Možda bi u ovom trenutku trebalo pisati o Gazi, ali kao što je u srijedu rekao Michael Oren izraelski ambasador u SAD: “U Kubanskoj krizi SAD se nisu konfrotirale s Kubom nego sa Sovjetskim savezom. U operaciji Stup obrane (kako izraelska vojska zove svoj napad na Gazu) Izrael se ne konfrotira s Gazom nego s Iranom”.

Krenimo od tog starog sukoba.

Krajem listopada 1962. svijet se približio armagedonu. Djeca su sklonjena u skloništa, a zalihe konzervirane hrane i flaširane vode nestale su s polica američkih trgovina.

Amerikanci su upravo saznali da su na Kubu stigle sovjetske rakete.

Nakon otvaranja arhiva, 90-tih godina, saznali smo da to i nije bio glavni uzrok mogućeg armagedona.

Iz Hrušćovljevih memoara i sovjetskih dokumenata jasno je da sovjeti nikada nisu kanili upotrijebiti kubanske rakete. Štoviše, Kennedy i Hrušćov bili su, mimo Castrovog znanja, na najboljem putu da razriješe kubansku krizu. Kennedy je početkom listopada 1962. obavijestio Hrušćova da (nakon fijaska u Zaljevu Svinja) ne kani napasti Kubu.

No, Castro koji ne zna za te razgovore, Hrušćovu piše dramatično pismo o nužnosti nuklearnog napada na SAD (a sam se sprema na rušenje američkih špijunskih letjelica nad Kubom), prije no što SAD zadaju prvi udarac. Makar i po cijenu 6.5 milijuna kubanskih žrtava.

Hrušćov, koji pismo dobija usred sastanka politbiroa, šokiran je i počinje urlati: „ Fidel je lud. Želi nas sve pokopati, zajedno s njim.“ U svojim memoarima piše da je Castro postao iracionalan, suicidalan i da je krizu trebalo završiti prije nego Castrovi postupci izazovu nuklearni rat. (Castra su ova saznanja 90-tih i iznenadila i razbjesnila.)

Hrušćov, kao ni Kennedy, nije razumio da je Castro uvjeren da je rat neminovan, Kuba gotovo otpisana i da je sovjeti iz žrtve trebaju pretvoriti u mučenika.

Ignorirajući Castrovo mesijansko mučeništvo i Keneddy i Hrušćov približili su nas armagedonu bez stvarne namjere.

Ignoriranje malih političkih aktera najčešće je nevažno, ali postoje trenuci u kojima postaje opasno.

Je li Iranska nuklearna kriza takav trenutak?

Netenyahu javno izjavljuje da će napasti Iran i bez američke privole. „Ako nas stisnu uza zid, učinit ćemo što god treba da se obranimo.“ Za sada ga zaustavlja njegov vlastiti vojno-obavještajni establišment (zanimljiv i možda jedinstven slučaj?).

S druge strane, Iran je uvjeren da Amerika radi na rušenju iranskog režima, te da je nuklearno oružje jedina garancija njegove opstojnosti.

I Izrael i Iran (kao nekada Kuba) žive nacionalnu priču mučeništva, koja glorificira militantni heroizam u suočavanju s potencijalnim porazom.

Može li Amerika uvjeriti Izrael da se suzdrži (jer njegova nuklearna superiornost otklanja Iransku opasnost)? I što je još važnije, može li Amerika uvjeriti Iran da mu ne treba nuklearno oružje (jer se nema čega bojati ni od Amerike ni od Izraela)?

Može li Obama učiniti i više od onoga što su učinili Hrušćov i Kennedy?

Tretirati male kao ravnopravne aktere i ozbiljno uzeti u obzir njihove strahove.

Ignoriranje tih strahova dovelo je svijet prije 50 godina na sam rub kataklizme. Izrael i Iran, stjerani u kut, mogli bi (kao nekad Kuba) osjećati da im je jedini izbor kapitulacija ili mučeništvo.

Obama će vjerojatno zaustaviti Izraelce. No, hoće li zaustaviti i Irance? Tko će biti njihov Hrušćov? Obama bi danas morao odigrati obje uloge. Je li to moguće?

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s