U metalnu teoriju novca vjerovali su i još uvijek vjeruju mnogi, od Aristotela do Mengera i von Misesa. Najkraće kazano, radi se o teoriji koja novac smatra produktom tržišta. Metalisti misle da je novac otkriće i dogovor pojedinaca koji trguju. Oni nezgrapnu trampu olakšavaju uvođenjem nekog jednostavnog medija razmjene (najčešće nekog plemenitog metala; otuda i naziv) čime znatno pojednostavljuju međusobne transakcije te reduciraju troškove tih transakcija. (Ako želim košulju a imam pile više ne moram tragati za nekim tko ima košulju a želi pile, kako bismo se trampili. Što god imam mogu trampiti za komad metala, koji potom mogu trampiti za što god želim.)

Kada se novcem ubrzana trgovina dovoljno proširi, metalisti smatraju da novac treba reorganizirati ne bi li pokrio „optimalna područja valute“. To bi trebala biti područja u kojima je trgovanje dovoljno učestalo, a njegovi akteri dovoljno mobilni, da bi se opravdalo uvođenje zajedničke valute. (Tako je npr. nastao euro.)

Papirna teorija novac smatra produktom države (hrama, dvora ili kojeg drugog suverena). Uloga države je ključna jer novac nastaje iz državne potrebe za robama i uslugama. (Država time zadovoljava potrebe malog dijela populacije na vlasti ili opće javne potrebe ili ratne potrebe ili razvojne potrebe ili … . Naravno, bilo je i biti će država i država.) Država stvara novac kojim kupuje željene robe i usluge, dok potrebu za tim novcem stvara uvođenjem poreza koji se moraju platiti isključivo u njezinom novcu (detaljnije vidi ovdje). Dakle, papiristi posebno naglašavaju vezu državne moći (kojom se nameću porezne obveze) s potražnjom za novcem (kao sredstvom ispunjenja tih poreznih obveza). Papirna teorija je stoga više okrenuta novcu kao obračunskoj jedinici i sredstvu plaćanja, nego njegovoj funkciji sredstva razmjene.

Teorije se razlikuju i svojim metodologijama. Metalna je primjer metodološkog individualizma. Tržište čine racionalni akteri koji pokušavaju donositi optimalne odluke, uz razna ograničenja. Novac se stvara spontano, kao sredstvo redukcije troškova koje te odluke sa sobom nužno nose. Robu koja će postati novac akteri odabiru zbog svojstava koje drže poželjnima (npr. laka prenosivost i djeljivost plemenitih metala). Ponuda i potražnja novca, kao i svake druge robe, ovisi o volumenu transakcija. Država se pojavljuje ex post, kao garant kvantiteta i kvaliteta metala koji se koristi u razmjenama. Ona tako rješava problem identifikacije koji imaju nekovani i neobilježeni metali.

Papirna teorija ima socijalno-institucionalni pristup. Ona posebno uočava ulogu koju su država, dvor ili hram imali u razvoju najranijih monetarnih sustava. Tržišta su povezana financijskim tokovima koliko i tokovima roba i usluga. Ti su tokovi bitno olakšani kreditima koje izdaju trgovci i banke (a mnoge ključne odluke u vezi s njima donose predstavnici institucija). Tok novca bitno određuje ostale tokove, a gibanje novca uvijek je trošenje ili posuđivanje. Ono, naravno, dobrim dijelom ovisi o državnoj fiskalnoj politici, tj. o njezinoj potrošnji i njenim porezima.

Metalisti najčešće vjeruju u slobodno tržište koje ekonomiju stabilizira u nekom optimumu (detaljnije vidi ovdje). Politika ne bi trebala remetiti ovaj samostabilizirajući proces, nego bi se morala ograničiti na sprečavanje inflacije kontrolom ponude novca (detaljnije vidi ovdje).

Papiristi ekonomiju vide kao volatilnu i stoga često nestabilnu. Naime, novac je uvijek dug (opterećenje onoga koji ga od nekoga posuđuje) i kredit (imovina onoga koji ga nekome posuđuje). Kada su krediti nedostatni za podmirenje starih dugova i kada je iznos tih dugova velik, može doći do razine nelikvidnosti koja ugrožava čitav financijski sustav. Tada samo država, kao stvaratelj novca, može osigurati kredite koji su dovoljni da se spasi financijski sustav (kao što smo vidjeli 2008. i mnogo puta prije toga).

Što se tiče stvarne povijesti, metalna se teorija poziva na idealiziranu priču prema kojoj su sve transakcije najprije bile trampa. „Dati ću ti deset pilića za ovu ovcu.“ Problem je da susjed možda ne treba piliće baš sada, pa vam ne preostaje drugo do izmisliti novac. Tu bajku nalazimo u Adama Smitha, te u mnogih poslije (i prije) njega. Iako je ekonomisti uporno ponavljaju u svojim udžbenicima, antropolozi i povjesničari odavno znaju da je to mit. Da je zaista postojalo mjesto na kojem su se provodile transakcije tipa „dati ću ti deset pilića za ovu ovcu“ antropolozi bi to mitsko mjesto već davno otkrili. Uostalom, uporno ga traže od 1776. kada je izašlo Smithovo Bogatstvo nacije.

No i mimo antropoloških i povijesnih istraživanja, ako ste ikada i nakratko razmislili o ograničenjima trampe, vjerojatno vam je sinulo i banalno rješenje (koje ste sigurno i sami prakticirali). Želite li ovcu vašega susjeda, reći ćete „Koja krasna ovca!“, on će odgovoriti „Sviđa ti se? Uzmi je!“ i biti ćete njegov dužnik. To je ponašanje koje antropolozi i povjesničari nalaze gdje god pogledaju.

Dakle, osnovno pitanje nije kako trampa generira neki medij razmjene, koji zatim postaje novac; nego kako se neprecizni „dužan sam ti“ pretvara u precizni sustav mjerenja dugova, tj. u novac kao obračunsku jedinicu.

Najstariji povijesni zapisi, iz Mezopotamije 3200 g. pr. Kr., otkrivaju nam da je u to vrijeme već došlo do spomenute pretvorbe. Dakle, složeni kreditni sustav s novcem kao obračunskom jedinicom star je više od 5000 godina. „Standardizirane“ zlatne, srebrne ili brončane kovanice pojavljuje se tisućljećima kasnije. Po prvi put u Lidiji 700. g. pr. Kr., izrađivane od elektruma s izrazito varijabilnim omjerom zlata i srebra.

(Umjesto udžbeničke priče, najprije trampa, zatim kovanice i na kraju kredit, imamo upravo obrnutu stvarnost. Najprije je nastao dug i kredit, tisućljećima kasnije kovanice, a trampu tipa „dati ću ti deset pilića za ovu ovcu“ uglavnom nalazimo tamo gdje se raspalo novčano tržište, npr. u ratu ili Rusiji 1998.)

Drevni Egipat jasni je primjer papirne teorije. Centralizirana državna administracija oporezuje sve preostalo stanovništvo i time stvara potražnju za vlastitim novcem. No, zanimljivo je da u više tisućljetnoj egipatskoj povijesti nikada nije uvedena kamata na posuđeni novac.

U Mezopotamiji jest. Vrlo vjerojatno zato što centralizacija nikada nije bila tako potpuna kao u Egiptu. Počelo je s hramovima kao velikim proizvodnim i birokratskim središtima, kojima su slijedili slično ustrojeni dvorski kompleksi, no ni jedno od tih urbanih središta nije oporezivalo vlastito stanovništvo; poreze su plaćali samo pokoreni narodi. Radilo se o ogromnim proizvodnim kompleksima s vlastitom zemljom, stokom i manufakturama, u kojima je novac nastao kao obračunska jedinica za alokaciju sredstava (zajmova i dugova) unutar tih središta.

Na rubovima tih urbanih središta nastala su prva tržišta, utemeljena na kreditima koji su obračunavani u novčanoj jedinici hrama ili dvora. Trgovci su vunene i sl. proizvode dvorskih manufaktura prodavali u dalekim zemljama i vraćali se s metalom, drvom i sl. proizvodima. Dvorski birokrati i trgovci tako su došli u priliku da inače neoporezivanom i uglavnom poljoprivrednom stanovništvu daju potrošačke zajmove uz određeni interes.

Za lošijih žetvi to je vodilo dužničkim krizama koje su bile najveće društveno zlo antičkoga svijeta (njime se bave sve njegove velike knjige; kako Biblija tako i one prije i poslije nje). Obitelji su morale prodavati svoja stada, svoja polja, svoje žene, svoju djecu i konačno svoje muškarce.

Da bi izbjegli ropstvo, muškarci su često bježali iz dužničkih središta i stvarali nomadske vojne skupine koje su prijetile povratkom, pljačkom i rušenjem vlasti koja ih je dovela na rub ropstva. S druge strane, vladari su periodički dolazili do zaključka da se jedino brisanjem svih dugova (tzv. „brisanjem ploča“) društvo može spasiti od potpunog kolapsa. (Prva pojava riječi „sloboda“ sumerski je „amargi“, što znači oslobođenje od dugova.)

Kao što dobro znamo, s vremenom je došlo do spajanja mezopotamske kamate (i njenih djelomičnih poreza) s egipatskim  univerzalnim porezom.

Porezi su bili ključni i za uvođenje prvih kovanica. Pojavile su se gotovo istovremeno u Kini, Indiji i Mediteranu (oko 700. g. pr. Kr.), kao sredstvo novačenja trupa. Vlast je za vojnu službu nudila kovanice, čiju je potražnju osiguravala porezima koji su se mogli platiti jedino tim istim kovanicama (usp. ovdje).

No, vratimo se osnovnom pitanju: kada se i kako neprecizni “dužan sam ti” pretvara u precizni sustav mjerenja dugova? Prema raspoloživim povijesnim podacima, uglavnom tamo gdje postoji nasilje. Ako nekome poklonite ovcu, a on vam nekom drugom prilikom pokloni tri pilića, smatrat ćete ga škrcem i vjerojatno ćete ga ogovarati, ali nećete smisliti preciznu formulu koja će mjeriti njegovu škrtost. No, ako vam netko ubije brata tražit ćete “tradicionalnu kompenzaciju od točno 25 junica najbolje vrste, a ako nisu najbolje vrste ili ih nije 25, to znači rat”.

Čini se da novac, u smislu egzaktnih ekvivalenata, nastaje u ovakvim situacijama vezanim uz nasilje, rat, pljačku i njenu raspodjelu i sl. U srednjovjekovnoj Europi mogli ste precizno odrediti vrijednost svih stvari u tipičnoj kući, iako gotovo ništa iz kuće nije bilo na prodaju. Te su vrijednosti korištene za plaćanje kazni ako ste nešto od tih stvari uništili.

Definirate li novac kao obračunsku jedinicu koja vam omogućava da kažete “7 ovih vrijedno je 5 onih”, onda on može biti i dug-kredit koji se utjelovljuje u papiru bez intrinzične vrijednosti, kao i kovanica koja ima intrinzičnu vrijednost. Dug je obećanje koje preciznom kvantifikacijom postaje novac. Tako kvantificiran dug se pretvara u nešto neosobno i prenosivo. Kovanica ima intrinzičnu vrijednost koja se nikada nije poklapala s nominalnom vrijednošću proglašenom od suverena koji ju je izdao (to je dobro poznato povjesničarima i numizmatičarima), ali je i s takvom vrijednošću suverena ograničavala u stvaranju novca. (Isto vrijedi i za konvertibilni papirnati novac.)

Prirodno se postavlja pitanje: koji je od ova dva oblika novca igrao značajniju ulogu u ljudskoj povijesti? Prema svemu do sada kazanom bio bi to dug-kredit (uostalom, vidjeli smo, on je i tisućljećima prethodio kovanici). No, povijest se (u najgrubljim crtama) klati od perioda duga-kredita do perioda kovanice-zlatne podloge i nazad.

Kreditni sustav najstarijih civilizacija prelazi u klasični svijet imperija koji kovanicama plaćaju svoje trupe. U srednjem vijeku, s nestankom klasičnih imperija, nestaju i kovanice, a svijet se vraća kreditu (u to je doba samorazumljivo da je novac sve ono što kralj prihvaća kao porez; to nije sofisticirana teorija to je nešto što svi znaju). Od 1492. klatno se vraća zlatnom i srebrnom standardu, da bismo ga 1971. (po mnogima) definitivno napustili.

Svaka od ovih promjena imala je svojih posebnosti, pa tako i ova posljednja.

Prethodni periodi dominacije novca-duga bili su ujedno i periodi socijalne zaštite dužnika. Kada jednom shvatite da je novac dug, dakle socijalni odnos, što će ljude spriječiti da ga ne generiraju bez kraja i konca? Kako ćete spriječiti da ogromne količine dužnika efektivno ne postanu roblje svojih malobrojnih vjerovnika? Kako ćete spriječiti tada neminovan i nasilan sukob? Mezopotamskim „brisanjem ploča“, biblijskim jubilejima, srednjovjekovnom (kako kršćanskom tako i islamskom) zabranom kamata itd. Od drevnih vremena prvih civilizacija najgori scenarij, za koji su svi vjerovali da vodi društvenom kolapsu, bila je velika dužnička kriza.

Danas takve zaštite više nema. Više nemamo globalne institucije za zaštitu dužnika kao protutežu globalnim institucijama za zaštitu vjerovnika; kakve su IMF, WB, WTO, EU itd. Današnji je stav (u suprotnosti s tradicionalnom ekonomskom logikom) da ni jedan dužnik ne smije odustati od svojih dužničkih obveza. Tako se približavamo noćnoj mori drevnih civilizacija: populacijama dužnika na rubu propasti.

Očito je, na primjer, da grčki „ukupni dug“ ne može biti plaćen. Ali čak i kada neke francuske banke ponude otpis dijela tog duga, druge banke insistiraju da će to smatrati neispunjenjem dužničkih obveza. Ili još neobičnije, Britanija neispunjenjem dužničkih obveza smatra i neplaćanje državnih dugova banci koja je u vlasništvu te iste države (dakle samoj sebi). Ako to dovede do nemogućnosti isplate invalidskih mirovina ili zatvaranja škola itd., to je „realna situacija“ u kojoj se zemlja nalazi.

No, sve je jasnije da su ti „realiteti“ zapravo realiteti moći. Teško je poslije 2008. pozivati se na samoregulirajuće tržište i poštivanje dugova. Kada mase danas protestiraju u Grčkoj i Španjolskoj, te kada izabiru socijalističku vladu u Francuskoj, one zapravo govore: „Stvari su se razjasnile 2008. Novac je socijalni odnos (kvantificirano obećanje da sam ti dužan) i ako se deseci trilijuna dolara takvih dugova mogu otpisati dovoljno jakim akterima onda se, ako demokracija još išta znači, može pregovarati i o drugim dugovima.“ Ta jasna poruka ulijeva nadu u budućnost.

I na kraju podsjetimo kakve su bile reakcije dviju teorija na uvođenje eura. Metalisti su ga podržavali, kao reorganizaciju u smjeru nalaženja „optimalnih područja nove valute“. Osim toga slagali su se i s institucionalnim okvirom nove euro zone. Posebno s Europskom centralnom bankom kao ultra nezavisnim monetarnim autoritetom. Nisu vidjeli nikakav problem u odvajanju monetarne moći (koja je predana Europskoj centralnoj banci) od fiskalne moći (koja je ostala na razini nacionalnih država). Pobornike papirne teorije brinulo je ovo razdvajanje, jer su smatrali da se eurom bez jasne fiskalne podrške neće moći upravljati. Sami zaključite tko je bio bliži istini.

14 responses »

  1. Pike kaže:

    Kad je izvor drug marksist Graeber puno bi se tu dalo komentirat da ne kažem ispravljat…🙂

    …no za početak me interesira samo ovo na kraju. Koji bi to točno ljudi bili na jednoj odnosno drugoj strani pa će se lako dokumentirat tko je bio bliže istini.

    *Krugman je prije nekih pola godine imao sličnu tvrdnju pa ako je ovo poteklo od njega moje upozorenje o njemu i dalje stoji.

    • zsikic kaže:

      anarhist prije nego marksist🙂 ali u pravu je što se tiče “razotkrivanja” 2008.

      kreatori eura (europska komisija itd.) uz teoretsku podršku OCA (opt.curr. area), s jedne strane, charles goodhart (eur. journ. of polit. econ. 1998) s druge

      mislim da krugman nije papirist (chartalist), u svakom slučaju oni ga stalno napadaju, iako raznim putovima često dolaze do istih recepata

      asirologija michael hudson

      • Pike kaže:

        Čudni su putevi božiji kad europska birokracija završi na strani slobodnog tržišta…🙂

        Malo kometara s free market strane na Euro:
        “The euro will not survive the first major European recession”
        “Sooner or later, when the global economy hits a real bump, Europe’s internal contradictions will tear it apart.”
        Milton Friedman, 1999.

        Murray Rothbard, 1989.

        Jim Rogers, 2000.

  2. barcaftw kaže:

    Ne može se u isto vrijeme kritizirati “slobodno tržište” i u isto vrijeme govoriti da nema otpisa duga. Da nije bilo bailout-ova, kvantitativnog popuštanja, niskih kamatnih stopa i totalitarne Eu komisije dugove bi samo tržište da ga se pusti otpisalo.
    primjer 1. Grčka 2010, bez bailouta nema love za refinancirati dug, default, tržište bi reklo nema 20-30 godina kredita i dug riješen.
    A i da se uvede zlatni standard većina dugova i derivata bi nestalo, al to nas čeka za kojih 5-10 godina

  3. IsakN kaže:

    Mozda nisam dobro razumio, ali vi se ustvari zalazete za brisanje dugova?

    Naravno smatram ovo spasavanje velikih banaka i slicnih institucija koja su se dogadjala i dogadjaju se u svijetu uzasnim i pogresnim, ali i kad bi se isto primijenilo na duznike to bi bilo jos gore.

    Zaista koju poruku saljemo kad kazemo: “Ok je posudjivati i ok je uzimati kredite, a ako ih ne budete mogli vratiti drzava ce se za to pobrinuti. A vi koji stedite, radite marljivo i pazite na troskove cete svojim novcem spasavati ove neodgovorne.”

    Po meni je to totalno iskrivljenje svih vrijednosti i pravi put u propast. Tada se brisu svi poticaji da covjek promislja prije davanja/uzimanja kredita i da stedi…

    Samo trosimo trosimo i trosimo, a kad vise ne budemo mogli drzava ce sve to izbrisati…

    • zsikic kaže:

      za globalne institucije koje će za dužnike biti ono što su IMF, WB,… za vjerovnike, te za nerazdvajanje fiskalne i monetarne politike kakvo danas ima eurozona

      kredite netko odobrava i netko uzima, odgovornost je obostrana (ja mislim i veća na onome koji odobrava), države uglavnom spašavaju neodgovorne odobravače

      • IsakN kaže:

        Pa slazem se. Odgovornost mora biti obostrana jer inace nema smisla.

        Ali ako i kreditori i duznici znaju da iza njih stoji neko ko ce ih spasiti ako im dogovor propadne onda ne vidim apsolutno nikakvu inicijativu da se u poslove ide promisljeno i pametno. A pogotovo da se stedi.

      • zsikic kaže:

        slažem se, problem je tu, no spašavanje ipak nikome nije garantirano niti je ikada potpuno

  4. strasilo kaže:

    par zanimljivih povijesnih crtica (btw. postoje primjeri razvoja iz trampe) i novac je čudna biljka (i kao takva bilja temelj civilizacije kao takve)
    međutim u krivu si jer je osnovna pretpostavka kriva…
    pod time mislim na pitanje Kada jednom shvatite da je novac dug, dakle socijalni odnos, što će ljude spriječiti da ga ne generiraju bez kraja i konca?
    odgovor je kreditna sposobnost, obećanja moraju imati podlogu
    jednom kada to prihvatimo, sve što je dalje napisano nije bitno

  5. dan13ln kaže:

    Mislim da je ova dihotomija malo kriva, iako je novac dug (ili bolje, obećanje, tj. pretpostavlja se da ćeš za zlatnik/potvrdu moći dobiti 10 kokoši i u budućnosti) stvarno povijesno je plemeniti metal služio kao valuta upravo zbog slabe i udaljene centralne vlasti, kad je lako bilo krivotvorenje, ljudi su bili i nepismeni, tko će pročitati što piše na potvrdi, papira i nije bilo (knjige su se pisale na pergamentu) konačno krivotvorili su se i zlatnici. Potvrde koje izdaje država a ne neki Jozo su moguće kao novac samo ako je država sveprisutna, dakle svugdje postoji neka ispostava. Rani srednji vijek je općenito doba vrlo slabih država u Europi (a i minimum privrede i GDP-a, bar prema Maddisonu).

    No svejedno, ja ne vidim bitne razlike između bankrota Grčke i bankrota neke velike firme. Bankrotom Grčke neće ljudi izgubiti kuće u vlasništvu i neće se u njih naseliti Nijemci, a bankrotom firme će gomila ljudi izgubiti posao. Bankrot Grčke ne znači propast svih građana Grčke — konačno, oni se mogu iseliti u bilo koju zemlju EU kad požele, i tamo naći posao — to samo znači velike gubitke za neke banke. I dakako socijalni kolaps, ali to je neminovno ovako i onako.

    Meni se nikako ne sviđa da banke posuđuju lovu dužnicima za koje je odavno jasno da su pred bankrotom (odakle davna poslovica “dužan ko Grčka”?) a onda država mora tiskanjem eura pokriti gubitke tih banaka…

    Koliki su uopće dugovi Grčke u odnosu na sve kredite u eurozoni? Mislim da su zanemarivi.

    Konačno kako to da banke koje primaju depozite (dakle za njih odgovara država) tako lako ulaze u rizične aranžmane tipa krediti Grčkoj / nekretnine u Španjolskoj? Što je s regulacijom? Ako neke banke ulaze u visokorizične aranžmane, država im mora povećati cijenu osiguranja depozita. Država bi zapravo trebala procijenjivati banke i svakoj odrapiti posebnu cijenu osiguranja depozita, kako već banke procjenjuju države i odrape cijenu zaduživanja (kreditni rating). Rade li to države, bar neke?

    • zsikic kaže:

      Grčka nije monetarno suverena pa je njen bankrot moguć i upravo se zbiva.
      (Njen bankrot je analogan bankrotu npr. Miamija u SAD, razlika je pak u tome što u SAD postoji automatizam transfera kojim bi se Miami vadio iz bankrota, a u eurozoni ne postoji (nego se pokušava, dosta bezuspješno, u hodu stvoriti).

      • dan13ln kaže:

        Ali moguć je bankrot i Hrvatske koja je navodno monetarno suverena, to jest ako nemamo eura da platimo euroobveznice koje smo izdali. Tko bi onda izvadio Hrvatsku iz bankrota? Samo izdavanje obveznica u nekoj drugoj valuti ili strani kredit povlači monetarnu nesuverenost, i apsolutnu nesuverenost (ovisnost o stranim bankama, koje nitko ne može prisiliti da daju kredit).

        Koga briga za npr. bankrot Crne Gore, koja isto ima euro?

        Što Eurozoni i EU realno treba Grčka, je li im ikad trebala?

        Grčka je već trideset godina u EU i nije uspjela stići razvijenije zemlje usprkos svim strukturnim fondovima itd. Usput je nabila ogromni dug. Rast grčkog BDP-a u desetljeću nakon ulaska u EU (1981-1990) je bio 0.7% godišnje (po Wikipediji)

      • zsikic kaže:

        Prvo opća napomena (iz wiki, a moglo bi i iz bilo kojeg udžbenika ekonomije):

        Governments cannot really go bankrupt (and suddenly stop providing services to citizens), thus a far more complex way of managing defaults is required. Smaller jurisdictions, such as cities, are usually guaranteed by their regional or national levels of government. When New York City declined into what would have been a bankrupt status during the 1960s (had it been a private entity), by the early 1970s a “bailout” was required from New York State and the United States. In general, such measures amount to merging the smaller entity’s debt into that of the larger entity and thereby giving it access to the lower interest rates the larger entity enjoys. The larger entity may then assume some agreed-upon oversight in order to prevent recurrence of the problem.

        (Uočite da eurozona odbija upravo takve “general measures”!)

        Drugo, suverene države, pa u krajnjoj liniji i njihovi dugovi ne podliježu vanjskoj jurisdikciji (to je značenje termina suveren). U prijevodu: država može odbiti plaćanje svojih dugova bez pravnih posljedica (ali, naravno, uz mnoge druge posljedice).

        Ipak, “izdavanje obveznica u nekoj drugoj valuti ili strani kredit povlači (određenu; moj dodatak) monetarnu nesuverenost”. Slažem se. Zato se ne valja zaduživati u stranoj valuti nizašto što možeš financirati u svojoj. (Npr. državne ceste treba financirati državnim deficitom, a ne inostranim kreditima;usp.https://sikic.wordpress.com/2012/04/04/mit-o-drzavnom-deficitu/ , https://sikic.wordpress.com/2012/04/12/drzava-nije-firma/ .)

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s