Zadnji sam post završio pitanjem. U kakvim sustavima mogu evoluirati indirektni reciprocitet i reputacija, te možemo li to istražiti u kontekstu jednostavnih računalnih igara? Nowak i Sigmund pokazali su nam da možemo.

Krenuli su od računalno simulirane populacije individua koje se nasumično susreću jedna s drugom. Prvoj se individui nudi opcija da pomogne ili ne pomogne drugoj. Ako je ona dobri Samarićanin koji pomaže, time donosi neku korist drugoj individui, a sebi donosi neku štetu (kao u svakom altruističkom činu). Ako je šteta (sebi) manja od koristi (drugom) onda će altruistički čin, kada bude uzvraćen, za obje individue biti koristan.

Naravno, ako individue dožive tek jedan jedini susret racionalno je (a to ovdje znači korisnije u običnom sebičnom smislu) da jedna drugoj ne pomogne, kao i u slučaju zatvorenikove dileme. Ako se iste individue opetovano susreću, pomaganje će postati racionalnim (opet kao i u zatvorenikovoj dilemi) jer će se, uz izmijenjene uloge, šteta nadoknaditi u nekom sljedećem susretu. No, tako opetovani susreti istih individua dovode do direktnog reciprociteta (usp. ovdje),  a Nowaka i Sigmunda zanimala je mogućnost nastajanja suradnje u „indirektnim situacijama“.

Zato su programirali opetovane susrete u kojima se iste individue više nikada ponovo ne susreću. Dakle, loši se Samarićanin ne mora bojati osvete onoga kojem nije pomogao, ako bi se u nekom budućem susretu (s tom istom individuom) on sam našao potrebitim. Umjesto ponovljenih susreta Nowak i Sigmund u svoje su simulaciju ugradili stvaranje reputacije: rejting svake novorođene individue jest 0 i raste za 1 svaki put kada ona nekome pomogne, a pada za 1 svaki put kada ona ne pomogne. Osim toga, rejting neke individue mijenja se samo kod onih individua do kojih je dopro glas o tome je li ta individua u danom susretu pomogla ili nije (to znači da je svakom susretu pridružen skup individua kojima je dostupna informacija o tom susretu i to nije nužno skup svih individua). Dakle, kao i u stvarnom svijetu, razne individue mogu različito rangirati jednu te istu individuu.

U svakom trenutku svaka individua, kod svake druge individue, ima određeni rejting. Osim toga, ona u svakom trenutku ima i ukupni „kapital“ koji je jednak zbroju svih koristi stečenih u susretima u kojima prima pomoć, umanjenom za zbroj svih šteta otrpljenih u susretima u kojima daje pomoć. Kao i u prethodnim Nowak-Sigmundovim turnirima individue se razmnožavaju proporcionalno svojem kapitalu (usp. ovdje).

Naravno, svaka individua ima svoju strategiju (program) prema kojem nekome pomaže ili ne pomaže. Na primjer, neke uvijek pomažu, neke nikada ne pomažu, neke alterniraju u pomaganju i ne pomaganju, neke to čine slučajno, neke pomažu samo individuama s rejtingom većim od 7, neke samo onima s rejtingom manjim od 0, neke samo onima s kapitalom većim od 32, neke samo onima s kapitalom većim od 100 i rejtingom manjim od 2 itd.

Prateći svoje individue u nebrojenim susretima (pod opisanim uvjetima) Nowak i Sigmund su ustanovili sljedeće:

Ako je šteta koju donosi pružanje pomoći bitno manja od koristi koju donosi primanje pomoći (tj. ako je omjer štete i koristi dovoljno malen) i ako je količina informacija o ponašanju suigrača dovoljno rasprostranjena, onda će se uspješno razmnožavati i populacijom širiti one strategije koje odluku o pomaganju ili ne pomaganju nekoj individui temelje na reputaciji te individue (tj. pomažu samo onima koji imaju dovoljno veliki rejting).

Taj vam se rezultat može učiniti trivijalnim, jer „ste to oduvijek znali“. O tome da on ipak nije trivijalan nešto više sljedećeg petka.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s