U nizu zadnjih postva pisao sam o logici, matematici i filozofiji, pa mi je čitanost bloga radikalno pala. Vraćam se stoga ekonomsko društvenim temama s nadom u oporavak🙂.

Mnogima se temeljni prihod (iznos koji bi svaki građanin dobivao za osiguranje svojih temeljnih potreba) čini utopijskom ili čak apsurdnom idejom. No, uskoro će doći vrijeme kada će se danas apsurdna ideja svima činiti očito prihvatljivom, a potom i neizbježnom, čak nužnom.

Možda ne toliko zbog toga što će ispreplesti zaštitnu mrežu u koju će padati najsiromašniji građani ili što će ublažiti za društveno zdravlje sve bolniju segregaciju bogatih i siromašnih, koliko zbog čisto ekonomskih razloga. Temeljni bi prihod lako mogao postati spasonosnom formulom kapitalizma (nije čudo da ga je propagirao i Milton Friedman).

Današnje kapitalističko-tehnološko ustrojstvo gospodarstva toliko je efikasno u proizvodnji dobara da zahtijeva sve manje rada. Desetak radnika jedne čeličane proizvodi ono za što su nekada trebale stotine, jedan radnik na kombajnu obere ono što su nekada brale tisuće berača, osobna računala desetkovala su potrebe za uredskim službenicima itd.

Na mikro razini to je fantastično, mnogo više outputa uz mnogo manje inputa. S manje troškova za radnu snagu produktivnost raste, a s njom i profiti. No, problemi se pojavljuju na makrorazini.

Vaši su radnici moji kupci, a moji su radnici vaši kupci. Dakle, ako vi imate manje radnika (ili ih manje plaćate) ja imam manje kupaca. Moji poslovi će opadati, pa ću i ja zapošljavati manje radnika (ili ću ih manje plaćati). Zato će se i vaši proizvodi slabije prodavati, pa ćete morati otpustiti (ili još slabije plaćati) još više radnika itd.

Deficit potražnje proširit će se cijelim gospodarstvom, poput plimnoga vala. Procjep između potencijalnog i aktualnog outputa ekonomije sve će se više širiti.

Mogući spas (možda i jedini u visoko automatiziranoj i kapitalističkoj ekonomiji) jest temeljni prihod. Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti i to će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo. Zapravo se ne radi o nikakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije.

Međutim, stvari ipak nisu jednostavne. Veliki je problem da političari, koji kao i većina građana nisu prošli prvu godinu studija ekonomije, ideju temeljnog prihoda još uvijek smatraju utopijskom i apsurdnom. Nažalost i mnogi ekonomisti su u tom društvu, a što je još gore i mnogi ministri financija od Osbornea do Linića.

(Na primjer, ekonomisti MMF-a bezuspješno uvjeravaju britanskog ministra da je smanjenje potrošnje, koje je uzrokovano strogim mjerama štednje, pogubna politika za britansko gospodarstvo. No, on je i dalje uporno smatra presudnom za oporavak britanskog gospodarstva. Jurčić pokušava hrvatskom ministru objasniti istu stvar i jednako je bezuspješan, mada treba reći da je Hrvatska kao de facto članica eurozone u težoj situaciji.)

Za to postoje dva ključna razloga. Prvi je da su stroge mjere štednje u interesu kreditora, makar i uz cijenu smanjenog, nikakvog ili čak negativnog rasta. Njihova je glavna briga “jaki” neobezvrijeđeni novac, a ne porast općeg blagostanja i slične „socijalističke” ideje. Kreditori najviše od svega mrze inflaciju. Čak i ekonomski rast postaje nepoželjan ako je njegova cijene inflacija. Noćna mora kreditora jest otplata dugova novcem smanjene vrijednosti. Što se njih tiče ekonomija može tonuti u recesiju i nezaposlnost može slobodno rasti, dok god se njihove rate vraćaju u „jakoj“ valuti.

No, većina građana nisu bankari. Većina su dužnici, a ne kreditori. Zašto i ta većina misli da su stroge mjere štednje zdrava i razumna politika? Ta većina sigurno ne slijedi bankarske argumente (naš Linić čak ratuje s bankarima).

Razlozi većine su drugačiji. U teškim vremenima kada je gospodarstvo u recesiji i kada većina pokušava vratiti svoje dugove, intuitivno se čini jasnim i bjelodanim da je „rastrošnost“ opasna. Stoga je „štednja“ u potpunoj rezonanciji s našim osjećajima. Ona pruža umirujuću i utješnu ruku našim strahovima. Doima se strogom, ali sigurnom i razumnom opcijom.

Ukratko, široko prihvaćanje strogih mjera štednje obični je atavizam sličan široko rasprostranjenoj sklonosti prema masnoj i slatkoj hrani. Većina vremena što ga je homo sapiens sapiens do sada proveo na zemlji, bila je obilježena teškom oskudicom. Visokokalorična hrana bila je rijetkost koju je trebalo konzumirati u što većim količinama, čim se za to pružila rijetka prilika. Nije čudo da je prirodna selekcija preferirala ljubitelje masnim i slatkih zalogaja.

No, evolucija nije uspjela održati korak s brzinom kojom je masna i slatka hrana postala dostupna građanima uspješno automatiziranih kapitalističkih ekonomija, pa u njima znak siromaštvo više nije glad nego pretilost. Danas živimo u bitno različitim vremenima, ali su naši instinkti ostali isti.

Na sličan način i basna o rastrošnom cvrčku koji zimi umire od gladi i marljivom mravu koji će je preživjeti zahvaljujući svojoj štedljivosti rezonira s našim atavističkim strahovima. Ti duboko ukorijenjeni strahovi ne dopuštaju da prihvatimo racionalni argument da je glavni problem današnje automatizirane kapitalističke ekonomije potražnja a ne ponuda.

Zato svijet danas treba političare koji će razbiti te strahove, koji će i sebi i javnosti objasniti da stroge mjere štednje više nisu rješenje problema nego njegov izvor, a temeljni prihod jedan je od najvažnijih instrumenata u tom smjeru (zato je švicarski korak prema temeljnom prihodu važan korak na putu otrežnjenja).

7 responses »

  1. Pike kaže:

    “U nizu zadnjih postva pisao sam o logici, matematici i filozofiji, pa mi je čitanost bloga radikalno pala.”

    Čita se čita, samo ko se vidio svađat oko filozofije matematike🙂

    “Vraćam se stoga ekonomsko društvenim temama s nadom u oporavak🙂 .”

    Napokon… u to ime nek frcaju iskre🙂

    “nije čudo da ga je propagirao i Milton Friedman”

    Kad liberali podržavaju basic income to je isključivo kao *zamjena* za cjelokupni welfare state kao manje distorzivna mjera. Umjesto da postoje na desetine državnih programa postoji samo jedan i to u gotovini i s tim sredstvima onda osoba raspolaže kako želi.
    …i to je razlog zašto ljevičari nikada neće pristati na tako nešto, negira razlog njihovog postojanja, upravljanje i miješanje u tuđe živote.

    “Dakle, ako vi imate manje radnika (ili ih manje plaćate) ja imam manje kupaca.”

    Vulgar keynesianism meats luddites🙂
    Problem s ovim zaključivanjem je što pretpostavlja fiksni broj radnih mjesta koja se s industrijalizacijom onda gube. Radnih mjesta ima praktično beskonačno. Na koncu zato i imamo ekonomiju da ekonomiziramo resurse, imamo više želja nego sredstava da ih sve ostvarimo.
    Do prije samo koju stotinu godina preko 90% populacije je lomilo kičmu na poljima da bi prehranilo sve ljude. Danas 1% ljudi može prehraniti ostale plus što danas ima nekoliko puta više ljudi. Rezultat nije da svi ti ljudi ništa ne rade nego rade druge poslove koji zadovoljavaju druge ljudske potrebe, a ne samo hranu.

    “Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti i to će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo.”

    I sami kejnzijanci bi ovakav rezon okarakterizirali kao vulgarnni kejnzijanizam. Primarno za njih su investicije kao najvolatilnija varijabla, a ne potražnja kao takva.
    Ovdje se recimo lijepo vidi…
    http://research.stlouisfed.org/fred2/series/PCEC96/
    http://research.stlouisfed.org/fred2/series/GPDIC96

    “Zapravo se ne radi o nikakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije.”
    “Nažalost i mnogi ekonomisti su u tom društvu”

    Nije li ovo malo kontradiktorno? Da mnogi ekonomisti ne znaju ni prvu godinu ekonomije?
    Ja sam na primjer siguran da bi većina nobelovaca uvijek podržala rezanje državne potrošnje.(Stigler, Buchanan, Friedman, Hayek, Becker, Coase, Vernon Smith,…)

    “a što je još gore i mnogi ministri financija od Osbornea do Linića.”

    Eh to mučenje jezika kad se dizanje poreza naziva štednjom…

    Btw. Jel mi netko može pokazati gdje su točno te strašne stroge mjere štednje (u “staromodnom” značenju te riječi, trošiti manje nego prije i ne zaduživati se) ?

    http://epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/index.php?title=File:Development_of_total_expenditure_and_total_revenue,_2002-2012_(1)_(EUR_1_000_million).png&filetimestamp=20131023221015
    http://epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tsdde410&plugin=1

    “No, većina građana nisu bankari. Većina su dužnici, a ne kreditori.”

    Banke su posrednici između kreditora i dužnika.
    Npr… dobar dio hrvatskog duga drže mirovinski fondovi, oni su posrednici između građana od kojih dobijaju novac i države koju kreditiraju. Dakle, zaposleni građani su odvojili dio od onoga što su napravili, posudili taj dio s idejom da im se to nešto vrati u budućnosti nazad plus kamata. To onda namjeravaju konzumirati kada više ne budu radili. Žrtvovali su konzumiranje u sadašnjosti za ono u budućnosti. Uništavanje te štednje je uništavanje i mirovina tih ljudi.
    Suviše je lako problem svaliti na od svih omrznute bankare…

    ” Ti duboko ukorijenjeni strahovi ne dopuštaju da prihvatimo racionalni argument da je glavni problem današnje automatizirane kapitalističke ekonomije potražnja a ne ponuda.”

    Kad podijelimo svakom po milijun dolara… ma što milijun, milijardu, procvjetat će tisuće cvjetova…

    • zsikic kaže:

      “kad liberali podržavaju basic income to je isključivo kao *zamjena* za cjelokupni welfare state” – točno i to im je jako dobar argument

      “i to je razlog zašto ljevičari nikada neće pristati na tako nešto, jer negira razlog njihovog postojanja, upravljanje i miješanje u tuđe živote” – netočno, basic income je možda najrašireniji lijevi program danas u svijetu, naravno ako je lijevo=upravljanje i miješanje u tuđe živote onda ste u pravu, ali to je neka osobna definicija lijevog

      što se mene tiče, država koja osigurava temeljnu egzistenciju svojih građana je uspješna i potpuno mi je nebitno zovu li je lijevom desnom ili …🙂

      “Nije li ovo malo kontradiktorno? Da mnogi ekonomisti ne znaju ni prvu godinu ekonomije?” – nije ako je ona u suprotnosti s vašim “hardwired instiktima”, to je poanta posta🙂, sjetite se muller-lyereve iluzije strelica istih duljina koje izgledaju nejednake i nakon što se egzaktnim mjerenje uvjerite da su jednake (jer je takvo viđenje hardwired)

      stroge mjere štednje kao prijevod za austerity (usp. post toga naslova)

      • Pike kaže:

        1.Koliko značajnih mainstream lijevih stranaka znate da im je basic income službena politika? Ja bih rekao da broj konvergira nuli.
        Basic income je stara ideja, još u Friedmanovoj Capitalism and Freedom stoji prijedlog za negative income tax. To je već dulje od pola stoljeća, a nije ga on ni izmislio. Nekoliko puta ga se probalo uvesti i nije prošlo. I logično je da nije prošao. Naime, NIT je zamišljen kao bolja alternativa pomoći siromašnima umjesto welfare statea. Problem s tom premisom je što welfare state nema veze s pomoći siromašnima, to je samo vid legitimacije iliti ideološka laž. Lako se može pokazati da velika većina izdataka uopće ne ide siromašnijim članovima društva, u nijednoj zemlji. I to niije nikakva “greška u dizajnu”. Smisao welfare statea je u nacionalizaciji cijelih sektora, proširivanju kolektivnih/socijalističkih institucija nauštrb individualnih/privatnih. Za radikalniju lijevu intelektualnu elitu to je zametak iz kojeg se treba demontirati cjelokupni kapitalizam, kakvi su efekti na siromašne je sporedna stvar. NIT neće proći jer to je kao da želite zamijenti staru majicu, a nudi vam se doručak. Ljevica i birokracija sigurno neće od welfare state institucija dobrovoljno odustati niti se predati bez borbe oko njih.
        Friedman o propalom pokušaju 70ih…

        Ljevica je po definiciji kolektivistički svjetonazor i negira individualnu autonomiju, to su za njih posprdno “buržoaske slobode”. U principu kod nje i nema tuđih života, nego je “sve to naše”, naravno dok su oni sami na čelu institucija koje upravljaju “našim”. Lijeva elita vidi sebe kao upravljače i društvene dizajnere. Individualizam, tržište, privatno vlasništvo su prepreke takvoj viziji.
        Jedan primjer… jedan od Friedmanovih prijedloga su i vaučeri za školstvo, dakle potpuno jednaka sredstva bi se redistribuirala za točno određenu svrhu kao i u sadašnjem nacionaliziranom školstvu s jednom bitnom razlikom, moć bi se prebacila na roditelje i djecu jer bi oni odlučivali kome će ići ta sredstva, a oduzela bi se državnoj birokraciji i eliti koja sada upravlja i propisuje. Mislite da su ljevica i učiteljski sindikati oduševljeni prijedlogom? Ni govora, bore se i borit će se kako god znaju da čuvaju sadašnji sustav i potpuno eksplicitno tvrditi da to nisu odluke koje ljudi mogu samostalno donositi nego da su oni ti koji trebaju imati ovlasti za donošenje takvih odluka. “Što je bolje za djecu” je tu samo ideološka smetnja. Što je to nego upravljanje i miješanje u tuđe živote…

        2.Mislim da debelo potcjenjujete ekonomiste koji su protiv fiscal stimulusa ako ih mislite doskočiti sa “zbog žudnje za šećerom ste zaboravili Econ101”.
        Obrazloženja za njega su teorijski šuplja, a uspješni empirijski primjeri *ne postoje*.

      • zsikic kaže:

        “Ljevica je po definiciji kolektivistički svjetonazor i negira individualnu autonomiju, to su za njih posprdno “buržoaske slobode”. U principu kod nje i nema tuđih života, nego je “sve to naše”, naravno dok su oni sami na čelu institucija koje upravljaju “našim”. Lijeva elita vidi sebe kao upravljače i društvene dizajnere. Individualizam, tržište, privatno vlasništvo su prepreke takvoj viziji.”

        Koliko značajnih mainstream lijevih stranaka znate da im je ova vaša vizija lijevog službena politika?🙂

        Inače mislim da su termini lijevo i desno toliko istrošeni razvlačenjem na sve strane da postaju neupotrebljivi.

      • Pike kaže:

        Pa… sve. Jasno da one neće to tako formulirati, ali se svodi na to. Fraze tipa “država to smo mi”, “mi zajedno”, “ekstraprofit”, nerijetko prezir prema komercijalnom izboru, paternalistička država,… sve to implicira ograničavanje opsega individualnih i proširenje kolektivnih institucija.
        Recimo aktuelni Obamacare, već sad lijeva elita za probleme oko njega odgovornost prebacuje na privatna osiguravajuća društva, a riješenje je onda naravno potpuna nacionalizacija zdravstva, Tvrdim da to i je cilj cijelo vrijeme, kakav je to program je sporedna stvar.

        Lijevo-desno je promijenjiva kategorija jer uvijek ovisi i o vremenu i prostoru u kojem se koristi pa zna biti zbunjujuće. Ali… isto tako ako se donekle poznaje intelektualni i politički razvoj zadnjih sto-dvjesto godina može se dosta precizno identificirati podjela u različitim društvima i kroz različita vremenska razdoblja čak i ako se ta društva ne poznaju detaljno.

      • zsikic kaže:

        čak i libertarijanci (koje pretpostavljam simpatizirate) klasificiraju u dvije dimenzije (jedna mjeri osobne a druga ekonomske slobode), a sebe ne vide ni lijevo ni desno nego gore (dolje su totalitarijanci); usp. “nolan chart” bilo gdje na webu

        to već ima malo više smisla iako bi se mogla dodati još koja dimenzija

      • Pike kaže:

        Oooo…ne sporim ja da postoji cijeli spektar razlika. Politika je “kolektivna igra”, tko je jači dobija sve. U tako postavljenom okruženju je bitno formiranje koalicija koje će omogućiti da se preuzme vlast. Zato politički proces uvijek teži uspostavi dva bloka (hence lijevo-desno). Jamranja o dvostranačju, glasanju protiv, biranju manjeg zla… pokazuju nerazumijevanje političkog procesa. Politika je točno to, koaliranje s ljudima s kojima se manje ne slažeš protiv onih s kojima se više ne slažeš.
        Recimo da se kupovina auta odvija kolektivno, praktično nitko neće dobiti ono što želi. Ako netko želi plavog Opela, a zadnje što želi je crveni Fiat vjerojatno u slučaju “pobjede” može očekivati bijelog Golfa, a u slučaju “poraza”, narančastog Peugauta… koje će onda svi voziti. Zato u socijalističkim zemljama, auti, stanovi,… i izgledaju tako uniformno.
        Za nešto više treba se igrati druga igra.

        Kome se ne sviđaju pravila takve igre bolje da je ne igra (što je varijanta koju i preferiram znajući za ograničenja i takvog izbora).

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s