Polugodišnji izvještaj američkog ministarstva financija o međunarodnoj ekonomiji uglavnom ne pobuđuje naročiti interes šire javnosti. No, najnoviji koji se obrušio na njemačku ekonomiju odudara od pravila. Sažet u jednu rečenicu, izvještaj tvrdi da njemačka izvozna politika upropaštava slabije europske ekonomije i postaje opasnom po globalnu ekonomiju.

Njemačko ministarstvo financija američki je izvještaj ljutito i uvrijeđeno proglasilo „neshvatljivim“. Dapače, smatraju da njihova politika ekonomskog rasta temeljena na izvozu ne stvara ni europske ni svjetske disbalanse i da je stoga ne trebaju, niti kane, mijenjati.

Međutim, evidentno je da je njemačka ekonomija (najveća ekonomija euro zone) već dugo glavni uzrok disbalansa u europskoj i svjetskoj ekonomiji. Mnogo više izvozi nego što uvozi i premalo potiče domaću potrošnju. To mnogim europskim zemljama (od Grčke do Francuske) bitno otežava povećanje vlastite proizvodnje i oporavak njihovih ekonomija.

Prošle godine njemački trgovinski suficit bio je 7% njihovog BDP-a, što je trostruko više od kineskih 2.3% – a kineska „agresivna izvozna politika“ stalna je meta opravdanih kritika.

Njemački odgovor „tko vam je kriv što je naša ekonomija izrazito kompetitivna i što međunarodna tržišta traže naše visokokvalitetne proizvode“ ima i prešućeno naličje, na koje ukazuje američko ministarstvo financija.

Malo detaljnije radi se o sljedećem. Njemačka i ostale suficitne zemlje euro zone (tzv. sjever) imale su prije krize eura trgovinski suficit s ostalim zemljama euro zone (tzv. jugom). Veliki dio profita suficitnih zemalja sjevera slijevao se u deficitne zemlje juga (gdje su kamate bile veće)  stvarajući potrošačke i nekretninske balone juga. Štednja sjevera premašivala je investicije u sjever dok su investicije u jug (u sličnoj mjeri) premašivale južnu štednju, pa je Europa bila u balansu.

Dolaskom krize eura (koja je samo potaknuta svjetskom financijskom krizom) investicije u jug su nestale, kao i ukupna južna potražnja. Desilo se to zahvaljujući bijegu kapitala s nesigurnoga juga na sigurni sjever, ali i zbog strogih mjera štednje koje je sjever nametnuo jugu. Odjednom su i zemlje juga postale zemlje suficita (npr. Španjolska) ili bar smanjenog deficita (npr. Grčka). Sada je u cijeloj euro zoni štednja premašila investicije, kako na sjeveru tako i na jugu (naravno na sjeveru iz istih razloga kao i prije, a na jugu zbog kolapsa uvoza izazvanog ekonomskom depresijom i uništenom potražnjom).

Europa je došla u disbalans s ostatkom svijeta. Njezin trgovinski suficit počeo je kočiti i neeuropsku proizvodnju te tako podržavati svjetsku ekonomsku recesiju. Na to upozorava američki izvještaj.

Nije bolje ni unutar Europe. Unutareuropsko smanjenje trgovinskog disbalansa nije bilo obostrano. Jug je smanjio svoje deficite, ali Njemačka nije nimalo smanjila svoj suficit. Takvom merkantilističkom politikom jug je doveden u teške probleme.

Ako ste (zajedno s njemačkim ministarstvom financija) pomislili „što se tu može, njemačka je ekonomija naprosto bolja“ zaboravljate da za izbacivanje juga iz poslova (i njegovu ogromnu nezaposlenost) nije zaslužna samo kompetitivnost njemačke ekonomije nego i zajednička valuta. Njemački izvoznici svoje proizvode više ne prodaju za njemačke marke čija bi vrijednost u ovakvoj situaciji otišla u nebesa i automatski povećala kompetitivnost juga. Oni je prodaju za zajedničke eure, što jugu onemogućava da monetarnom politikom (tj. devalviranjem svojih valuta) stimulira svoje ekonomije.

Njemačka vlast ne prihvaća ovaj (korektni) američki argument, koji već dugo ponavljaju mnogi ugledni ekonomisti. Dapaće, ona insistira da bi njemačka ekonomija trebala biti model koji svi trebaju slijediti. Tu je očita jedna figa u džepu, jer je svakome pa i njemačkoj vlasti jasno da svi ne mogu imati trgovinski suficit (svaki trgovinski suficit postoji zahvaljujući nekom deficitu).

Dakle, što bi trebala učiniti Njemačka? Za početak država bi trebala više trošiti, više investirati. Na primjer, u prometnu infrastrukturu koja je godinama zanemarivana. Njemačke su procjene da je samo za njene popravke potrebno 100 milijardi eura. Ili u promjenu poraznih demografskih trendova, olakšavanjem života zaposlenim ženama. Prosječna njemačka žena rađa 1.4 djece, a za puko održavanje populacije potrebno je 2.1 dijete. Mogla bi povećati plaće i smanjenjiti poreze srednjem sloju te tako osnažiti domaću potražnju (mogla bi uvesti i temeljni prihod za sve građane).

Ima li šanse da se išta od toga desi? Možda, s obzirom da su novi koalicijski partneri A. Merkel socijaldemokrati i da su gornji  prijedlozi preuzeti iz njihovog političkog programa.

Veća njemačka potrošnja svakako bi dobro došla prosječnom Nijemcu, a ljekovito bi djelovala na susjede s juga i na cijeli svijet.

3 responses »

  1. Paor l kaže:

    über jasno (ovo ti bolje ide nego matematika :))

  2. Pike kaže:

    Jednog dana ću pričati unucima da sam živio u orvelijanskim vremenima… ako ih preživim🙂

  3. mate604 kaže:

    Možda da objave rat Poljskoj pa da tako potaknu potrošnju.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s