Zakoni se bitno razlikuju po svojoj efikasnosti. Neki se krše rijetko i njihovi prekršitelji uglavnom su kažnjeni. Neki drugi se krše često, a njihovi prekršitelji gotovo nikada nisu kažnjeni.

Fokalni pogled na ulogu zakona može nam objasniti tu razliku u efikasnosti. Naime, on pokazuje da postoje dva osnovna razloga zašto se zakoni krše.

Jedan je razlog neuspjeha taj da zakon fokalnom točkom pokušava proglasiti nešto što nije Nashov ekvilibrij i stoga je unaprijed osuđen na propast (sjetite se da fokalna točka, koju bi zakon trebao stvoriti, mora biti Nashov ekvilibrij). Mnogi neuspješni zakoni zemalja u razvoju imaju taj problem. Ti zakoni jednostavno nisu usklađeni s interesima svih individualnih igrača, čak i kada svi očekuju da će ih svi poštivati.

Dio toga razumio je i standardni pogled; ali samo dio. Sjetimo se zakona o nultoj toleranciji pića u vožnji. U standardnom pogledu velika se briga posvećuje dobroj procjeni kazne. Ako vozaču užitak u čašici vrijedi c kuna i ako je policija potpuno efikasna (tj. uspijeva uhvatiti sve prekršitelje) onda kazna k mora biti veća od c, da bi zakon bio uspješan. To se zna oduvijek.

Fokalni pogled vidi više od toga. Da bi zakon stvorio kompatibilne poticaje za sve relevantne igrače nije dovoljno postići da vozačima ne bude u interesu piti, nego se mora postići i da je policajcima u interesu hvatati pijane vozače, da je unutarnjoj kontroli u interesu otkrivati policajce koji to ne čine itd.

Nuditi kompatibilne poticaje samo posljednjoj rundi aktera nije dovoljno. Lako je zamisliti zakon s drakonskim kaznama, koje građane sigurno neće poticati na kršenje toga zakona. No, oni bi ga ipak mogli kršiti ako su poticaji policajcima, unutarnjoj kontroli itd. takvi da oni zakon ne provode. Dakle, policija ne hvata prekršitelje, pa oni (znajući to) zakon ipak krše (bez obzira na drakonske kazne).

Dakle, prvi uvjet efikasnosti zakona jest da on promovira fokalnu točku koja je Nashov ekvilibrij; u igri koja uključuje sve relevantne aktere (građane, policajce, unutarnju kontrolu, suce, itd.).

To ipak nije dovoljno, jer postoji i drugi razlog za kršenje zakona. Ako postoji više Nashovih ekvilibrija i zakon bira jedan od njih, on još uvijek može promašiti tako da taj ekvilibrij ne uspije učiniti fokalnim.

To se može desiti zbog više razloga. Ako već postoji snažna fokalna točka zakon je možda neće uspjeti zamijeniti. Ako na velikom trgu imate sat ispod kojeg se ljudi sastaju, postavljanjem novoga znaka s natpisom „točka susreta“ (na nekom drugom mjestu) možda nećete uspjeti zamijeniti staro mjesto susreta. Dapače, novi zakon ne samo da može ne postati novom fokalnom točkom, nego može čak i uništiti staru.

To može objasniti neuspješna presađivanja zakona iz jedne sredine (s njenim fokalnim točkama) u drugu sredinu (s drugačijim fokalnim točkama).

Još jedan razlog jest da u zemljama u kojima se zakoni često krše, kada objavite novi zakon svi očekuju da će se i taj kršiti, pa zato on ne uspijeva postati fokalnom točkom.

To objašnjava zašto su u nekim zemljama gotovo svi zakoni neefikasni, dok su u drugima gotovo svi efikasni.

Možda je najvažniji uvid koji pruža fokalni pogled taj da je sve ono što se postiže zakonom moguće i bez njega.

Ako neka država zakonom zabrani posuđivanje novca uz kamate, to će sigurno upropastiti njenu ekonomiju. No, ako je to moguća posljedica zakona onda se to može desiti i bez zakona; jer zakoni ne stvaraju Nashove ekvilibrije (nego samo one koji već postoje čine fokalnima). Budući je Nashov ekvilibrij po definiciji stanje u kojem nitko nema poticaja da ga mijenja, ako društvo u njemu jest u njemu će i ostati.

To je veoma važan uvid. Na primjer, ljudi često misle da ukidanjem zakona koji su ograničavali slobodu govora ili su promicali rasnu, rodnu, klasnu i druge nejednakosti, dolazimo do slobode govora i rasne, rodne, klasne i drugih jednakosti. U stvarnosti to naravno nije tako, a fokalni pogled nam objašnjava zašto to nije tako. Onaj isti Nashov ekvilibrij, koji su ti retrogradni zakoni činili fokalnim, postoji i kada tih zakona nema; a fokalnim ga i dalje mogu činiti neformalne društvene norme (zbog kojih je on uopće i bio Nashov ekvilibrij).

Čitatelji Kafkinog Procesa možda će se sjetiti da muke kroz koje prolazi K nisu izazvane nikakvim zakonima.

Kastinski sustav u Indiji i dalje postoji, iako je zakonom zabranjen. Radi se o Nashovom ekvilibriju koji fokalnim čine društvene norme i ostracizam kojem su podvrgnuti oni koji ih krše.

Sve analize pokazuju da su američki mediji neslobodniji od britanskih, iako britanski imaju manje zakonom garantiranih sloboda od američkih.

Važno je razumjeti (a fokalni pogled nam to omogućava) da za postizanje željenih ciljeva, npr. ljudskih prava i sloboda, nije dovoljno promijeniti zakone. Moramo biti svjesni da se ta prava i te slobode mogu kršiti (i krše se) usprkos zakonima koji ih garantiraju. Potreban je stalni oprez i budnost da bi se te vrijednosti održale fokalnima. Zakoni pomažu ali nisu dovoljni.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s