Što nije u redu sa standardnim pogledom na ulogu zakona u ekonomiji?

Što se dešava kada se uvede zakon o nultoj toleranciji alkohola u vožnji? Odgovor je jednostavan! Ljudi manje piju dok voze, jer se boje da će ih policija kazniti.

No, zašto policajci počinju kažnjavati vozače koji piju? Opet je odgovor jednostavan! Zato što tako propisuje novi zakon.

Ali, zašto policajci primjenjuju novi zakon? Uostalom, u mnogim zemljama policija ne implementira, ili samo djelomično implementira, nove zakone. I policajci su dio igre. Ako ne primjenjuju zakon prijavit će ih unutarnja kontrola, dospjet će na sud, možda će čak izgubiti posao.

No, zašto će ih unutarnja kontrola prijaviti, a sud kazniti? Zašto će neki tekst iz „Narodnih novina“ promijeniti ponašanje sudaca? Opet jednostavan odgovor! Zato što će netko zaprijetiti sucima, netko tom nekome itd.

Ali, tko će zaprijetiti zadnjoj karici u tom „imperativnom lancu“?

Pogledajmo kako sve to izgleda u slučaju zatvorenikove dileme. Standardno objašnjenje funkcionira dok se ne zapitamo tko kažnjava akciju B. Ako to čine policajaci onda i oni moraju biti dio igre. Dakle, više nije riječ o igri dva aktera nego više njih.

Ako uvedemo sve igrače (početna dva aktera, policajce, unutarnju kontrolu, suce, …) postaje jasno da zakon ne možemo gledati kao instrument promjene isplata svim upletenim igračima.

Naime, više nema nikoga tko bi mogao promijeniti te isplate, jer su svi koji su za igru relevantni u nju već uključeni.

Drugim riječima, zakon ne može mijenjati igru jer su sve mogućnosti koje su dostupne poslije uvođenja zakona bile dostupne i prije njegovog uvođenja. Policajac vas je i u vrijeme 0.5 promilskog zakona mogao kazniti s napuhanih 0.3 promila (naravno, namješteno i nelegalno), unutarnja kontrola mogla je to ignorirati itd. Igra se ne mijenja objavom nekog teksta u Narodnim novinama (ako malo razmislite, shvatit ćete da bi takva moć bilo kojega teksta zapravo bila apsurdna).

No, nešto se ipak mijenja. Ljudi staju pred crvenim svjetlima semafora i plaćaju poreze.

S druge strane, u Kairu me šokiralo da baš ni jedan vozač ne staje na crveno, kao što Nijemce šokira koliko Grka ne plaća poreze. Kada bi tinta iz Narodnih novina imala moć koju joj pridaje imperativna teorija to se ne bi moglo desiti.

Glavni problem imperativne teorije i jest to da ona ne može objasniti zašto zakoni nekada i negdje uspiju, a nekada i negdje drugdje ne.

Što je alternativa? Mislim da je to Basuova primjena Schellingovog pojma fokalne točke na drugačije razumijevanje zakona!

Najprije, što je fokalna točka? Pretpostavite da se s prijateljem, u određeno vrijeme, trebate naći na velikom gradskom trgu, ali se niste točno dogovorili gdje. Vaš će susret uspjeti ako oboje dođete na isto mjesto, a neće uspjeti ako odete na različita mjesta.

Schelling bi rekao da igrate igru u kojoj odabirete „točku susreta“; ako oboje odaberete istu točku bit ćete nagrađeni (uspješnim susretom), a ako odaberete različite točke nagrade nema.

Sljedeće što nam treba je pojam Nashovog ekvilibrijuma (sjećate se „ludog“ matematičara iz filma Briljantni um – za to je dobio ekonomskog nobela). Kada svi igrači odaberu svoju akciju, ti odabiri čine Nashov ekvilibrijum samo ako bi svaki od njih jednostranom promjenom svoje akcije prošao lošije (dakle, nitko nema poticaja da mijenja svoju akciju, ako je u Nashovom ekvilibrijumu).

Na primjer, ako vi i vaš prijatelj odaberete istu točku na velikom trgu onda ste u Nashovom ekvilibrijumu, a ako odaberete različite točke onda niste (uočite da u ovom slučaju postoji mnogo Nashovih ekvilibrijuma – čine ih svi odabiri koji se poklapaju). U zatvorenikovoj dilemi postoji točno jedan Nashov ekvilibrijum. To je onaj u kojem oba aktera odabiru B.

Višestruki Nashovi ekvilibrijumi suočavaju vas s problemom: koji od njih odabrati? Jasno je da želite odabrati onaj isti koji odabiru i drugi igrači. Ako ne odaberete isti, rezultat neće ni biti Nashov ekvilibrijum (sjetite se vašega susreta s prijateljem na velikom trgu). No, kako igrači mogu koordinirati svoje odabire kada se oni provode nezavisno?

Tu u igru ulazi (psihološki) pojam fokalne točke. Ako na velikom trgu postoji sat ispod kojega vidite da ljudi čekaju druge ljude, ispod kojega ste katkada i vi nekoga čekali (pa pretpostavljate da je to činio i vaš prijatelj), vjerojatno ćete u dogovoreno vrijeme stati ispod sata. To je vrlo vjerojatno mjesto vašeg uspješnog susreta (vrlo vjerojatni Nashov ekvilibrijum).

Takav Nashov ekvilibrijum, koji zauzima psihološki istaknuto mjesto u razmišljanjima aktera, Schelling je nazvao fokalnom točkom. Ona može dovesti do željene koordinacije.

Prilično je jasno da zakoni mogu stvarati fokalne točke. Na primjer, ljudi se na stubištima obično drže desne strane. Zašto – kada zakon propisuje samo vožnju po desnoj strani? Zato jer zakon stvara fokalnu točku koja koordinira stubišna kretanja, bez obzira što se zakon na ta kretanja ne odnosi.

Basu odlazi korak dalje, smatrajući da zakon uvijek i jedino djeluje tako što stvara fokalne točke (dakle i na cesti, a ne samo na stubištu). Novi zakon ne mijenja igru (sjetite se da je nema tko promijeniti ako su svi relevantni akteri dio igre); on stvara nove fokalne točke, tj. nova očekivanja spram tuđih ponašanja.

Novi zakon mijenja ponašanja građana, mijenjajući njihova očekivanja spram mogućih reakcija policajaca na njihovu „vozačku čašicu“. Policajci pak djeluju na očekivani način zbog svojih promijenjenih očekivanja spram reakcija unutarnje kontrole itd.

Cijeli taj skup promijenjenih očekivanja fokalna je točka stvorena novim zakonom. Svaki igrač očekuje da će ostali igrači odabrati tu novu fokalnu točku (što dodatno povećava vjerojatnost baš toga odabira).

To ne znači da će se to sigurno desiti – uostalom znamo da se zakoni krše. Ali kada se zakon poštuje, ono što to čini mogućim jest činjenica da je zakon uspješno stvorio novu fokalnu točku.

Možda ovaj „fokalni pogled“ djeluje gotovo trivijalno i ne tako daleko od „imperativnog pogleda“. No, vidjet ćemo da su njegove implikacije često potpuno različite od „imperativnoga“. O tome više sljedećeg petka.

 

 

2 responses »

  1. Veky (@veky) kaže:

    Postoji jedan bitan problem u analogiji, a to je da A/A izbor _nije_ Nashov ekvilibrij. To bi značilo da ga zakon (u ovoj interpretaciji) ne može enforsirati. A ja bih rekao da itekako može.

    Često se ljudi drže zakona (i svakakvih propisa puno manje snage) iz razloga koji nemaju puno veze s kažnjavanjem. Npr. zašto ljudi još uvijek (jako malo njih, ali ipak neki:) plaćaju kartu u tramvaju? Legalno se kazniti ne može gotovo nikog tko to ne želi, i to je praktički common knowledge. A ipak ljudi plaćaju karte.

    • zsikic kaže:

      u nestandardnom fokalnom pogledu, zd ne igraju samo 2 aktera (s eksternim zakonodavcem, policijom, itd.) nego su svi relevantni akteri dio igre

      u toj realnoj igri (u kojoj možete biti kažnjeni ako igrate B i prije zakona protiv B) odabiri (A,A,….) ćine jedan od NE, a s novim zakonom on postaje fokalan

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s