„Daj i bit će ti dano“ iz Lukina evanđelja ili „Kako sudiš bit će ti suđeno“ iz Matejeva, možete shvatiti kao govor o reciprocitetu. No, Luka ne misli da će onaj kojem vi dajete nužno biti onaj koji vama daje, niti Matej misli da će onaj kojem vi sudite vama suditi. Mnogi čak misle da Luka i Matej zapravo govore o tome da će vam biti dano i suđeno tek na onom svijetu, ovisno o tome što ste dali i kako ste sudili na ovom.
Ipak, i u ovom našem svijetu svakodnevno viđamo da se dobro vraća dobrim a zlo zlim. Ne nužno u direktnim odnosima, nego često u indirektnim. Naime, u svojim procjenama ne oslanjamo se samo na vlastita nego i na tuđa iskustva.
Ivo kod Ante ima reputaciju koju nije stekao samo u direktnom kontaktu s Antom, nego i na temelju Ivinih kontakata s drugim ljudima, koje su oni prepričali Anti, ili ih je netko drugi ili treći prepričao Anti: „Ivo lako posuđuje, a teško vraća posuđene novce. Marku je već dvije godine dužan, iako je dug obećao vratiti za mjesec dana. Kada vidi Marka skriva se. Uistinu jadno i bijedno.“ Zahvaljujući ćaskanju, traču i drugim vrstama glasina u stanju smo procijeniti druge ljude i institucije, dignuti im rejting ili ga spustiti, pa na temelju toga odlučiti kako ćemo s njima poslovati.
Društva postaju veća, složenija i povezanija ako se njihove individue u svojim ekonomskim interakcijama mogu osloniti na indirektni reciprocitet. On omogućava uspješno funkcioniranje većih zajednica, jer više ne moramo znati svakoga osobno da bismo ga procijenili. Veća zajednica omogućava specijalizaciju, jer imamo dovoljno zainteresiranih za naš specijalizirani proizvod. Reputacija, sa svoje strane, individue uspješno etablira kao eksperte za specijalizirane poslove itd.
Snaga reputacije je ogromna. Bez mnogo razmišljanja predajemo svoj paket nepoznatom čovjeku na pošti. Dajemo mu svoj novac, vjerujući da će čitav niz nama nepoznatih ljudi naš dragocjeni paket dostaviti starom prijatelju na drugoj strani svijeta.
No, da biste stvorili rejtinge ljudi i institucija s kojima poslujete (ili se na neki drugi način prema njima odnosite) nije vam dovoljan samo jezik. Morate biti majstor u „čitanju tuđih misli“. Morate razumjeti njihove motivacije (dobri Samarićanin pomogao je ranjenom čovjeku, iako je ovaj bio neprijateljskoga roda) i morate se moći staviti u njihov položaj (da ja krvarim uz cestu bio bih zahvalan strancu koji mi nesebično pomaže). Psiholozi bi rekli da morate imati „teoriju uma“, izvanrednu sposobnost da razumijete želje, motivacije i namjere drugih ljudi, a za to vam je potreban veoma razvijen mozak. Indirektni reciprocitet zato igra značajnu ulogu u njegovom razvoju, kao što i on ima značajnu ulogu u razvoju indirektnog reciprociteta.
Mozak koji je ovladao indirektnim reciprocitetom lako će evoluirati i do mozga koji implementira moralnost. Samo jedan korak od indirektnog reciprociteta Luke i Mateja nalazi se „Zlatno pravilo“ koje je prisutno u gotovo svim kulturama i religijama: „Ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi.“ To je pravilo pitagorovaca, budista, hinduista, taoista, Židova, kršćana, muslimana i mnogih drugih (nalazimo ga u tekstovima Konfucija, Platona, Aristotela itd.). Ono veže empatiju s idejom indirektnog reciprociteta – ako sam danas nekome dobar (jer sam empatičan), sutra će netko biti meni dobar (jer imam dobru reputaciju). Individualni reciprocitet i reputacija ključni su elementi ljudske suradnje, u samom su središtu onoga što znači biti čovjek.
Naše je pitanje, u kakvim sustavima mogu evoluirati indirektni reciprocitet i reputacija i možemo li to istražiti u kontekstu jednostavnih računalnih igara? Nowak i Sigmund pokazali su nam da možemo. O tome više sljedećeg petka.
Šikin blog 