U zadnjih šest mjeseci 1922. njemački su se troškovi života (tj. cijene) ušesnaesterostručili. Ta je hiperinflacija (barem dijelom izazvana ratnim reparacijama) navela Francusku i Belgiju da početkom 1923. okupiraju Rursku oblast, kako bi osigurale naplatu reparacija u ugljenu i čeliku umjesto u bezvrijednom papiru. Cijene su se uvećale za novih 10 milijardi puta (udvostručavale su se svaka 4 dana), pa je krajem 1923. uvedena nova valuta „rentenmark“. (Bilo je i gorih slučajeva hiperinflacije, npr. u Mađarskoj cijene su se 1946. udvostručavale svakih 15 sati.)

Njemačka hiperinflacija snažno je utjecala na Njemačku i svjetsku povijest. Diskreditirala je liberalne institucije Weimarske republike i tako stvorila uvjete za nacističko preuzimanje vlasti i drugi svjetski rat. Njeni traumatski efekti vide se i danas, u njemačkom insistiranju da se Europska centralna banka (kao i njena prethodnica Bundesbanka) primarno bavi sprečavanjem inflacije.

Nema sumnje da je hiperinflacija destabilizirajući faktor ogromnih razmjera, s dugotrajnim posljedicama. (Ona ruši i same temelje kapitalističke ekonomije, pretvarajući cijene iz najvažnije tržišne informacije u besmisleni šum.)

No, nije svaka inflacija hiperinflacija, iako mnogi vjeruju da će se svaka inflacija kat tad prometnuti u hiperinflaciju. (Masaru Hayami, guverner Japanske centralne banke, odbio je 2000-tih povećati ponudu jena s obrazloženjem da se boji moguće hiperinflacije, iako je Japan u tom trenutku bio u deflaciji.) Nema, međutim, nikakvih potvrda da je to nužno pa čak ni vjerojatno. Kao što nema potvrde da je inflacija uvijek nepoželjna (bez obzira što hiperinflacija to sigurno jest).

Od 80-tih se uvriježilo mišljenje da je niska inflacija isto što i ekonomska stabilnost, te da inflaciju uvijek treba držati ispod 3%. Ipak, ekonomske studije koje se bave inflacijom (čak i one iz Chicaga i MMF-a) pokazuju da jednoznamenkaste stope inflacije nemaju negativnog utjecaja na ekonomski rast. (Prema nekim studijama u tom su smislu benigne čak i stope od 20-40%.)

Iskustva mnogih zemalja to potvrđuju. Brazil je 60-tih i 70-tih godina imao prosječnu inflaciju od 42%, a bio je jedna od najbrže rastućih svjetskih ekonomija s realnim rastom od 4.5% godišnje. U istom periodu, ekonomija Južne Koreje rasla je po realnoj stopi od 7% uz inflaciju od 20%. (U zadnjih 15 godina Brazil je inflaciju smanjio na 7%, dizanjem kamata na 12%, ali je i gospodarski rast pao na 1.3%.)

O čemu je tu riječ? Ekonomske politike koje smanjuju inflaciju (to su uglavnom politike visokih kamatnih stopa) najčešće smanjuju i nefinancijske investicije, pa time i ekonomski rast. Priča o smanjenoj inflaciji kao ekonomskom stabilizatoru koji ohrabruje štednju i investicije, te dovodi do ekonomskog rasta, uglavnom se nigdje ne realizira. Kamatne stope od 10% (koje su često potrebne da bi se inflacija spustila ispod 3%) nefinancijske investicije čini nezanimljivima. Naime, njihova očekivana dobit najčešće je manja od 7%, pa profitabilne postaju samo kratkoročne financijske investicije (s profitima iznad 10%). No, bez dugoročnih investicija u realnom sektoru nema trajnog ekonomskog rasta.

Je li svijet niske inflacije (2.6% u zemljama OECD-a, uz pad inflacije u većini ostalih zemalja) uistinu stabilan? Samo ako stabilnost identificiramo s niskom inflacijom. Uzmemo li u obzir neke druge pokazatelje svijet je manje ružičast.

Reinhart i Ragoff (u This Time is Different-Eight Centuries of Financial Folly) precizno dokumentiraju da je današnje vrijeme niske inflacije ujedno i vrijeme učestalih bankarskih kriza. Od 2. svjetskog rata pa do sredine 70-tih statistički ih nema. Od tada do kraja 80-tih nalazimo ih u 5-10% svjetskoga gospodarstva. Od sredine 90-tih (kada je inflacija konačno pripitomljena) to se penje na 20%, da bi s globalnom financijskom krizom 2008. bilo zahvaćeno 35% svjetskoga gospodarstva. (Danas je taj postotak sigurno veći, jer su zadnji R&R podaci iz 2009.)

Drugi vid nestabilnosti u zadnje tri dekade ogromno je povećanje nesigurnosti zaposlenja. Glavni je razlog, naravno, povećana nezaposlenost, ali i porast poslova na određeno vrijeme. Ne treba zanemariti ni činjenicu bitno većih opterećenja na postojećim poslovima. (Dvije trećine britanskih radnika, u jednoj studiji iz 2000. godine, izjavljuje da za isti prihod u posljednjih pet godina mora raditi više, brže i intenzivnije nego u prethodnih pet godina.) Osim toga, u mnogim (iako ne i svim) zemljama socijalna država je znatno reducirana, što dodatno povećava nesigurnost.

Sve je to rezultat ekonomske politike koja insistira na niskoj inflaciji, nesigurnosti zaposlenja (koju naziva „većom fleksibilnošću tržišta rada“) i što većoj mobilnosti kapitala. Radi se o politici posebno naklonjenoj vlasnicima financijske imovine. Kontrola inflacije je važna jer financijske investicije najčešće imaju nominalno fiksne stope povrata. Lakše otpuštanje i zapošljavanje radnika, sa stajališta financijskih investitora, omogućava brzo popravljanje bilanci kompanija koje se restrukturiraju za što povoljniju prodaju. Osim toga, financijski je kapital očito najpokretljiviji (samo ga usporedite s ljudskim ili fizičkim) i ta njegova prednost dolazi do izražaja tek ako mobilnost kapitala nije ograničena.

Takva se politika opravdava porastom investicija, a time tvrdi se i ekonomskog rasta. No, povećani volumen uglavnom financijskih investicija ne vodi nužno i realnom ekonomskom rastu. U zadnje dvije dekade pripitomljene inflacije, bogate zemlje rastu po realnoj stopi od 1.4%, dok su u prethodne dvije dekade umjerene inflacije, rasle po realnoj stopi od 3.2%.

No, još je gore da je inflacija postala strašilo kojim se opravdava ekonomska politika koja najviše profite donosi vlasnicima financijske imovine. Ta politika ne mari za ekonomski rast, ali ni za ljudsku sreću kojoj je jedan od najvažnijih elemenata bar donekle siguran i podnošljiv posao.

8 responses »

  1. IsakN kaže:

    Mislim da kupovanje nepotrebnih radnih mjesta inflacijom samo znači da se problem gura pod tepih.
    Ako ljudi imaju valutu u koju vjeruju onda štede, rade marljivo i vrijedno…to se događa u Njemačkoj. A sad bi neki da se euri štampaju, a da oni nastave raditi poslove koji nikome ne trebaju.
    Inače nedavno je izišao ovaj izvrstan članak: http://faculty.chicagobooth.edu/raghuram.rajan/research/papers/FA%20May%202012.pdf

    A meni je i ovaj post odličan: http://adamgurri.com/?p=78

    A sad malo o hiperinflaciji u našim krajevima🙂
    Moj otac je (dip. ing. el. s 12 god iskustva tada) svoju zadnju plaću prije rata u SR BiH dobio 1992. i iznosila je 19 milijardi :)… otišao je kupiti cigarete. Cijena je bila 1 cigareta = 1 milijarda. Ne kutija – JEDNA cigareta.
    Kako divan primjer o tome kako se vlade, vlasti, vođe i ostali brinu za narod🙂

  2. Pike kaže:

    ” Ipak, ekonomske studije koje se bave inflacijom (čak i one iz Chicaga i MMF-a) pokazuju da jednoznamenkaste stope inflacije nemaju negativnog utjecaja na ekonomski rast.”

    Naravno da imaju negativan utjecaj na rast…
    http://papers.nber.org/papers/w6062
    http://ideas.repec.org/p/nbr/nberwo/5326.html

    “Brazil je 60-tih i 70-tih godina imao prosječnu inflaciju od 42%, a bio je jedna od najbrže rastućih svjetskih ekonomija s realnim rastom od 4.5% godišnje. ”

    Pa sad….
    “Another feature of the 1974-80 period was an acceleration of inflation. Between 1968 and 1974, the rate of inflation had declined steadily, but afterward the trend was reversed. From 16.2 percent a year in 1973, the growth rate of the general price index increased to 110.2 percent a year by 1980.”
    “Between 1980 and 1985, the rise in the CPI had escalated from 86.3% to 248.5% annually.”
    “The 1980s became known as the “lost decade,” and its problems spilled over into the 1990s. Despite the stagnation of the 1981-92 period, inflation remained a major problem. It stayed in the 100% level until the mid-80’s and then grew to more than 1000% a year, reaching a record 5000% in 1993.”

    Inflacija je oporezivanje, i to “taxation without representation” i svaka pa i najmanja inflacija je a)konzekvencijalno štetna po ekonomski prosperitet, b) moralno je obična krađa. Instrument države da prikupi više prihoda nego što ih je u stanju prikupiti iz poreza da bi financirala sebe i svoje interesne grupe koje je održavaju na vlasti. Takvih iskustava bar imamo na bacanje…

    Cjenovna inflacija u normalnoj rastućoj ekonomiji treba biti negativna, cijene trebaju padati kao rezultat veće produktivnosti. I 2-3% je prevelika inflacija.

    • zsikic kaže:

      o nepostojanju utjecaja inflacije manje od 10% na ekonomski rast vodeći slobodnotržišni ekonomist robert barro (4th most influential economist in the world as of August 2011; wiki) u “inflation & growth” 1996.

      ista ocjena IMF-ovog michaela sarela (za inflaciju do 8%) u “nonlinear effects of inflation on economic growth” 1996.

      inflacija je oblik oporezivanja, ali oporezivanje nije krađa, vidi
      https://sikic.wordpress.com/2012/04/12/drzava-nije-firma/

  3. dosadan kaže:

    Tako je, umjerena inflacija do 7-8% nema utjecaj na gospodarski rast. Isto tako, nije poželjna jer lagano može prerasti u višu stopu koja već donosi probleme.
    Ja smatram da su stope oko 2-3% optimalne, iz pozicije da ne oštećuju previše štediše i umirovljenike koji su uvijek i svuda najveće žrtve inflacije a opet da nisu niže od toga jer bi mogle donijeti trajno višu stopu nezaposlenosti. Premda standardni pogled na tu relaciju utjelovljen u NAIRU( iliti prirodna ili strukturna stopa nezaposlenosti) koji tvrdi da nema dugoročnog tradeoffa između inflacije i stope nezaposlenosti, postoji mnoštvo empirijskih dokaza da taj no-tradeoff puca pri vrlo niskim stopama ili nultoj stopi inflacije.
    NAIRU hipoteza temelji se na razumnoj pretpostavci da ljudi mogu razumjeti učinke inflacije, da i radnici i poslodavci shvaćaju da je rast nadnica od 8% u slučaju inflacije od 7% ista stvar kao rast nadnica od 5% kod inflacije od 4% i da će bilokakva kontinuirana inflacija biti jednostavno ugrađena u odluke o nadnicama i cijena.
    Ali pretpostavimo da je stopa inflacije jako niska i da tržišne snage “pokušavaju” sniziti realne nadnice(ovo može ali i ne mora biti slučaj recesije, čak i u slučaju rasta prosječnih nadnica za cijelu ekonomiju moraju postojati sektori i kategorije poslova gdje nadnice moraju padati kako bi se održala puna zaposlenost). Je li povećanje nadnica od 2% u slučaju inflacije od 5% ista stvar kao smanjenje nadnica od 3% u slučaju stabilnih cijena?
    Hiperracionalnim radnicima bi moglo biti, no zdrav razum ipak kaže da je u praksi velika razlika između nominalnog rasta nadnica koji ne prati porast inflacije i eksplicitnog pada nadnica. Postoji mnoštvo dokaza da su radnici nespremni prihvatiti nominalne rezove nadnica i da bi za veliki broj radnika realne trebale pasti ali ne mogu jer bi rezovi bili preveliki. Ta nominalna rigidnost nadnica zapravo nam kaže da bi apsolutna stabilnost cijena ozbiljno naštetila fleksibilnosti tržišta rada. Tako da vam taj dio argumenta stoji.
    No ipak mislim da niste u pravu jer sumnjam da su ljudi u toj mjeri homo economicusi i da ekonomija toliko utječe razvoj događaja. Veliki dio utjecaja je i kultura, u antropološkom smislu kao suma cijelog načina života. Istina je da su europske središnje banke prije ECB-a a i ECB, naglasak uvijek stavljale na stabilnost cijena za razliku od FED koji dijeli pozornost između stabilnosti cijena i pune zaposlenosti. No bez obzira na razlike u semantici činjenica da od disinflacije 80tih nije bilo velike razlike između američke stope inflacije i europskih a pritom je SAD uživao u mnogo nižim stopama nezaposlenosti. Mislim da je ključna razlika to što europski elektorati misle da radna mjesta moraju biti zaštićena rigidnim zakonskim propisima. Krivci su također i političke elite u Europi, jer osim par strančica u Nizozemskoj i Flandriji, na kontinentu nema stranaka koje se zalažu za ukidanje regulacija i smanjenje državnog uplitanja. I ljevica i desnica je jednako socijalistički nastrojena. I Uvjeren sam da bi svi problemi nezaposlenosti a pogotovo nezaposlenost mladih koja će emocionalno oštetiti cijelu generaciju mogli riješiti ukidanjem nebuloznih zakona o radu i uvođenje at-will-employment. (dobar članak ima na Bloombergu o Francuskoj, domovini Frederica Bastiata, koji zapravo vrijedi i za Europsku uniju u cjelini http://www.businessweek.com/articles/2012-05-03/why-france-has-so-many-49-employee-companies)

    Gospodarski rast je jako maglovit pojam o kojem nikad ne razmisle mnogi ekonomisti. U sto godina 19.stoljeća u SAD-u standard prosječnog Amerikanca poboljšao se šest puta (prosječna realna stopa rasta za cijelo stoljeće je 2,2 ako se ekonometriji može vjerovati) uz udesterostručenje populacije a sve to pratila je prosječna deflacija od 0,5%(ako isključimo godine građanskog rata). Fast forward na 20. stoljeće nakon WW2, mjesto radnje Europa. Konvergencija, koristeći terminologiju neoklasične teorije rasta, se desila svugdje u Europi, otud wirtschaftswunderi, rekordåren, el milagro español, trente glorieuses u kolektivnim sjećanjima europskih naroda. Ono što je zanimljivo je da je rast bio ujednačen (slične stope rasta) a stope inflacije su bile različite. Zapadna Njemačka imala je drugu najveću stopu rasta u Europi (nakon Grčke!) uz relativno nisku prosječnu stopu inflacije u tom periodu dok su slične stope rasta ostvarivale ekonomije (Francuska, Italija, Španjolska) koje su imale potrebu za višim stopama inflacije kako bi se riješile javnog duga nastalog prije i tijekom Drugog svjetskog rata.
    Dugoročno gledajući, ako postoje preduvjeti za rast, on će se dogoditi, neovisno o blagoj deflaciji ili blagoj inflaciji.
    Razlika je i u kulturnoj reakciji na krizu, naime u kulturalno pouzdanom dobu poput 19 stoljeća krize su bile učestale (dijelom i zbog zlatnog standarda) ali reakcija stanovništva je bila istrpiti teške godine i čekati obrat.
    Kontinuirana deflacija (rezultat i povećanja produktivnosti i oskudnosti zlata i srebra) u SAD-u tijekom 19. st. bila je i kanal prelaska stanovništva iz poljoprivrede u industriju. Pošto su se farmeri oslanjali na bankovne kredite i hipoteke, deflacija im je otežavala otplaćivanje i redovito nisu mogli plaćati pa su najčešće gubili zemlju i selili se u gradove gdje su mogli raditi u novim tvornicama za nadnice. To je bilo prihvaćeno kao normalna stvar u životu a danas? Danas smo previše razmaženi za takvo nešto, kad samo vidim ljude koji su mislili da će zakon o bankrotu njima omogućiti da zadrže nekretninu bez otplaćivanja kredita smuči mi se. No sad sam malo zabrazdio…

    Pohvale za blog, lijepo je vidjeti outsidera kako prilazi temama iz ekonomije iz pozicije malo prethodnog znanja i i zdravog razuma. To je definitivno potrebno ekonomistima danas, kad im treba malo svježeg pristupa starim idejama.
    Razmislite o promjeni karijere, s obzirom na katastrofalno znanje matematike i logike hrvatskih ekonomista,pogotovo na EFZG-u, brzo bi vam krenulo🙂

    Srdačan pozdrav!

    • zsikic kaže:

      što se tiče štediša slažem se, ali ne i što se tiče umirovljenika, mirovine mogu pratiti inflaciju

      kultura se najlakše mijenja u razdobljima krize (a antropološki se ipak ne razlikujemo)

      na komplimentu zahvaljujem, no dovoljno sam star da me karijera više ne zanima🙂

      • dosadan kaže:

        tako je, mirovine mogu biti indeksirane no u mnogo zemalja nisu. Bitnija stvar da su štednja i mirovina do uvođenja mirovinskih sustava bili sinonimi a pošto su zbog nepovoljnih demografskih trendova takvi sustavi neodrživi morat ćemo se vratiti na prokušane metode imanja velikih obitelji koji bi se skrbili o starijima i cjeloživotne štednje za starost.
        Kultura se nimalo ne mijenja u razdobljima krize već kulltura utječe na to kako neka skupina reagira na krizu. (u tom smislu Weber je bio u pravu). Ekonomisti si daju mnogo na važnosti ali njihove ideje su vrlo self contained i malo utječu na društvo. Danas je za ovakvo stanje Europe i Zapada više odgovorna Frankfurtska škola nego bilo koja škola ekonomske misli.

        E to je izvrsno, ekonomisti su jako rijetko ambiciozni ljudi (Gregory Mankiw je iznimka). Prvi preduvjet zadovoljavate😀

        Pozdrav

      • zsikic kaže:

        Uvijek sam mislio da je weberova teza “just so story”, no nisam kvalificiran da sudim.🙂

        Možda jesu: http://www.hks.harvard.edu/pepg/PDF/Papers/PEPG07-04_Becker_Woessmann.pdf

        Evo njihovog zaključka (ispričavam se čitateljima na dužini, skretanju s teme i engleskom):

        So, was Weber wrong? Or, more precisely, is what has come to be known as the Weber thesis, as commonly interpreted, wrong? Given the complexity and multifaceted character of the thesis, there can of course be no simple answer to this question. Within the scope of this paper, there are at least three aspects to the question, with three different answers. The separate aspects are the descriptive validity the fundamental relationship of the Weber thesis, the main channel through which it arises, and the relevance of ethical aspects in it.
        First, is the Weber thesis wrong in the main descriptive pattern of its argument? In contrast to the conclusion reached by the existing cross-country evidence (Delacroix and Nielsen 2001), we show that Weber was right in his observation that Protestant regions were economically more affluent than Catholic regions, at least in Prussia in the second half of the 19th century. (moj naglasak)
        Second, is the Weber thesis wrong with respect to the main channel through which this pattern arises? Our evidence suggests that in this aspect, the Weber thesis has to be viewed as wrong. We find that the key channel is the acquisition of literacy (which is not among the key channels generally associated with the Weber thesis), which can account for the whole association between Protestantism and economic prosperity in late 19th-century Prussia.This leaves little room for substantial effects of the main channels advanced by the Weber thesis, namely working harder and being thriftier.
        Third, is the Weber thesis wrong with respect to the importance of ethical considerations in the association between religious denomination and economic success? This aspect is hard to answer (as always when dealing with topics of ethics), given the virtual impossibility of observing ethical considerations, particularly more than a century after the fact. However, we present several pieces of evidence suggesting that the Weber thesis seems likely wrong in this regard. Several historical facts indicate that the spread of Protestantism, and with it the spread of literacy, can be traced back to incidents occurring centuries before our time of observation and lying beyond the influence of individual citizens driven by differential ethics. We can even reject the possibility that the important role of schools in progressing economic outcomes was to transmit differential denominational work ethics, rather than literacy, because schooling has the same effect in Protestant and Catholic regions.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s