Dok su OECD, FED i mnogi drugi predviđali „postojan rast bogatstva“ i „stabilnost kakvu još nismo iskusili“ Steve Keen je, 2005. godine, bio jedan od rijetkih koji je najavio neminovan pad financijskog i ekonomskog sustava. (Danas i dalje upozorava da bez radikalnih promjena u ekonomskoj politici sigurno idemo prema novoj Velikoj depresiji.)

Detaljno objašnjenje može se naći u (novom izdanju) „Debunking Economics“, a ovdje nudim skraćenu i pojednostavljenu verziju nekih njegovih argumenata.

Uobičajeno (gotovo službeno) stajalište, kako ga npr. iznosi predsjednik FED-a Ben Bernanke, jest da je uzrok Velike depresije s kraja 20-tih kao i ove današnje krize, nedostatak temeljnog novca. Riječ je o novcu koji stvaraju centralne banke i kojim se pune rezerve ostalih banaka (u ekonomskom žargonu to je novac M0). Na temelju tih rezervi banke daju kredite svojim klijentima. Proces se zove bankarstvo s djelomičnim rezervama, jer je iznos kredita višestruko veći od rezervi na kojima se oni temelje (školski faktor obično je 10). Takvim novčanim multiplikatorom banke stvaraju novi novac (u ekonomskom žargonu M1, M2, M3) kojim potiču ekonomski rast i zaposlenost.

Od Friedmana do Bernankea uvriježilo se mišljenje da je Velika depresija u SAD izazvana padom ponude temeljnog novca M0 i posljedično smanjenim efektom novčanog multiplikatora. Međutim, pozivajući se na svoja i tuđa empirijska istraživanja, Keen jasno pokazuje da je veza ponude M0 i depresije vrlo slaba.

Od drugog svjetskog rata do danas u 6 je slučajeva ponuda temeljnog novca M0 padala brže nego 1928/29. i to jest dovelo do recesije, ali nikada do depresije kakva se zbila krajem 20-tih. Osim toga, u nekim je slučajevima nezaposlenost rasla i kada je rast od M0 bio velik, kao što je i padala kada je on bio malen; sve u suprotnosti s uvrijeđenim mišljenjem.

Povijest pokazuje da uzrok nezaposlenosti nisu promjene u M0, nego upravo obrnuto: nezaposlenost povlači promjene u M0, jer vlade izdaju više novca kada je ekonomija u teškoćama i kada nezaposlenost raste.

Velika depresija kao i današnja kriza posljedica su kraha potražnje, koja je financirana zaduživanjem. Naime, ukupnu potražnju neke ekonomije čine njezin BDP i promjena razine njenih ukupnih zaduženja. Nagli i veliki pad s visoke razine ukupnih zaduženja, naglo ruši potražnju i dovodi do recesije. Što je veća razina privatnih dugova (u omjeru spram BDP-a) to je sistem nestabilniji. Osim toga, ako se velika količina duga koristi za financijske spekulacije sistem je još nestabilniji.

Keen je ustanovio da je, od 60-tih nadalje, privatni dug u SAD premašio BDP. Njegov je rast počeo „divljati“ u 90-tima, da bi došao do vrhunca 2008. Neminovni pad s tako visoke razine duga doveo je do pada potrošnje od 14%, tj. došlo je do recesije.

Danas je to lako naknadno objašnjavati. Značaj Keenove analize je u tome što je on to predvidio prije no što se desilo. Radeći jednu sudsku ekspertizu 2005. godine, Keen je izračunavao omjer privatnog duga i BDP-a u njegovoj Australiji i šokirao se nalazom da on od 60-tih raste eksponencijalno. Ponovio je izračun za SAD i našao isti rezultat. Odmah je upozorio da to upućuje na krizu bitno veću od one 70-tih ili 90-tih. Ogromni spekulativni balon približavao se točki prsnuća. Naravno, bio je ignoriran.

Upozorenje vrijedi i danas. „Snage duga i deflacije“ još su uvijek „daleko jače od onih koje su pokrenule Veliku depresiju“. Od 1920. do 1929. privatni je dug porastao za 50%; od 1999. do 2009. za 140%. Omjer privatnog duga i BDP-a u SAD još je uvijek veći nego je bio na početku Velike depresije.

Ako je Keen u pravu, a mogao bi biti, ogromne sume koje centralne banke s obje strane Atlantika upumpavaju u posrnule banke potpuni su promašaj. One neće pokrenuti ekonomiju jer M0 novac naprosto nije determinirajući faktor novog ekonomskog zamaha. Ekonomski savjetnici koji kroz Obamu govore da će „1 dolar kapitala ubačenog u banku postati 10 dolara kredita obiteljima i poslodavcima, kroz novčani multiplikator“ pokazali su se neuspješnim prorocima. Novčana multiplikacija nije se desila. Bernankeovo povećanje M0 mase za 110% (tj. za 1300 milijardi dolara) nije dovelo do 1100% uvećanja Mi mase (i = 1,2,3), nego do samo 20%. Radi se naprosto o tome da M0 nije uzrok krize.

Taj bi novac mnogo više postigao da je dan direktno obiteljima i poslodavcima, jer bi se time smanjio privatni dug koji jest uzrok krize. Drugim riječima, da je proveden unilateralni otpis duga, tj. jubilej. Ekonomsko opravdanje: privatni će se dug inače razrješavati masovnim bankrotima koji vode daljnjem produbljenju krize. Moralno opravdanje: čemu poštivati neodgovorne zajmove neodgovornih banaka i brinuti primarno o njihovim interesima.

To su, naravno, kratkoročne mjere. Dugoročno, vlada i centralne banke imaju priliku nešto naučiti iz katastrofalnih grešaka učinjenih u pokušajima prevladavanja ove krize. To je prilika koju sigurno neće iskoristiti, što zbog teoretske ortodoksnosti, što zbog praktične vezanosti na financijski sektor.

13 responses »

  1. Simun kaže:

    “Drugim riječima, da je proveden unilateralni otpis duga, tj. jubilej. Ekonomsko opravdanje: privatni će se dug inače razrješavati masovnim bankrotima koji vode daljnjem produbljenju krize. Moralno opravdanje: čemu poštivati neodgovorne zajmove neodgovornih banaka i brinuti primarno o njihovim interesima.”

    Priroda bankovnih bilanci je takva da u istom iznosu u kojem one posjeduju dug (assets), imaju i obveze (liabilities). Brisanje dugova ne bi pogodilo samo banke, tj. njihove dioničare, nego i male i velike štediše koji drže novac u bankama. Veliki igrači u tom smislu su, recimo, mirovinski fondovi. Brisanje nečijeg duga može značiti u isto vrijeme brisanje nečije mirovine.

    Kad se radi o odgovornosti i zajmovima, ukoliko su zajmovi dobrovoljni, nemamo načina da zajmodavca proglasimo krivim za to što zajmoprimac ne vraća dug. Krivnja je tu isključivo zajmoprimca.

    U suprotnom slučaju, moramo zauzeti stav da su zajmoprimci intelektualno i moralno inferiorni zajmodavcima, te nisu sposobni razumjeti posljedice svojih odluka. Jedino tako možemo reći da nisu krivi za njih.

    Ali, onda se postavlja pitanje, za što ti ljudi jesu sposobni? Treba li im uzeti i pravo glasa, slobodnog kretanja, raspolaganja vlastitim novcem? Tko to treba odlučiti? Tehnokratska elita?

    Svakako im treba oduzeti mogućnost da u budućnosti sklapaju ugovore o novim zajmovima…

    Zanimljiva stvar u vezi jubileja je da bi za puni efekt morali biti iregularni🙂 . Regularni jubileji svakih 50 godina, kao u Bibliji, bi bili uračunati u tržišne procese. Nitko vam ne bi htio dati kredit godinama prije jubileja, zbog opasnosti da ga ne vratite.

    • zsikic kaže:

      jubilej je bio figura🙂, naglasak je na “ne brinuti PRIMARNO o njihovim (bankarskim) interesima

      novcem koji bi dobili direktno dužnici, bili bi otplaćeni dugovi bankama, dakle bile bi spašene i banke i dužnici, a ne samo banke

      mirovinski fondovi su besmislica (mislim za rješavanje problema mirovina, ne kao oblik zarade za same fondove) no to zahtijeva poseban post, nadam se uskoro🙂

  2. zsikic kaže:

    ipak kratko o mirovinskim fondovima, ne mogu se suzdržati🙂

    uobičajeni argument:

    problem je da će za 50 godina omjer radnika i umirovljenika biti premalen (istina), a mirovinski fond bez novca (kao da su državni transferi ograničeni fondovima, ali pustimo to sada), dakle moramo smisliti način kako da budući penzioneri što uspješnije uštede dovoljno novca za robe i usluge koje će im trebati, to rješava štednja u tzv. 2 stupu

    kontra argument:

    recimo da za 50 godina u hr imamo samo 1 radnika (pretjerujem da bih objasnio apsurdnost gornjeg argumenta), taj se mora dobro naraditi da priskrbi robe i usluge za sebe i 4mil penzionera i problem očito nije u novcu, nego u tome da on bude strašno efikasan da sve to obavi, dakle realni problem nastaje ako preostali radnici ne budu dovoljno efikasni jer ćemo tada imati realni nedostatak roba i usluga, i tu velika penzionerska ušteda u 2 stupu ništa ne pomaže, ona će samo dovesti do rasta cijena tj. inflacije, a ne do potrebnih roba i usluga

    • Simun kaže:

      Istina je da penzioneri ne štede robe i usluge, nego novac, i da bi ukoliko se u nekom trenutku ogromna količina novca “sruši” na neku fiksnu količinu roba i usluga, to značilo rast svih cijena (inflaciju).

      Ali, što je štednja? Današnja štednja oslobađa današnje, trenutne, postojeće resurse koji bi se inače konzumirali i omogućava upotrebu tih resursa kako bi se izgradili kapaciteti (fizički kapital) koji će u budućnosti omogućiti veću potrošnju. Kako taj mehanizam izgleda? Strip verziju objašnjenja sam preveo ovdje: http://usporedbe.wordpress.com/2011/07/02/rad-i-kapital/

      Štednja dakle nije ekvivalentna zakopavanju novca u dvorište. Štednja omogućava akumulaciju kapitala, a ona povećanje efikasnosti (produktivnosti) budućih radnika.

      U svakom trenutku tisuće poduzetnika imaju tisuće ideja o tome što poduzeti. Što je štednja veća, što su kamatne stope niže, to će biti poduzimani dugotrajniji, kapitalno intenzivniji projekti (koji su jako osjetljivi na kamatnu stopu). Slikovito rečeno, profesor koji danas potroši jedan kruh manje omogućuje da se taj kruh (ili radna snaga koja ga proizvodi) alocira drugdje, ako su i drugi ljudi štedljivi, onda možda na gradnji kakve željezničke pruge (kapitalno intenzivan projekt) koja će dugoročno dići produktivnost cijele regije.

      Pišem u slikama jer znam da dolazite iz svijeta ideja u kojem je kamatna stopa nešto što određuje centralni komitet🙂 ovisno o svojim izračunima, te ona nema nikakve veze sa štednjom, odricanjem ili uopće materijalnim svijetom. Austrijska teorija poslovnog ciklusa (ABCT) daje jedno uvjerljivo objašnjenje do čega dovodi petljanje sa tržišnim kamatnim stopama.

      • Simun kaže:

        Ili preciznije: prosječna godišnja stopa rasta BDP-a u razvijenim zemljama se može uprosječiti na neki dugoročni trend od 3% godišnje (sa tendencijom opadanja, čini se, zbog toga jer je nisko voće obrano).

        To znači da će se BDP udvostručiti za 20-30 godina, odnosno današnji radnik a budući penzioner može stvarno očekivati da će roba i usluga na kraju njegovog radnog vijeka biti duplo više nego kad je počeo raditi.

        Odakle dolazi tih 3% rasta godišnje? Pa upravo iz ulaganja kapitala, tj. štednje, tog radnika, odnosno njegovog svakodnevnog odricanja od maksimalne moguće trenutne potrošnje kako bi se povećala buduća.

      • zsikic kaže:

        taj (korektni) argument jednako vrijedi za (u našim terminima) 1. 2. i 3. stup, dakle za porez i individualnu štednju

        s porezom nemam problema (bar ne u ovoj raspravi), a u ovom obliku individualne štednje najveći su troškovi “štedionice”

      • zsikic kaže:

        Štednja dakle nije ekvivalentna zakopavanju novca u dvorište. Štednja omogućava akumulaciju kapitala, a ona povećanje efikasnosti (produktivnosti) budućih radnika.

        naravno, ali mislim da imate idealiziranu sliku ulagačke politike mirovinskih fondova, ona je prilično razotkrivena 2008.
        osim toga u recesiji se financijski sektor ponaša upravo tako kao da zakopava novac u dvorište što je neobjašnjivo “austijskom teorijom” ali jest a. lernerom, h. minskym,…
        što “austrijance” čini zastarjelima

        znam da dolazite iz svijeta ideja u kojem je kamatna stopa nešto što određuje centralni komitet

        otkuda to znate, meni je to prva vijest

  3. […] kaže: ipak kratko o mirovinskim fondovima, ne mogu se […]

  4. vedran2006 kaže:

    zanimljiv post, no nekako nedorećen. što je uzrok krize po tom g.Keenu?
    pretpostavljam ovo: “Velika depresija kao i današnja kriza posljedica su kraha potražnje, koja je financirana zaduživanjem”
    sa svime se slažem osim s ovim, naime slažem se da M0 nije uzrok niti rješenje, a to mi se ujedno čini i dokazom da uzrok niti rješenje njie u potražnji.

    zašto je zabluda s potražnjom, iz razloga što nema potražnje bez ponude. ponuda dolazi prva, tako da problemi sa potražnjom su zapravo rezultat problema sa ponudom. Promatraču koji to fundamentalno ne razumije lako se može učiniti da je problem u potražnji.

    Kada bi problem bio isključivo u potražnji, tada bi upravo M0, odnosno tiskanje novca što FED i ECB čine rješilo problem (ne kratkoročno, nego trajno).

    Ako malo pogledate što su ljudi činili sa tim jeftinim novcem shvatit ćete. Irska (balon s nekretninama), Island (balon s rizičnim ulaganjima), itd…svuda baloni.
    Problem je fundamentalan, ljudi sa jeftinim novcem, recimo dobitkom na lotu su spremni kockati se, pogotovo kad vide da ih ide.
    S obzirm na to shvaćanje upravo je ključan element tržišta novca i njegova cijena.

    Da ne ulazimo u dublje razloge što je jeftini novac učinio sa signalima na tržištu i iskrivio čitave ekonomije bazirane na špekulaciji i brzom bogatstvu.

    Vi možete tvrditi da su austrijanci zastarjeli, no mislim da ne možete ne prihvatiti jednu bitnu stvar. Razvoj svjetske ekonomije baziran je na odlukama pojedinaca. Recimo ako su većina umjesto ulaganja u inovativnu poduzetničku ideju odlučila uložiti u drugu, treću nekretninu onda balon umjesto rasta roba i usluga (bogatstva). Ono što je bitnmo proučavati je što je utjecalo na jednu odnosno drugu odluku.

    Jasno je da je jeftin novac (intervencionistička politika vlada i centralnih banaka) te neodgovorno bankarstvo (a neodgovorno opet zbog toga što su znali da će ih bailout-a ti države) odigrali ključnu ulogu u formiranju čitavog niza pogrešnih odluka.
    Ono što mene posebno fascinira je štomnogi nobelovci i cijenjeni ekonomisti i dalje tvrde da treba država intervenirati, da trebaju povećati potražnju, tiskati novac i sl.
    A zapravo treba učiniti upravo suprotno.

    Što se tiče banaka one trebaju snositi odgovornost za svoje postupke, ali isto onda mora vrijediti i sa državama i sa svima drugima.
    Ako kažete da je uredu da penzioneri izgube novac jer je njihov fond (iako im država nasilno uzima novac i zapravo nisu krivi) uložio u neku banku, ili propalu državu. Onda morate shvatiti i da je nužno da profesori, liječnici, administracija, i svi u državnim firmama na neki način podnesu teret krivih odluka države i velike rastrošnosti.

  5. vedran2006 kaže:

    htio bih samo napomenuti, da su nekretnine samo primjer, svejedno je zapravo za porimjer jesu li ljudi uložili u 3-4 mobitel ili 8 automobil, ono što sam htio je simbolizirati loše odluke u ekonomiji. Svima je nadam se jasno da nekad ulaganje u 3-4 ili 100 nekretninu može biti i poduzetnička ideja i da to može biti i pokretač gospodarstva, ono što je razlika je upravo u fundamentima. Ljudi su ulagali u 3-4 nekretninu kada za to nije bilo apsolutno niakvog racionalnog opravdanja (povrat na ulaganje značajno niži od masu drugih opcija).
    čisto da ne nastane oko toga rasprava.

  6. cronomy kaže:

    Pa da se i ja malo prostituiram linkovima i pridonesem raspravi o mirovinskim sustavima.😉

    http://cronomy.org/2009/02/04/zabune-i-dileme-oko-mirovina/

    • zsikic kaže:

      upravo pročitao i slažem se, preporučam i ostalim učesnicima u raspravi🙂

      p.s. meni je bilo korisno, zašto “prostitucija”?

    • vedran2006 kaže:

      dobar članak, dezavuira mnoge tabue🙂

      no ne bih ja bio ja da ne dodam🙂

      ne možemo reći da je svejedno u kojem obliku se drži štednja. također nije svejedno na koje dionice se odnosi. jer kako ste rekli radi se o pravu na outpute, pa tako budući umirtovljenici mogu imati pravo na outpute nekih drugih zemalja (kompanije koje posluju u drugim zemljama) kroz ulaganje u dionice pa time je povećan i output koji će biti korišten.

      također dodao bih da nije u potpunosti točno da kada bi svi pokušali prodati svoje dionice i obveznice da bi drugi stup propao. to ne mora nužno biti tako to ovisi o kvaliteti tih papira i potražnji za njima. osim toga zašto bi ih svi istovremeno prodali?
      isto vrijedi i kada bi svi povukli sve depozite iz banaka, pa nitko to ne uzima kao kritiku neodrživosti financijskog sustava općenito.

      hoću reći za propast ili opstanak drugog stupa puno je važniji, ako ne i najvažniji argument kvalitete ulaganja.

      također fundamentalno se ne slažem sa ulaganjem mirovinaca u loklani državni dug, obveznice i sl, jer taj dug će se otplaćivati iz budućih poreza (to je izrazito bolno u našoj situaciji), jer će manji broj stanovnika/radnika plaćati veće poreze, pa tako i sami ti umirovljenici mogu očekivati porast troškova. ako pak ne budu veći porezi, onda vjerojatno neće vidjeti taj novac, osim ako se teret ne prenese na iduću generaciju, no onda pričamo o ponzi shemi.

      a da ne kažem da je važno kao jednu od kritika spomenuti i nemogućnost slobodnog izbora i sudjelovanja u procesu koji se tiče moje starosti.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s