Pod britanskom upravom  Infantija nije smjela uvesti carine za zaštitu svojih proizvoda. Dobivala je subvencije za proizvodnju sirovina, ali industrijska proizvodnja joj je zabranjivana. Kao što je govorio W. Pitt: „Infantiji ne smijemo dopustiti da proizvodi čak ni čavle za potkove.“ To je ipak smjela, ali tehnološki razvijeniji proizvodi bili su joj zabranjeni. Adam Smith je (u Bogatstvu nacije) objasnio zašto Infantija ne bi smjela razvijati svoju industrijsku proizvodnju: „…sprečavanje uvoza europskih industrijskih proizvoda zaustavilo bi Infantiju na njenom putu k stvarnom bogatstvu i veličini…“.

Mnogi su se u Infantiji slagali s tom politikom, pogotovo poljoprivrednici i drugi proizvođači sirovina. No mnogi nisu. Nakon oslobođenja, njihove je stavove najjasnije izrazio Ministar u svojem programu industrijalizacije. Smatrao je da Infantija mora štititi svoje „nedorasle industrijeod strane konkurencije, tako da ih „njeguje dok ne stanu na vlastite noge“  (on je i uveo te termine). Direktno se suprotstavio britanskoj trgovinskoj praksi i Smithovoj trgovinskoj teoriji.

Ministar je predložio sljedeće protekcionističke mjere: visoke carine na uvoz industrijskih proizvoda, uključujući i potpunu zabranu uvoza za neke od njih, subvencije domaće industrijske proizvodnje i zabranu izvoza sirovina potrebnih domaćoj industriji. Predložio je i sustav nagrada i patenata za tehnološke inovacije, te velika državna ulaganja u financijsku i prometnu infrastrukturu. (Sam je stvorio moderan infantijin financijski sustav.)

Za njegova života program je samo djelomično usvojen. Veliki su mu otpor pružali poljoprivredni proizvođači koje nije zanimala infantijina industrijalizacija (sa zaradom do koje su došli poljoprivrednim izvozom, željeli su uvoziti kvalitetne europske proizvode po najnižim mogućim cijenama).

Prosječna carina dignuta je sa 5% na svega 12.5%, što nije zadovoljilo industrijski sektor. No poslije velikog sukoba Infantije s Britanijom carine su dignute na 25%, pa na 35% i konačno na 40%. Ministrov program potpuno je ostvaren, posmrtno. (Nedavno je Infantija otvorila veliku izložbu posvećenu Ministru, pod naslovom „Čovjek koji je stvorio modernu Infantiju“.)

Carine su i dalje ostale predmet velikog sukoba u Infantiji. Poljoprivrednici se nisu mirili s novom politikom. Čak su se htjeli odcijepiti, što je dovelo do građanskog  rata. Završio je pobjedom „industrijalaca“ pod vodstvom Predsjednika i njegove Nove stranke (Staru stranku, koju su podržavali poljoprivrednici zvali su britansko-anticarinsko-secesionističkom). Predsjednik je carine povisio do 50% i to su bile najviše carine u svijetu. Takve su ostale do 1. svjetskog rata. Stara stranka ih je tada spustila na 25%, no Nova ih je 20-tih godina opet digla na 37%, te 30-tih čak na 48%.

Infantija je cijelo 19. stoljeće, pa sve do 40-tih godina 20. stoljeća, bila najprotektivnija zemlja na svijetu (kao Britanija u 18. i početkom 19. stoljeća). Usprkos tome (ili, rekao bi Ministar, baš zbog toga) u tom je razdoblju bila i zemlja s najbrže rastućom ekonomijom na svijetu.

Poslije 2. svjetskog rata, od kada je neupitno najjača industrijska sila, Infantija liberalizira svoju trgovinu i postaje glavni pobornik slobodne trgovine.

 Sada je, pretpostavljam, već sve jasno: Infantija je Amerika, oslobođenje je rat za nezavisnost 1775-81., Ministar je Alexandar Hamilton „čovjek koji je stvorio modernu Ameriku“ (velika izložba otvorena je 2005.).

Njegov program iz 1791. Report on the Subject of Manufacture „majka“ je svih teorija o „zaštiti nedoraslih industrija“ (uključujući i onu Friedricha Lista, koja se često drži originalom).

Veliki sukob Infantije s Britanijom je englesko-američki rat 1812.

Poljoprivrednici su veliki plantažeri s juga Amerike. Rat „poljoprivrednika“ i „industrijalaca“ je Američki građanski rat. Predsjednik je Abraham Lincoln.

(Kao središnji motiv građanskog rata najčešće se navodi ropstvo i njegovo ukidanje. No primarno je bilo očuvanje Unije i njene ekonomske politike koja nije odgovarala Jugu. Ili da citiram samog Lincolna: „Ako bih mogao spasiti Uniju bez oslobađanja ijednog roba, to bih učinio. Ako bih mogao spasiti Uniju oslobađanjem svih robova i to bih učinio. Ako bih mogao spasiti Uniju oslobađajući neke robove, a ostavljajući druge i dalje robovima, i to bih učinio.“)

Nova stranka je Lincolnova Republikanska stranka (koja sebe danas naziva Grand Old Party), Stara stranka su Jeffersonovi Demokratski republikanci, preteče današnjih Demokrata.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s