Davnih 70-tih P. Samuelson i M. Friedman (kejnzijanski i liberalni nobelovac) polemizirali su na stranicama Newsweeka. Prvi je zagovarao (pretežno) fiskalnu, a drugi (pretežno) monetarnu politiku. Obojica su umrli u 94-toj godini, Friedman 2006. a Samuelson 2009. Samuelson koji je doživio financijsku krizu 2008. proglasio se konačnim pobjednikom, žaleći da Friedman nije doživio svoj poraz. O čemu je riječ?

Samuelson je, kao kejnzijanac, vjerovao da samo agresivna fiskalna politika može povratiti kupovnu moć, čije je opadanje glavni uzrok svih recesija (i u najgorem slučaju depresija). Fiskalna politika tu je ekonomski žargon za smanjenje poreza i povećanje javne potrošnje (bez puno brige oko državnog deficita, koji u recesiji ne dovodi do inflacije).

Friedman je, kao monetarist, vjerovao da vlast mora provoditi uravnoteženi proračun i probleme rješavati monetarnom politikom. Nekada je to značilo osigurati da ponuda novca ne raste prebrzo, kako ne bi dovela do inflacije, te pustiti tržište da se pobrine za sve ostalo.

Nažalost, monetaristi nikada nisu uspjeli smisliti teorijsku mjeru ponude novca, prema kojoj bi se ravnali. Niti su centralne banke ikada iznašle praktični način da kontroliraju količine novca u svojim ekonomijama.

Monetarna politika redefinirana je kao politika korištenja kamatnih stopa centralne banke, kojima se regulira ponuda i potražnja novca, umjesto pokušaja da se neposredno kontrolira količina novca. (U matematičkim modelima nove monetarne politike novca gotovo da i nema.)

(P. Volcker bio je posljednji predsjednik američke centralne banke, Federalnih rezervi, koji je još uvijek pokušavao direktno kontrolirati ponudu novca. Poslije niza neuspjelih pokušaja shvatio je, kao i većina centralnih bankara prije njega, da takve kontrole nema, pa je odustao i veliku inflaciju 70-tih obuzdavao novom politikom kamatnih stopa.)

No, u svim ekonomijama u recesiji političari panično traže rezultate – a najvažniji rezultat je smanjenje nezaposlenosti (glasači se ne zadovoljavaju samo ukupnim rastom ekonomije). Vlast u početku strpljivo gleda kako centralne banke smanjuju kamatne stope, čekajući da stvari „kliknu“. Nažalost, najčešće ne „kliknu“. Kada rastuća nezaposlenost počne prijetiti reizboru vlasti, ona se okreće kejnzijanskoj fiskalnoj politici. Centralni bankari i liberalni ekonomisti protestiraju, upozoravaju, prijete… . No, kao što reče Nixon u vrijeme dvostruke recesije 1973. godine: „Svi smo mi danas kejnzijanci!“.

(Bez obzira na tu izjavu, velika inflacija 70-tih, na kraju je ipak napadana i monetarno; pod Volckerovim vodstvom. Najvažniju ulogu igrao je OPEC koji je u toj dekadi cijene nafte digao s 2$ na 40$ po barelu – to je porast od 2000%! Moglo se odgovoriti na samo dva načina. Zadržati nisku inflaciju, smanjenom potrošnjom nafte, što se manjim dijelom i desilo prijelazom mnogih elektrana s nafte na plin. Ili dići cijene svega, što se desilo  većim dijelom. Tako je OPEC dobio više za naftu koju je prodavao, ali je i više plaćao sve što je kupovao. Kada se cijena nafte konačno stabilizirala na cca 7$, cijene su (relativno)  uglavnom bile tamo gdje su bile na početku.)

U financijskoj krizi 2008. opet smo „svi mi postali kejnzijanci“ i to je ono što je Samuelson vidio kao svoju konačnu pobjedu. Što će biti dalje, vidjet ćemo. (Ekonomija uglavnom ne predviđa, nego post-hoc objašnjava.)

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s