Bankarski sektor SAD spasio je samoga sebe, počevši od 2009. godine, kroz Geithnera i Summersa, svoje eksponente u Obaminoj vladi (kako su postali Obamini pouzdanici vidi ovdje). Kako je dizajnirano to spašavanje i kako je realizirano?

Geithner-Summersov plan (nadalje GS-plan) raspolagao je s 1000 milijardi dolara, koje su mu stavljeni na raspolaganje kako bi s banaka skinuo teret bezvrijednih CDO-ova. Problem imovine koju nitko ne želi kupiti jest da ona nema cijene (možete reći da joj je cijena nula, no to bi značilo da je netko ipak želi, makar besplatno). Normalno bi bilo da banke otpišu bezvrijedne CDO-ove kao propalu investiciju. Međutim, njihovi gubici bi tada bili veći od njihove imovine i banke bi morale bankrotirati. Bio bi to krah financijskoga sustava.

Moguće rješenje toga problema bilo bi da porezni obveznici, tj. centralna banka (u ovom slučaju FED) “kupi” bezvrijednu imovinu banaka, po cijeni koja je izračunata tako da se taman spriječi njihov bankrot. To je bio plan Bushovog ministra financija Paulsona (tzv. TARP), koji je samo djelomično proveden, jer američki Kongres nikada nije odobrio dovoljno novca za potpunu provedbu.

Normalno provođenje ovakvog plana značilo bi nacionalizaciju bankarskoga sektora. Naime, normalno je da kupac postane vlasnik onoga što je kupio. (Naravno, uvijek je moguća kasnija reprivatizacija oporavljenih banaka. Tako je to uspješno provedeno u Švedskoj i Islandu u sličnim situacijama.) To nije bio Bushov plan, jer bi to bio “socijalizam” i zato su kupljene banke morale ostati u vlasništvu onih koji su ih prodali (koliko god bilo nenormalno da prodavač ostane vlasnik onoga što je prodao).

To je Bushova  “tržišna ekonomija” ili kako je sam rekao “…ta je intervencija nužna kako bi se tržištu pomoglo da ostane slobodno (od državne intervencije)…” – moj dodatak u zagradi, kako bi bilo jasnije. Ni Orwell ne bi bolje smislio ovaj “novogovor”.

S novom Obaminom vladom dolazi novo “briljantno” rješenje “čudotvornog” Geithner-Summers tandema. Ono je “jednostavno” i “neće opterećivati” porezne obveznike. U partnerstvu s bankama i investicijskim fondovima (mirovinskim, hedge,…) simulirat će se tržište toksičnih CDO-ova, koje će odrediti njihove simulirane cijene. Po tim će se cijenama obaviti prodaja zainteresiranim fondovima i banke će se tako riješiti toksičnog tereta. Kako je to trebalo točno funkcionirati?

Dakle, banka posjeduje CDO koji je platila 100 dolara. Od toga je 40 bilo njenih, a 60 je posudila. Bančin problem je da poslije 2008. ne može prodati taj CDO za više od npr. 5 dolara, te da je puna takvih CDO-ova. Ako ih proda ispod 60 dolara neće moći vratiti svoje dugove, pa će bankrotirati. Banka zato ne poduzima ništa, drži svoje CDO-ove i umire polaganom smrću izazvanom padom vrijednosti svojih dionica. Svaki dolar koji država ubaci u banku želeći je održati na životu (npr. kroz TARP), ona “zakapa u svoje trezore” ne bi li popravila bilance i zaustavila pad dionica. Naravno, uzalud, jer država ne “ubacuje” dovoljno (budući da je Kongres limitirao TARP). Velike u banku ubačene sume ne nalaze svoj put do poduzetnika i potrošača pa teška recesija postaje još težom.

Tu u priču ulazi GS-plan, koji stvara poseban račun za dražbu toksičnih CDO-ova. Račun dosiže 70 dolara  po CDO-u (dakle iznad minimum s kojim banka izbjegava bankrot) na slijedeći način: riznica uplaćuje 5 dolara ako  zainteresirani fond uplati 5 dolara, uz još 60 “no recourse” posuđenih dolara od centralne banke . To je posudba (s faktorom 6, prema GS-planu) koja se vraća samo iz  dobiti ostvarene na kupljenom CDO-u (nema dobiti, nema vraćanja). Ako je ta ponuda našega fonda najbolja on kupuje toksični CDO.

Dakle, banka je dobila svojih 70 dolara i bar se privremeno spasila od bankrota. Dobit našega fonda ovisi o tome za koliko će prodati kupljeni CDO.

Dobar scenarij je da se simulirano tržište zahukta  i privuče spekulativni kapital, pa da se cijena CDO-a digne na npr. 90 dolara. Uz prodaju po toj cijeni fond može vratiti FED-u 60 dolara, te preostalih 30 podijeliti s riznicom. Na kraju  mu preostaje 15 dolara na uloženih 5. To je profit od 200%. Na kupljenih milijun CDO-ova to je zarada od 10 milijuna dolara. Ne zvuči loše.

Loš scenarij za naš fond jest da izgubi svoju investiciju, od 5 dolara po CDO-u, u slučaju da simulirano tržište ne digne cijenu toksičnim CDO-ovima.

Ukratko, ako stvari krenu dobro naš će fond zaraditi 10 dolara na svakih 5 uloženih (profit od 200%); ako krenu loše izgubit će uloženih 5 dolara.

GS-plan je zato predstavljen kao briljantna financijska inovacija kojom će država potaknuti investicijske fondove da preuzmu nešto rizika u igri koja bi svima mogla donijeti pobjedu – banke će se riješiti toksičnih CDO-ova, fondovi će vjerojatno poslovati s profitom od 200%, a država će povratiti svoja ulaganja.

Savršen plan, dok se ne zapitate koji bi fond menedžer procijenio da je vjerojatnost dobrog scenarija veća od 1/4 (uz 1/4 je očekivana neto dobit (1/4)x15$+(3/4)x(-5)$=0).

Šanse veće od 1:3 da će nešto što je na stvarnom tržištu bezvrijedno postići cijenu veću od 60 dolara na GS simuliranom tržištu? Tko bi želio trgovati na tom tržištu i koja bi država ulupala 1000 milijardi dolara u to tržište? Jesu li Geithner i Summers bili pri zdravoj pameti kada su stvarali taj plan? Zar nisu znali da nema fond menadžera koji će igrati takvu igru?

Naravno da su znali! Motiviranje investicijskih fondova da kupe toksične CDO-ove posrnulih banaka (što je bio javno proklamirani cilj njihovog plana) bilo je potpuno nerealno i oni su to znali.

Na koje su igrače onda uopće računali u svojoj simuliranoj igri CDO tržišta?

Na banke opterećene tim istim CDO-ovima! Briljantno!

Što se uistinu željelo postići (i što se naravno postiglo)? Vratimo se našoj banci koja se očajnički želi riješiti svojih CDO-ova.

Pojavljuje se GS-plan. Banka odmah stvara novi investicijski fond ( koristeći ona od države ubačena i u banku zakopana sredstva), u kojem otvara račun sa 100 dolara (7 svojih, 7 od riznice i  86 “no recourse”  posuđenih od FED-a; sjetimo se faktora 6), te s tog računa na GS dražbi kupuje svoj toksični CDO za 100 dolara.

Banka se riješila svojih toksičnih CDO-ova i vratila je svoj dug  FED-u, tj. poreznim obveznicima. Briljantno!

Sjetite se, u dobrom smo scenariju (čak sa 100 umjesto 90 dolara, što je banci još povoljnije jer joj se vraća sve što je uložila u toksični CDO).

Naravno, novi fond propada i  FED-u ne vraća 86 dolara ( radilo se o “no recourse” posudbi), ali to “nema veze s našom bankom”.

Zašto ovakva petljavina umjesto Paulsonovog TARPA, koji na jasan način bankama daje novac i ne skriva da su porezni obveznici platili kockarske dugove bankstera?

Zato jer se  GS-plan može prezentirati kao nova i uspješna financijska inovacija, koja svima pokazuje da banksteri mogu uspješno rješavati financijske probleme u koje su (nas i) sebe doveli. Zato nema potrebe da se u njihovom poslovanju išta mijenja.

To najbolje ilustrira sljedeća Geithnerova izjava. Kada je grupa utjecajnih članova Obaminog tima (Axelrod, Gibbs i Emanuel), zabrinuta bijesom javnosti
koji je izazvalo spašavanje banaka na njen račun, predložila Geithneru da banke bar nekako plate cijenu državnog spašavanja bankarskog sektora on je to odbio jer “…banke su već dovoljno platile time što su bile prisiljene  kapital nalaziti na tržištu…”.

Čitatelji ovoga posta znaju o kojem je “tržištu” tu riječ i kako su ga nalazile.

36 responses »

  1. vedran2006 kaže:

    i što je zapravo poruka ovog posta?

    meni se iz napisanog čini da bi svatko sa imalo zdrave pameti trebao zaključiti da su sve intervencije na tržište loše i da rezultiraju neželjenim posljeciama, bilo namjernim, bilo slučajnim i u konačnici zahtjevaju novu intervenciju koja će taj začaranui krug gurnuti u novu spiralu.

    propustili ste primjetiti da je situacija u kojoj su se banke našle upravo rezultat prijašnjih intervencija (regulacije tržišta) što je i dovelu cijelu igru do apsurda (opcija jedan je urušavanje kompletnog financijskog sutava, opcija dva je spašavanje tog sustava na način da plate porezni obveznici (nova intervencija). Što biste vi na njihovom mjestu odabrali? ili vi smatrate da je slobodno tržište uzrok? financijsko tržište u svoj srži nije slobodno, već naprotiv strogo regulirano, no vjerujem da ste toga svijesni.

    volio bih čuti koja je vaša pouka iz ovoga, vidite li vi neki izlaz, predlažete li određena rješenja ili jednostavno konstatirate da su vlasti i bankari povezani i pljačkaju sve ostale?

    No nije li to zapravo poznato već duže vremena, trubili su to i Hayek, i Friedman itd…ništa novo, sve već viđeno bezbroj puta. od regulacije naftnog tržišta, regulacije prijevoza, obrazovanja, državnog uplitanja u gradnju stanova i zdravstva. svaki put je završilo većom ili manjom katastrofom za prosjećnog građanina/korisnika usluga ili kupca robe. i na kraju palo na leđa poreznih obveznika.

    • zsikic kaže:

      poruka, ako nije jasno iz posta, GS-plan je gori od Paulsonovog koji je gori od švedskog iz 1991
      (za švedski koji je samo spomenut vidi npr.
      http://blogs.wsj.com/economics/2009/02/20/lessons-from-swedens-bank-nationalization/ )

      naravno gori za poslodavce i radnike, ne i za bankare

      s ovom krizom možda postane jasno da ekonomija treba razlikovati tri socio-ekonomske grupacije: radnike, kapitaliste i bankare (a ne samo dvije)

      o tome možda u nekom od budućih postova, za sada samo opaska da prihod bankara ovisi o razini zaduživanja, što ih čini sklonima Ponzi shemama u kojima ta razina raste dramatično i pri čemu se prihod transferira od radnika i kapitalista prema bankarima, a sve konačno vodi u recesiju

      inače je deregulacija (konkretni je primjer ukidanje Glass-Steagallovog zakona) jedan od važnijih uzroka krize, prema skoro svim analizama, a ne regulacija

      • vedran2006 kaže:

        pa dajte onda napišite članak o deregulacijama koje su uzrokovale krizu, gdje ste baš izabrali eksplicitnu regulaciju da pokažete kako je baš deregulacija uzrokovala krizu?

        vjerujem da znam kuda vodi vaš argument, u derivative, što je čisti dokaz ne razumjevanja slobodnog tržišta kao ključnog elementa deregulacije (u pravom smislu riječi).

        Valjda je i nepismenima jasno da ako imamo jaku deregulaciju (u smislu razvoja proizvoda i nadzora i kontrole proizvoda i usluga) i strogu regulaciju (centralno bankarskog sustava i ponude novca – klasični monopol) te visokih barijera za ulazak konkurencije (zapravo kreiranje bankarskog kartela) možemo očekivati da će negativni efekti regulacije nadjačati potencijalne pozitivne u deregulaciji ponude proizvoda i inovacija. Odnosno imamo čak efekt katalizatora deregulacije koja pojačava negativne efekte regulacije i monopola, odnosno kartelizacije.
        o kada bismo mogli proizvesti paralelni test, deregulacije proizvoda u okruženju deregulacije tržišta i uklanjanja barijera, uočili bismo da onda taj katalizator djeluje pozitivno, te bismo morali zaključiti da on nije uzrok već samo katalizator krize.

        Naime to vam je otprilike kao da tvrdite da je monopolistički položaj HT-a u RH rezultat deregulacije a ne regulacije, na to se mogu samo nasmijati :))

        ja znam da je privlačno socijalistima uviđati raznorazne teorije zavjere u bankarsko-političkim pljačkanjima, i tražiti razloge kako dokazati da je upravo socijalzam pravi put. No uviđati političko-bankarska lobiranja, krivnjom neke posebne kaste (izdvajati bankare od ostalih radnika) moram priznati da me prilično šokira, ali ne iznenađuje, jer to je prirodan zaključak posebno ako mistificirate bankarstvo, kao što to čini mi se vi činite.
        Naime ako su bankari posebna kasta, nisu li to onda i trgovci oružjem (američka vojna industrija) ili američka fast-food industrija, ili pak GMO industrija, ili.industrija zdravstvebnog osiguranja, itd…

        Ne razumijem, ako im je svima zajednički nazivnik, jaka protekcija države, regulacija tržišta, i kreiranje visokih troškova ulaska novih igrača, visoki tranferi kroz subvencije/bailout, kako to da je baš bankarski lobij prepoznat kao poseban, a ovi svi ostali nisu? Koji su kriteriji posebnog tretmana?

        kao što sam već više puta rekao za pronalazak uzroka sadašnje krize treba zakopati puno dublje od analize karijera bankara, političara i FEDovaca. naravno ako vas zanima istina, a ako vas zanima teorija urote nastavite materijala ima pregršt i mašta će vam sigurno proraditi. Ali obzirom da se isključivo bavite posljedicama istinu nećete moći dokučiti.

      • zsikic kaže:

        ako su bankari posebna kasta, nisu li to onda i trgovci oružjem (američka vojna industrija) ili američka fast-food industrija, ili pak GMO industrija, ili.industrija zdravstvebnog osiguranja, itd…

        ne radi se o kasti i ne radi se o “zločestima”, radi se o grupaciji koja ima specifičan i važan utjecaj na ukupnu ekonomiju (usp. financial instability hypothesis h. minsky), što nema nijedna od ovih grupacija

      • vedran2006 kaže:

        da ne bi bilo zabune, članak je dobar u pogledu onoga o čemu govori,
        no bavi se onim što je vidljiva posljedica, a zaboravlja manje vidljive ili nevidljive uzroke, a to je ono što je zapravo važno.
        brine me također što se u pozadini valja zagovaranje intervencionizma

        posebice zamjeram što očito jako volite minskog koji je za mene u suštini diletant.
        zamislite, on gorljivi intervencionista kritizira financijski sustav baziran na intervencionizmu. a sam ne uviđa paradoks svoje kritike, koja je zapravo kritika onoga što on gorljivo zagovara.
        posebno me smeta što njegove teorije predstvaljate kao dokazane činjenice, a zaboravljate da u ekonomiji svaki “zakon” vrijedi isključivo ceteris paribus što u praksi nikad nije, dakle može poslužiti samo kao ogledni primjer u točno danim okolnostima. i upravo ta činjenica osnovni je razlog za bottom up umjesto top-down pristupa koji zagovarjau intervencionisti, Keynezijanci, pa i taj Minsky.

        jedini zaključak je da je lik potpuni diletant, ili pak lobist bankstera, koji pak najviše profitiraju od tog intervencionizma (što ste lijepo pokazali).

        što dovodi do tog sljepila kod vas neznam, no ako vi ne uviđate da ovaj članak koji ste napisali upravo demantira tog Minskog u samoj srži njegove teorije onda stvarno neznam što konstruktivno dodati.

        inače da bi banksteri promjenili svoje ponašanje u drugačijem okruženju, možete se uviejriti u praksi. Pogledajte recimo zagrebačke taksiste, koji liberalizacijom više neigraju šah i prestali su ići kod gradonačelnika svaki dan. Moj susjed je taksista, prije je sjedio uglavnom doma i imao po dva tri luksuzna auta pred kućom. Sad ima dva starija auta, lijepo uređena i obojana taksi bojama i zaposlio je još jednog da mu auto ne stoji doma. pa nek netko kaže da tržište ne funkcionira.

        za kraj, evo citat Tomasa Sowell-a pokupljen sa cafehayek.com, znanstvenik ste pa ćete nadam se razumjeti i iskreno se nadam napustiti intervencionističku doktrinu i likove poput Minkog.
        “The inefficiency of political control of an economy has been demonstrated more often, in more places, and under more varied conditions, than almost anything outside the realm of pure science.”

  2. IsakN kaže:

    Osobno smatram ovakav post izuzetno koristan, jer može ukazati na sve nelogičnosti koje su se događale i događaju se. Netko tko nije ekonomski obrazovan, a posjećuje ovaj blog ipak može dosta naučiti.

    Vedrane postavljate dobro pitanje – kako utjecati da se stvari promijene.

    Ono što mene brine je da se do ovog sustava ipak došlo. Došlo se i do frakcijskog bankarstva, do centralnih banaka, do fiat valuta itd itd…
    Činjenica je da su sve to (uz probleme koje donosi) donijeli ljudi. I nitko od nas neće ići u teorije zavjere o nekim skupinama vanzemaljskih gmazova i slično. Još bolje ljudi se uglavnom ne bune protiv ovog sustava. Naravno ima tu sad zazivanja socijalizma (komunizma) i totalitarizma, ali znamo da to nije rješenje.

    Pitanje je izuzetno što je rješenje.
    Ja sam isto za neregulaciju tj. za slobodno tržište, ali da bi slobodno tržište funkcioniralo mora ga prihvatiti cijeli svijet i ovakve institucije kao što su FED i ovakve veze politike i financijskog sektora moraju nestati. Kako to postići? To je izuzetno kompleksna stvar.

    Druga stvar je isto ako bi Hrvatska prihvatila sva načela slobodnog tržišta i austrijske škole, ako bi uvela i full reserve bankarstvo i otvorila svoje tržište itd itd itd.. zar zaista mislimo da bi tako mala uspjela preživjeti u “reguliranom” svijetu?

    Puno je tu stvari koje su problematične, ali gospodin Šikić je izvrsno ukazao na bacanje novaca bankarima u džepove kroz prilično “cunning” plan. Čini mi se da sam jednom vidio da je i Ron Paul pitao nešto u smislu: “Zašto se taj novac iz bailouta nije podijelio svakom građaninu SAD-a?”

    • zsikic kaže:

      slažem se i nemam što dodati

    • vedran2006 kaže:

      full reserve nije slobodno bankarstvo.
      slobodno bankarstvo ima jedan osnovni uvijet a to je sloboda izbora. bilo igrača na tržištu, bilo kupaca ili korisnika usluga. full reserve je eklatantan primjer regulacije, odnosno propisa da svatko mora imati punu rezervu.
      Kako to na neki način ograničava tržište sa strane ponude možemo biti sigurni da bismo imali ogromnu deflaciju, što primjerice imatelji zlata zagovaraju jer je to u njihovom interesu.
      U stvarnom svijetu imali bismo vjerojatno bez broj modusa, no konkurencija bi osiguravala da krajnosti ne mogu opstati, primjerice banke sa potpunom reservom sigurno ne bi opstale, isto tako i one bez rezervi, dakle stvorila bi se tržišni ekvilibrium, negdje na nekoj razioni efektivnih rezervi.

      Naime potpuno je jasno da držanje potpune rezerve nikako nije ekonomski racionalno, kao što nije racionalno u bilo kojem poslu imati puno skladište.

      Poanta priče je da je novac roba i treba biti prepušten tržištu koje unda reagira na tržišne uvijete. tiska više kad je potrebno, ili uništava novac kad je potražnja slabija.

      Kad govorimo o financijskom tržištu drugi uvijet da bi ovakav sustav funkcionirao, je da praktički svaka banka ima slobodu tiskati svoj novac i s njime konkurirati na tržištu.

      I to je sve u potupnosti u skladu sa osnovama austrijske škole, zabluda za neke fanove austrijske škole su neka učenja (pogrešna) koja zagovaraju full reserve upravo u sukobu sa austrijskim načelim slobode (primjerice Rothbard, za kojeg mnogi tvrde da je bio gorljivi socijalista prije nego se obrnuo, pa je moguće dio doktrine ipak zadržao makar i nesvjesno).

      • vedran2006 kaže:

        što se tiče full reserve, fraction reserve rasprave, koga zanima na ovom blogu možete se informirati o čitavom nizu ideja, istraživanja, teorija i sl na tu temu
        nadam se da autor bloga neće zamjeriti
        http://www.freebanking.org/2012/07/17/100-reserves-confusion-about-%e2%80%9cmoney%e2%80%9d/

      • Pike kaže:

        “(primjerice Rothbard, za kojeg mnogi tvrde da je bio gorljivi socijalista prije nego se obrnuo, pa je moguće dio doktrine ipak zadržao makar i nesvjesno)”

        Ha? Prvi glas, jel ima neki izvor za ovo?
        Koliko je meni poznato Rothbard je praktično od rane mladosti radikalni liberal. Ne da ima neke veze inače… Dosta njih je u mladosti bilo socijalistima, nije uzaludna ona izreka tko u mladosti nije socijalist nema srca, tko u zrelosti nije konzervativac nije ništa naučio🙂
        Npr.
        Hayek je socijalist i to već kao intelektualno izgrađena osoba nakon doktorata, a i studirao je pod Wieserom. Liberalom postaje nakon pohađanja Misesovog seminara, prvenstveno zbog argumenata o ekonomskoj kalkulaciji u socijalizmu i institucionalnih preduvjeta potrebnih za racionalnu alokaciju.
        Thomas Sowell slično, on je marksist do relativno kasno. Išao je svjesno studirat pod Miltonom Friedmanom, a i nakon studija je ostao marksist. Tek nakon što je otišao radit za vladu i vidio kako to funkcionira se “izliječio”.

        I da, kakve pobogu 100% reserve ima veze s socijalizmom?

      • vedran2006 kaže:

        nisam siguran odakle, ali naišao sam na nekim mjestima na takve komentare.
        pogledajte onaj sajt što sam stavio free banking, tamo ima puno boljih objašnjenja nego sam vam ja sposoban ovdje dati.

        nema full reserve veze sa socijalizmom, ali ima sa intervencionizmom koji obično ide ruku pod ruku u ovim našim vremenima gdje političari popravljaju tržište, neki iz socijalističkih uvjerenja, a neki zbog korupcije, a neki oboje.

        da se razumijemo, ne opterećujem se potličkom opredjeljenošću ali sigurno može biti indikativno. moji su stavovi bili isto više lijevo dok nisam počeo čitati Hayeka, Schumpetera, slušati Friedmana …

    • Pike kaže:

      “Ja sam isto za neregulaciju tj. za slobodno tržište, ali da bi slobodno tržište funkcioniralo mora ga prihvatiti cijeli svijet i ovakve institucije kao što su FED i ovakve veze politike i financijskog sektora moraju nestati. Kako to postići? To je izuzetno kompleksna stvar.”

      Ne mora ga prihvatiti ni cijeli, čak niti većina svijeta da bi neko društvo prosperiralo (osim ako se ne misli da će u tom slučaju netko napast takvu zemlju). Iako bi naravno bilo bolje za sve da je globalno raširen. I povijesno su društva s visokim stupnjem laissez-fairea se pojavljivale kao iznimke, a ne kao globalno pravilo. Tu doslovno vrijedi pravilo “tko tebe kamenom ti njega kruhom”, druga strana može subvencionirat koliko hoće, dizat carine koliko hoće, ali se tako neće obogatiti.
      Ekonomija je u osnovi otkriva zakonitosti u razmjeni (zato su i Mises i Hayek smatrali da je katalaksija (razmijeniti) primjerenija riječ od ekonomije (upravljati domaćinstvom) za područje kojim se bave). U razmjeni po difoltu sudjeluju bar dvije strane tako da netko ne može ograničavati razmjenu, a da prvenstveno ne šteti samome sebi (u praksi naravno vlast koja provodi takve mjere ne šteti sebi, bar ne kratkoročno nego onima u čije ime to radi).

  3. vedran2006 kaže:

    za gorljive intervencionste, evo dva članka za razmišljanje. volio bih da napišete nešto o tome ako imate volje i vremena, pa da imamo i drugu stranu (ako se ne slažete ili imate drugačiji pogled naravno)

    http://econlog.econlib.org/archives/2012/07/behavioral_poli_1.html

    a evo i dokaza da je to ponekad tako, da su ljudi a tako i tržišta na kojima ti ljudi posluju često iracionalni
    http://cafehayek.com/2012/07/bike-rental-vs-car-rental.html

    • IsakN kaže:

      Ja nisam intervencionist, ali ipak bih odgovorio.

      Ljudi cesto nisu nimalo racionalni.
      Za ovo drugo pitanje, pored svih drugih realnih odgovora, moguce je da neki politicar “potice” iznajmljivanje automobila:)
      Isto tako vjerujem da bi slobodno trziste dovelo do prosperiteta svih ljudi na svijetu.
      Ali JEDINO ako ce cijeli svijet ili barem velika vecina prihvatiti takav aranzman.

      Evo jedan primjer:
      Ja vodim gradjevinsku firmu u Hrvatskoj. Prihvatili smo potpuno slobodno trziste. Zbog svega toga moja firma je jako konkuretna, inovativna.

      Tender objavljen u Iraku. Otprilike 5 mlrd dolara. Moja firma uspjeva ukalkluirati da bismo mi mogli posao obaviti za 4.7 mlrd dolara i da cemo i dalje biti profitabilni.
      Prijevimo se na tender, ali kad se otvore ponude vidimo da je jedna firma iz SAD-a dala ponudu od 4 mlrd dolara i da je dobila natjecaj. Znamo da po toj cijeni nema sanse da budu profitabilni tj. da ce biti na gubitku. Nakon pocetka poslova ta firma doda jos 2 mlrd dodatnih radova, uzme mlrd profita i to je to.

      Kako?

      Pa americka politika je natjerala Iracane da daju posao njima. Kako? Silom.
      Sta slobodno trziste moze protiv toga?
      Sta jedna mala Hrvatska moze pa makar bila potpuno ekonomski i porezno i na sve druge nacine slobodna?
      To je moje pitanje?

      • vedran2006 kaže:

        pitanje je na mjestu, no krajnje idealizirano.
        postaviti ću vam nekoliko retoričkih pitanja i nekoliko odgovora
        1. može li hrvatska svojom intervencionističkom politikom, konkurirati drugim većim državama, odnosno biste li vi dobili taj posao i u intervencionističkoj neslobodnoj hrvatskoj?

        2. sad ste dotaknuli temu slobodne trgovine. naime postoji čitav niz dokaza da upravo intervencionistička politika slabi grane u kojima intervenira (da ne navodim primjere pronači ćete ih bezbroj).

        3. ono što je nevidljivo je bitno, a to je procesi koji bi se odvijali u slobodnom tržištu, doveli bi do toga da biste vi imali posla. zašto, pa zato što je osnovno obilježje slobodnog tržišta konstantna inovacija. A to znači da biste radili poslove koje drugi ne rade, ili biste ih radili na novi, bolji i pametniji način, ne nužno i jeftiniji?
        Trebali se Microsoft javljati na natječaje da traži posao, apple? google?
        Inače cjenovni rat je upravo signal da tržište ne funkcionira, da su ugušene inovacije.
        Koliko je inovativno spustiti cijenu? Konkurira li apple svojim proizvodima cijenom ili nećim drugim?

        4. Primjetit ćete namjerno biram granu sa visokim stupnjem dereguliranosti i slobode na tržištu (bitovi su se pokazali prilično žilavi na regulaciju). Kao što ste vi vjerojatno namjerno izabrali građevinu kao iznimno intervencionističku granu, sa masovnim nadzorom države i golemom regulacijom.

        5. Što pak ne znači da neke firme kao ova u vašem primjeru ne bi bolje poslovale u reguliranom okruženju, ali mi govorimo o cjelokupnoj ekonomiji a ne jednoj firmi.
        Zapravo bezveze je na taj način i promatrati jer naprosto je jasno da u samoj srži intervencije je da neki dobijaju na račun drugih, uz minimalan ili nikakv trud. I iz te perspektive to se čini najpovoljniji način poslovanja. ali to nije ništa novo kompanije obožavaju zaštilčene monopole jer ih ništa ili malo koštaju. Budite sigurni nema kompanije koja bi zagovarala povećanu konkurenciju, ona koja to zagovara laže. Njihovi interesi su tu jasni. Upravo zato me i čudi kada neki “socijalisti” zagovaraju intervenciju koja je pak tako očito na benefit “kapitala” na račun “radnika” (namjerno korstim taj Marxistički rječnik).

      • vedran2006 kaže:

        ili da okrenemo teze. što recimo vi ili bilo tko drugi intervencijom ne stvori konkurenta apple-u. ako smatrate da je intervencija superiornija slobodnom tržištu, nije li čudno da recimo rusija ili kina ili brazil ili indija nemaju već konkurenta koji jede apple za doručak.

        kako to? nije li vam to čudno?

  4. IsakN kaže:

    @Vedran

    Ne mogu odgovoriti gore pa ću ovdje.

    Slažem se u svemu što ste napisali. Ustvari sam odabrao građevinu jer, zbog obiteljskog iskustva, tu granu jako dobro poznajem.

    Moguće je da i ja sam ponekad budem “zaslijepljen” ogromnom količinom regulacije, političkog odlučivanja, poslovanja nekim drugim kanalima da zaboravim na sve što slobodno tržište može ponuditi.

    I ovo ste izvrsno napisali pod točkom 5. Samo opet ostaje moja briga o tome kako utjecati da se stvari promijene. Kako taj način razmišljanja ljudi promijeniti? Kako zaista dovesti do toga da imamo slobodno tržište.

    Vjerovatno ste i gledali raspravu Erica Schmidta i Petera Thiela i kad je Thiel rekao da je još jedino IT sektor ostao donekle nereguliran, a da je politika uspjela sve ostalo “ugušiti”.
    Jer baš je zanimljivo ovo što ste rekli da Rusija, Kina, Brazil ne mogu stvoriti konkurenciju Appleu ili Googleu. Istina. Ali to je baš to – to imamo samo u IT sektoru. U skoro svim drugim sektorima smo danas u svijetu dobili neku uniformnost.

    • vedran2006 kaže:

      taj strah kako to promjeniti uvijek ostaje, no mislim da je ključno razumjeti da ako se mi promjenimo, smanjimo državu, birokraciju i dereguliramo pojedine sektore, smanjimo poreze, liberaliziramo tržište rada, jer lakše otpuštanje opsigurava i lakše zapošljavanje, čak i puno bolju zaposlenost. to će biti samo bolje za sve nas, za sposobne i manje sposobne. svima će u prosjeku biti bolje. to je sigurno.

      Zašto se to ne čini tako zato što mi radimo suprotno, mi smo privatizirali banke i onda zatvorili tržište, praktički stvorili oligopol/kartel. pa pogledajte vi što radi hnb sa NLBom, ne puštaju ih na tržište kažu može ako kupite malu banku (pa tko je tu lud? kog oni štite? jel vidite regulator-banke, a ne regulator-potrošači je prirodna suradnja).
      liberalizirali smo telekomunikacije a infrastrukturu poklonili najvećem igraču i praktički postavili barijeru na tržište. itd. itd, primjera je puno.
      sve to ukazuje na golemu količinu korupcije i spregu biznisa i politike.

      u konačnici prosjećan čovjek vidi samo da smo imali socijalizam, a sad deklarativno imamo kapitalizam i da mu je sve lošije i lošije i zaključuje što?

      mislim da to nije nikakva tajna, jedina gora stvar od državnog monopola, je privatni monopol, još ako je pod zaštitom države di ćeš bolje.
      Što se tiče biznisa, potraga za monopolom je prirodna za svaku kompaniju, stvar je u tome da se treba osigurati da to kompanije potražuju kroz svoju izvrsnost (jer od toga profitiraju svi stakeholderi i šira zajednica), a ne kroz spletke sa političarima (od toga profitiraju samo vlasnici i političari). A jedino kako to možemo je da političari nemaju moć.
      I to je zapravo sva čar, još samo da socijalisti prestanu čitati Marx-a i razno razne intervencioniste koji zapravo zagovaraju spletke politika-biznis i pročitaju Hayek-a i Mises-a jer slobodno tržište je najbolji zaštitnik prosperiteta upravo malog čovjeka.

  5. vedran2006 kaže:

    http://adamgurri.com/?p=434

    ime svega pomalo. na temu napretka, inovacija i sl.

  6. zsikic kaže:

    Evo i jedan o glavnih pobornika i korisnika ukidanja Glass-Steagall Acta smatra da ga treba vratiti (iz današnjeg NYT):

    Sanford Weill, the financier who led the charge for the repeal of the 1933 law that separated commercial banks from investment banks,says banks have grown too large, that they need to be broken up and that separation should be restored.
    …….
    In the late 1990s, Mr. Weill used the repeal of the Glass-Steagall Act to help usher in an era of huge firms — epitomized by his own Citigroup — that brought trading, mergers and acquisitions, commercial lending and other banking services under one roof. Banks became bigger and bigger and their banking and trading arms more intertwined. It was the beginning of a period of sharp deregulation of the financial industry in general.
    ……..
    Mr. Weill’s position carries special weight. Representative Carolyn Maloney, a Democrat of New York, said at a hearing on Wednesday that Mr. Weill appeared to be calling for even stronger regulation than envisioned in new rules aimed at curbing the risky behavior of banks.

    • vedran2006 kaže:

      vi ste konstantno u zamci kauzalnosti i korelacije. kakvo razdoblje deregulacije vi vidite?

      to jedno s drugim nema veze, banke jesu narasle no ne zbog tog zakona, kao što niti vraćanje nećeg takvog neće riješiti problem.

      rješenja koja nudite vi intervencionisti su uvijek kratkoročna i uvijek stvaraju nove probleme. recimo da sad podjelimo banke i stvorimo 100, 1000 ili milion malih banaka onda bismo vrlo brzo imali neki novi problem, prezasičenost na tržištu, pa bi se onda javili sa novom intervencijom. i nikako ne uviđate da se vrtite u krug.

      evo da vam objasnim kako su banke narasle tako velike.

      to vam jako lijepo objašnjava darwinistička teorija, pogledajte recimo kad je neka banka u sad propala, također pogledajte koliki je broj ulazaka na bankarsko tržište. mislim da je u oba slučaja broj vrlo blizak 0, odnosno imamo relativno konstantan broj igrača na tržištu. S druge strane imali smo ogromnu ekspanziju u potrošnji bankarskih usluga. U takvom okruženju neminovno je da postojeći igrači rastu, jer raste cijelo tržište, no problem nije u njihovo rastu, nego je problem u barijerama koje postoje kod ulaska novih igrača. U doba ekspanzije prirodno je da imamo ulazak novih igrača koji osiguravaju apsorpiju povećane potražnje, pojačavaju konkurenciju.

      Sad imamo doba retrakcije tržišta i nabujale, podkapitalizirane banke. Što postižemo dijeljenjem, samo žešću konkurenciju, a to je sad potpuno suprotno od prirodnog lijeka. jačanje konkurencije priorodno je za doba ekspanzije tržišta, a ne kad je tržište prezasičeno. I ove sadašnje banke neke moraju propasti ali kako su prevelike to je prerizično pa sad intervencionisti (koji su si sami zakuhali) vide jasno rješenje u dijeljenju banaka i onda prirodno odumiranje slabijih (manjih banaka).

      Ja se da se razumijem slažem da je prirodnije da imamo puno malih banaka, a ne nekoliko ogromnih, no nisam tako uvjeren u to ako to radimo umjetno, ja sam radije za to da to bude proces i da se političari drže podalje od toga.

      • vedran2006 kaže:

        također siguran sam de bi se i političari i banskteri jako dobro pozicionirali vlasnički u male banke, gotovo da bi sa 100% sigurnosti pogađali one koje bi opstale i ulagali iskljulivo u njih, a samo spletom okolnosti ove propale banke preuzeli bi državni mirovinski fondovi i mali naivni ulagači.

    • vedran2006 kaže:

      a i sami ste sa sobom u sukobu.

      u prethodnom postu ste pokazali da političarima i banksterima ne treba vjerovati ni kad darove nose, a onda citirate nekakve bankstere koji zazivaju novu regulaciju.

      ahaha…pa jasno, oni najviše i profitiraju od te regulacije, još ako vam mogu zamazati nos tako što prethodnu intervenciju prikažu kao deregulaciju i time osigurati sebi alibi za buduću pljačku.

      • zsikic kaže:

        ljudi ponekad nešto i shvate, npr. kao fisher poslije velike depresije

        a neki nikad ne mijenjaju mišljenje

    • Pike kaže:

      Došlo vrijeme i da se ovaj mit razbije…🙂

      1. Sama Weillova formulacija je… recimo to tako čudna, on želi ponovo uvesti GSA da banke ne bi postale prevelike i prevelik trošak za bailout, a ne kao mjeru za spriječavanje buduće krize.

      No na sam Glass-Stegall Act. Zakon zabranjuje spajanje investicijskog i komercijalnog bankarstva u jednu instituciju. To znači da on ne spriječava ponašanje koje dovodi do krize (ako takvo postoji) nego regulira kakav tip institucije smije obavljati određenu djelatnost, znači u najboljem slučaju može utjecat na to koje će banke bit zahvaćene potencijalnom krizom. Dalje, na velik broj institucija koje su bankrotirale u ovoj krizi se taj zakon uopće ni ne odnosi; Fannie Mae, Freddie Mac, Bear Stearns, AIG, Lehman Brothers, Merrill Lynch,… I još, GSA uopće ni ne regulira sporne financijske instrumente,… I za kraj, opozivanje GSA (preciznije jednog njegovog dijela) ne da nije prouzrokovalo krizu nego ju je i ublažilo. Mogućnost objedinjavanja komercijalnog i investicijskog bankarstva je značilo da je jedna zdrava institucija mogla bez zakonskih ograničenja preuzimat drugu problematičnu i time spriječit širenje problema, i to se i radilo.

      GSA je uspostavljen za vrijeme Velike Depresije pod obrazloženjem/vjerom da su za krizu odgovorne pretjerane špekulacije koje su dovele do propasti banaka i da to treba na neki način ograničiti. Samo jedna empirijska ilustracija,… u susjednoj Kanadi za vrijeme Velike Depresije nije propala *nijedna* banka, a nisu imali ni neku svoju varijantu GSA, a bogami niti Fed-a.

      • zsikic kaže:

        ali su bili susjedi i najveći trgovinski partner baš sa sad-om, i pogođeni su žestoko, usp. wiki:

        By 1933, 30% of the labour force was out of work, and one fifth of the population became dependent on government assistance. Wages fell, as did prices. Gross National Expenditure had declined 42% from the 1929 levels. In some areas, the decline was far worse. In the rural areas of the prairies, two thirds of the population were on relief.
        Further damage was the reduction of investment: both large companies and individuals were unwilling and unable to invest in new ventures.
        In 1932, industrial production was only at 58% of the 1929 level, the second lowest level in the world after the United States, and well behind nations such as Britain, which only saw it fall to 83% of the 1929 level. Total national income fell to 55% of the 1929 level, again worse than any nation other than the U.S.

        Canada was the worst-hit because of its economic position. It was further affected as its main trading partners were Britain and the U.S., both of which were badly affected by the worldwide depression.[3]

        banc of canada je stvorena da riješi financijske probleme a ne zato što ih nije bilo (?); usp.wiki:

        In the midst of the Great Depression … the Crown-in-Council created the … Bank of Canada … (which) was used to regulate currency and credit which had been horribly managed amongst Canadian citizens in the prior years. It was also set up to serve as a private banker’s bank and to assist and advise the Canadian government on its own debts and financial matters. The bank played an important role to help steer government spending in the right direction. The bank’s effort took place through the tough years off the depression and on to the prosperity that followed into and after the Second World War.

  7. Pike kaže:

    @vedran2006
    Za Selgina znam i prije nego je otvorio blog, osim ako mi je nešto promaklo ne vjerujem da je to od tamo.
    Vjerojatno si negdje nešto krivo pohvatao. Rothbard je njujorški Židov, većina Židova tada, a i danas su ljevičari uključujući i dio njegove obitelji, svi osim Rothbarda i njegovog oca od kojeg je i pokupio individualizam i radikalni antietatizam. Murray je praktično od malena liberal, on je i u srednjoj školi i na fakultetu znao da je iznimka (politički) i nije to ni skrivao. Vjeruj, Rothabard i socijalizam su nespojive riječi😉

    100% reserve ima veze s intervencionizmom isto koliko i zabrana krađe, ubojstva, prevare,… Rothbard ima ekonomske i moralne razloge zašto smatra da je frakcijsko bankarstvo štetno i u tome može biti u pravu ili u krivu kao što free banking strana tvrdi, ali ne stoji prigovor da je nekozistentan jer za njega je to stvar kršenja međusobnih ugovora i narušavanje privatnog vlasništva. Dok je države te stvari su pod njenom ingerencijom.

    • vedran2006 kaže:

      zanima me što mislite? uzmimo da nema centralne banke, da pojednostavimo problem.

      meni taj argumant da se radi o kršenju ugovora zvuči šuplje.

      ako imamo dvije slobodne strane koje slobodno ugovaraju depozit, uz naknadu, što je tu kršenje ugovora ako banka taj novac plasira dalje. kako bi banka trebala zaraditi kamatu koju plaća tom klijentu ako ne poduzima aktivnosti na tržištu.

      s druge strane, što sprjećava zagovornika full reserve bankarstva da otvori sef i položi svoj novac u njega. Odnosno ako je preferencija slobodnih individua da ulažu svoj novac isključivo u banke sa 100% rezrevom, ne bi li to bio najbolji mehanizam za rješenje tog problema.
      Ako uvedemo full reserve, onda netko tko želi riskirati svoj novac u nekoj super efikasnoj banci sa manjim rezervama (moguće dosta većim nego je to danas slučaj)
      zašto je legitimno da netko nametne meni to ograničenje (pa iz kojih god poriva to da je)

      Zato kažem da je Rothbard u sukobu sa svojim ostalim stavovima, jer nemožeš se zalagati za slobodu pojedinca uz ograničenja, to upravo rade intervencionisti, postavljaju ograničenja, jedno po jedno dok ne uguše slobodu u potpunosti (Road to Serfdom)

      • Pike kaže:

        Malo je nezgodno to sve ukratko opisat…
        Postoje različite vrste depozita, “time deposit” i “on demand deposit”. Po naški ugrubo oročena štednja i tekući račun. Nema ništa sporno u posuđivanju oročene štednje, banka je posrednik između kreditora i dužnika. Isto kao da ja tebi dam na ruke 1000kn i dogovorimo se da mi nakon godinu dana vratiš 1100kn, ja sam se tog novca odrekao na godinu dana. Sporno je posuđivanje s tekućeg računa. Točno je da su obje strane pristale, ali je pitanje na što su pristale. Npr. obje strane su imale dobrovoljan dogovor i u slučaju Bernia Madoffa pa je očito riječ o kažnjivoj prevari (ponzi scheme). Jedna strana je ulazila u ugovor za kojeg unaprijed zna da ga nije moguće sprovesti. Slično i s on demand depositima, ako je očekivanje da je novac s tekućeg dostupan u svakom trenutku onda se pod frakcijskim bankarstvom taj ugovor ne može uvijek ispuniti budući da banka drži samo dio u rezervi. Od tuda i “bank runs” i zato banke vole “lendera of last resort” koji bi im dao rezervu po potrebi.
        Fractional reserve free banking strana tvrdi da u ugovorima postoji dio koji specificira da je moguće da se privremeno suspendira isplata, da je u povijesti common law priznavao takve ugovore i da do problema nije dolazilo s frakcijskim bankarstvom kao takvim već s uplitanjem države u bankarstvo, bilo preko centralne banke ili kroz neki drugi vid intervencije. Recimo analagija s internetskom vezom, ugovor se sklapa uz obvezu providera da osigura određenu brzinu veze, ali postoji ograda da su moguća odstupanja.

        Obično austrijanci ne vole kad se međusobno zakrve oko toga, ali meni osobno su te rasprave (a često i teže riječi) korisne i zabavne🙂 Više se nauči iz toga nego iz nekoliko stotina stranica knjiga o monetrarnoj ekonomiji🙂

        Ako te zanima više onda s free banking strane potraži što su pisali George Selgin, Steven Horwitz, Larry White, a s 100% reserve osim Rothbarda, Joe Salerno i Jesuus Huerta de Soto.
        Od Salerna i Huerte de Sota imaš džabe dostupne i relativno nove knjige…
        http://mises.org/document/5827/Money-Sound-and-Unsound
        http://mises.org/document/2745/Money-Bank-Credit-and-Economic-Cycles

      • vedran2006 kaže:

        hvala na odgovoru.

        evo jedan primjer koji bi trebao oslikati kako ja vidim dilemu.

        za početak trebamo biti svijesni da ne postoji idealan svijet, i da i full reserve i fraction reserve imaju određene trade-off. Također treba biti svijestan da fraction reserve ne ukida postojanje banaka sa potpunom reservom, dapače ako je to ono što slobodni ljudi (depozitari, time ili sight) žele onda će to biti dominantan oblik banke na tržištu. Dakle ne vidim čemu nam treba zabrana tu.
        Glavni argument kako razumijem je da se radi o prevari. I glavni dokaz za taj argument je da je banka u trenutku ugovaranja svijesna da neće moči ispoštovati ugovor.
        E sad, smatram da taj argument pogrešan, de facto, jer u ugovoru ne piše kad će klijent doći po sredstva, piše samo da bi on htio da kad dođe, da sredstva budu raspoloživa (ne piše da sredstva moraju biti u trezoru banke, nego govorimo o likvidnosti banke). Banka može biti likvidna i tako da posjeduje neku drugu imovinu koju može trenutno založiti na tržištu za potrebnu likvidnost. Također postoji tržište novca na kojem se banke međusobno “pomažu” za likvidnost.

        Ajmo sad na primjer.
        Imamo proizvođača kreveta, koji zaprima narudžbe kreveta od svojih klijenata. Ajmo postaviti pitanje, jel praktično moguće da se dogodi da proizvođač zaprimi toliko narudžbi da nije u stanju ispuniti sve u ugovorenim rokovima.
        Jeli to dovoljan razlog (sama činjenica da se nepoštivanje ugovora može dogoditi) da zatražimo od svih proizvođača da u svakom trenutku drže rezervne količine kreveta na skladištu za svaki slučaj. I kako takav zahtjev/zakon rezultira na tržištu sa cijenom kreveta. Može li se nepoštivanje ugovora rješiti na neki način između klijenta – proizvođača.

        Isto pitanje vrijedi i gore, kako će se činjenica da banka mora imati sredstva na računu udraziti na cijenu koštanja prekonoćnih depozita ili nije li cijena najbolji način da se tržište filtrira, recimo ukoliko je visok rizik nepoštivanja ugovora sight depozita neće li se to regulirati na tržištu na način da klijenti koji žele sigurnost novac stave u sef, a oni koji žele ipak neki prinos će “riskirati” svoj depozit po viđenju u recimo banci ala Apple. why not?

        Inače što se tiče bankarskog sektora, mislim da većina kritika koje se zadaju fraction reserve bankarstvu, zapravo trebaju biti upućene postojanju centralne banke.
        Naime u slučaju kada centralna banka bne postoji, kao lender of last resort, cijeli sistem frakcijskog bankarstva se mijenja iz temelja. Banke od tog trenutka počinju procjenjivati mogućnost da im rezerve zatrebaju, počinju se ponašati puno drugačije, a glavni mehanizam su cijenovni mehanizmi. Recimo da neka banka zatreba novac da isplati važnom klijentu njegov at sight depozit, bi li se pronašao novac na tržištu da ponudi 50% kamate za prekonoćni depozit? Bili druga banka koja ima drugog klijenta koji je ponudi svoj depozit at sight bila spremna riskirati. Ili nije li legitimno da će se pronaći novac za neku cijenu na tržištu. itd.itd…

        ja jednostavno ne vidim niti jedan legitimni “libertijanski” argument za full rezerve, koji nije riješiv i fractional reserve bankarstvom, pa čak i samop full reserve bankarstvo kao opcija ukoliko oni, koje zagovornici full reserve bakarstva štite od navodne prevare, tako budu htjeli.

  8. Pike kaže:

    Nije sporno postojanje depresije u Kanadi nego okrivljavanje špekulacije i bankrota banaka kao njen uzrok.

    “Canada did have some advantages over other countries, especially its extremely stable banking system that had no failures during the entire depression, compared to over 9,000 small banks that collapsed in the United States.”

    Btw. primjetiti kontradikciju s drugim citiranim odlomkom…
    Znači postoje dva slučaja, u prvom imamo centralnu banku i masovni bankrot banaka i financijsku krizu, a u drugom nema centralne banke, nema bankrota niti financijske krize. I iz toga je zaključak što… da je centralna banka nužna za ublažavanje krize?
    Ili preformulirano, što se to treba dogoditi pod ingerencijom centralne banke da bi se preispitala njena svrhovitost i postojanje?
    No ima jedan dio koji je točan, samo što je iz mog kuta štetan, a ne koristan…
    “… and to assist and advise the Canadian government on its own debts and financial matters.”

    Centralno bankarstvo je najsličnije crkvi u srednjem vijeku. Tada je postojala koalicija crkve i svjetovne vlasti, dvije paralelne hijerarhije koje su jedna drugoj davale legitimitet na uštrb ostatka populacije. Crkva je davala ideološku legitimaciju u vidu “divine rights of kings” da svi moraju poštovati aristokraciju jer su od boga postavljeni, a zauzvrat je vlast omogućila crkvi siguran prihod preko poreza i monopol. Tek s prosvjetiteljstvom, modernom i liberalizmom dolazi do privatizacije vjere i sekularne države. Vjera postaje individualna, a ne državna kolektivna stvar. Usput,… lekcija koju u Hrvatskoj još nismo svladali.
    Tako i s bankarstvom danas, država dobija uslugu u monetizaciji svojih troškova, a zauzvrat omogućuje sinhronu kreditnu ekspanziju bez puno brige kolike su rezerve kad postoji “lender of last resort” i bailout u slučaju bankrota. Do nekog Prosvjetiteljstva 2.0
    to će očito tako i dalje…
    A po meni postoji i još jedna slična štetna koalicija, nacionalizirano obrazovanje. Cjelokupni obrazovni kadar postaju državni službenici, dobijaju siguran posao i osigurava se njihova lojalnost. A država određuje kurikulume, preko njih svoj legitimitet (zato se s promjenama režima isto tako naglo “mijenjaju” i društvene znanosti), pred državom se legitimira znanje preko raznih diploma i država određuje tko se čime ima pravo baviti, a ne tržište i individualne osobe.
    Bez te dve stvari teško bi država trošila do i preko 50% GDP-a i imala moć da upravlja životima ljudi.

    • zsikic kaže:

      centralne banke mogu djelovati (pa i djeluju i djelovale su) vrlo različito, npr. kao dio države ili kao od nje neovisne, kao privatne ili javne (npr. nekada je privatna bank of england posuđivala državi novac uz 6% kamate,iako država daje vrijednost novcu a ne banka usp. ?) itd.- dakle nije toliko pitanje cb ili ne, nego kakva cb

      država (na zapadu) gotovo da nema utjecaja na sveučilišne kurikulume (gdje se “mijenja društvena znanost”), sjetite se samo američkog republikanskog vapaja “što nam rade djeci” ili postmodernističkog (po meni) nonsensa na mnogim zapadnim sveučilištima

      još ste samo zaboravili zdravstvo🙂

      • vedran2006 kaže:

        tko bi trebao odrediti kakva cb?
        kako može biti neovisna ako ju je netko odredio? kako se kontrolira neovisnost? tko kontrolira kontrolora (znate i sami beskonačni regres)
        privatna cb? znate onu, nema goreg monopola, od privatnog monopola.

        čisti paradoks ste izrekli sad. jedina neovisna cb je ona koje nema. sve ostalo je čista demagogija.

      • zsikic kaže:

        tko bi trebao odrediti kakva cb?

        zakon, što drugo

      • vedran2006 kaže:

        haha. onda dobro.

      • Pike kaže:

        Nisam ga zaboravio, državno zdravstvo je samo loše🙂
        Prvenstveno sam mislio na osnovno i srednje obrazovanje jer ga svi prolaze, oblikuje javno mijenje i u velikoj mjeri određuje ideje i vrijednosti u društvu. ali ni s visokim nije stvar baš tako čista čak ni u Americi.
        Zašto uopće treba postojati nešto kao Hrvatski nacionalni obrazovni standard. Osim što je pretenciozni naslov već sam po sebi dovoljan da ga se ukine🙂 od kud ideja uopće da neka mala grupa ljudi treba, može, zna i ima pravo određivati što treba znati cijela populacija pa ma kako pametni i dobronamjerni ti ljudi bili. Jesu li oni onda u stanju odrediti i količinu i kvalitetu riže, traperica i laptopa za tu istu populaciju kad su već tako sposobni?
        I da je nešto sumnjivo s državnim obrazovanjem nije samo moja (luda) ideja, recimo Zlatko Šešelj ima sličan stav, a vjerujem da je svjetonazorski bliži vama nego meni.
        http://www.jutarnji.hr/zlatko-seselj–ideja-da-drzava-ispituje-preuzeta-je-iz-19–stoljeca/801464/

        Centralna banka ne može bit neovisna od države po definiciji. Nije jedina mjera dal je nešto privatno nego dal su dozvoljeni svima jednaki uvjeti. Bank of England je klasični primjer monopola, država je prosula novac (povijesno u pravilu na ubijanje, a i danas je slično) i u zamjenu za lovu koju nije mogla dobiti na tržištu omogućila je monopol…
        “England’s crushing defeat by France, the dominant naval power, in naval engagements culminating in the 1690 Battle of Beachy Head, became the catalyst to England rebuilding itself as a global power. England had no choice but to build a powerful navy if it was to regain global power. No public funds were available, and the credit of William III’s government was so low in London that it was impossible for it to borrow the £1,200,000 (at 8 per cent) that the government wanted.

        In order to induce subscription to the loan, the subscribers were to be incorporated by the name of the Governor and Company of the Bank of England. The bank was given exclusive possession of the government’s balances, and was the only limited-liability corporation allowed to issue bank-notes. The lenders would give the government cash (bullion) and also issue notes against the government bonds, which can be lent again. The £1.2m was raised in 12 days; half of this was used to rebuild the Navy.”

        Ne zanam kako vama, ali meni nije nužna država da mi odredi što ima vrijednost, a što ne. Znam ja i bez države da zlato, kava, bon za mobitel,… imaju vrijednost.
        Što daje vrijednost bitcoinu koji je pravljen s namjerom da ga država ne može kontrolirati?

        I evo malo predavanja o tome kako država i centralna banka upravlja novcem i dal je nužna od ovdje više puta spominjanog Georga Selgina. Selgin je izvrstan monetarni ekonomist i jako dobro poznaje monetarnu povijest. Vrijedi pogledati.



Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s