ono što se destilira iz ovakve knjige, ono što ostaje su dojmljive priče o “uspjehu” intervencije. I to onda može napraviti ozbiljnu štetu. Jer intervencionisti su u većini i stalno traže opravdanja.

        Konkretno, naši brodograditelji već znaju da i strane države (posebno danas azijske) subvencioniraju brodogradnju i oni to koriste kao argument zašto moramo i mi. Ovi primjeri koje pišete su njima (i drugim intervencionistima) dodatna “municija” u zahtjevima da se država miješa u gospodarstvo. Zato se i javljam ovdje, da uz vaš tekst stoji i link na suprotno mišljenje.

      • zsikic kaže:

        drago mi je da se javljate, suprotno mišljenje je važno
        (vi i pike, kao da za vratom imam cato institute :))

        slažem se da su ublažavanja najčešće samo alibiji

        mislim da danas intervencionisti nisu u većini,
        barem ne tamo gdje je utjecaj (osim naravno kine)

  2. Pike kaže:

    “Da je Japan u ranim šezdesetima provodio politiku slobodne trgovine, danas Lexusa vjerojatno ne bi ni bilo. Toyota bi u najboljem slučaju bila mlađi partner neke zapadne autoindustrije, a možda ni nje ne bi bilo. I sam bi Japan vjerojatno ostao trećerazredna industrijska sila kakva je bio 60-tih godina, s per capita prihodom na razini Čilea, Argentine i Južne Afrike.”

    Ovo je naravno Changova totalna besmislica. I to i empirijski potvrđena (za one koji ne vjeruju u ekonomsku teoriju)…
    Gledati jedan rezultat određene politike, a ne spomenuti ostale je isto što i npr. tvrditi da si dobar u odabiru dionica jer si uložio u jednu kojoj se cijena u godinu dana poduplala, a ne spomenuti da si sveukupno odabrao 10 dionica i da su ostalih 9 u minusu po 50%. Uz to u tu jednu si alocirao 2% kapitala, a u ostalih devet 98%. Takva analiza je u najmanju ruku neozbiljna, a ako ćemo pravo zaslužuje i jaču kvalifikaciju…

    Pa što se onda dogodilo s Japanom i tim tako legendarnim MITI-jem?
    Za razliku od Changa koji lupeta postoje i ozbiljni(ji) ekonomisti koji su gledali sve rezultate MITI-jevog intervencionizma. Beason i Weinstein s Harvarda u svom sad već dobro poznatom istraživanju “Growth, Economies of Scale, and Targeting in Japan (1955- 1990)” (zanimljivo kako Chang nema taj rad u svojoj bibliografiji, toliko o intellectual honesty nekih). Rezultat? Isti kao i kod svakog intervencionizma – loš. Najviše subvencija i carinskog protekcionizma su dobile industrije koje su najsporije rasle i koje su praktično propale. Zgodno je pričati bajke o Lexusu, ali što je s japanskom tekstilnom industrijom, rudarstvom, prehrambenom industrijom,… koje su dobile puno više subvencija, olakšica i protekcionističkih mjera…
    Iz zaključka samih autora studije jasno je što s njima:
    “Japanese industrial policy seems to have transferred resources out of high growth sectors and into low growth sectors….
    …We draw a number of conclusions from this analysis. First, policies that divert resources to a sector may affect growth rates, presumably by increasing utilization of productive factors or by protecting market share. However, it appears that in the Japanese case, resources where not diverted to the high growth industries. One interpretation of this result is a failure on the part of authorities to target properly. Another interpretation is that industrial policy considerations were dominated by the desire to aid the declining sectors or to protect the interests of large unproductive industries. The final, and in our view, most important, conclusion is that targeting did not positively affect the factor productivities of the industries considered in this study.”

    Jedan direktan primjer mudrih japanskih birokrata i političke alokacije resursa. Jel netko čuo za “Fifth Generation Computer Systems project”? Teško. E pa to je jedno od abortiranih čeda “legendarnog” MITI-ja u koji je ulupan ogroman novac.
    http://en.wikipedia.org/wiki/Fifth_generation_computer

    • zsikic kaže:

      za friedmana bi bolji primjer bila honda nego toyota,
      (čudno da je odabrao toyotu, valjda mu se sviđa lexus :))

      na vašoj liniji ali ipak balansiranije, i svakako vrijedno pažnje

      http://findarticles.com/p/articles/mi_m1094/is_n2_v32/ai_19545596/pg_4/?tag=content;col1

      inače (za one koji ne znaju) chang je sa cambridgea,
      a o njegovoj knjizi stiglitz (nobel za ekonomiju 2001) kaže:

      pametna i provokativna knjiga koja nas prisiljava da na novi način mislimo o globalizaciji

      i na kraju, da vas možda ipak pokolebam u vezi s changom,
      post o rastu i obrazovanju koji vam se svidio, uglavnom je chang

      • Simun kaže:

        i na kraju, da vas možda ipak pokolebam u vezi s changom,
        post o rastu i obrazovanju koji vam se svidio, uglavnom je chang

        Vaš (ili Changov?) zaključak u tom postu — da treba subvencionirati fakultete zato da bi se ljudi samoispunjavali — mi se nipošto nije svidio niti se slažem s tim. Priznanje da je ekonomska korist od fakulteta više nego upitna (i za pojedinca i za društvo) je ono što mi se svidjelo.🙂

  3. zsikic kaže:

    zaklučak- mea culpa

  4. Kapitalac kaže:

    To što je intervencijom postignut određen pozitivan ekonomski rezultat nikako samo po sebi ne dokazuje da se isti ne bi postigao u neinterveniranom slobodnom tržištu i u istom razdoblju.
    Trivijalne informacije nose većinu vrijednosti ovog teksta. Korisnije bi bilo referencirati se na izvor pa neka svako za sebe izvodi zaključke.

    Svako dobro,
    Kapitalac

    • zsikic kaže:

      izvor ima stotine stranica, na stranom je jeziku
      i većina ga nikad neće pročitati (ne sudimo po sebi, ovo je blog)

      s prvom rečenicom se potpuno slažem (iako ne dokazuje ni obratno)

      • Kapitalac kaže:

        vidio sam kasnije da je to uglavnom Chang pa sve štima, preporučujem pročitati bez obzira što se ne slažem sa većinom njegovih interpretacija (poput ove spomenute u “prvoj rečenici”, on ne dokazuje ništa već hrabro pretpostavlja).

        Inače blog vam je super, mislim da imate punu podršku liberalne zajednice i očekujem na njemu kvalitetnu diskusiju.

        Svako dobro,
        Kapitalac

  5. zsikic kaže:

    hvala na podršci, u pravom je trenutku, jer pomalo posustajem,
    s obzirom na neplanirano mnogo vremena koje mi blog odnosi,
    nevjerojatno je to s procjenama vremena🙂

  6. Pike kaže:

    “a o njegovoj knjizi stiglitz (nobel za ekonomiju 2001) kaže:”

    A tko kaže da je Stiglitz bolji?🙂
    On bi sigurno da može rado napisao… da je knjiga izvrsno istražena i dokumentirana te da će promijeniti naše shvaćanje slobodne trgovine… al ne može. Pa mu ostaje provokativnost.

    Ili da drugačije preformuliram, ako je išta neosporno u ekonomiji onda je to korisnost međunarodne slobodne trgovine i to će teško netko tako skoro dovest u pitanje, a ponajmanje Chang.

    Što se tiče Stiglitzovog integriteta…. dotični je 1993. napisao udžbenik i u njemu stoji:
    “Price floors have predictable effects too…. If government attempts to raise the minimum wage higher than the equilibrium wage, the demand for workers will be reduced and the supply increased. There will be an excess supply of labor. Of course, those who are lucky enough to get a job will be better off at the higher wage than at the market equilibrium wage; but there are others, who might have been employed at the lower market equilibrium wage, who cannot find employment and are worse off…
    …”In addition, a higher minimum wage does not seem a particularly useful way to help the poor….
    …Thus, the minimum wage is not a good way of trying to deal with problems of poverty.”

    Standardna analiza, sve u redu… e, al problem je kad je nedugo nakon toga došao u Clintonovu administraciju onda je odjednom podržao povećanje minimalne plaće (valjda mrzi siromašne :)).
    Tako to izgleda kad je nečiji svjetonazor u suprotnosti sa znanošću, nešto se mora svinuti pa obično strada istina… i ljudi koji moraju snositi posljedice takvih odluka. No to je njemu na savjest…

  7. b16a2 kaže:

    “Da je Japan u ranim šezdesetima provodio politiku slobodne trgovine, danas Lexusa vjerojatno ne bi ni bilo.”

    Možda bi postojao, možda ne. Pitanje je koliko je radnih mjesta izgubljeno kako bi se spasila Toyota? Možda je zbog toga propala neka perspektivnija tvrtka koja bi danas proizvodila još kvalitetnija vozila.. Srećom, uprava Toyote bila je pametnija od naše brodogradnje, pa ih se nije spašavalo 20-ak godina kao što to radi Hrvatska, nego su se uspješno restrukturirali. Recimo, krajem 80-ih GM je zapošljavao 750.000 ljudi, a proizvodili su 8 milijuna vozila godišnje, dok je Toyota zapošljavala 65.000 radnika, a proizvodila oko 4,5 milijuna vozila.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s