U zadnjem sam postu rekao da nam se tamo opisani rezultati Nowaka i Sigmunda mogu učiniti trivijalnim, jer „smo ih oduvijek znali“.

Na primjer, R. Alexander (koji je uveo termin indirektni reciprocitet) u svojoj knjizi The Biology of Moral Systems iz 1987. jasno kaže da je moral proizvod indirektnog reciprociteta. Mi stalno vrednujemo druge ljude, direktno i indirektno, te na temelju tako stvorenih reputacija više dajemo onima s boljom reputacijom (i to smatramo moralnim, jer „su oni to zaslužili“).

Rothschildi su u napoleonskim ratovima bili pod ogromnim pritiskom da Francuskoj izruče novac svojih engleskih klijenata (i ujedno francuskih neprijatelja, što je mnogima bilo važnije), ali oni to ipak nisu učinili. No poslije rata svi su znali da se Rothschildima može vjerovati, tj.  reputacija im je neizmjerno narasla. Na tom su se povjerenju zatim silno obogatili, jer su s njima (zbog indirektnog reciprociteta) svi htjeli poslovati.

Istu tu istinu nalazimo i u njemačkoj poslovici: Tue Gutes und Rede darueber (čini dobro i o tome govori) ili u stihu iz jedne pjesme američkih izviđača: Be careful not to do your good deeds when there’s no one watching you (pazi da svoja dobra djela ne činiš dok te nitko ne gleda).

Sve to nije upitno. Međutim, Nowak-Sigmundove simulacije pokazale su da za pojavu prosperiteta individua visoke reputacije, ne treba ništa više od krajnje jednostavnog naćina stvaranja reputacije, uz uvjet da je šteta koju sebi činimo bitno manja od koristi koju time pružamo.Naime, individue koje pomoć daju i pomoć primaju krajnje su simplificirane, pomoć je tipizirana i uvijek ista, kao i reputacija koja za 1 raste ako pomažeš i za 1 pada ako ne pomažeš. Tim banalnim i krajnje jednostavnim svijetom strlovito će se proširiti plamen moralnosti, tj. dobri Samarićani u njemu će biti uspješni a loši će biti neuspješni. To nisu mogli predvidjeti ni Alexander, ni Rothschildi, ni njemački puk, ni američki izviđači. Nevjerojatno je kako malo treba za evoluciju moralnog ponašanja (nažalost, složenije situacije možda mogu i srušili ovu jednostavnu idilu).

Nowak i Sigmund svoje su simulacije (po uzoru na one kojima su istraživali evoluciju suradnje pri igranju zatvorenikove dileme (usp. ovdje) učinili još realističnijima uvođenjem mutacija (slučajnih grešaka u egzekuciji programa pojedinih individua). Desilo se ono što su oni (i svi koji prate ovaj blog) i očekivali. Dobri Samarićani postaju sve bolji i bolji, dok populaciju ne preplave bezuvjetni pomagači, dobrice koje uvijek i svima pomažu. One svojom sveprisutnošću stvaraju plodno tlo za širenje zlih koji nikada i nikome ne pomažu. Kada se pak zlikovci previše razmnože dobri Samarićani opet postaju uspješni i ciklus se ponavlja. Teško da bi to itko mogao predvidjeti bez Nowak-Sigmundovih računalnih simulacija.

Još teže bi itko mogao predvidjeti koji je to omjer šteta (od pružanja pomoći) i koristi (od primanja pomoći), te koja je to razina informiranosti o ishodima susreta potencijalnih pružatelja i primatelja pomoći, koje dovode do širenja populacije dobrih Samarićana, tj. do evolucije altruizma. Nowak i Sigmund dokazali da je za to dovoljno da omjer štete i koristi bude manji od vjerojatnosti da znate ishod nekog susreta. Dakle, u slućaju potpune informiranosti (kada je spomenuta vjerojatnost 1) šteta može biti gotovo identična koristi, dok u slučaju da je šteta mnogo manja od koristi i razina informiranosti može biti veoma niska. Zaista izvanredan rezultat vrijedan svojega objavljivanja u časopisu Nature 1998.

I na kraju podsjetimo na važnu ogradu koja je čitateljima ovog serijala dobro poznata (usp. ovdje)  da sve to samo dokazuje kako je moguće da altruizam evoluira u čisto sebičnm okruženju, ali ne i da je nužno tako evoluirao među ljudima (oni ipak čine bitno kompleksniji sustav).

3 responses »

  1. Durdica Ercegovac kaže:

    Možete li mi pomoći: prevodim jednu knjigu u kojoj se spominje strong and weak reciprocator i ne mogu smisliti kako da to prevedem na hrvatski? Puno hvala

    • zsikic kaže:

      strong and weak: jaki i slabi (što vam i nije neka pomoć)

      reciprocator: uzvratitelj? (ne znam, a tu vam je pretpostavljam trebala pomoć)

      možda drugi imaju prijedloga

  2. Josip Jurić kaže:

    “Problem altruizma se u okviru evolucijske teorije i sociobiologije često naziva paradoksom. Paradoks glasi da altruizam, ako je nasljedno obilježje, ne može evoluirati putem prirodne selekcije zato jer altruistično ponašanje smanjuje podobnost. Budući da su središnje ‘vrijednosti’ evolucije putem prirodne selekcije vlastito preživljavanje i razmnožavanje, jedinke koje se brinu za tuđe preživljavanje i razmnožavanje upravo smanjuju svoje izglede da stvore sebi slično altruistično potomstvo.” (Bracanović, Tomislav, Evolucijska teorija i priroda morala)

    “Krajnje je dvojbeno hoće li potomstvo suosjećajnih i dobrohotnih roditelja, ili onih koji su bili najvjerniji prema svojim sudrugovima, stasati u većem broju od djece sebičnih i varavih roditelja koji pripadaju istom plemenu. Onaj tko je bio spreman žrtvovati svoj život (…) umjesto izdati svoje sudrugove, često ne bi ostavio nikakvo potomstvo koje bi naslijedilo njegovu plemenitu prirodu. Najhrabriji ljudi, koji su uvijek bili voljni biti na čelu u ratu i koji su otvoreno riskirali svoje živote za druge, u prosjeku bi nestajali u većem broju od drugih ljudi. Dakle, teško se čini vjerojatnim da bi se broj ljudi obdaren takvim vrlinama i standard njihove vrsnoće mogao povećavati putem prirodne selekcije, to jest putem preživljavanja najpodobnijih. (Darwin, 1981 ( 1871): 163)“

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s