Sve veću pažnju političara i ekonomista pobuđuje rastući procjep između ekstremno bogatih i svih ostalih. Najčešće je riječ o procjepu između najbogatijih 1% i 99% ostalih (ali katkada i o procjepu između 0.1% i 99.9%).

U razvijenom svijetu, procjep je najizraženiji u SAD. Od 70-tih godina do danas 1% najbogatijih Amerikanaca povećao je svoj udio u nacionalnom bogatstvu s 10% na 20%. Od kraja recesije 2009. godine do danas, 1%-tnici su povećali svoj prihod za više od 10% dok je on 99%-tnicima pao.

Procjep se s konzervativne strane najčešće tumači razlikama u obrazovanju i stečenim vještinama, dok se s progresivne strane najčešće tumači velikim porastom deregulacija (posebno financijskog sektora).

Valja uočiti da se konzervativni argument više tiče razlike 10%-90% (koja bolje odslikava omjer visoko obrazovanih i ostalih), dok se progresivni argument više tiče razlike 0.1%-99.9% (koja bolje odslikava omjer korisnika financijskih deregulacija i ostalih).

Konzervativci najčešće ne vole javno govoriti o nejednakostima u raspodjeli nacionalnog bogatstva, jer kao što reče Mitt Romney: „… o tome je najbolje raspravljati u zatvorenim prostorima (quite rooms)…“. Kada o tome ipak govore, najčešće je to u kontekstu kritike javnog obrazovanja koje građanima ne daje potrebna znanja i vještine.

Progresivci ne vole govoriti o razlici u kompetencijama, jer ne žele slabo plaćene radnike „koriti“ da se u školi nisu dovoljno trudili. Uostalom, veza ekonomskog rasta i obrazovanja je nejasna (usp. ovdje). Od 30-tih do 70-tih godina udio prihoda najbogatijih 1% u nacionalnom je dohotku padao, no za „obrazovni argument“ još je poraznije da je „fakultetska premija“ u tom razdoblju padala ili je nejasno vrludala gore-dolje.

Ideološke razlike, po tim pitanjima, ipak nisu presudne. Ni konzervativci ni progresivci ne dovode ozbiljno u pitanje značaj obrazovanja, a slažu se i s potrebom ograničavanja bar nekih „wall street ekscesa“ koji besramno pogoduju 0.1%-tnicima. (Naravno, razlog za ta ograničenja konzervativci ne vide toliko u potrebi da se smanje nejednakosti u raspodjeli nacionalnog bogatstva, koliko u tome da se financijski sektor spriječi u generiranju novih ekonomskih kriza.)

Jedan od razloga zašto progresivci pokušavaju umanjiti značaj uloge obrazovnih razlika u generiranju prihodovnog procjepa jest taj da oni zanemaruju neke od dubljih uzroka stvaranja tog procjepa. Jedan od važnijih je slabljenje sindikata.

U ne tako davnoj prošlosti sindikati su bili veoma efikasni u reduciranju prihodovnog procjepa između onih s visokim i onih s nižim obrazovanjem. Danas to više nije tako. Regano-tačerski udar na sindikate, koji se u valovima širio i još se uvijek širi cijelim svijetom, sveo je sindikalnu organiziranost radnika u privatnom sektoru SAD-a na svega 7%. To je postotak jednak onome prije New Deala; poslije New Deala bio je 40%.To slabljenje sindikata jest ono što povezuje „obrazovni procjep“ s „prihodovnim procjepom“.

Naime, iako konzervativci inzistiraju na tome da bogatstvo 1%-tnika ne dolazi iz đepova 99%-tnika, ta tvrdnja ignorira činjenicu da se od 80-tih godina (osim u kratkom periodu tehnološkog buma kasnih 90-tih) udio rada u BDP-ima visoko razvijenih zemalja smanjuje, dok udio kapitala u njima stalno raste. (Mirovinski fondovi donekle su zamaglili klasičnu distinkciju između rada i kapitala, no čak i u SAD tek 15% domaćinstava ima u dionicama više od $7000.) Prema istraživanjima EPI (Economic Policy Institute) ovaj pomak od rada prema kapitalu objašnjava 1/3 povećanja udjela 1%-tnika u raspodjeli nacionalnog bogatstva. Toga sigurno ne bi bilo da nije došlo do znatnog slabljenja sindikata.

Nažalost, vraćanje snage i uloge sindikata oduvijek je crni vrag desnim konzervativcima ali je danas to postao i mnogim lijevim progresivcima (usp. ovdje). No, ako ekonomski rast ovisi o odgovarajućoj nagradi za uloženi trud, svi bismo se trebali zabrinuti da srednja klasa više adekvatno ne participira u raspodjeli bogatstva koje dobrim dijelom i ona stvara „za svoje šefove“. Šefovi neće riješiti taj problem, niti to od njih treba očekivati (to nije njihov nego sindikalni posao). Zato je nalaženje puteva za jačanje uloge sindikata možda najizazovnija zadaća današnje ljevice.

2 responses »

  1. Kapitalac kaže:

    Stvarnost nije “zero-sum” igra (glede vječitog problema “preraspodjele”). Svijet je danas bogatiji nego što je ikada bio, uključujući i ove nesretnike koji “financiraju bogate”. Jedino što bi trebalo sprječiti jest da itko ikome duguje nekakav paušal, rentu ili namet, ili da vlast na račun koga može uzimati novac nesretnicima (wall street je upravo primjer što se dešava kada jedni uživaju protektciju pred drugima – “to big to fail”). U takvom bi svijetu vrlo brzo ustanovili da onaj tko je bogat zapravo bogatstvo gradi na jednakoj vrijednosti koju vraća onima što od njega nešto kupuju.
    Stupanj obrazovanja i promanja nikada ne bi trebali dovoditi u korelaciju zakonskim aktom. Jedan keramičar svakako zaslužuje imati veća primanja od sveučilišnog profesora ukoliko za njegovim radom postoji takva potražnja (a to govori da je očito dobar u tome što radi). Tko se ne slaže s time mogao bi se naći u situaciji da u deficitu potplaćenih poslova sam lijepi pločice u kupaonici ili odštopava kanalizaciju sa sveučilišnom diplomom uokvirenom na zidu. Problem u ovoj priči su i lijevica (vlast) i sindikati (povlaštene skupine). Ni jedna ni druga skupina ne može riješiti probleme koje same uzrokuju dok građani plaćaju trošak tog teatra (novcem i slobodom).

  2. IsakN kaže:

    Potpuno se slazem s Kapitalcem.

    Mislim da je puno veci problem ravnomjernijeg i trajnijeg razvoja koji bi i smanjio procjepe veliki utjecaj drzave.
    Vi vise govorite o svijetu i Americi, ali kad gledam nase okruzje vidim da su veci problem dealovi politicara, “poduzetnika” i sindikata koji kroz sve te svoje rentne pozicije unistavaju vrijednost koju stvaraju drugi i manipuliraju sustav cijena sto na kraju vodi do ovog sto imamo.
    Kod nas upravo sindikati i slicni najvise govore o vezi obrazovanja (formalnog) i placa. Ja sam visokoobrazovan, ali ne vidim zasto netko bez ijednog razreda skole ne bi mogao zaradjivati vise od mene. Sve je (kako je Kapitalac rekao) u tome koliko netko zeli taj rad platiti.

    A sindikati…pa evo ovi u javnom sektoru planiraju blokadu drzave, a ovi u privatnim firmama tipa Dioki ili Dalekovod su svoje vlasnike i uprave kovali u zvijezde u “dobrim vremenima” i festali zajedno sa njima , a sad hoce da ih svi mi spasavamo.
    Red je da preuzmemo odgovornost.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s