„Nemogućem trojstvu“ globalne ekonomije, u našem je tisku nedavno posvećen članak s (MMFovom najnovijom) porukom da bi male otvorene ekonomije s fiksnim tečajem (dakle i Hrvatska) trebale ograničiti uvoz stranoga kapitala (pazi što radiš Čaćiću).

O čemu je riječ? O teorijskom, a čini se i empirijski potvrđenom rezultatu, prema kojem je moguće realizirati maksimalno dvije opcije od sljedeće tri: fiksni tečaj, nezavisna monetarna politika i slobodna mobilnost kapitala

Dani Rodrik dao je sljedeću političku formulaciju, koja može pomoći lakšem razumijevanju mnogih ekonomskih situacija, jučer, danas i sutra.

1) Demokratska politika,

2) nacionalna suverenost  i

3) otvorena ekonomija,

ne idu zajedno. Možete kombinirati bilo koje dvije, ali nikada sve tri.

Da biste vidjeli da to ima smisla, sjetite se da ekonomska integracija (otvorene ekonomije u širi regionalni ili globalni okvir) zahtijeva eliminaciju transakcijskih troškova s kojima se trgovci i financijeri suočavaju na svakoj granici. Nacionalna suverenost temeljni je izvor tih troškova. Ona stvara regulacijski diskontiunitet na svojoj granici, sprečava regionalnu i globalnu regulaciju i superviziju, globalni financijski sustav s globalnom centralnom bankom čini beznadnim snom i konačno, uzrokuje suverenski rizik (pučki kazano, suverena nacija može mijenjati svoje zakone kada i kako želi). Većina nedostataka globalnoga financijskoga sustava direktno je vezano s tim troškovima.

Kako izići iz tih problema?

Prvi je način da nacionalne države budu osjetljive samo na potrebe globalne ekonomije. Bile bi to države koje bi domaće ciljeve podredile široj ekonomskoj integraciji. Države zlatnog standarda, iz prve ere globalizacije koja je trajala do 1914. godine, povijesni su primjer. Argentina 90-tih, koja je svoj pesos vezala za dolar, noviji je primjer. Oba slučaja dobro ilustriraju kako demokratska politika sa širokom participacijom politički organiziranih građana (opće pravo glasa, sindikati, … ) dovodi do sukoba domaćih ekonomskih ciljeva s vanjskim pravilima i ograničenjima.

Ilustrativan je pokušaj Britanije da se poslije 1. svjetskog rata vrati zlatnom standardu i rekonstituira predratni svijet. Taj pokušaj reglobalizacije propao je 1931. kada je domaća politika prisilila britansku vlast na odustajanje od zlatnog standarda.

To je varijanta u kojoj se  ekonomska politika izolira od domaće politike (što je način na koji možemo misliti i o političkoj nezavisnosti centralnih banaka i nezavisnih fiskalnih agencija).

Dakle, 2) nacionalna suverenost i 3) otvorena ekonomija mogu zajedno, ali bez 1) široke demokratske političke participacije. To opciju možemo zvati Golden Straitjacket (termin T. Friedmana iz The Lexus and the Olive Tree) i nju preporuča MMF (više ne bezrezervno; vidi gore) .

Drugi je način, smanjenje ambicija u odnosu na ekonomske integracije. Nakon 2. svjetskog rata, arhitekti Bretton Woods sustava, poučeni kolapsom starog (Golden Straitjacket) sustava, shvatili su da zemlje sa širokom demokratskom participacijom moraju imati prostora za vođenje vlastite monetarne i fiskalne politike. Zato su stvorili sustav s „tankom“ globalizacijom u kojoj su tokovi kapitala bili ograničeni na dugoročne kredite. Kontrola kapitalnih tokova trebala je biti stalna karakteristika globalne ekonomije.

Sustav je kolabirao 70-tih, jer vodeće države nisu mogle (ili nisu htjele, povjesničari se još ne slažu) upravljati rastućom plimom kapitalnih tokova.

Dakle,  2) nacionalna suverenost  i 1) široka demokratska participacija moguće su, ali bez 3) potpunog otvaranja ekonomije globalizacijskim procesima. To je Bretton Woods opcija (ili u ekstremnoj varijanti protekcionizam).

Treći je način odustajanje od nacionalnog suvereniteta, tako da se ekonomska integracija zemalja provodi paralelno s njihovim političkim ujedinjenjem. Veći dio demokratske participacije pomiče se tada na federalnu razinu.

Povijesni primjer su SAD koje su stvorile jedinstveno američko tržište tek kada je federalna vlast ostvarila značajnu političku kontrolu nad federalnim državama; ne lagano, nego krvavim građanskim ratom. Kako je teško ostvariti ovu opciju, čak i s međusobno sličnim zemljama, pokazuje i iskustvo EU.

Dakle, 1) široka demokratska participacija i 3) otvaranja ekonomije integracijskim procesima moguće je, ali uz  gubitak  2) nacionalne suverenosti. Tu opciju možemo  zvati globalnim federalizmom.

Ukratko, demokracija je kompatibilna s nacionalnim suverenitetom samo ako ograničimo globalizaciju. Ako forsiramo globalizaciju zadržavajući nacionalni suverenitet, moramo se riješiti demokracije. A ako želimo i globalizaciju i demokraciju, moramo odustati od nacionalnog suvereniteta.

Rodrik smatra da će, na duge staze, svjetska ekonomija biti ona globalnog federalizma. No, sudarajući se sa šokovima financijskih kriza, mnoge će vlade u međuvremenu pribjegavati protekcionizmu (ako će za to imati snage), ili će dovoljno šokiranom elektoratu nevoljko navlačiti golden straitjacket.

Trenutna financijska kriza podigla je očekivanja za prvu opciju, no čini se da su snage protekcionizma ušutkane. Ekonomski najmoćniji pozivaju manje moćne vlade da navuku golden straitjacket, pa se izglednijim čini drugi scenarij. No i to bi bilo neobično, jer jedna je od glavnih pouka zadnje financijske krize da je  rješenje „prepustite stvari tržištu i tehnokratima“ problematično. Vidjeli smo, čak je i MMF počeo propagirati pozitivne efekte ograničenog uvoza stranog kapitala za male otvorene ekonomije s fiksnim tečajem.

I problemi EU postaju jasniji u kontekstu nemoguće trileme. Naime, globalna financijska kriza uhvatila je Europu usred pokušaja stvaranja regionalne ekonomije. Europa je uvijek razumjela da ekonomska unija treba i politički oslonac. Iako neki, poput Britanije, žele Uniji dati što manju političku moć, argumenti su na strani onih koji razumiju da ekonomska integracija ovisi o političkoj – ako Europa želi zadržati široku demokratsku participaciju europskih građana. Nažalost, politički projekt kaska za ekonomskim.

Kriza je još jasnije otkrila koliko su zahtjevni politički preduvjeti ekonomske integracije. Pokazala je da europske institucije moraju dalje evoluirati kako bi poduprle zdravo zajedničko tržište. Alternative s kojima se suočava Europa one su koje smo opisali: ili politička integracija (dakle, regionalni federalizam) ili usporavanje ekonomske integracije – ako se želi zadržati široka demokratska participacija.

Prije krize Europa je izgledala kao glavni kandidat za treće rješenje, regionalni federalizam. Sada se ekonomski projekt urušava, a vodstva koje bi pokrenulo političku integraciju nema na vidiku.

Najbolje što možemo reći je da Europa više ne može odgađati izbor na koji je  primorava situacija na njenom jugu. Ako ste kao ja optimist, čak možete zaključiti da bi Europa iz ove krize mogla izaći snažnija (usp. ovdje).

10 responses »

  1. Jure Odzak kaže:

    Gospodine Sikicu, nevezano za temu zanima me kakvu alokaciju kapitala prepurucujete u kojim omjerima te koje investicijske klase? Takoder dal se vi pridrzavate toga te dali ulazete u nase dionice?

  2. cronomy kaže:

    Bolje bi bilo dati link na Rodrikov tekst nego prevoditi.

    Što Rodrik predstavlja je njegovo razmišljanje. Nikakvog dokaza nema naravno, već samo hipoteza da sve tri opcije nisu moguće. Zanimljive hipoteze.
    Bitno je kako se definiraju te ideje. Što znači nacionalni suverenitet, a što demokratska politika u ovom kontekstu? Tj. kako ih Rodrik definira pa da dolazi do zaključka da je nemoguće imati sve tri?

    U njegovoj knjizi znam da govori o tome, ali ja je nisam pročitao. Ipak mislim da je riječ o trilemi svjetske ekonomije, ne nužno pojedinačne zemlje. Misllim da možemo pronaći primjere nekih zemalja koje se dobro nose sa sva tri zajedno.

    • zsikic kaže:

      ponavljam, ne znaju svi engleski (a na originalnost, kao što ste pročitali, ne pretendiram)

      u tom kontekstu demokratska politika je politika koja radi ono što želi većina (neki bi rekli “koja podilazi masama”🙂 )

      nacionalni suverenitet je shvaćen (mislim) uobičajeno: “vlastite zakone donosim suvereno, tj. mogu ih ali ne moram usklađivati s drugima”

      zanimali bi me ti primjeri; čistih slučajeva vjerojatno nema prije su tipa “jako nac. suv. i jako demo. ; slabo otv.” itd.

      • cronomy kaže:

        Ne znam što bi točno “čisti slučaj” podrazumjevao, ali mislim da zemlje poput Japana, Južne Koreje ili Kanada prilično dobro spadaju pod sve tri. To da izuzmemo zemlje EU . A možda i Švedska, a i Norveška zadovoljavaju sva tri.

        Naravno, opet ovisi, kako se definiraju te ideje oko demokratske politike i nacionalne suverenosti. Mislim da bi jaki konsenzus oko tih defnicija izostao.

      • zsikic kaže:

        zadnja rečenica je čista istina🙂

  3. vedran2006 kaže:

    ha ha. da, otkrili ste da perpetuum mobile nije moguć.

    nije li otvorena ekonomija demokracija na djelu. demokratski smo pokazali da više volimo iphone, bmw i druge proizvode nego svoju suverenu neimaštinu.
    no sad kad to sve imamo sad bismo zatvorili granice, nacionalizirali banke jer ne sviđa nam se kapitalizam gdje računi dolaze na naplatu. cccc. dok opet ne budemo gladni onda ćemo se opet kratko otvoriti.

  4. vedran2006 kaže:

    “Ukratko, demokracija je kompatibilna s nacionalnim suverenitetom samo ako ograničimo globalizaciju.”

    dajte molim vas neki primjer za ovo. koliko ja razumijem ovo je besmisleno, jer ako želite ograničiti globalizaciju, morate ukinuti i demokraciju.

    Svi primjeri koje ja mogu pronaći ukazuju na to da ljudi pojedinačno više cijene kvalitetan život koji donosi razvijeni otvoreni svijet (pronađite osobu koja ne bi iphone, internet, bmw…) te da bi ih vlast u tome spriječila mora ukinuti slobodnu trgovinu. Ograničavanje globalizacije stoga nije obilježje demokratskog režima, već totalitarnog.

    osim toga mislim da ne razumijete demokraciju, demokracija u svojoj zamisli nije podilaženje masama, nego balans između osobnih sloboda i sistema odlučivanja za zajedničke probleme. Ukinite slobodu iz priče i dobijete tiraniju mase, masa treba vođu i onda u konačnici imate neki oblik totalitarizma.

    zamjenite demokraciju sa tiranijom mase i onda vam sve stoji, ali to onda uopće nije pitanje na koje tražimo odgovor.
    ujedno kao što kaže i cronomy imamo čitav niz zemalja koje dobro balansiraju svo troje po meni upravo jer štite osobne slobode, odnosno sprječavaju da se demokracija pretvori u tiraniju većine (više manje uspješno, nikad potpuno no to je priča za sebe)

    • vedran2006 kaže:

      naprimjer. otvorena ekonomija u kojoj razmjenjujemo svoja dobra za tuđa za obostrano zadovoljstvo nije udar na nacionalni suverenitet, to se događa u zemljama koje nemaju što ponuditi pa onda kupuju na dug, a dug koji se ne vrati je gubitak suvereniteta, jasno (jer da stvaramo onda ne bismo trebali dug)

      dakle ključan faktor je društvo koje raste i stvara, tada nema problema…a sad pročitajte članak koji sam linkao o slobodi. sloboda je nužan uvijet rasta i napretka.

      zaključak, ako ubacimo slobodu kao glavni sastojak demokracije, sva tri uvijeta su održiva, isključimo li slobodu, imamo siromašno društvo koje može ostati siromašno i nacionalno suvereno u tom siromaštvu ili može prodati svoj suverenitet (kad i tako nema ništa drugo osim toga) u zamjenu za robu i usluge koje nužno treba (globalizacija).

  5. vedran2006 kaže:

    jedan stariji članak o slobodi. za razmišljanje.

    http://cafehayek.com/2008/01/freedom-and-the.html

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s