S obzirom na njemačku averziju spram fiskalne neodgovornosti i monetarne relaksiranosti, postavlja se pitanje zašto je Njemačka uopće pristupila Ekonomskoj Monetarnoj Uniji (EMU) koja uključuje poslovično neodgovorne i relaksirane zemlje poput Grčke, Portugala, Španjolske i Italije. Da bismo odgovorili na to pitanje moramo uzeti u obzir razne aspekte Njemačke; povijesne, političke i ekonomske.

Jedan aspekt je ekonomsko-financijski, simbolički i stvarno utjelovljen u Bundesbanci. To je Njemačka obilježena strahom od ponovnog buđenja nemani Weimarske hiperinflacije (usp. ovdje). Njemačka „zdravih financija“ i „monetarne discipline“. Na mnogo načina to je Njemačka austrijske ekonomske škole (koja u dubini svoje ekonomske duše vjerojatno žali za internacionalnim zlatnim standardom). To je ona Njemačka za koju se čudimo da je uopće pristupila EMU.

Drugi je povijesno-politički aspekt koji predstavlja njemačka europska politika (od Adenauera do Kohla). Ona želi jasno pokazati da se „njemački problem“ može riješiti političkom i ekonomskom integracijom Europe, u smjeru Sjedinjenih Europskih Država. To je Njemačka internacionalnih pogleda i djelovanja. (Pitanje je, je li ona nadživila Kohlovo kancelarstvo?)

Treća je industrijska Njemačka. To je Njemačka Volkswagena, Siemensa, velikih kemijskih kompanija itd. Ona je postala izuzetno uspješna u financijsko-ekonomskom okruženju koje su stvorile institucije poput Bundesbanke, no još je veći zamah dobila s potpuno otvorenim i integriranim europskim tržištem (koje još uvijek kupuje najveći dio njemačkih proizvoda). Industrijska Njemačka točno je procijenila da će široka eurozona, uključenjem kroničnih devalvatora (poput Italije), trajno zacementirati njenu kompetitivnu prednost. To je dio njemačkog društva koji je dao glavnu potporu kancelaru Kohlu za ogromne institucijske promjene uvedene Maastrichtskim ugovorom i kasnijim uvođenjem eura.

Mnogi u Njemačkoj danas govore (i valjda misle) da je industrijska Njemačka donijela krivu procjenu. No to se nikako ne slaže s njemačkim ekonomskim pokazateljima. Nezaposlenost je najniža u zadnjih 20 godina, industrijska proizvodnja u ožujku je porasla za 2.8% (više od 1% u odnosu na prethodne mjesece).

Europski je jug u slobodnom padu, ali Njemačka i dalje raste. Nema fiskalnih restrikcija, domaće su kamate super niske, raste i domaća potražnja (po svemu se čini da je prvi šok smanjene potražnje uzdrmanoga juga u Njemačkoj apsorbiran).

Industrijska Njemačka ipak je dobro procijenila prednosti eurozone. Kronični devalvatori zauzdani su valutnom unijom i time je čvrsto utvrđena njemačka merkantelistička pozicija. Ukratko, Njemačka je neupitna europska trgovačka velesila. Koristi su očigledne, dovoljno je usporediti ekonomske pokazatelje Njemačke i GIPSI-ja.

Dakle, kome se izlazak iz eurozone ćini opasnijim? Maloj Grčkoj ili velikoj Njemačkoj?

(I jedan i drugi izlazak vjerojatno bi doveo do raspada EMU, a možda i EU. Svima je jasno da bi njemački izlaz rezultirao raspadom. S druge strane, izlaskom Grčke iz eurozone počeo bi masovni bijeg kapitala iz Irske, Portugala, Španjolske, … (Uočite da Njemačka jako forsira zaključenje ugovora o “spašavanju” Španjolske prije izbora u Grčkoj.) Kako bilo, izlaskom Grčke Europa bi se našla pred problemom spašavanja likvidnosti bijegom pogođenih država i Njemačka bi vjerojatno došla pred dilemu: ugroziti solventnost Njemačke ili spasiti samu sebe izlaskom iz eurozone. Jasno je što bi učinila. No, njezin izlazak iz eurozone bio bi vezan s kršenjem mnogih EU ugovora i povelja, pa bi to mogao biti kraj EU.)

No, pokušajmo odgovoriti na gornja pitanja. Grčka već nekoliko godina živi u ekonomskom i društvenom rasapu, što je čini bitno spremnijom na novi i sigurno bolni početak. S druge strane, nova njemačka marka suočila bi se s monetarnim okruženjem u kojem bi svi devalvirali u odnosu na marku. Trgovačka velesila s novom bi markom vjerojatno nestala. (Financijska velesila našla bi se u jednako teškim problemima spašavanja svojih banaka prepunih južnih, sada denominiranih, dugova.) Nestanak trgovinskog suficita značio bi automatski rast državnog deficita i jedini bi spas bio u „neodgovornoj“ i „razuzdanoj“ fiskalnoj politici (Njemačka bi konačno “krenula na jug”.)

Njemačka si to ne želi dopustiti i učiniti će sve da spasi EMU i EU, i to je dobro. Jedina je opasnost što će ostatak Europe njemačke pokušaje spašavanja EMU i EU (koji prirodno idu u pravcu  Sjedinjenih Europskih Država) doživjeti kao pokušaj njemačke dominacije nad Europom, dakle kao stari “njemački problem”.

Uistinu je ironično (ali i tragično) da će se ono što je počelo kao rješenje problema vidjeti kao sam taj problem i što će možda baš to spriječiti da se problem riješi.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s