Ako želi ostati u eurozoni (pa možda i u EU) Grčka mora prihvatiti FEP (financijski europski plan; nestandardni termin i kratica). Kako taj plan funkcionira i je li to točno?
Prije dva tjedna bankrotirana grčka država posudila je od EFSF-a (jedne od „spasilačkih“ institucija koje provode FEP) 4.2 milijarde eura. Taj je novac odmah proslijedila ECB-u (drugom članu „spasilačke“ ekipe) kako bi otplatila dio svojega duga, tj. otkupila dio svojih obveznica koje je ECB prethodno kupio uz 20% popusta (u neuspjelom pokušaju da im održi cijenu). Ta posudba od EFSF-a povećala je ukupni grčki dug, a ECB-u je donijela zaradu od 840 milijuna eura (20% od 4.2 milijarde je 840 milijuna).
Tako je Grčkoj posuđeno već 130 milijardi eura, kojima ona servisira kamate svojih dugova (jer se sve više zadužuje). Njena ekonomija i dalje propada (jer se posudbe samo manjim dijelom mogu koristiti za ekonomski oporavak).
Zašto trojka (IMF, ECB i EC kroz EFSF) Grčkoj uopće posuđuje ikakav novac? Zato da im Grčka može vratiti dugove (3/4 grčkog duga u vlasništvu je trojke).
Pošalješ novac kao posudbu, odmah ga dobiješ nazad kao kamatu (uz povećano grčko zaduženje) i siguran si da se dug servisira (jer ga sam servisiraš); to je FEP.
(Ova cirkularna financijska alkemija zapravo je „risk management“. Naime, Grčka je već uspjela izpregovarati povrat samo polovice svojega duga bankama vjerovnicima. Trojka se osigurava da se to ne desi i njenim članicama. Ne zaboravlja se ni kako je Grčka lažno prikazala svoje financije da bi se 2001. kvalificirala za eurozonu, kao ni velika korumpiranost grčke vlasti.)
U isto vrijeme, španjolska je vlada ubacila ogromne količine novca u španjolske (privatne) banke. U tome joj „pomaže“ ECB tako što španjolskim bankama posuđuje velike količine novca uz 1% kamate, koje one zatim posuđuju španjolskoj vladi uz 6.5% kamata, kako bi ih ona rekapitalizirala tim istim novcem (usp. ovdje). Naravno, i španjolski dug raste uz ovaj „mudri“ plan.
Grčkoj i Španjolskoj je dopušteno da koriste ovu „pomoć“ samo ako prihvate stroge mjere štednje (to je također dio FEP-a), tj. samo ako reduciraju svoju ekonomsku aktivnost. Naravno i to povećava njihov dug, jer ga nemaju od kuda vraćati dok kamate rastu.
Svima bi trebalo biti jasno da to nije plan kojim se može riješiti trenutna europska kriza.
Kako bilo, ova će se „mudrost“ sljedećih stoljeća sigurno izučavati kao još jedna od točaka ekonomske povijesti, pod naslovom „Kako je financijska oligarhija za ispunjenje svojih interesa spremna uništiti sve“. No, kako danas zaustaviti ovu ludost?
Politika je toliko vezana s financijskim kapitalom da nije u stanju presjeći gordijski čvor. Osim toga iskreno se plaši bankarske prijetnje „ako padnemo mi padate svi“, koja jest ozbiljna (u SAD 2008. bila je uspješna).
Možda je Grčka jedini izlaz. Ona je u tako bezizlaznoj socijalno-ekonomskoj situaciji da naprosto mora sebe i Europu suočiti s istinom: FEP vodi daljnjem povećanju grčkoga duga, raspadu grčkoga društva i konačnom isključenju Grčke iz eurozone.
To bi (uz veliki pritisak grčke javnosti) možda moglo prisiliti grčku politiku da odbije FEP. Dakle, da odbije daljnje posudbe kojima bi otplaćivala svoj dug (i sve se više zaduživala), te da privremeno odbije plaćati svoj dug, dok se ne uvede novi plan čiji bi motiv bilo rješavanje ekonomske krize, a ne spašavanje postojeće financijske strukture.
Kako bi na to reagirala Europa? Čvrstom podrškom FEP-u, koja nužno završava izbacivanjem Grčke iz eurozone, ili stvaranjem realnijeg plana (npr. na ovom tragu)?
O čemu ovisi odluka? O tome što izaziva veći strah: bankarska prijetnja ili prijetnja raspadom eurozone i konačno same EU.
Naime, izlaskom grčke iz eurozone počet će masovni bijeg (još preostalog) kapitala iz Irske, Portugala, Španjolske, … Europa će se naći pred problemom spašavanja likvidnosti pogođenih država. Njemačka će biti dovedena pred dilemu: ugroziti solventnost Njemačke ili spasiti samu sebe izlaskom iz eurozone. Jasno je što će učiniti. No, njezin izlazak iz eurozone bio bi vezan s kršenjem mnogih EU ugovora i povelja i to bi bio kraj EU.
Možda bi se Europa suočena s ovom većom prijetnjom, konačno mogla oduprijeti bankarskoj prijetnji (a možda bi i financijski sektor konačno shvatio da uništavanje gospodarstva ne bi trebao biti ničiji interes; usp. ovdje).
Šikin blog 