Ideja da bi se državni monopol nad novcem mogao koristiti za izlazak iz recesije, ili depresije, novijeg je datuma. Sazrela je u doba Velike depresije 30-tih, a političari su je prihvatili s malom zadrškom (što je produbilo depresiju i otežalo oporavak).

U vrijeme velikoga kraha 1929. godine, kapitalističke ekonomije imale su de facto zajedničku valutu (kao što je danas imaju zemlje eurozone). Bio je to zlatni standard koji je vladama depresijom pogođenih zemalja onemogućavao ubacivanje novoga novca u ekonomiju, kako bi se zaustavio ekonomski pad i deflacijski kaos. Dakle, onemogućavao im je upravo ono što su G20 vlade učinile 2008. godine.

Ideja zlatnog standarda je jednostavna. Ako se vladama dozvoli da tiskaju novac prema vlastitom nahođenju, one neće odoljeti iskušenju. Sve veće količine novca biti će u potrazi za istom količinom roba i usluga, što će nužno voditi porastu cijena. Inflacija će rasti, teško stečeni novac pojedinaca i poduzeća gubiti će vrijednost, dok ga hiperinflacija konačno potpuno ne obezvrijedi. Tražeći Odisejev jarbol za koji će se vezati kako ne bi krenuli za zovom sirena, političari su se vezali za zlatni standard. Sve su valute imale fiksni tečaj i fiksnu vrijednost u zlatu, za koje ih je uvijek bilo moguće zamijeniti. To je značilo da vlade mogu tiskati samo onoliko novca koliko im dopuštaju njihove zlatne rezerve. Budući da nitko ne može proizvesti zlata koliko želi, zlatni je standard spriječio nekontrolirano tiskanje novca.

Sustav je osigurao stabilnost cijena (iako je posrnuo u vrijeme 1. svjetskog rata, kada je zlatni standard privremeno odbačen). Inflacije nije bilo, iako (danas znamo) na račun smanjenoga rasta i nepotrebno velike nezaposlenosti.

No, onda se desio krah 1929. godine, u kojem se pokazalo ružnije lice zlatnoga standarda. Zbog njega su vladama ruke bile vezane. Banke su bankrotirale, tvrtke propadale, radnici ostajali bez posla, a vlade zbog zlatnoga standarda nisu mogle stvarati novi novac koji bi i radu i kapitalu pomogao da prebrodi tu oluju.

Britanija i skandinavske zemlje shvatile su ovo ograničenje zlatnog sustava, pa su ga 1931. godine odbacile. To je bitno smanjilo pritisak Velike depresije na njihove građane. Američki predsjednik Hoover to je uporno odbijao (bojeći se hiperinflacije u doba teške deflacije ?) nalazeći glavnog neprijatelja u strancima (omiljena igra svih političara). Povećao je carine, ne bi li povećao potražnju za domaćim robama. To je, naravno, rezultiralo recipročnim povećanjem carina u ostalim zemljama i svjetska je trgovina  manje više stala. Depresija se samo produbila i proširila.

Roosevelt 1932. godine odbacuje zlatni standard, jer mu tek to omogućava da uvede New Deal (zlatni je standard zadržan  na državnoj razini, njega će ukinuti tek  Nixon 1971. nakon što mu Pompidou u New Jersey teatralno pošalje vojni razarač s dolarima spremnim za konverziju u zlato).

Prvi puta se na velikoj skali vidjelo kako država, preuzimajući ulogu zadnjeg investitora  može ekonomiju izvuči iz velike krize.

(“Pomogao” je i 2. svjetski rat svojim ogromnim investicijskim zahtjevima na državnoj razini.)

13 responses »

  1. vedran2006 kaže:

    “Prvi puta se na velikoj skali vidjelo kako država, preuzimajući ulogu zadnjeg investitora može ekonomiju izvuči iz velike krize.”

    ako država izvlači iz krize, tko uvlači u krizu? pretpostavljam privatni investitori (:).
    No onda kako to da tamo gdje nema privatnih investitora, krize su još gore (siromaštvo, glad – Kuba,Sj. Koreja, nekad Kina).

    Također imate i nekoliko pogrešaka u tekstu:

    1. nije istina da je količina roba i usluga ista tijekom vremena, to se zove bogatstvo koje izrazito raste mjereno u količini roba i usluga, a ponajviše u raznovrsnosti i roba i usluga.

    2. Također spominjete da je ne tiskanje novca rezultiralo propuštenim rastom. To nije istina, količina novca u opticaju nema veze sa rastom, barem ne mjerenom kroz robe i usluge. Naime količina roba i usluga rezultat je stvaranja, inovacija, tehnološkog napretka, a za sve to nije dovoljno imati samo novac.

    Evo Sj. Koreja si može natiskati papirića koliko želi, no i dalje će biti gladni i siromašni, zar ne? Kako to, ako je problem u količini novca u opticaju? A imaju i državu koja može investirati do besvjesti.

    • zsikic kaže:

      “ako država izvlači iz krize, tko uvlači u krizu? pretpostavljam privatni investitori (:).”

      krivo pretpostavljate,vidi ovdje

      “količina novca u opticaju nema veze sa rastom, barem ne mjerenom kroz robe i usluge. Naime količina roba i usluga rezultat je stvaranja, inovacija, tehnološkog napretka, a za sve to nije dovoljno imati samo novac.”

      naravno da nije dovoljno, ali ima veze, zamislite ekstremnu situaciju u kojoj biste iz opticaja povukli npr. 80% novca, jasno je da bi sve stalo, slična stvar se dešava u velikim krizama samo ne ovako deus ex machina, opet vidi ovdje

  2. Pike kaže:

    “Sustav je osigurao stabilnost cijena (iako je posrnuo u vrijeme 1. svjetskog rata, kada je zlatni standard privremeno odbačen). Inflacije nije bilo, iako (danas znamo) na račun smanjenoga rasta i nepotrebno velike nezaposlenosti.”

    Ha?
    http://mises.org/daily/1583/Deflation-and-Depression-Wheres-the-Link
    As Atkeson and Kehoe conclude: “The data suggest that deflation is not closely related to depressions. A broad historical look finds more periods of deflation with reasonable growth than with depression, and many more periods of depression with inflation than with deflation. Overall, the data show virtually no link between deflation and depression.”

    “No, onda se desio krah 1929. godine, u kojem se pokazalo ružnije lice zlatnoga standarda. Zbog njega su vladama ruke bile vezane. Banke su bankrotirale, tvrtke propadale, radnici ostajali bez posla, a vlade zbog zlatnoga standarda nisu mogle stvarati novi novac koji bi i radu i kapitalu pomogao da prebrodi tu oluju.”

    http://www.freebanking.org/2012/03/21/anti-bernanke/
    The facts show otherwise: Federal Reserve rules required 40% gold backing of outstanding Federal Reserve notes. But the Fed wasn’t constrained by this requirement, which it had statutory authority to suspend at any time for an indefinite period. More importantly, during the first stages of the Great (monetary) Contraction, the Fed had plenty of gold and was actually accumulating more of it. By August 1931, it’s gold holdings had risen to $3.5 billion (from $3.1 billion in 1929), which was 81% of its then-outstanding notes, or more than twice its required holdings. And although Fed gold holdings then started to decline, by March 1933, which is to say the very nadir of the monetary contraction, the Fed still held over than $1 billion in excess gold reserves. In short, at no point of the Great Contraction was the Fed prevented from further expanding the monetary base by a lack of required gold cover.

    “Prvi puta se na velikoj skali vidjelo kako država, preuzimajući ulogu zadnjeg investitora može ekonomiju izvuči iz velike krize.
    (“Pomogao” je i 2. svjetski rat svojim ogromnim investicijskim zahtjevima na državnoj razini.)”

    Ne nije. Niti New Deal, a još manje rat.
    http://www.theamericanconservative.com/articles/the-myth-of-wartime-prosperity/

    Usput,… New Deal je pokrenuo Hoover.
    http://conversableeconomist.blogspot.com/2011/10/more-herbert-hoover-father-of-new-deal.html

    Btw.
    *Nikad*, *nitko*, *nigdje* se nije izvukao s kejnzijanskom fiskalnom potrošnjom. Ne postoji takav empirijski primjer.

    http://www.hoover.org/news/daily-report/90486
    There are two ways to view Keynesian stimulus through transfer programs. It’s either a divine miracle—where one gets back more than one puts in—or else it’s the macroeconomic equivalent of bloodletting. Obviously, I lean toward the latter position, but I am still hoping for more empirical evidence.
    Robert Barro

    Ili riječima ljudi koji su ga provodili:
    “We have tried spending money. We are spending more than we have ever spent before and it does not work. And I have just one interest, and if I am wrong … somebody else can have my job. I want to see this country prosperous. I want to see people get a job. I want to see people get enough to eat. We have never made good on our promises. … I say after eight years of this Administration we have just as much unemployment as when we started. … And an enormous debt to boot.”
    April 1939, Henry Morgenthau, Jr., Roosevelt’s Secretary of the Treasury

    “We used to think that you could spend your way out of a recession and increase employment by cutting taxes and boosting government spending. I tell you in all candour that that option no longer exists, and in so far as it ever did exist, it only worked on each occasion since the war by injecting a bigger dose of inflation into the economy, followed by a higher level of unemployment as the next step.”
    September 1976, James Callaghan, Prime Minister of the United Kingdom

    Btw. 2
    Ta priča oko 2. svjetskog rata je najbolji primjer kako s kejnzijancima (Krugmanom) nikad na zelenu granu…
    Prvo kao i vi tvrde da je to uspješan primjer fiskalnog stimulusa
    “It took the giant public works project known as World War II – a project that finally silenced the penny pinchers – to bring the Depression to an end.” Paul Krugman
    …. a kad Barro empirijski pokaže da to nije bilo tako onda se Krugman nađe druge prozivat idiotima jer da to nije primjer koji se treba gledat.
    “Why anyone thinks that private spending during those years is a model for what will happen as a result of fiscal stimulus now is beyond me.” Paul Krugman

    Meni je tu jedini misterij zašto nakon svega ovoga razumni ljudi i dalje inzistiraju na istim zabludama…

    • zsikic kaže:

      hoover ??? u kojoj to ekonomskoj povijesti, npr. wiki pod “new deal” ni spomena (doslovno) hoovera

      iz istog izvora:
      The Depression ended when the U.S. entered World War II in December 1941. Under the special circumstances of war mobilization, massive war spending doubled the GNP (Gross National Product).

      Atkeson and Kehoe u tom istom članku nalaze empirijsku vezu deflacije i velike depresije 30-tih, iako je zaista ne nalaze u mnogim prethodnim slučajevima (možda zato jer kapitalizam nije isti poslije forda?, samo ideja koja mi je sad pala na pamet), no valja spomenuti da je njihov nalaz korelacija i da se ograđuju od kauzalnosti

      insistiranje je uvijek stvar uvjerenja a ne argumenata, npr. iz psihologije je poznato da ljudi sa strogim uvjerenjima o nekoj temi nakon što su suočeni sa snažnim i za nepristrane uvjerljivim argumentima kontra njihovih uvjerenja postaju još uvjereniji u svoj stav, samo skeptici za koje nijedan stav nije sakrosanktan mogu mijenjati svoje stavove zbog argumenata i to zahtijeva poseban intelektualni napor (pitanje za milijun dolara: koliko poznajete takvih ljudi; naravno osim vas, svi mislimo da smo baš mi ti ljudi)

      • Pike kaže:

        Yap, Hoover. Ne po nazivu sto je manje bitno, nego po mjerama koje je provodio. Hoover je uveo javne radove, deficit spending(50% proračuna je bio deficit, a proračun se povećavao), upravljanje odozgora države, sindikata i poslodavaca (fini, lijepi fašizam, danas se takve institucije eufemistički zovu Gospodarsko-socijalno vijeće, ali bi bilo lijepo da je većini ljudi jasno da su to stvari direktno iz fašističkog manifesta)
        FDR je u kampanji 1932. optuživao Hoovera da zadužuje zemlju, da uvodi socijalizam….
        “I accuse the present Administration of being the greatest spending Administration in peacetime in all our history”…. Garner (VP) accused Hoover of “leading the country down the path of socialism…”
        Hoover diže poreze 1932. da se zaštiti od optužbi u predizbornoj kampanji o velikom zaduživanju.
        … da sam ja tad živio u Americi i izlazio na izbore glasovao bih za FDRa, srećom po mene na izbore ne izlazim pa sam se preventivno zaštitio od takvih negativnih iznenađenja🙂

        Kad je FDR preuzeo vlast preuzeo je i prijašnje programe…
        “We didn’t admit it at the time, but practically the whole New Deal was extrapolated from programs that Hoover started…‘When it was all over I once made a list of New Deal ventures begun during Hoover’s years as secretary of commerce and then as president… The New Deal owed much to what he had begun”
        Rexford Tugwell, Roosevelt Brain Trust member

        “When we all burst into Washington . . . we found every essential idea [of the New Deal] enacted in the 100-day Congress in the Hoover administration itself. The essentials of the NRA, the PWA, the emergency relief setup were all there. Even the AAA was known to the Department of Agriculture. Only the TVA and the Securities Act was drawn from other sources. The RFC, probably the greatest recovery agency, was of course a Hoover measure, passed long before the inauguration.”
        Raymond Moley, Roosevelt Brain Trust member

        Ili ako treba službeno iz ekonomske povijesti…

        “All and all however, Herbert Hoover comes out looking a tad better than Franklin Roosevelt as an economic leader. It was Hoover who embarked upon ambitious public works projects to put people to work. It was Hoover who established the Reconstruction Finance Corporation to lend money to private businesses and banks in financial difficulties. It was Hover who ran the largest budget deficits relative to GNP”
        “A New Economic View of American History” Atack and Passell.

        Možete si skinuti i od TTC – A History of the U.S. Economy in the 20th Century, nađe se džabe i torrent. Predavanja drži Timothy Taylor, isti ovaj Timothy s bloga Conversable Economist što sam linkao. Pogled na 30-e je kejzijansko-monetaristički, ali i u njegovoj interpretaciji Hoover je “bolji intervencionist” od FDR-a.

        Hoover je bolji kejnzijanac od FDR-a (zato su mu i rezultati takvi rekli bi zlobnici :)), malo tko bi se danas složio s FDR-ovim konkretnim mjerama makar ga i u načelu podržavao. Više je to ideološka podrška jer je uspio uvesti welfare state u Ameriku pa ga se po defaultu brani jer se želi obraniti welfare state.
        FDR je u osnovi obični populistički šarlatan koji će reći i napraviti bilo što što će mu omogućiti da dođe i ostane na vlasti, lik bez ikakvih vlastitih ideja i principa (priča toliko dobro i nama u Hr i Zg poznata) Njegova verzija oporavka i gospodarskog rasta je da se stvori industrijski kartel koji će *smanjiti* proizvodnju i dizati cijene, plaćat da se *uništavaju* usjevi i *kolje* stoka. To je u osnovi njegov NIRA i AAA.
        Duh Progressive Ere at its purest🙂
        Ili riječima samog Roosevelta:
        “…to shorten the working week, to pay a decent wage for the shorter week, and to prevent unfair competition and disastrous overproduction.”
        FDR 1933.

        Što se tiče 2. svj. rata, takav zaključak se temelji na službenim podacima koji su tih godina pouzdani koliko i ekonomski podaci SSSR-a. Sad ako netko želi ispast Samuelson u prognozama takvih brojki neka mu je…🙂
        Gore linkani članak The Myth of Wartime Prosperity detaljnije objašnjava, ali ukratko… Problem s tim brojkama je što su u to vrijeme uvedene price i wage controls, što će reći da je GDP deflator kriva brojka (manja) nego što bi trebala biti pa je realni GDP veći nego stvarno je, a drugo je što je u to vrijeme privatna potrošnja manja nego u najgorem periodu 30-ih, a pod 1)populacija je veća i 2)već spomenuti GDP deflator je manji. Sve to znači da je realna per capita privatna potrošnja manja nego 1933. a prošlo je cijelo desetljeće. Ako je to oporavak, kako onda izgleda kriza?
        Za detalje je korisna knjiga Robert Higgs,Crisis and Leviathan. Knjiga je zapravo zbirka peer reviewed članaka koji su mjerili ekonomske pokazatelje za vrijeme New Deala, 2. svj rata i ekonomske procjene koliko država preplaćuje kupnju oružja, što bi se popularno reklo Military industrial complex.
        Nekim čudom knjiga je prevedena i na hrvatski (u prijevodu Depresija, rat i strah) i može je se naći i po zagrebačkim knjižnicama. Baletićevim prijevodom nisam oduševljen, njegovim pogovorom još manje, ali što se može to je cijena života u nesavršenom svijetu🙂

  3. zsikic kaže:

    April 1939, Henry Morgenthau, Jr., Roosevelt’s Secretary of the Treasury

    gdje je to izgovoreno aprila 1939? nigdje!

    to je navodno iz njegovog osobnog dnevnika, u kojem uz to piše da je u FDR vladi već 8 godina iako je samo 6, zanimljiv dnevnik

  4. zsikic kaže:

    citat: we have just as much unemployment as when we started

    je sumnjiv i zbog ekonomskih pokazatelja, sigurno poznatih morgenthau, naime:

    nezaposlenost 1933-25%, 1937-14%, 1937/38-19% (kad morgenthau smanjuje stimulus!), 1939-17%

    !7% sigurno nije 25%

    • Pike kaže:

      Moja je greška što se tiče mjeseca, evo kompletan citat iz knjige pa će biti jasnije…

      “But then disaster struck in 1938, in what has been called the “depression
      within the Depression.” Economic output collapsed 3 percent from
      the prior year, and unemployment rates shot back up, averaging 19 percent for the year. In fact, the monthly unemployment figure broke 20 percent
      in April 1939, leading Roosevelt’s Secretary of the Treasury and close
      confidant Henry Morgenthau to confess in despair: We have tried spending money. We are spending more than we have ever spent before and it does not work….”
      The Politically Incorrect Guide to The Great Depression and the New Deal, Robert P. Murphy

      Sad vidim da ima taj citat i na wikipediji, a dolje imate i izvor, sken mikrofilma. Kad se pročita razgovor vidi se kontekst. Ovaj drugi dio o 8 godina je nešto kasnije i iz konteksta se vidi da se govori o izborima, govori se da ni nakon dva mandata nisu riješili problem nezaposlenosti, bojazan da bi mogli izgubiti legitimitet i da bi netko drugi mogao preuzeti vlast.

      • zsikic kaže:

        o hooveru je sada jasnije, a što se tiče fdr citata:

        “…to shorten the working week, to pay a decent wage for the shorter week, and to prevent unfair competition and disastrous overproduction.”
        FDR 1933.

        što je tu tako strašno, nije li cilj (ekonomske) politike što bolji život građana

  5. Simun kaže:

    Da, to je standardna fabula ekonomskih intervencionista. Ukoliko je snažna kontrakcija novčane mase stvarno bila bitan faktor koji je odredio tok Velike Depresije, moguće je više zaključaka. Jedan je intervencionistički i trenutno prevladavajući, a to je da vlasti moraju uvijek paziti da se novčana masa nikad ne smanjuje. Dakle bez obzira na vrludanje realne proizvodnje, masa novca mora uvijek rasti. To se trenutno provodi, a spektakularni rezultat je “pa barem nije gadno kao tridesetih”.

    Drugi mogući zaključak, ako prihvatimo da je kontrakcija novčane mase depresivna, bi mogao biti ukidanje bankarstva s djelomičnim rezervama, jer ono je mehanizam koji napuhuje novčanu masu, da bi ju zatim naglo smanjio kako takve banke propadaju jer su inherentno nestabilne.

    Niska su nam očekivanja, kad u svijetu u kojem raste ukupno bogatstvo, stotine milijuna ljudi postaju srednja klasa, a mogućnosti tehnologije da nam poboljša živote nisu iscrpljene, najprosperitetniji dio planete si čestita što “barem nije gadno kao tridesetih”.

    No… ako su teorije o monetarnoj ekspanziji kao preduvjetu izlaska iz krize točne, onda neka mi netko molim objasni Srbiju. Evo ove godine će imati “zdravih” 10% inflacije, imaju plutajući tečaj, tko im šta može, i gospodarstvo im svejedno tone kao kamen.

    • zsikic kaže:

      jasno je da je monetarna politika samo jedna od mjera, npr. ako uništite sve proizvodne kapacitete nema monetarne politike koja će ih uskrsnuti

  6. Pike kaže:

    Pa problematično je što on vidi problem u “disastrous overproduction” i “unfair competition”. Imati pad proizvodnje za trećinu u prijašnje četiri godine, a onda pričat o *overproduction* je besmislica kakvu vjerojatno može izgovorit samo a)političar i b)ekonomist. I to nije ostalo samo na priči, NIRA je točno to radila, kartelizirala je industrije s eksplicitnim ciljem ograničavanja proizvodnje i dizanjem cijena. Ima i bizarnih anegdotalnih primjera… krojač koji je htio naplatiti 35centi za hlače je završio u zatvoru jer je NIRA propisala cijenu od 40centi. Koliko god blesavo zvuči tako je bilo. U nečijoj glavi je riješenje problema za pad proizvodnje bilo smanjiti proizvodnju, spaliti usjeve i poklati stoku… i uz to dignuti poreze da bi se prikupila sredstva za sprovođenje tih mjera. Ne postoji ludost koju država nije u stanju sprovesti.
    Na koncu te mjere je Vrhovni sud i ukinuo kao neustavne.

    A i ovaj dio o plaćama je loš. Naravno da je to cilj, samo što mjere koje on predlaže taj cilj nikad ne mogu ostvariti. (iz konteksta cijelog govora se vidi da traži veće ovlasti za federalnu vlast kako bi država jače utjecala na ekonomiju)
    I ja bi htio život provest na plaži masirajući Čehinje, a da me čeka negdje u hladu Bentley s kojim ću se kasnije odvesti do svog penthousa od 500m2, ali do toga se ne dolazi proglasima, deklaracijama, uredbama, propisima i jeftinom retorikom.

  7. Saša Savić kaže:

    krizu su izazvale centralne banke, sustav djelomičnih rezervi i fiat novac (dolar kao podloga svih valuta što FED-u daje nevjerojatne mogućnosti)… – to je nažalost izvjesno, ali ne zaboravimo su upravo te stvari pomogle zapadu da sruši SSSR 90-ih te stvorilo privid nezapamćenog prosperiteta. FED je izazvao i krizu tridesetih godina, a da preduhitrim odgovor evo ovog poučnog predavanja http://www.youtube.com/watch?v=TxcjT8T3EGU
    I što sada? čekati slom dolara i sustava? printati, štedjeti, skupljati zlato🙂 ? Duboko sam uvjeren da bez likvidacije dugova nema izlaska iz krize ni za koga. Što god radili sustav je tako projektiran da je periferija u nužno nepravednoj poziciji : ovo nije kukanje nego realnost

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s