U raspravama o državnom deficitu često se čuje argument: „Kao što firme ne mogu trošiti više nego što zarade, tako to ne može ni država.“ Analogija je pogrešna. Firme nemaju tiskare novca. Države ih imaju i to je bitna razlika.

Država (preko svoje centralne banke) stvara vlastitu valutu, firme je koriste. Da bi mogla izdati novac, firma ga najprije mora priskrbiti. Država ne mora. Ne postoji ni stvarna ni elektronska kasa u kojoj bi ona čuvala svoj novac. Država sva svoja plaćanja obavlja (elektronskim) podizanjem brojeva na odgovarajućim bankovnim računima (i zapravo nema teoretske granice tim brojevima).

Državna plaćanja stvaraju novi novac kao što ga porezi uništavaju. Kada firma (građanin,..) plati porez taj novac ne ide nigdje, država naprosto smanji brojeve na odgovarajućem bankovnom računu.

Država je u svojim plaćanjima ograničena samo strahom od prevelike inflacije koja njezinu valutu može učiniti bezvrijednom (a koja može nastati ako su njezina plaćanja pretjerana, tj. ako je njezino stvaranje novca preveliko). S druge strane, firme su u svojim plaćanjima bitno ograničene vlastitom sposobnošću da dođu do novca – prodajom roba i usluga ili posudbom.

Ako država za svoja plaćanja ne treba porezne prihode, čemu uopće porezi?

Prije svega, država porezima stvara potražnju za svojim novcem. Ako firme (građani,…) ne bi trebali novac za plaćanje poreza (primijetite da porez uvijek morate platiti u valuti koju izdaje država kojoj ga plaćate), onda firme sigurno ne bi prodavale robe i usluge za taj bezvrijedni papir (ili za uvećane brojke na svojim bankovnim računima). Porezi novcu daju primarnu vrijednost.

Osim toga, država porezima regulira kupovnu moć ili, kako kažu ekonomisti, ukupnu potražnju. Kada je ona prevelika, država će je smanjiti povećavanjem poreza, kako bi izbjegla preveliku inflaciju. Kada je ona premala, država će je povećati smanjivanjem poreza, kako bi izbjegla preveliku nezaposlenost.

Ljudi teško prihvaćaju da država dijeli nešto što niti ima niti nema, jer je to u situacijama koje su im bliske (kućanstva, firme, …) nemoguće. Kućanstva i firme ne mogu dijeliti novac koji nemaju. No, ima i drugih svima bliskih analogija u kojima je to moguće. Sjetite se sportskih sudaca, koji prema rigoroznim pravilima dijele poene, a nitko se ne pita „otkuda im ti poeni“.

Jednako nam je strano da su državi (za daljnju uporabu) naše porezne uplate, za koje smo mi tako teško radili, zapravo bezvrijedne. Ako bismo porez uplatiti u novčanicama, što je danas rijetkost, porezna bi ih uprava uništila. I za to ima dobrih analogija. Što će, nakon što uđete na stadion, biti s ulaznicama za koje ste se također teško naradili?

Kućanstva, firme, … financijski se ponašaju bitno različito od države. Ključna je razlika, ponovimo, što država stvara novac, a ostali ga koriste. Ekonomski žargon je da stvaratelj generira vertikalne, a svi ostali korisnici horizontalne tokove novca.

Ako baš želimo jednostavne analogije onda trebamo zamisliti kućanstvo u kojem se novac stvara. Naprimjer, roditelji razočarani dječjim gotovanstvom odluče uvesti bonove, kojima će djeci plaćati kućne poslove. Da bi potaknuli dječju potražnju za bonovima, uvode i porez od 10 bonova, koji svako dijete roditeljima mora uplatiti do kraja tjedna. Tko ne plati biti će kažnjen.

Bonovi su nova kućna valuta kojoj vrijednost daje novouvedeni porez. Roditelji novcem (tj. bonovima koje sami stvaraju) plaćaju javne radove (tj. kućne poslove). Oni su država, a kućanstvo je ukupna ekonomija, i sada analogija ima smisla.

Moraju li roditelji porezima skupljati bonove kako bi djeci mogli platiti obavljene poslove? Naravno da ne! Dapače, da bi djeca uopće mogla platiti poreze roditelji im prvo moraju platiti obavljene poslove (ili im bonove moraju posuditi). Monetizacija nužno započinje deficitom!

Koliko bonova imaju roditelji? Pitanje je besmisleno. Niti ih imaju, niti ih nemaju, kao što ni sportski sudac koji dodjeljuje poene, niti ima niti nema te poene.

Mogu li roditelji ostati bez bonova (tj. postati insolventni), te više ne biti u stanju plaćati kućne poslove? Naravno da ne! Oni izdaju bonove i mogu ih izdati koliko im treba. Kućanstvo može donijeti odluku kojom će se u tom smislu samoograničiti. No, to je onda politička odluka koja je socijalno motivirana (tj. proizlazi iz raspodjele snaga u kućanstvu, a motivirana je borbom za preraspodjelu poslova). Ona ne proizlazi iz sustava bonova, a pogotovo ne iz „problema“ nedostatka bonova.

Sada razumijevanje monetarnog sustava našega kućanstva možemo primijeniti na razumijevanje takvog sustava na nacionalnoj razini. Zamislite zemlju čija je vlada upravo proglasila novu nacionalnu valutu „talir“. Vlada kani organizirati vojsku koju će plaćati talirima. Taliri sami po sebi nemaju vrijednost i stoga ne privlače nove vojnike. Vlada zato uvodi porez na imovinu, koji se plaća isključivo u talirima. Odjednom veliki broj ljudi treba talire. Većina njih nije se spremna unovačiti. Zato za talire počinju nuditi svoje robe i usluge. Ta činjenica motivira druge ljude da pristupe vojsci, kako bi dobili talire kojima mogu kupovati te robe i usluge. Monetizacija talirima je uspjela.

(Cijene će se prilagođavati dok god se u vojsku ne prijavi toliko vojnika koliko ih vlada želi imati. Vlada do tog trenutka samo treba porezna opterećenja držati većima od ukupnog novca koji plasira preko vojničkih plaća. Dok god talira nema dovoljno za ispunjavanje poreznih obaveza, cijene roba i usluga će padati.)

Ovo nije samo priča. Monetizacija britanskih kolonija u Africi izgledala je točno tako (s plantažnim radnicima umjesto vojnika). Britanci su lokalnoj populaciji nudili posao na plantažama, ali nitko nije bio zainteresiran za britanske funte. Zato su Britanci uveli „porez na kolibe“, naplativ isključivo u funtama. Interes za funtama naglo je porastao i lokalna je populacija počela prodavati svoje stvari i svoj rad ne bi li došla do sada nužno im potrebnog britanskog novca. Funtizacija je uspjela.

Zamislimo sada ekonomiju svoje zemlje kao veliki dućan, pun roba i usluga koje smo proizveli i koje nudimo na prodaju. Ukupno smo svi plaćeni toliko da možemo kupiti sve što se nudi u našem dućanu. Kada dio našeg prihoda ode na poreze, naša kupovna moć je smanjena i više ne možemo kupiti sve što je ponuđeno. To državi otvara prostor da ona kupi što joj treba.

(Svrha državne potrošnje je stvaranje javne infrastrukture. To uključuje vojsku, policiju, sudstvo, zdravstvo, školstvo, mirovinsko osiguranje itd. Čak ni pobornici minimalne države ne dovode u pitanje bar neke od tih troškova.)

Ako je porez prevelik – za željenu javnu infrastrukturu – ukupna potrošnja nije dovoljna da se proda sve što dućan nudi. Kada proizvođači ne mogu prodati sve što su proizveli, ljudi ostaju bez posla i prihoda. Zato se još manje toga u dućanu može prodati, pa još više ljudi ostaje bez posla. Ekonomija pada u recesiju.

Ako je porez premalen – za željenu javnu infrastrukturu – previše će novca juriti za premalo dobara i usluga u našem dućanu. Doći će do inflacije. (U ekstremnom slučaju, bez ikakvih poreza, osim inflacije imat ćemo i ranije razmotreni problem da državni novac nitko neće ni željeti.) Da bi to spriječila država nam porezima treba oduzeti dio kupovne moći.

(Ekonomisti bi rekli da je funkcija poreza reguliranje ukupne potražnje, a ne povećanje državnih prihoda.)

Zato je ključno odrediti pravu količinu državne potrošnje, koja je nužna za javnu infrastrukturu kakvu želimo, te za to odgovarajuće poreze.

„Prava količina državne potrošnje“ je političko-ekonomska odluka, koja mora prethoditi financijskim razmatranjima.

Monetarni sustav je sredstvo za postizanje političko-ekonomskih ciljeva, a ne izvor informacija o tome kakvi bi ti ciljevi trebali biti.

Jednako je besmisleno smanjivati državnu potrošnju zato što imamo deficit, kao i povećavati je zato što imamo suficit.

12 responses »

  1. Hm..a što je s činjenicom da država više nema mogućnosti ‘proizvoditi novac’? Budući da centralna banka nema mogućnosti za primarnu emisiju novca jedini način za proizvodnju novog novca je kreditiranje. Što će reći da je osnovna premisa s početka članka pogrešna.

  2. Kapitalac kaže:

    Novcu ne daje vrijednost država uvođenjem kategorije poreza pa analogno tome kakvom potražnjom za njime. Novac nije resurs on je sredstvo robne razmjene prije svega i potpuno je netočna konstatacija da kada ne bi bilo državne uloge u novčanom sustavu da bi se svi oni koji koriste novac našli blokirani u kakvom bestežinskom stanju. Naravno, kada je država ta koja ima monopol u određivanju vrijednosti novca onda on nema vrijednost jer u stvarnom svijetu njegova vrijednost je subjektivan pojam i koji se određuje, u jednostavnom primjeru, kroz matricu osobne koristi korištenja nekog specifičnog dobra, koristi od razmjene istog te subjektivnog i objektivnog viđenja ta dva pojma.

    Preporučam predavanje prof. Murphyja upravo o vrijednosti novca http://academy.mises.org/2012/03/free-mises-academy-lecture-the-value-of-money-with-robert-p-murphy/

    • zsikic kaže:

      ja preporučam:

      l. r. wray
      “understanding modern money; the key to full employment and price stability”
      edward elgar, reprinted 2003

  3. Simun kaže:

    Do anegdote sa kolibama ajde nekako, ali nakon toga… jao🙂
    Vi ste izgleda MMT-ovac, pristaša škole koja se naziva Modern Monetary Theory a bavi se agregatima (ukupni novac, ukupni porezi, ukupni dug…) i iz njih iznosi zaključke o nužnosti državne intervencije.

    “Ako je porez premalen – za željenu javnu infrastrukturu – previše će novca juriti za premalo dobara i usluga u našem dućanu. Doći će do inflacije.”

    Ako Hrvatska prikupi 100 milijardi kuna u proračun, ona za njih kupi razne stvari na tržištu. Da ih ostavi građanima, oni bi kupili te stvari na tržištu. Sami po sebi porezi nemaju utjecaja na inflaciju jer ne mijenjaju količinu novca u opticaju.

    Ima povijesnih primjera gdje je nestanak centralne države zaustavio inflaciju (barem do pojave krivotvorina). Na primjer, među Kurdima u Iraku je u opticaju bio ostao stari irački dinar koji više nitko nije tiskao (Sadam je uveo novi dinar).

    U nedostatku državnog petljanja u monetarni sustav ne samo što ne bi bilo inflacije, nego bi bilo polagane i korisne deflacije, jer kako produktivnost raste, cijena roba i usluga izražena u nečemu što ima konstantnu ili sporo rastuću količinu (novac) bi trebala padati.

    “(U ekstremnom slučaju, bez ikakvih poreza, osim inflacije imat ćemo i ranije razmotreni problem da državni novac nitko neće ni željeti.) Da bi to spriječila država nam porezima treba oduzeti dio kupovne moći.”

    Nije jasno kako iz toga da nitko neće željeti nešto loše (državni novac) slijedi da nas država mora natjerati da ga želimo.

    “Monetarni sustav je sredstvo za postizanje političko-ekonomskih ciljeva, a ne izvor informacija o tome kakvi bi ti ciljevi trebali biti.”

    Naprotiv, prirodni novac koji nastane na tržištu (dakle ne državni papiri) je roba… informacija o tečaju te robe prema drugim robama je ključna informacija o tome što i kako proizvoditi. Društvo koje želi maksimizirati svoj prosperitet neće manipulirati monetarnim agregatima sa centralne lokacije (država i centralna banka).

    Država de facto koristi monetarni sustav za postizanje svojih ciljeva, ali to ne znači da je to dobro i poželjno, naprotiv, to sasvim sigurno smanjuje opći životni standard.

    “Jednako je besmisleno smanjivati državnu potrošnju zato što imamo deficit, kao i povećavati je zato što imamo suficit.”

    Povećavati državnu potrošnju je nepravedno, smanjivati ju je pravedno. Uvijek postoji konačna količina stvarnih dobara i usluga u ekonomiji. Zanemarite na trenutak agregatne mjere novca, duga i ostalog. U Hrvatskoj je ove godine proizvedeno toliko i toliko cipela, kaputa, bicikala i stanova. Državna potrošnja ne mijenja neke apstraktne agregate nego distribuciju stvarnih predmeta, i to na način da otima pravim vlasnicima i daje svojim poslušnicima.

    To je već dovoljno loše, ali ta preraspodjela putem oporezivanja ili inflacije (ali ponavljam se) je tek prva distorzija. Petljanje sa količinom novca može dovesti do ozbiljnih pogrešaka i u privatnom sektoru, gdje one po definiciji nisu česte. Može doći do masovnog započinjanja dugoročnih projekata koji nikad neće biti dovršeni. Kasnija likvidacija tih pogrešaka može biti vrlo dugotrajna i bolna.

    • zsikic kaže:

      Državna potrošnja (osim stvaranja novca) uvijek je i ditribucija bogatstva iz našega dućana. Tu se slažemo; uostalom to je neupitno.

      Ne slažem se da država “na taj način otima pravim vlasnicima i daje svojim poslušnicima”. To je realna opasnost, protiv koje treba djelovati, ali uloga države je mnogo šira i značajnija. Mogu samo ponoviti:

      “Svrha državne potrošnje je stvaranje javne infrastrukture. To uključuje vojsku, policiju, sudstvo, zdravstvo, školstvo, mirovinsko osiguranje itd. Čak ni pobornici minimalne države ne dovode u pitanje bar neke od tih troškova (nadam se ni vi).

      Oko nekog minimuma u svim društvima postoji konsenzus i “država nas ne mora natjerati da ga želimo”.

      Što se tiče povijesti novca, koje nalazimo u udžbenicima i knjigama, to su najčešće bajke (… ljudi su uvidjeli da je razmjena neefikasna, pa su neku univerzalnu robu počeli koristiti … ) koje su se stvarno dešavale samo u vojnim logorima punima pušača. No, to je velika tema; možda jednom i o tome.

    • efodix kaže:

      Po cemu je deflacija korisna? Ona gusi svaki ekonomski rast, jer svima postaje isplativije cuvati novac na hrpi nego ga investirati.

  4. Simun kaže:

    Čini mi se da ovdje imate klasični “is-ought” problem. Iz činjenice da država može manipulirati novcem i čini to zaključujete da to treba biti tako. Uh. Čak možemo reći da implicirate (priča o kolibi) da je to uvijek bilo tako, da je to prirodno i da mora biti tako.

    Pa, to nije točno. Povijest obiluje primjerima nastanka novca i on uvijek nastaje kao roba, nikad kao državni izum, nikad kao apstraktni agregat. Na jednom domaćem primjeru sam opisao von Misesov povratni teorem novca koji govori o nastanku novca, ovdje:
    https://usporedbe.wordpress.com/2011/08/27/kako-nastaje-novac/

    • zsikic kaže:

      “Iz činjenice da država može manipulirati novcem i čini to zaključujete da to treba biti tako.”
      Ne zato što može, nego zato što trebamo i želimo javnu infrastrukturu.

      O povijesti vidi prethodni odgovor.

      • Simun kaže:

        Ali, spojili ste dvije stvari koje nisu nužno povezane: oporezivanje i proizvodnju novca.

        Država može oporezivati (i tim novcem graditi infrastrukturu) i u sustavu nedržavnog novca. Recimo, Crna Gora nema vlastitu valutu, ali ima poreze. Država to može zato jer ima monopol na primjenu sile i ne treba joj centralna banka (tiskara) za to. Kada bi plemeniti metali ili kunina krzna bili novac, porezi bi i dalje postojali. Isto kao što u vašoj analogiji s obitelji obavljanje kućanskih poslova od strane djece proizlazi iz toga što roditelji mogu primjeniti silu, a ne iz toga što su uveli bonove.

        Naravno, države oduvijek pokušavaju monopolizirati i centralizirati proizvodnju novca. Ali to je is a ne ought. Vjerojatno vas baš činjenica da to posezanje vladara za kontrolom kovanja seže daleko, daleko u prošlost navodi na krivi trag, na ideju da bez države nema novca. To nije točno. Ne radi se samo o cigaretama u logorima. Bezbrojni su povijesni primjeri, a i teorija je potpuno jasna, ali o tome više ako/kada napišete post o tome da je tržišni nastanak novca bajka.

      • zsikic kaže:

        Monopol na primjenu sile je važan mehanizam sustava. Slažem se (i mislim da sam to u postu jasno istaknuo).

        Porez se skuplja i periferno, ali to ne znači da se novac ne stvara centralno. I Zagreb skuplja poreze, iako nema vlastitu valutu. Kao i zemlje eurozone koje su se time samoograničile; toliko da si onemogućavaju izlaz iz recesije. (O tome u jednom od slijedećih postova.)

        Vlade mogu ne razumjeti svoj položaj i povlačiti razne poteze. (Kako npr. objasniti da Rusija, Meksiko,… prodaju svoje obveznice u dolarima? Ili stroge mjere štednje koje održavaju recesiju, a navodno bi je trebale zaustaviti?)

        Model koji sam opisao je rudimentaran; treba mu dodati privatno tržište, banke i njihov novac (koji država može ali ne mora prihvatiti kao svoj, tj. kao sredstvo plaćanja poreza),centralne banke, državne obveznice, itd.

        To naravno stvari komplicira (i lakše dovodi do spomenutih nerazumijevanja), ali u bitnome ne mijenja osnovnu shemu sustava.

  5. zsikic kaže:

    povijest novca, možda jednom🙂
    za sada predlažem

    https://sikic.files.wordpress.com/2012/04/what-is-money.pdf

    taj tekst, goodharta, wraya,… pokušati ću jednom sažeti za post

    za sada se ispričavam čitačima što komentar nije self contained,
    (po meni bi svaki post i komentar na blogu to trebao biti)

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s