Sedamdesetih godina od banke ste posudili novac, kupili ste kuću (ili stan), banka bi postala vlasnik hipoteke na vašu kuću i sljedećih ste 30 godina otplaćivali taj hipotekarni kredit. Na taj „primitivni“ način  (bez daljnjih financijskih derivata i bez astronomski plaćenih bankara) u SAD je, npr. 1972. godine, izgrađeno 2.6 milijuna novih kuća. Uz današnje „sofisticirane“ tehnike, 2 milijuna kuća u jednoj godini „neodrživi je balon“, iako SAD danas ima 50% više stanovnika. Što se desilo?

Desile su se „financijske inovacije“. Priča više ne završava hipotekom. Tisuće hipoteka pakira se u MBS-ove (mortgage-backed securities) kojima se dalje trguje. Deseci, katkad i stotine, MBS-ova pakira se u CDO-ove (collateralized debt obligations) kojima se još dalje trguje. Stvaraju se i CDO2 čija su jamstva CDO, pa CDO3 čija su jamstva CDO2 itd. Konačno imamo i CDS-ove (credit default  swaps) koji vas štite od neizvršenih obveza po vašim CDO-ovima. Cijene svega toga precizno se određuju prema matematičkim formulama koje su dobile nobela i sve je navodno vrlo sigurno (vidi ovdje).

Naravno, ima i drugih financijskih derivata, no meni ih je teško razumjeti (kao, čini se, i većini onih koji njima trguju). Ono što je lako razumjeti jest da se ista imovina (kuća pod izvornom hipotekom) i ista ekonomska aktivnost (rad i zarada onih koji hipoteku otplaćuju) opet i opet i opet… koristi kao jamstvo za deriviranje sve te „troslovne“ financijske imovine. Naime, kakva god bila financijska alkemija, konačna vrijednost sve te imovine ovisi o tome hoće li milijuni radnika i poduzetnika uspješno otplaćivati svoje izvorne hipotekarne kredite.

Rezultat je neboder financijske imovine izgrađen na plitkim temeljima realne imovine. (Naravno, sva ta financijska aktivnost potiče i realnu aktivnost, ali neboder raste puno brže od svojih temelja.) Tu je i problem cijene financijskih derivata, koju je to teže odrediti što su derivati udaljeniji od izvorne imovine. (To znači da se viši katovi našeg nebodera grade od sve lošijeg materijala.)  Nije čudo da je Warren Buffet te „troslovne“ financijske derivate nazvao „oružjem masovnog financijskog razaranja“.

Veliki porast financijalizacija nije ograničen samo na građevinski sektor. Omjer svjetske financijske imovine u odnosu na svjetski bruto proizvod pred 30 je godina bio 1.2, da bi se 2007. popeo na 4.4. Naravno, u svjetskim financijskim središtima taj je omjer veći: u SAD je 9, u Britaniji 7, a u Francuskoj (koja se navodno suprotstavlja anglo-američkom financijskom kapitalizmu) tek je malo ispod 7. Na Islandu je prije kraha 2008. došao do 10. (Island je prije kraha bio 5. najbogatija zemlja na svijetu, poslije kraha postao je zemlja s najbržim padom BDP-a među razvijenim zemljama.)

Što je dovelo do tolikog porasta financijalizacija? Omogućila ih je deregulacija financijskog sektora (70-tih je kamata na štednju u SAD bila određena zakonom i iznosila je 5.25%, a hipotekarni krediti su davani uz kamatu od 8% i to je bilo to). U dereguliranom sustavu postalo je lakše zarađivati financijskim aktivnostima nego drugim ekonomskim aktivnostima. Od sredine 60-tih do kasnih 70-tih profiti financijskih firmi u SAD su bili niži od profita nefinancijskih firmi. Od početka 80-tih financijski profiti su između 4% i 12% dok su nefinancijski između 2% i 5%. U Francuskoj su prinosi financijskih korporacija 70-tih i ranih 80-tih bili negativni (podataka za 60-te nema), 90-tih su se izjednačili na 5%, da bi se 2001. financijski popeli na 10% a nefinancijski  pali na 3%.

Financijska ulaganja postala su toliko probitačna da se omjer financijske i nefinancijske imovine nefinancijskih američkih korporacija popeo s 0.4 u 70-tima na 1 ranih 2000-tih (sve Fordove profite od 2001. do 2003. stvarao je samo Ford Finance). Došlo je do ogromnog rasta financijskog sektora u cijelom svijetu, a pogotovo u bogatim zemljama. No, nije toliko značajan apsolutni rast, koliko činjenica da je financijski sektor rastao puno, puno, puno brže od temeljne ekonomije.

Značaj financijskog razvoja za ekonomiju je neosporan. Ako ste vlasnik tvornice i nedostaje vam novca za sirovine i dodatne strojeve kako biste ispunili veliku i vrlo povoljnu narudžbu, postojanje banaka koje će vas kreditirati (i kao jamstvo uzeti vašu tvornicu) pravi je blagoslov. Likvidnost financijskog kapitala baš je ono što treba vašem nelikvidnom industrijskom kapitalu.

Međutim, ta korisna likvidnost može se prometnuti u opasnost za ostatak ekonomije ako postane prevelika. Izgradnja tvornice traje godinama, akumulacija tehnološkog i menedžerskog znanja decenijima. S druge strane, financijski kapital prebacuje se s jednog kontinenta na drugi u sekundi. Taj ogromni procijep između polaganog industrijskog kapitala i ultrabrzog i nestrpljivog financijskog kapitala vodi mnogim problemima. Potaknut svojom brzinom financijski kapital po čitavom svijetu juri za kratkoročnim dobitima i često se, na svojem kratkom fitilju, ponaša potpuno iracionalno (s čime smo se dobro upoznali zadnjih godina). Što je najvažnije, ovakvo ponašanje na duge staze slabi ekonomiju jer reducira dugoročne investicije.

Nevjerojatna sposobnost financijskog kapitala da promptno odgovori na svaku, makar i najmanju, priliku za ostvarenje većeg profita postaje uteg ostatku ekonomije. Danas mnogima postaje jasno zašto je James Tobin (nobel 1981.) smatrao da „treba ubaciti nešto pijeska u kotače pretjerano efikasnih međunarodnih monetarnih tržišta“. Neposredno nakon ukidanja Bretton Woods sustava (i zlatnoga standarda) predložio je porez na financijske transakcije koji je do 2008. bio tabu tema. Nakon što je niz financijskih kriza jasno pokazao da je bio u pravu mnogi se počinju zalagati za Tobinov porez (npr. Gordon Brown koji ga nije uveo dok je bio britanski ministar financija i premijer).

Naravno, razliku u brzini financijskog kapitala i preostale ekonomije ne treba ukinuti. Sva korist financijskog sustava jest u tome da je brži i likvidniji od ostatka. Treba je svesti na mjeru koja neće uništavati dugoročne investicije u ljudski i fizički kapital. On je ipak krajnji izvor ekonomskog blagostanja

3 responses »

  1. Joshuagraham kaže:

    Slazem se u dobroj mjeri, ali ne u potpunosti. Probat cu naglasiti stvari u kojima se ne slazem, odnosno koje smatram problematicnima.

    Problem s financijskim derivatima je formalne prirode. Kada govorimo o derivatima nije bas sigurno na sto mislimo, jer su derivati prvenstveno opcije, forward i futures ugovori, koji su nekako van dvojbe u smislu korisnosti (hedging za industriju, kupovina sirovina, pravo na kupovanje vlasnickih udijela po dogovorenim cijenama…).

    U ovom smislu jedina razlika izmedu definiranog trzista derivata i nedefiniranog (onog koje samo po sebi nastane iz nuznosti) je standardiziranost.

    S druge strane, ako govorimo o “derivatima derivata” kao sto su CDS, postaje problem sto tu spada i npr. SPOT cijena, kao i primjerice kontinuirani ugovori za npr. zlato i naftu.

    Svhacam opasnosti na koje se zeli upozoriti, no pitanje postaje kako presjeci ono sto ne zelimo, a da i dalje ne padnemo u vrlo velike probleme.

    Neki od problema hrvatske poljoprivrede se mogu sasvim jasno otkloniti uvodenjem futures ugovora na poljoprivredne proizvode, jer osim sto ce se ponuditi referentna cijena po kojoj se npr. psenica odredene kvalitete moze prodati na otvorenom trzistu bilo kome (cime se smanjuje bitno mogucnost pritiska preradivaca na seljake da spustaju cijenu), proizvodnja npr. iste te psenice se moze hedgeati za vecu stabilnost.

    Ukoliko neki seljak izracuna da mora prodati psenicu po cijeni 5 da bi ostvario adekvatnu dobit, a vrsidba psenice je u kolovozu, on cijelu prethodnu godinu moze na financijskom trzistu cekati i kada cijena dode do 5 prodati jednaku kolicinu futures ugovora koliko ocekuje da ce imati psenice u kolovozu, kada ce cijena mozda biti veca ili manja od 5. Ako bi bila npr. 3, tada seljak prodaje po 3, ali izlazi i iz futures kratke pozicije gdje je imao pad (profit) od 5 na 3.

    Ovdje se odmah moze dati argument za pozeljnost spekulativne aktivnosti: da bi seljak mogao hedgeati svoj temeljni posao uz pomoc futures ugovora, morao je postojati neki spekulator koji je htio kupiti taj ugovor na 5 (i koji je pretrpio gubitak)–ali zbog prirode futures ugovora, taj spekulator nije mogao biti netko tko kupi psenicu, jer se radi o iskljucivo financijskoj psenici–on je morao biti ili spekulator, ili pak neki preradivac, npr. Cakovecki Mlinovi (primjera radi) koji zeli hedgeati–nikako netko tko zeli fizicku psenicu.

    Slicno je i s forward ugovorima i opcijama.

    S druge strane, situacija je puno mutnija s “derivatima derivata”, poput CDS, SPOT, CFD, continuous contracts, ali de facto su ovo instrumenti definirani opcijama/futuresima.

    Cujem dosta cesto negativan stav prema derivatima, ali mi se osobno cini da je on tu zbog dva razloga: prvo, kompleksnost. Opcije npr. su znatno kompliciranije od dionica. Drugo, ljudi koji trguju derivatima u pravilu ostvaruju znatno vece prinose, pa djeluje da se to mora negdje negativno odraziti.

    Meni djeluje da je ovo drugo uvjetovano prvim, jer mi se cini malo vjerojatno da netko (dobro) trguje opcijama, a da nikad nije trgovao dionicama, sto uvjetuje filtraciju losijih tradera vec kod dionica i obveznica, pa ti losi ni ne dodu do derivata, nego ih prije presele u npr. risk managment ili na cestu.

    Sve u svemu (da ne duljim jer sam se vec poprilicno raspisao:-)), mislim da bi stabilnost financijskog trzista bila bolje ostvarena dovodenjem svih derivata i posebno dozvoljavanje svima da trguju svime (bez povlastnog pristupa banaka i pritiska operatera u vidu “minimalnih” ugovora), te dovodenjem novih instrumenata (futures na npr. nekretnine, vodu, itd)–de facto povecanjem regulacije u vidu standardizacije, ali smanjenje restriktivne regulacije.

    Nadam se da nisam previse zabrazdio off-topic🙂

  2. vedran2006 kaže:

    zanimljiva tema. podosta se ne slažem sa izrečenim u tekstu, dosta toga je spomenuo i joshua s kojim se više slažem.
    obzirom se radi o dosta kompleksnoje temi mislim da je korisno pročitati “big short”.. U samom tekstu se mješa nekoliko tema derivati, regulacija/deregulacija, financisjka kriza.
    Tok misli autora kako sam ja razumio je išao otprilike ovako, deregulacija tržišta, porast financijskih transakcija, špekulacije, financijska kriza…
    Mislim da je tu napravljen previd, jer po meni ključan element u nastanku krize je upravo regulacija a ne deregulacija tržišta.
    U kontekstu regulacije ovdje mislim bilo kakvo uplitanje u tržišne mehanizme, kroz ograničenja, pravila ili zakone.
    Naime CDO, MBS i sl. su svi imali rejting AAA, a rejting agencije su zapravo veza regulatora i tržišta, u dereguliranom tržištu, tržište bi samo odlučivalo koliko je što sigurno, a ne prepuštalo to “regulatoru”.
    Osim toga čitav niz financijskih institucija je zbog ograničenja investicijskih klasa, moralo investirati u AAA.
    Mislimd a su to dva ključna faktora jer u dereguliranom tržištu je uopće upitno i posotjanje takvog tipa instrumenata. Naime koji bi investitor uložio u CDO,MBS… da je znao o čemu se radi, odnosno da nije “natjeran” u “AAA”. Osim toga čitav niz financijskih institucija koje su ulagale u takve instrumente su opet bile državne ili poddržavnom kontrolom (tuđi novac se slijevao u takve investicije). Bi li privatni investitori svoj novac ulagali u nešto tako opskurno? Korumpirani upravitelji tuđim novcem očito bi.
    Vidite npr. kod nas što mirovinci rade s našim parama.

    Moje je mišljenje da derivati nisu odigrali i nemaju niakkve veze sa financijskom krizom, naime oni su jednostavno bili idealan medij za provođenje neminovnog (njihova kompleksnost je olakšala posao i rejting agencijama i bankarima a i svi drugi su imali idelanog “usual suspect” u slučaju sloma). Pravi uzrok krize je zapravo sprega privatnog (banaka) i javnog (vlade, zakoni, regulatori, fondovi), odnosno ukratko korupcija.
    Dokaz da je to tako biti će kada u budućnosti budemo gledali sličan scenarij sa državnim dugom (djelomično već gledamo). Naime nova regulativa u EU propisuje da banke isključivo moraju ulagati u državne obveznice (odnosno samo državne obveznice zemalja eurozone smatrat će se likvidnom imovinom) i defakto će natjerati banke da se nakrcaju tim “tzv” sigurnim papirima, a svi znamo kako će to završiti, a opet AAA. Nakon toga ide Basel4 i nova pljačka i tako ukrug.

    dakle zaključio bih upravo suprotno, deregulacija, prepustiti tržištu da samo odjeli žito od kukolja. eventualno standardizacija koju je spomenuo joshua, no to bi i tako samo tržište odradilo, odnosno povećana konkurencija bi dovela do standardizacije.

    itd.itd. imalo bi se tu štošta za raspravljati…

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s