Pod ovim naslovom, u emisiji Željka Ivankovića “Na kraju tjedna” (HR3 ), vodio se razgovor dva ekonomista i jednog matematičara. (Matematičar sam bio ja.) Poslušati ga možete ovdje:

http://rnz.hrt.hr/view_file.php?dat_id=81326&view=y

2 responses »

  1. cronomy kaže:

    Upravo slušam😉

  2. cronomy kaže:

    Poslušao.
    Dobra tema o kojoj se može puno reći. Šteta što emisija nije i malo duže potrajala.

    Imao bi neke male prigovore na uvodni dio o Arrow-Debreu modelu i dokazu, no ne želim se previše zadržavati na tome. Nedovoljno su spomenute cijene u
    čitavoj priči, a upravo su one možda i najvažniji dio priče. Cijene kad su ‘oslobođene’ da se mjenjaju omogućuju ravnotežu u kojoj su ponuda i potražna izjednačene. Rizik je također važan i zanimljiv dio priče.
    Također, možda bi bilo bolje započeti tu diskusiju sa Walrasovom teorijom i ‘dokazom’ ravnoteže i zašto nije bio zadovoljavajući.
    Da, nemoj ulaziti što su ti ‘utili’ jer nisu ništa posebno korisno. Nema kvantificirane mjere i ekonomisti se time ne bave.
    Teorija korisnosti je korak u istraživanju svojstava potražnje, ali to je nešto drugo od mjerenja utila. Mislim da su psiholozi nekoć davno (možda početkom 20.stoljeća?) pokušali laboratorijski mjeriti utile i pronaći način na koji bi se to moglo raditi, ali su odustali od toga.

    Zanimljive su ove usporedbe sa fizikom. Neki ekonomski kritičari ističu da je ekonomska znanost danas negdje gdje je fizika bila prije 200 godina. Sad, možda je malo pretjerano zbog efekta i ne bi rekao da ekonomija nije matematička još, ali usporedba ekonomije sa povijesnim matematiziranjem fizike je baš dobro istaknuta. Nisam o tome tako razmišljao jer ne znam puno o povijesti fizike. Fizika je stvarala matematiku koja joj je trebala. Ekonomija ima sreću da se može osloniti na neke od tih “izuma” i koristiti “calculus” koji je Newton unaprijedio za (svoje) potrebe istraživanja fizike. Ne mora ga ponovo izumiti, a nije da je nekoristan, neuniverzalan alat. Dapače ja bih rekao. Slično vrijedi i za neke druge matematičke teoreme koji su korisni u ekonomskoj teoriji.

    Na drugu ruku, ako pogledamo matematizaciju ekonomije sa empirijske strane, dakle ne AD teorije nego istraživanje običnih uzročnih veza, ekonometrija je u usporedbi sa drugim društvenim znanostima znatno napredovala u vlastitoj (endogenoj) matematizaciji. I dalje napreduje i zapravo rekao bi da sama stvara matematiku i alate za potrebe istraživanja uzročno-posljedičnih veza. Ekonomisti vrlo ozbiljno pristupaju tom problemu (što ne mogu reći za sve druge društvene znanosti) i shodno tome stvaraju matematiku koja im pomaže u razriješavanju tih problema.

    Mislim da su razgovori na kraju u vezi teorije igara bili zanimljiviji i bolji. Opet kažem, sviđa mi se ovo što si rekao o teorija igara kao matematičkom alatu stvorenom za potrebe ekonomije, kao što je i fizika stvarala matematiku za svoje potrebe.
    Ali ovdje postoji jedan problem za, recimo, tvoju tezu o nastajanju “dobre, primjenjive matematike za potrebe discipline”. Problem je, kratko rečeno, Ariel Rubinstein.
    Što reći kada jedan od možda najvećih živućih teoretičara igara i ekonomista kaže da nakon 40 godina u toj disciplini još nije vidio jednu primjenu te teorije u stvarnom životu? Samo bajke. Dva linka ispod za pročitat.(!) Dakle puno upitnika oko teorije igara unatoč znatnoj koristi u ekonomiji i unatoč tome što je teorija igara dobrim djelomm izrasla iz ekonomije. Možda ‘poboljšanje na margini’?

    http://arielrubinstein.tau.ac.il/articles/FRANKFURTER_ALLGEMEINE_eng.pdf
    http://arielrubinstein.tau.ac.il/papers/74.pdf

    Još sam htio istaknuti u vezi izjave da teorija igara negira kompetitivnu ravnotežu da je to možda malo teža izjava. Iako obje pokrivaju različite aspekte u mikroekonomiji nije potrebno negirati jedno da bi se prihvatilo drugo. Primjerice, moguće je razumijeti i razmišljati o Walrasovoj ravnoteži kao tipu Nash ravnoteže. Drugo, jedan najjednostavniji model teorije igara, sa samo dva igrača koji strateški određuju cijene – dakle daleko od savršene kompetitivnosti – može polučiti isti rezultat kao model -savršene kompetitivnosti u kojem akteri nemaju utjecaja na cijenu. Mislim na Bertrand model u kojem se dvije firme natječu u postavljanju cijena. Postavljene cijene u Nash ravnoteži iste su kao i cijene u kompetitivnoj ravnoteži. Možda za to znaš, možda ne. Vrijedi istaknuti.

    Također, moja disertacija se nalazi u području teorije igara, tj. koristi teoriju igara. Unatoč tome svakako mi ne pada na pamet (ukoliko želim posao) negirati AD ravnotežu.

    Na kraju jedna šala, možda si je čuo. Kako znaš da ekonomisti imaju smisla za humor?
    Jer koriste decimalne brojeve.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s