Razmislite o slijedećoj igri, u kojoj može sudjelovati proizvoljan broj učesnika. Igra počinje tako da svaki učesnik dobije 1000 kn koje može zadržati ili uložiti. Ako je bar 95% učesnika uložilo dobiveni novac, vraća im se po 1500 kn (onima koji nisu uložili ostaje njihovih 1000 kn). Ako je manje od 95% učesnika uložilo dobiveni novac, onima koji nisu uložili ostaje njihovih 1000 kn, a onima koji su uložili ne ostaje ništa. Naravno, pravilo igre je i to da učesnici jedni drugima ne otkrivaju  što će učiniti.

Što biste vi učinili?

Za vas je najbolji ishod da bar 95% učesnika, uključujući i vas, uloži dobiveni novac jer ćete tada na početnih 1000 kn dobiti još 500 kn. No, da biste vjerovali u taj ishod morate vjerovati da će bar 95% učesnika uložiti novac. Dakle morate vjerovati da bar 95% vjeruje da će 95% uložiti novac, tj. da bar 95% vjeruje da bar 95% vjeruje da će bar 95% uložiti novac itd. Matematičari to zovu nerješivim beskonačnim regresom.

Dobar ishod ovisi o vjeri učesnika u dobar ishod, tj. ovisi o njihovom optimizmu. Dakle, ishod ovisi o tome kako učesnici procjenjuju razinu optimizma ostalih učesnika, tj. kako učesnici procjenjuju da učesnici procjenjuju razinu…

Ova vam se igra može činiti besmislenom, ali to je igra koju svakodnevno igraju glavni menadžeri velikih korporacija. Ona se posebno intenzivno igra u doba recesije. Pogledajmo zašto.

U ekonomiji čiji intenzitet određuju velike korporacije, korporacijski menadžeri donose odluke koje su ključne za određenje opće ekonomske klime. Ako ti “kapitalci” nesputano investiraju, slijede ih i manje “zvjerke”. Potražnja za novcem i radom tada raste na valu korporativnih investicija.

No, što motivira korporativne menadžere u donošenju njihovih odluka?

Kada menadžer neke korporacije razmišlja o velikoj investiciji u novi proizvod, on provodi besane noći u pokušajima da pronikne u budućnost. Hoće li biti dovoljno potražnje za njegov novi proizvod? O čemu to ovisi? Najviše o tome investiraju li na veliko i drugi korporacijski menadžeri. I naš menadžer to zna!

Jer ako mnogi od njih investiraju, narudžbi će biti mnogo, zaposlenost će rasti i kupci će imati novaca kada se njegov novi proizvod pojavi na tržištu. Ako ih premalo investira, narudžbi će biti malo, zaposlenost će padati i potražnja će biti nedovoljna.

Menadžeri su uhvaćeni u paradoks samo-ispunjujučeg proročanstva. Ako skoro svi predvide dobra vremena ona će doći i njihova (optimistična) predviđanja će se ispuniti.Ako pak predvide loša vremena, loša će i doći, pa će se  njihova predviđanja (ovaj put pesimistična) opet ispuniti .

Menadžeri velikih korporacija  svoja predviđanja često ne mogu temeljiti na objektivnoj analizi tržišta, jer su uhvaćeni u beskonačni regres naše početne igre.

(Kao što reče Keynes u svojoj General Theory “investicijske odluke su područje u kojem moramo predvidjeti kakvo prosječno mišljenje predviđa prosječno mišljenje”.)

To je dobro poznato iskustvo korporcijskog kapitalizma, koji čim nasluti veću recesiju ulazi u investicijski štrajk i time potvrđuje vlastite pesimističke prognoze. Naravno, samo-ispunjujuće optimistične prognoze na isti način stvaraju ekonomski “bum”.

Možda ste primijetili da u gornjoj analizi donošenja velikih investicijskih odluka nismo spomenuli ni cijenu rada ni cijenu  novca (dakle, ni plače ni kamate). Naravno, menadžeri bi voljeli smanjiti izdatke za plače i kamate, no pri donošenju velikih investicijskih odluka to im nije u fokusu. Presudna je ekonomska klima. Ako predviđaju rast ekonomije dati će zeleno svjetlo velikim projektima, a ako ga ne predviđaju nema toga pada cijena rada i novca koji će ih nagovoriti na velike investicije.

U recesiji, sve je još ekstremnije. Pad plača i kamata čak može prouzročiti paniku koja rezultira otpuštanjima i prekidanjem već započetih projekata.

Nije li to protivno svakoj ekonomskoj logici? Ne bi li trebali zapošljavati i još više investirati kada plače i kamate padaju? Zapravo ne! 

Sjetite se da korporacijski menadžeri (u besanim noćima; bez ironiziranja) pokušavaju dokučiti kakva će biti buduća potražnja, brinući uglavnom o tome hoće li njihov novi proizvod naći buduće kupce. U tom je kontekstu današnji pad plača lako interpretirati kao najavu loše buduće potražnje. Sama činjenica da su se sindikati pomirili s nižim plaćama signalizira da će potražnja uskoro pasti. Ako još i centralna banka objavi da smanjuje kamate, to neće razgaliti naše menadžere (zbog smanjenih kreditnih rata njihovih korporacija), nego bi ih moglo  i užasnuti,  jer “ako se centralna banka odlučila na taj korak, stvari sigurno idu u lošem smjeru”.

Ovaj paradoks, da potražnje rada i novca pada s njihovom cijenom umjesto da raste, sigurno je  jedan od uzroka recesije.

Naime, recesija nije tek dio uobičajenog ekonomskog ciklusa.

Kako izgleda uobičajeni ciklus? Niska cijena N dovodi do rasta potražnje (donja strelica); dok visoka cijena V dovodi do pada potražnje (gornja strelica):

S druge strane, niska potražnja N dovodi do pada cijena (lijeva strelica); dok visoka potražnja V dovodi do rasta cijena (desna strelica):

Sve u svemu, potražnja se ciklički mijenja:

(Primijetite da nema ravnotežnoga stanja, slični dijagram s obrnutim smjerom vrtnje vrijedi i za ponudu; no to je nova tema.)

Desni dio ciklusa predstavlja razdoblje ekonomskog procvata; visoke zaposlenosti (ako se radi o dijagramu rada) i velikih investicija (ako se radi o dijagramu novca).

Lijevi dio ciklusa predstavlja razdoblje ekonomske stagnacije; niske zaposlenosti (ako se radi o dijagramu rada) i smanjenih investicija (ako se radi o dijagramu novca).

Uočite kako pad cijena (rada i novca) gura ekonomiju prema donjoj strelici, koja će je zatim prevesti na desnu stranu u područje novog procvata. To je uobičajeni ciklus procvata i stagnacija koje se stalno izmjenjuju.

Do prave krize dolazi kada nastupi ranije opisani paradoks potražnje rada i novca (tj. kada potražnja rada i novca pada i uz njihove niske cijene). Na dijagramu se to vidi kao preusmjerenje donje strelice:

Ciklus je blokiran u lijevom donjem kutu, tj. nalazi se u recesiji ili čak depresiji,  ovisno o tome “koliko je duboko satjeran u taj kut”.

Već smo objasnili da paradoksalni pad potražnje rada i novca, u trenutku kada im cijena pada, zapravo i nije paradoksalan. On (barem dijelom) proizlazi iz razumnih menadžerskih procjena sutrašnje potražnje, na temelju današnjeg pada plača i kamata.

Rezultat je tragičan: u vrijeme recesije, kada  nezaposlenost i neinvestirana štednja rastu, rezanje plača i kamata nažalost ne pomaže, nego samo produbljuje recesiju.

Sve postaje još jasnije kada shvatimo da rad i novac nisu obične robe. One su različite od svih drugih roba, jer njih zapravo nitko ne želi kupovati.

Tko želi biti dužan i koji poslodavac želi upravljati s još većim brojem radnika? To su nužna zla koja nitko ne želi. Naravno, nužna su za onoga tko želi ostvariti profit. No, ako profita nema na vidiku, ne želi ih nitko.

Detaljnije o radu i novcu kao nestandardnim robama drugom prilikom.

27 responses »

  1. vedran2006 kaže:

    uzaludan članak. promašili ste na prvoj premisi. svijet nije deterministički i tako se nemože opisati vašom igrom. te su tako i vaši zaključci potpuno pogrešni.

    naime igra koja se igra je jedna sasvim druga igra. svijet je stohastički. svako ulaganje ali i neulaganje ima oportunitetni trošak.
    recimo ako uložite u neko područje jer procjenjujete veliku zaradu u budućnosti i onda se dogodi da netko otkrije neko sasvim novo otkriće koje vaš proizvod čini sasvim nepotrebnim. stohastika.
    tako neulaganje danas može osigurati ogromne zarade sutra, ako recimo očekujete neki breakthrough u koji ćete onda uložiti.

    vi to u startu postavite kao zero-sum game i pravila postavite deterministički i onda fulate sve.

    • zsikic kaže:

      kao što zna svaki moj student igra koju sam opisao očiti nije zero-sum

      moj je opis simplificiran, naravno, ali je makro simplifikacija a vi dajete mikro kontra “argumente”

      ne samo stohastički nego i nesiguran (u smislu uncertainty vs. risk), otuda besane noći

      • vedran2006 kaže:

        i dalje mislim da ste potpuno u krivu, ne zato jer vam matematika ne štima, nego zato što vidite problem tamo gdje ga nema. i to samo zato jer se u svim svojim kolumnama do sada vraćate na isto, da štednja ne pomaže. a to je ekonomska besmislica.

        štednja pomaže, ali ne bilo koja štednja mi govorimo o ispuhivanju balona, govorimo o tome da štediti moraju oni koji su previše trošili, a to je pitanje na mikro nivou najbolje rješiti. isto vrijedi i za države koje su prezadužene, moraju stati na loptu i srezati troškove. biti će pad aktivnosti, ali je to jedino dugoročno rješenje, sve drugo produbljuje agoniju (kratkoročno pomaže). a to sam i prije primjetio fokusirate se na kratkoročno i svijet gledate deterministički kao da stanje u kojem smo sada ima skok unazad ili unaprijed, i da je taj skok predodređen i ovisi o makro odlukama. a nije tako mi možemo skočiti u bilo kojem smjeru za bilo koliko, ako se rodi novi N.Tesla recite vi meni što je onda ova kriza za to novo stanje.

        i ništa od tih skokova nema veze niti sa zaposlenošću, niti sa novcem. niti sa agregatima potrošnje, niti sa političarima. ti skokovi dolaze od dole.

        naravno naš svijet može biti i deterministički, ako ugušimo aktivnost na mikro razini. recimo život u jugoslaviji je bio deterministički, točno smo znali da idemo u propast i da možemo samo u jednom smjeru, plaće su bile proizvoljne, zaposlenost konstantna. po vašim grafikonima sve bi bilo, spot on u jugi.

        “Rezultat je tragičan: u vrijeme recesije, kada nezaposlenost i neinvestirana štednja rastu, rezanje plača i kamata nažalost ne pomaže, nego samo produbljuje recesiju.”

        s ovim se slažem djelomično i to samo u dijelu kamata, sve ostalo je pogrešno i kauzalno nepovezano. ajmo prvo o recesiji. možete li definirati što je to. pad bdp-a tri kvartala ili kako već to ide?
        od kud vam neinvestirana štednja? možete li objasniti što je to?

      • zsikic kaže:

        ne vidim u svojem prikazu ništa determinističko,

        sve procjene budućnosti držim ne samo riskantnima (dakle ipak podložnima probabilističkom tretmanu)

        nego čak bitno nesigurnima (dakle, nepodložnima čak ni tom tretmanu)

        dugoročno smo svi mrtvi (keynes)

        slažete se samo u dijelu kamata, vi kao da ste bankar🙂

        neinvestirana štednja je štednja koja nije dalje investirana🙂 (u nefinancijski sektor)

  2. vedran2006 kaže:

    još jedna stvar, oprostite ako ispada da vas trolam, ali mislim da ste zaboravili na bit.

    naime i rad i novac nisu cilj nego sredstvo. ima jedan krasan primjer koji pokazuje bit.
    Naime ako se vi oženite svojom spremačicom, uništili ste posao, znači jedan zaposleni je manje, ali to ne znači da se posao ne obavlja.
    dakle trebate se uvijek baviti onime što nije vidljivo.

    Recimo i ovako ako čovjek proizvede strojeve koji automatiziraju većinu posla koji obavljaju ljudi, svi ćemo biti nezaposleni, ali ćemo imati svo bogatstvo svijeta.

    da zaključim treba promatrati stvorenu vrijednost za čovjeka a ne nekakve suhoparne statističke podatke i razmišljati u terminima novca i rada…

    http://adamgurri.com/?p=78

    • zsikic kaže:

      apsolutno, cilj a ne sredstvo (i zato nisu roba za konzumiranje)

      no o tome sam obećao poseban post

      • vedran2006 kaže:

        http://www.takelifeback.com/hegawid/

        g. Šikić pročitajte i podjelite svojim studentima, za dobrobit svih. vrtimo se u krug novac, lako je onima koji ga imaju, a onima koji ga nemaju. moramo krenuti od početka, mislim da je ovaj strip dobar da se postave temelji.

      • zsikic kaže:

        ne znam što je u stripu (pročitat ću, volim stripove)ali znam da je shiff borac protiv poreza (pa i po cijenu zatvora u kojem sjedi i iz kojeg piše)

        ja o porezima u ovom postu nisam pisao pa sumnjam u relevantnost stripa za temu posta

      • vedran2006 kaže:

        pročitajte prije nego komentirate. hint nije o porezima.

  3. vedran2006 kaže:

    Tko želi biti dužan i koji poslodavac želi upravljati s još većim brojem radnika? To su nužna zla koja nitko ne želi. Naravno, nužna su za onoga tko želi ostvariti profit. No, ako profita nema na vidiku, ne želi ih nitko.

    evo vam primjer Google. ima 50 mlrd na računu. jel to znači da oni ne vide profit na vidiku ili da možda misle da će iduće otkriće i napredak doći izvan njihove organizacije pa spremaju novac za akvizicije.
    ako biste promatrali aktivnost u toj industrji, rekli biste da sve stoji (ako uzmete zaposlenost, potrošnju, vidite recesija, bdp,…)

    ali istina je potpuno drukčija. trebate biti malo optimističniji. evo pogledajte ovaj video za početak. 200 miliona ljudi radi a nitko zaposlen? kako to :)?

    • zsikic kaže:

      jedno je imati novac, a drugo je kupovati ga (tj. zaduživati se)

      ne kupuju ga, kao ni rad (tj. ne zapošljavaju) oni koji ne vide profit na vidiku

      • vedran2006 kaže:

        opet krivo. ne vide profit za sebe. profita može biti odnosno uvijek ima, samo motivacija je kriva, ako vam većinu tog profita uzme onaj tko nije riskirao (država).

        ajmo reći ovako uložite 500.000 $ u posao koji se sastoji od slijedećeg: vi igrate ruski rulet, ako preživite, dobijete 1 mil dolara, koji djelite samnom cca 60% meni, 40% vama.

        i onda ja zaključim da nitko neće igrati takav ruski rulet, da su investitori ovakvi, da je financijski sustav neodrživ, bla, bla, a ne vidite da je problem u motivaciji. lakše se upisati u političku stranku, zaposliti u administraciji i natjerati druge da igraju ruski rulet.

  4. zonasumraka kaže:

    novac se kupuje radom i robom. i ljudi žele kupovati rad,samo ga ne žele skuplje plaćati.. a drugi žele kupiti novac za što manje rada.

  5. Pike kaže:

    …too much aggregation ignores human action and motivation…

    Problem s modelom je da nedovoljno dobro predstavlja stvarnost. Ne stoji da investiranje ovisi samo o optimizmu odnosno optimističkom predviđanju budućnosti. Investitori imaju i dodatan alat, cijene. Ulaganje nije samo slijepo gatanje nego predviđanje na osnovu prošlih i sadašnjih cijena, a račun dobiti i gubitaka govori investitoru koliko se ta njegova predviđanja ostvaruju u realnosti. Tako da u gornjem modelu fali dio koji bi opisao da on već zna što se događa u svakom trenutku u sadašnjosti uključujući i *intertemporalne preferencije* ljudi (kad ne bi imali komesare koji postavljaju kamate to jest) gledajući tržišne cijene. Ulagač nije u poziciji da samo mora vjerovat, da vjeruju, da vjeruju,… on i vidi što se stvarno događa i na osnovu toga može donosit i/ili korigirat odluke. Ili kako to lijepo Hayek kaže, cijene su “knowledge surrogate”.

    Čak i da se preuzme model, ne bi proizlazilo da se “trajno zapinje u blatu”…
    Problem je što se gledaju samo visoko agregirani podatci. Nije stvar da li ima dobiti ili ne ukupno nego na nivou individualnih firmi i ljudi. Recimo da je nulti rast BDP-a i investicija, to ne znači da su svi na nuli. Firme koje su u plusu dobijaju cjenovni signal da rade nešto dobro i dobijaju resurse za širenje, gubitaš obrnuto, gubi imovinu i smanjujući produkciju oslobađa resurse. Dolazi do uspostavljanja novog odnosa relativnih cijena (iz austrijskog kuta to bi bilo da distorzirane cijene prouzrokovane kreditnom ekspanzijom nakon neizbježnog sloma dolaze na nove relativne odnose koje reflektiraju stvarne preferencije ljudi i oskudicu) koje omogućuju daljni rast i na agregatnom nivou.
    Očito smo imali nekretninski i burzovni balon, građevinska, hipotekarna, brokerska,… industrija su se disproporcionalno proširile. Puno resursa i radne snage je otišlo u tom smjeru, one očito moraju kontraktirati. Puno ljudi je vjerovalo da je bogatije nego što stvarno je gledajući vrijednost svoje imovine u nekretninama i vrijednosnim papirima oni očito moraju nadoknaditi štednju, a to znači i promjene u potrošačkim navikama. Opiranje tom procesu raznim intervencijama se ne čini usluga društvu, 2007g. nije optimalna situacija koju se treba rekonstruirati nego vrhunac inkubacije virusa koji je ušao u tijelo, a groznica i slabost nakon toga je proces liječenja.

    Ili empirijski, zašto imamo pozitivnu inflaciju, ako je problem potražnja, tko i s čime onda bida te cijene na više…?

    No ima dio koji stvarno može ugroziti budući rast (uz razne stimuluse), a to je ako postoji vjerovanje da će se u budućnosti mijenjati institucionalno okruženje. Ako postoji očekivanje političkih promjena bilo malih ili velikih to unosi dodatnu nesigurnost u predviđanje budućnosti jer takve stvari se teško i mogu računati.
    Recimo prije neki dan na američkom MSNBC-u poznati voditelj uvjerava javnost kako budućnost zemlje ovisi o njenoj sposobnosti oporezivanja bogatih i da su zemlje koje se nalaze u problemima s dugom u problemu zato jer su izgubile tu sposobnost. On osim što oslikava trenutni spektar realnih političkih opcija govori i o mogućnosti promjene poslovnog okruženja u budućnosti.
    Ili kod nas, jel prošao i jedan kvartal, a da se nije ili pričalo ili uvodilo nove poreze uz jedinu brigu dal se proračun dobro puni…

    • zsikic kaže:

      predstavlja dio stvarnosti, kao i svaki model, ali mislim važni dio

      nema “trajnog zapinjanja u blatu”, trajni su samo redovni ciklusi iz kojih se ekonomija sama vadi, veći problemi su rjeđi (slažem se s vašim opisom uzroka današnjeg)- u kojima se “strelica potražnje” preusmjerava

      slažem se s austrijskim odbacivanjem ekvilibrijuma (što je i vidljivo iz posta), no bojim se da još ovise o njemu kao nekom normativnom idealu (vjerojatno nisam baš jasan, to ipak zaslužuje post🙂 )

      zašto bi promjena institucionalnog okruženja nužno bila negativno percipirana; kapitalizam, kao dosad najuspješniji ekonomski sustav (što ne znači da ne može biti ovakav ili onakav, uz manje ili veće inst promjene), također je stvoren takvim, dapače ogromnim promjenama

      • vedran2006 kaže:

        najveći problem i je što se bavite samo dijelom stvarnosti, a ono čime se ne bavite je onaj najbitniji dio.

        razlog zašto je to tako je biti ću slikvit, što vi promatrate pacijenta koji ima temperaturu (egzaktan pokazatelj), a onda uzrok temperature tražite tako da radite samo djelomičnu analizu, recimo utvrdite da pacijent kašlje. i onda zaključite da zato što kašlje ima temperaturu i da mu treba lijek za kašalj. kašalj je neminovno važan simptom, ali je simptom, a ne uzrok.

        tako je i sve ovo što vi pišete, ponašanje financijskog sektora, simptom a ne uzrok nastajanja problema.

      • Pike kaže:

        Cijela ideja Keynesove General Theory (koja u osnovi nije opća nego specifičan slučaj) je da ekonomija ostavljena sama sebi može zaglavit pa je potrebno nešto da je ponovo pokrene (kejnzijanski fiskalni stimulus). Vidi se to i u metaforama koje se koriste, govoreći o potrebi “to jumpstart the economy”, “kick the economy”

        Ne vjerujem u neizbježnost poslovnih ciklusa. Gledajući dugoročni rast GDP per capita takav se dojam može steći, “je da se periodički javljaju epizode pada GDP-a i rasta nezaposlenosti, ali dugoročno je očito pozitivan trend”. Ne dijelim u cijelosti takav stav koji je paradoksalno i pesimističan i optimističan, moj je obrnut🙂
        Poslovni ciklusi se daju izbjeći denacionalizacijom novca, a ne vjerujem u dugoročno rastući trend baziran samo na zadržavanju osnovnog kapitalistčkog okvira (marksističkim rječnikom, zadržavanje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju) i zanemarivanja rasta fiskalnog i regulatornog okvira. Rast može “nestati” i u formalno kapitalističkoj zemlji, ne treba zaboraviti da se Europa ni prije krize nije mogla pohvaliti sa stopama rasta. Europa relativno nazaduje već stotinjak godina, udio Europe u svjetskom GDP-u konstantno pada, a to će se i nastaviti. Dijelom je razlog što ostali nadoknađuju zaostatak, ali dobar dio je rigidnost europskog tržišta. Početak tog pada korelira s političkim padom klasičnog liberalizma, a IMHO to je i njegov uzrok.

        Da, neprecizno sam se izrazio, pretpostavio sam institucionalne promjene na gore (iz liberalnog kuta gledanja)… pesimistička deformacija🙂 A budući da iskustveno u pravilu samo takve i vidim rekao bih da je to zapravo dosta dobra aproksimacija🙂
        Niti vjerujem u niti očekujem drugačije promjene, bar ne bez ozbiljne krize (uz svu strku ovo do sada prolazi relativno mirno).
        U Hrvatskoj ih ne očekujem niti u tom slučaju…

      • zsikic kaže:

        ekonomija u ravnoteži, bez ciklusa, uopće ne može objasniti rast (to je možda najveći problem neoklasika), naravno uz to da ne može objasniti ni otkuda recesije i depresije

      • vedran2006 kaže:

        meni je ovaj pregled poveznosti poduzetništva i ekonomskog rasta prilično zadovoljavajući.
        https://mises.org/journals/qjae/pdf/Q12_3.pdf

  6. vedran2006 kaže:

    “uložite 1000, vraća vam se 1500”

    ovo je deterministički model, u stvarnosti nikad neznate koliko će vam se vratiti i to i je bit, ali vi to ne vidite. u stvarnosti je povrat stohastička varijabla.

    evo vam i primejr kako vam institucionalno okruženje koje se neminovno pogoršava utjeće na model.

    ajmo ovako postaviti problem uložite 1000 i ako dobijete bilo što kao povrat država vam opali prograsivni porez. čim više dobijete tim više vam uzmu.
    ja u takvom okruženju ne bih uložio niti lipe, jer rizik snosim ja, a benefit mog uspjeha država (i to debeli dio benefita). uložio bih samo ako mi netko drugi stimulativno da te pare.

    i to je taj paradoks koji vi ne vidite, ljudi ne ulažu zbog države, a vi zaključujete da država mora “stimulirati” ekonomiju. a ne vidite da zapravo treba smanjiti utjecaj države, i da će sav problem nestati. stimulacija dodatno pogoršava model, jer kao što vidite onda se ulaže bez obzira na rizik (novac i tako nije moj) i kao posljedicu imamo goleme, tektonske misalokacije resursa.

    • zsikic kaže:

      igra na jednostavan način uvodi pojam beskonačnog regresa a ne opisuje ekonomsku stvarnost a i u igri je odluka što učiniti potpuno nedeterministička, čak ni probabilistička nego nesigurna

      • vedran2006 kaže:

        pa ja baš nisam tako shvatio, vi ste prilično uvjereno izjavili da se ne ulaže zbog tog i tog, ne valjda u igri monopolija nego u stvarno životu?

  7. Sandro Skansi kaže:

    Pozdrav,

    Dvije stvari su mi zapele za oko:

    1. @ Vedran2006: Stednja jest ekonomska besmislica, posebno je besmislica u trenutcima deficita. Primjer besmislenosti stednje je 200 mlrd HRK na stednim racunima gradana (de facto na raspolaganju banaka), umjesto da isto bude investirano od strane pojedinaca

    2. Profesore, rekli ste: “U ekonomiji čiji intenzitet određuju velike korporacije, korporacijski menadžeri donose odluke koje su ključne za određenje opće ekonomske klime. Ako ti “kapitalci” nesputano investiraju, slijede ih i manje “zvjerke”.”

    Mislim da to nije tako, i to u dva navrata (sad, mozda se ponistavaju, ali ipak:-)). Prvo, mislim da intenzitet danasnje svjetske ekonomije odreduju prije svega potrosaci, a ne proizvodaci, odnosno korporacije, premda na nekoj bizarnoj razini koja je dosta…u nedostatku bolje rijeci, pohlepna.

    Drugo. Male zvjerke vole slijediti, ali cjelokupna njihova ekonomska aktivnost je puno cesce dijametralno suprotna od kapitalaca. Cisto kao primjer, jaki svjetski kapitalac je kupio zlato (pretpostavljam od HNB-a :-)) na 1200 USD/ozt i prodao na 1800, dok je tada od njega to kupio neka sitna riba koja je cula da se o zlatu jako puno govori. I naravno sad smo na 1200 opet. Ono sto zelim reci je da za svaku prodaju mora postojati jedna kupnja i obrnuto–nista ne nastaje ni ne nestaje, vec samo mijenja ruke– i u tom smislu, kada kapitalac prodaje, sitna riba ce kupovati….

    I da, naravno, nesposnobnost nasih investicijskih strucnjaka je legendarna–samo se treba pogledati proizvolji inv. fond– sto je fond riziciniji to je u vecem minusu– da mi je bar znati kada oni prodaju da kupim🙂

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s