Što ste učinili kada na svoj štedni račun stavite 10000 kn? Banci ste posudili 10000 kn! Banka to zove depozitom a ne dugom, ali to jest njen dug. Vi banci niste poklonili svojih 10000 kn, nego ste joj te kune posudili. Depozit nije ništa drugo nego bančin dug.
Taj dug, kao i svaki drugi, stvara novac. Kada deponirate svojih 10000 kn u banku te kune su još uvijek vaše, no sada i banka ima 10000 kn. Ona ih investira ne bi li zaradila dodatni novac. Gdje je nekad bilo 10000 kn sada je 20000 kn. Svojim depozitom stvorili ste novac, tj. povećali ste ukupnu ponudu novca za 10000 kn.
Banke za razliku od ostalih smrtnika vole biti dužne. One plaćaju velike reklamne kampanje ne bi li vas nagovorile da ih kreditirate. One se čak hvale svojim dugom: “Imamo 10 milijardi kuna u depozitima!”.
Mediji, političari, ekonomisti, … ne kritiziraju banke zbog prihvaćanja previše depozita, tj. zbog prevelikoga zaduženja. Kada banka od vas i mnogih drugih klijenata posudi onih 10000 kn nitko ne viče da je ta količina depozita (tj. duga) “neodrživa”. Nitko banci ne govori da su joj depoziti preveliki i da bi trebala “živjeti u granicama onoga što ima, a ne se dalje zaduživati”. Nitko ne objavljuje grafikone koji prikazuju “skandalozni dug banaka prema svojim klijentima”.
A ipak, depozit je dug i ukupna količina depozita je ukupna količina duga.
Kao bankin kreditor (iako vas češće zovu depozitorom), u nekom trenutku možete odlučiti da želite povrat svoje posudbe. Na primjer, možete tražiti da se vaša posudba sa štednog računa prebaciti na tekući račun (u istoj ili drugoj banci), što je i dalje posudba ali bez kamata. Ili da vam se isplati gotovina, što je stvarni povrat duga i uništavanje onog prethodno stvorenoga novca. Tada se ukupna ponuda novca vraća gdje je i bila prije vašeg depozita.
Pretpostavimo da vraćenih 10000 kn sada želite posuditi državi. Kako biste to učinili? Tako da kupite državne obveznice u vrijednosti od 10000 kn. Svoju posudbu banci pretvorili ste u posudbu državi. Prva posudba se zove depozit, druga državni dug i naravno obje su dug. Međutim, prva se tako ne zove, druga da i to uz dodatno zastrašujući adjektiv “državni”.
Kada država vama i mnogim drugima proda svoje obveznice, tada i mediji i političari i ekonomisti i … počinju vikati da je količina toga duga (tj. državnih depozita) “neodrživa”. Svi govore da su ti depoziti preveliki i da bi država trebala “živjeti u granicama onoga što ima, a ne se dalje zaduživati”. Svi objavljuju grafikone koji prikazuju “skandalozni dug države, tj. svih nas” (o ovome “svih nas” u sljedećem pasusu).
Što žele ti ljudi. Očito žele da svoje kune ne deponirate u državne obveznice, nego da ih deponirate na bankovne račune. Žele da smanjite svoje depozite kod države i uvećate ih kod banaka. Tom zahtjevu prilagođena je i terminologija kojom se služe (ili je dobar dio tih zahtijeva možda baš potaknut tom terminologijom?). Državni dug vama čak se zove vašim zaduženjem (npr. kada japanska centralna banka ima ogroman dug u svojim obveznicama, kaže se da su japanci ogromni dužnici, iako su zapravo vjerovnici), a bankarski dug vama (da još jednom ponovimo) zove se vašim depozitom.
To je posebno ironično u zemljama koje su monetarno suverene (što su uglavnom sve zemlje, uz par iznimaka poput članica eurozone). Monetarno suverena država financijski je bitno snažnija od bilo koje banke. Banke mogu postati insolventne i stoga nesposobne isplatiti svoje depozitore, monetarno suverene države ne; usp. ovdje i ovdje.
Na sreću, za većinu bankovnih depozita postoji garant. Tko? Država!
Stoga su ironični pozivi medija, političara, ekonomista, … da svoj novac ne deponirate kod financijski najjačeg dužnika nego kod slabijih (za koje ovaj jači čak garantira).
Taj se poziv inače zove “fiskalnom odgovornošću”!
Naravno, sve ovo ne znači da ne postoji problem prevelikoga duga, nego samo da je to problem i privatnog i državnog duga.
Bez tog razumijevanja ne možemo razumjeti zašto smo u krizi niti kako iz nje izaći. Na primjer, španjolsku krizu očito je izazvao veliki privatni dug a ne mali državni (usp. ovdje).
Evo na kraju i konkretnog primjera. Američke (od inflacije zaštićene) 10-godišnje obveznice, čiji je prinos obično oko 2%, nedavno su imale prinos od -0.6%.
Dakle, oni koji u njih investiraju čak su spremni državi platiti skromni honorar da njihovo bogatstvo čuva 10 godina.
Što se tu zbiva? Dužnička kriza, u kojoj se svi odjednom žele riješiti svojih dugova! Kućanstva prestaju posuđivati, a firme ne investiraju jer na vidiku nema prodaje.
Investitori nemaju kamo drugdje sa svojim novcem i zato kupuju državne obveznice. Oni gotovo mole državu da ih izda, efektivno ih držeći trenutno najboljim poslom.
Država postaje mjesto zadnjeg investiranja.
Treba li država odbiti tu ulogu bojeći se povećanog deficita? Da ako smanjenje deficita smatra važnijim od izlaska iz recesije!
U vezi s tim upućujem na stare postove o “mitu deficita” ovdje i ovdje, te uz ispriku zbog samocitiranja ponovno tvrdim:
“Monetarni sustav je sredstvo za postizanje političko-ekonomskih ciljeva, a ne izvor informacija o tome kakvi bi ti ciljevi trebali biti.
Jednako je besmisleno smanjivati državnu potrošnju zato što imamo deficit, kao i povećavati je zato što imamo suficit.”
Šikin blog 
a da možda kažete onima koje educirate, da kad budu investirali u državni dug (svoje države), da onda budu svijesni da će im država isplatiti kamate koje im je obećala tako da im poveća porez u budućnosti. još bolje da im kažete da i ako ne investiraju u taj dug da će im država povećati poreze jer drugi intenzivno investiraju u taj oblik duga.
jedini izlazak iz tog začaranog kruga je fiskalna odgovornost, ili još bolje smanjivanje ovlasti države na minimalne, pa samim time i kontroliranje državne potrošnje/zaduživanja.
Činjenica da država garantira za dug banaka (privatne depozite građana do 400.000 kn) dodatni je teret na dug države, to je činjenica. Zašto to džrava radi i jel to u interesu svih njenih građana, neznam, no nekako mi miriše na prevaru jer država nema te pare niti ih može nabaviti (za razliku od sad-a koji ima te pare i ako treba ih može nabaviti).
Jedino štao država može je tiskati kune, no neznam kako će to utješiti sve koji štede u eurima (a to je prilična većina). I od kud vama da je po tome država jača financijski od banaka? zbog “jamstva bez pokriča”?
I od kud vama da je po tome država jača financijski od banaka? zbog “jamstva bez pokriča”?
država stvara primarni novac i garant je njegove potražnje (i to je uloga poreza, a ne “porezno prihodovanje” države; usp. ovdje)
naravno, država može (zbog parcijalnih interesa vlastodržaca i bankara; povijest i sadašnjost su pune primjera) zakonski prenijeti svoje prerogative na banke i učiniti ih “jačima” (npr. izdavanje svojega novca, čiju potražnju stvaraju njeni porezi, prepustiti nekoj banci pa od nje “posuđivati” te novce uz 6% kamate; takva sprega vlastodržaca i bankara nekada je bila standard, danas više ne prolazi ali ima drugih metoda)
pa što se onda RH muči sa zaduživanjem, jednostavno nek si stvori?
mislim da vi malo previše pojednostavljujete stvari.
i niste mi odgovorili kako to država garantira za eurske depozite u bankama? gdje su ti euri za jamstvo?
preveliko stvaranje novca može dovesti do hiperinflacije i propadanja novca, to je jedina ali velika opasnost, no u doba recesije daleko smo od tog problema
države nemaju nikakvu suverenost nad stranom valutom; tu su u istom položaju kao i firme ili pojedinci;
zato nema smisla da se zadužuju u stranoj valuti, osim za ono što domaće firme nisu u stanju (bar donekle konkurentno) proizvesti
tu je grešku učinila rusija 90-tih s katastrofalnim posljedicama po nju (pa i dobar dio svijeta; tzv. ruska kriza)
…država stvara primarni novac i garant je njegove potražnje (i to je uloga poreza, a ne “porezno prihodovanje” države…
pazite sa pretpostavkama ovdje, ovisi o kojoj državi govorimo.
to bi bilo tako kada bi država bila minimalna i porezi razumni, te potrošnja države u skladu sa ostvarenim poreznim prihodima.
ako govorimo o RH onda ovo ne stoji, jer je država nabila dug, potrošila, podjelila novac i većina duga je u stranoj valuti. Kroz tiskanje, primarnog novca, taj dug ne može otplatiti, već samo kroz prikupljanje poreza. U tom slučaju država više ne garantira potražnju novca već naprotiv postaje uteg toj potražnji (što je zapravo u suštini povjerenje u snagu prikupljanja poreza). Kako je porezna baza varijabilna i zapravo obrnuto korelira sa promjenom poreza, mislim da vaša gornja definicija zapravo nije točna, odnosno vrijedi u samo specijalnom slučaju kojeg sam naveo gore.
Tako da je za RH sad jedini izlaz totalna racionalizacija troškova i fiskalna disciplina, o kojoj vi pišete iz nekog svog imaginarnog modela koji je neutemeljen u stvarnosti, kao nećem negativnom.
Jasno ja se slažem sa vašim zaključkom da fiskalna disciplina ne treba postojati a priori, ali to onda isto vrijedi i za fiskalnu ekspanziju.
Bottom line, fiskalna disciplina je uvijek dobra vijest za razliku od fiskalne ekspanzije, iz jednog vrlo jednostavnog razloga a to je efikasnost i motivacija državne potrošnje, koja gotovo 100% vodi u pogrešnu alokaciju. Jedino kada bi fiskalna ekspanzija bila efikasna je kada bi bilapotpuno decentralizirana, do razine pojedinca, a to je onda efekt potpuno isti kao i smanjenje poreza (efektivno djeluje kao subvencija svakom građanu na račun državnog deficita).
Razmislite o ovim scenarijima:
a) povećanje poreza -> državna potrošnja/investicije
b) smanjenje poreza -> privatne investicije/potrošnja
što mislite, ceteris paribus, koji daje bolje rezultate? primjetite da namjerno sam isključio dug iz igre, jer smo mi u takvoj situaciji da vrlo malo možemo vršiti ekspanziju na dug te ćemo vrlo brzo morati odabrati jedan od ova dva modela i za našu budućnost od iznimne je važnosti koji ćemo odabrati. Koliko vdimo političari će uvijek odabrati ovaj a), iako je empirijski znatno lošiji za 90% investicija (ostavljam prostora da određeni infrastrukturni projekti mogu ispasti ok iako je i tu ključ decentralizacija makar na lokalnu razinu).
+ korupcija koja napada a)
s problemom duga u stranoj valuti se slažem (usp. odgovor na prethodni komentar)
i s ostalim se uglavnom slažem
postoji i scenarij
c) smanjenje poreza–privatne investicije/potrošnja
+ povećanje deficita–državna potrošnja/investicije
dok god je inflacija ispod 6-7%
ne slažem se da postoji c. iz dva razloga:
1. Državna potrošnja je neefikasnija od privatne, dakle ako ima mogućnosti za deficit (iako sam uvijek za da se cilja oko nule) nek to ide privatnim putem, država treba minimizirati svoju rastrošnost, pogotovo ova naša rođačka država.
2. Zaboravljate na naš dug u stranoj valuti, nemože se ciljati inflacija bez da to ima utjecaj na tečaj, dakle to bi tek bio scenarij za propast.
Čisti primjer vam je državna organizacija olimpijskih igara, ili izgradnja autocesta pod nadzorom države, to uvijek košta 5-6 puta više, a osim toga gotovo uvijek je nepotrebno.
Španjolska država je investirala čitavo desetljeće, imate članke o tome, uglavnom pouka priče je, dok je trajao boom, i sve išlo naprijed političari koji su htjeli biti na vlasti morali su imati svoje projekte, kako glasači pamte samo opipljive projekte, od betona, pa su se natjecali. Mislite da je slučajno da je baš građevina odigrala glavnu ulogu, kod nas, u Irskoj, Šanjolskoj…Građevina je idealna za političare da si naprave spomenik, a i za korupciju.
Rezultat je samo splet okolnosti, mi imamo autocestu, koju smo debelo preplatili, sad imamo hrpu duga koji otplaćujemo mi ali i turisti, s druge strane slijedi nam koncesija pa još otplaćivanja da se privatnik namiri preko naših leđa +10%, nakon koncesije ceste će biti uništene i slijedi novi ciklus. Lako moguće da koncesija bude skuplja od recimo izdanja obveznica, no država treba svježu lovu koju može trošiti kako hoće i to je siguran scenarij. Definitivno ekonomski dubiozan.
Španjolci su pak gradili čitave aerodrome za milijarde eura, koji zjape prazni, pa je njihov sunk cost ipak nešto veći, ali su i oni dosta veći pa je to vjerojatno recept, što veća država to gori efekt državne megalomanske potrošnje.
Ono što je Keynes vjerojatno mislio je da bi država trebala biti štedljiva kad su dobra vremena, pa pogurnuti kotačiće kad zapne (treba prvo imati kotačiće = zdravu ekonomiju), ali to je bilo očito idealizirano i pogrešno, kao što vidimo ne postoji mehanizam koji može političare natjerati da budu štedljivi (da ne kažem da imaju suficit). Dakle da zaključimo, ovaj vaš prijedlog lijepo zvuči na papiru, no politiku trebamo evaluirati po rezultatima a ne po ciljevima i zamislima.
da je država uvijek neefikasnija od privatnog sektora je mit, često je ali često i nije, no o tome više u nekom novom postu
španjolski građevinski bum uglavnom je bio privatni, što se vidi i po španjolskom državnom dugu do 2009.,ili da se samocitiram:
Prije početka europske krize Španjolska je (jedina u eurozoni) imala državni suficit, a njezin je javni dug (u omjeru prema BDP-u) bio manji od njemačkog. I najpovršniji pogled na španjolsku situaciju jasno pokazuje da priča o ekonomski razumnom sjeveru i rastrošnom i neodgovornom jugu ne prolazi.
Gubici privatnih španjolskih banaka (proizvedeni glupim okladama na cijene nekretnina, koje su većinom financirale njemačke banke) prebačeni su na španjolsku državu (koja je, naravno, garant depozita). To je Španjolsku praktički izbacilo s monetarnih tržišta (zahvaljujući kamati većoj od 6%) i dovelo je u situaciju Grčke, Irske i Portugala. Budući je Španjolska prevelika da bi se to dopustilo (i Europu dovelo do samoga ruba kolapsa) europska je ekonomska politika našla fantastično rješenje.
Europska centralna banka španjolskim bankama daje kredite uz kamatu od 1% i pritom kao jamstvo prihvaća bilo što. Osim toga, zahtijeva se da država rekapitalizira španjolske banke. To državu gura u insolventnost, koju ona rješava tako da novac posuđuje od tih istih banaka (da, od istih onih koje rekapitalizira) uz kamatu od 6%, dok one ECB-u plaćaju samo 1%. Zvuči nevjerojatno, zar ne?
vanjski dug (u koji se često ide nepotrebno, usp. gornje komentare) je problem
ajoj.
znači privatne banke su se glupo kladile, što je onda prebačeno na državu kroz garancije.
a da nije možda obrnuto, banke su se glupo kladile (bile neodgovorne) jer im je država garantirala depozite. nije li to bio logičan korak? jeste vi očekivali da vlasnici banaka kažu da neće sudjelovati u boom-u jer da to nije etično? pa oni svi i jesu sudjelovali jer je država stala iza njih.
da netko sad baci milion dolara na trg na kojem se vi nalazite, biste li se vi skupljali novac ili razmišljali od kud novac dolazi i jel etično?
dajte ljudima čekić i vidjet će samo čavle, dajte im jeftini novac i vidjet će ono što žele vidjeti
što se tiče građevine, ja neznam što to vama znači da je nešto bilo privatno, pa jasno da su sudjelovale privatne građevinske firme, nitko ne tvrdi da banke nisu bile privatne, no treba razumjeti temelje na kojima sve to stoji. Tko preuzima rizik, a tko profit. Ja neznam što se vi čudite tome da banke dobiju pozajmicu po 1% i onda vraćaju po 6%, pa to se radi i kod nas, i sasvim legalno. Pa zar niste upravo vi ti koji navijate za moćnu državu koja brine za svoje građane i investira, pa imate upravo što ste i tražili. Ja sam protiv toga da država spašava, pa ćete vidjeti da će i banke biti puno konzervativnije sa svojim novce.
Pa valjda razumijete svrhu cijene novca. Znate što kaže Hayek o cijenama i informacijama. Ako banka miože dobiti novac po 1% pod garancijom države, pa nije li to onda signal da svima da je vrijeme za investiranje i trošenje. ako su kamatne stope stalno 1% nije li logično da imamo balone?
Pa za to su krive centralne banke i države, zar ne? NEmojte me zafrkavati, znate vi to jako dobro.
što se tiče Španjolskog suficita, to je su bajke za malu djecu (whishful thinking)
“Unlike Greece, we find that the Spanish government’s expenditures throughout much of the period appeared to be stable, with the government running significant surpluses in 2005 through 2007.
Unfortunately for Spain however, those surpluses were based on that country’s large housing bubble, which greatly increased the numbers of people paying the nation’s highest income tax rates as their incomes were highly inflated during this period of time.”
Znači opet selektivno promatrate činjenice.
O efikasnosti državne potrošnje mislim da ne treba trošiti riječi, no confirmation bias će odraditi svoje.
evo još malo o Španjolskoj (neznanstveno, ali indikativno i za nas)
http://www.spiegel.de/international/europe/return-to-absurdistan-a-spiegel-reporter-visits-crisis-plagued-spain-a-847513.html
“Ja neznam što se vi čudite tome da banke dobiju pozajmicu po 1% i onda vraćaju po 6%, pa to se radi i kod nas, i sasvim legalno.”
pročitajte cijeli post-to je navodno monetarna politika za spas eurozone, a u postu je objašnjeno da je to politika koja produbljuje krizu
krivo ste shvatili ako mislite da ja “navijam za moćnu državu”, ja “navijam” da privatno bude ono što je efikasnije kao privatno, a javno ono što je efikasnije kao javno (vi možda mislite da je ovo drugo nemoguće ? i tu se valjda ? ne slažemo, no o privatnom i javnom ću posebno u jednom postu)
meni je ovo sa Španjolskom čak i intuitivno jasno. prihodi države napuhani zbog balona, a ne zbog zdrave ekonomije, dok su rashodi umjetno niski jer se zadužuju po stopama koje ima Njemačka. Logično kad je krenula kriza prihodi naglo padaju, a rashodi naglo rastu (tek u krizi vidimo realnije stanje).
Nerealno niske stope zaduživanja zapravo su uzrok nastanka balona, ne other way around kako to vi sugerirate.
“Nerealno niske stope zaduživanja zapravo su uzrok nastanka balona, ne other way around kako to vi sugerirate.”
znači da je uzrok euro, s čim se slažem i o čemu sam već više puta pisao
“tek u krizi vidimo realnije stanje”
to ne znači ništa samo po sebi, jer je nekad točno a nekad ni približno
ali ajmo stvar nazvati pravim imenom, jer uzrok nije neka mrtva tvar, kao što je valuta, uzrok su oni koji manipuliraju tom valutom. političari, države, centralne banke.
odnosno uzrok je intervencija u tržište novca, i tržište općenito. Istina pravo tržište nije postojalo, ali je definitivno bilo puno življe i slobodnije do pojave Eura.
no znam da vi to nećete reći iako je tako i sami vidite da je tako.
euro je politička izmišljotina bazirana na povjerenju u njemačko gospodarstvo (i još par manjih zdravih), a ne tržišna valuta. nema besplatnog ručka i sad to dolazi na naplatu.
mene fascinira da nakon ovakvog političkog fijaska, nekom još može pasti na pamet zazivati državne intervencije. još kad vi kažete da su krizu izazvale privatne banke, haha. i sad zamislite nakon svega vi izjavite kako je deficit opcija. pa da europi deficit može donjeti nešto dobro, bismo li se mi svi sad bavili Italijom, Španjolskom, Portugalom, Grčkom…
Vidite promatranje problema isključivo sa makrorazine je potpuno pogrešno, čak i opasno. Jer jedno je promatrati deficit, dug, investicije, štednju, a drugo je kako se s svime raspolaže. a tu je bitna mikrorazina. potrebno je poduzetništvo, a poduzetništvo se razvija tamo gdje su ljudi, novac i ideje slobodni. A slobodni ljudi, novac i ideje idu tamo gdje su porezi i opterećenja niska.
država progresivnim oporezivanjem rada destimulira poduzetništvo, rad i trud, a subvencionira nerad i rentijerstvo. ubija poduzetništvo subvencijama, jer odabir s čime ćemo se baviti nema tržišnu osnovu, nego političku (tamo gdje su dobre subvencije), razvija klimu ovisnosti o državi. napustili smo socijalizam, ali socijalizam nije napustio nas…
naravno da se ne radi o papiru nego o ljudima, ta primjedba je trivijalna
makro i mikro; prvo praktična napomena:
čim neka zajednica donese neki općevažeći zakon ili propis to vam je makrorazina koja determinira mikro ponašanja,
zanemarivanje te činjenice, bila ona poželjna ili ne, glavna je greška i neoklasika i austrijanaca,
zato se glavne političke, zapravo lobističke, borbe vode na toj razini, iako dobitnici često tvrde da te razine nema a mnogi tu zapravo apsurdnu tvrdnju nekritički prihvaćaju
(naprosto se nameće paralela s mafijašima tvrde da nema mafije 🙂 )
teorijska napomena:
teorijski gledano moglo bi se insistirati da se konačno sve može reducirati na mikro i to je važan uvid, ali praktično irelevantan
to vam je kao kada tvrdite da se biološki fenomeni mogu svesti na kemijske a ovi na fizikalne, s čime se slažem, jer za to ima jakih argumenata
ali to ne znači da će u praksi kemija zamijeniti biologiju a onda konačno fizika njih obje, to je očito apsurdna tvrdnja koju ipak mnogi ponavljaju (najčešće oni fizičari, katkada i vrhunski, koji ne znaju ni kemiju ni biologiju)
ali ja ne tvrdim da makro ne postoji i da nema utjecaja. dapače mislim da je utjecaj golem.
poanta je da ja hoću reći da makro pogled vodi u pogrešne zaključke iz razloga što je moguće da isto makro okruženje rezultira potpuno drukčijim posljedicama.
Lijepo je to objasnio Hayek. Bacite drvo u vodu i ono pluta, bacite čovjeka u vodu i on mora odlučiti hoće li plutati, potonuiti, plivati ili što već…
Zato je jako važno okruženje u kojem se donose odluke i što na te odluke utjeće (incentives). Vrlo jednostavno kao vam država ponudi 1000 kn socijalne pomoći hoćete li raditi za 2000 kn. Hoćete li pokrenuti privatni posao ako je proez na dobit 20%, pdv 25% i treba ga platiti unaprijed, 50% doprinosa i poreza i prireza na svakog radnika, itd…a s druge strane kum vam radi u državnoj firmi i može vam srediti siguran posao za 20.000 neto bez puno truda.
Razmislite, zašto vi radite na fakultetu umjesto da imate svoj privatni fakultet gdje biste bili daleko bolje plaćeni i sl. Koliko je znanstvenih novaka, asistenata i vrhunskih stručnjaka otišlo van jer nisu htjeli raditi za 5000 kn neto. A koliko su porezni obveznici uplatili love za njihovo školovanje, da bi se njihova znanja i stručnost koristili u Australiji, Švicarskoj ili Kanadi, ili gdje već…
A da tiskamo još milijardu kuna sve bi bilo još gore…
da zaokružimo priču, kada bi država nekim čudom krenula raditi na b) scenariju, naišla bi na problem (otplata duga). Većina poreznih prihoda završi u redistribuciji (administracija, obrazovanje, socijala, zdravstvo, subvencije…), te se postojeći dug uglavnom otplaćuje novim dugom. No takav razvoj ima svoj kraj prije ili kasnije, i tu dolazimo do fiskalne discipline. Ona kao što možete primjetiti nije ključ izlaska iz krize, već je jednostavno nužnost ako se želi primjeniti jedini logičan scenario b) koji u nekom roku garantira rast u stvaranju vrijednosti, što pak osigurava razvoj ekonomije i rastuću poreznu bazu, koja uz relativno niže porezne stope, može osigurati značajno veće prihode države i više novca za redistribuciju, otplatu duga, odnosno na kraju i izlazak iz recesije i krize.
Kina
http://www.econlib.org/library/Columns/y2012/GregoryChina.html#
http://reason.com/archives/2011/11/15/chinas-black-market-city
sloboda -> inovacije -> ekonomski rast
Click to access Article_64.pdf
Postoji naravno čitav niz razloga, a siguran sam da ste ih svjesni, zašto ne valja analogija između državnog duga i bankovnog depozita, iako je apsolutno točno da banke duguju depozite (ali nije točno da vi polaganjem novca u banku kreirate novac, naime banka tu nije pasivni nego aktivni i glavni akter kreiranja novca).
Primjetio sam već u nekom od prethodnih postova da na primjeru Španjolske dokazujete štošta, npr. Španjolska je prije krize imala suficit proračuna, ili nizak omjer duga i BDP-a, što znači ovo ili ono.
OK, ali onda budite dosljedni sa tom Španjolskom. Ako je privatni sektor kriv za Španjolsku krizu, onda da vidimo gdje su ti investitori koji žele Španjolskoj državi platiti skromnu naknadu da im pričuva novac?
Namjerno ili slučajno miješate države (recimo Španjolsku i SAD) i uzimate od svake ono što vam paše. Situacije da države plaćaju negativnu kamatu su vrlo rijetke i trenutno je to slučaj za neke njemačke i neke američke obveznice. Primjetite da se u oba slučaja radi o vrlo robusnim gospodarstvima! Dakle primjera gdje bi država bila zadnji preostali investitor jednostavno — nema. Jer ako gospodarstvo na kojem neka država parazitira nije fundamentalno zdravo, onda nitko neće ni toj državi posuditi novac! A kamoli po negativnoj kamatnoj stopi.
Kad se Španjolska država bude zaduživala po -0.6% dok joj gospodarstvo tone a nezaposlenost ide prema 30%, onda možemo razgovarati o posljednjem investitoru. Ovako je to brkanje različitih država.
“nije točno da vi polaganjem novca u banku kreirate novac, naime banka tu nije pasivni nego aktivni i glavni akter kreiranja novca”
naravno da banka kreira novac (nisam kanio u postu zbrajati geometrijski red kako bih objašnjavao način 🙂 ),
poanta je da ga kreira iz vašeg depozita i u tom ste smislu vi kreator (kao kad se neka zgrada financira vašim novcima pa ste vi vlasnik bez obzira tko je aktivno gradi)
situacije s negativnom kamatom jesu rijetke, slažem se, ali tom se rijetkom situacijom i bavimo, osim toga ona će pokriti možda 30% radnog vijeka mnogih ljudi, zato je neoklasično i austrijsko zanemarivanje tih “rijetkih i nebitnih singulariteta” koji se ne uklapaju u njihove teorije neprihvatljivo
NE STVARA SVAKI DUG NOVAC. Oročeni depozit u principu nije novi novac, tek obični depozit, jer se oročenim depozitom ne može kupovati u Konzumu i plaćati račun za struju.
Osim toga, država jamči depozite — ali banke plaćaju državi tu uslugu, dakako iz razlike u kamatama.
Budući da sam ja (kao i većina ljudi koje poznajem) više manje stalno u minusu na računu — mene ne brine toliko da mi je banka dužna, više onaj drugi smjer 🙂
oročeni i neoročeni depozit banka dalje plasira i zato je novac
naravno ovisi o tome što zovete novcem :), ako se ograničite na Mo ili neto novac ili… onda nije, no to nije bitno za post
Nije baš tako. Novac — po mom skromnom mišljenju — znači da da se njime može kupiti kruh, struja itd.
Ako ja posudim susjedu 100 kn = ja imam 100 kn manje raspoloživo, on 100 kn više. Ponuda novca je ista.
Ako ja oročim 10000 kn u banku = ja njima ne mogu raspolagati godinu dana, dakle imam manje novca koji mogu odmah trošiti, a banka to može ponuditi nekom koji to može odmah potrošiti = ponuda novca je ista.
Jedino ako ja stavim 10000 kn u banku kao neoročeni depozit, i na mom računu se pojavi 10000 kn koje mogu mojom maestro karticom/čekom/čime god trošiti kako želim, a ISTODOBNO netko drugi dobije tih 10000 kao kredit i također može ih trošiti = to povećava novčanu masu M1, povećava ponudu novca.
Drugim riječima, IOU’s su novac samo ako ih svi prihvaćaju kao novac, dakle ako se može njima platiti struja ili gorivo na pumpi. Da svi zahtjevaju novčanice — takvo kreiranje novca čistim stavljanjem depozita u banku ne bi bilo moguće.
Dakako, novac je i M4 koji uključuje i stranu valutu. Sve je novac što ljudi prihvaćaju, a dobro znamo da je malo tko u Hrvatskoj odbio novčanicu od 100 EUR.
Bit je da oročeni depozit teško može djelovati inflatorno. 300 EUR od “prijatelja” iz Njemačke koji su bili u apartmanu tjedan-dva itekako može…
Mnogima još nije jasno da su banke, derivatima na derivate od drivata, stvorile dug koji se mjeri s minimalno 50 svjetskih GDP, a da se gubici financijske industrije kreću ugrubo oko 10%. Kad je 2007. godine universalni bankarski sustav iskočio, jer su po prvi puta gubici bili veći od količine likvidnosti koje su tvrtke, građani i svi ostali stavjali u banke, pa si banke više međusobon nise ni htjele ni mogle posuđivati, svjetske CB, dakle FED, japanska CB, nešto kasnije i ECB i još poneka, autorizirale su (do današnjih dana) prema bankama monetarna sredstva u visini od 30.000 mlrd. dolara. A da bi se doista sanirali kumulirani gubici banaka trebalo bi im dati 300.000 mlrd dolara, faktički 5 svjetskih GDP. Pritom, sav taj novac nalazi se u sferi spekulacija, pa u širokom luku zaobilazi realnu ekonomiju.
Inflacije dakle nema, novca je zapravo sve manje i kreče se prama deflaciji. Unutar velike depresije desilo se to da je proizvodnja povećana za 40%, a kupovna moć za samo 14%, roba se nije mogla prodati.
Još samo oni sa insuficijsncijom inteligencije ne shvaćaju da je manjak novca među građanima uzrok i recesije i svake krize, a da je krivac za nedostatak novca privatizirani monetarni sustav i kriva monetarna politika.