Koja je biološka, ili bilo koja, svrha srama? Financijske glavešine isplatile su si 2008. godine samo u SAD, 20 milijardi dolara u bonusima. To se dogodilo u istoj godini u kojoj je država sanirala financijski sektor s 245 milijardi dolara (tj. glavešine su s nešto manje od 10% sanacije besramno “sanirali” sami sebe).

Koja je uloga srama u toj vječnoj napetosti između pojedinca i zajednice? Pretjerana eksploatacija zajedničkih pašnjaka, lovišta, voda, antibiotika itd. primjeri su tragedije javnoga dobra (usp.ovdje), u kojoj su izbori pojedinca u sukobu s općim dobrom i svima je odavno jasno da uravnotežiti kolektivne i individualne interese nije lako.

Ipak, ljudska društva u tome nekako uspijevaju, pokazujući zavidnu razinu suradnje. Tu razinu uspješnosti možemo zahvaliti mnogim (evolucijom razvijenim) ljudskim svojstvima (usp. ovdje), među kojima važnu ulogu ima i osjećaj sramote.

Osjećaj sramote je ono što očekujemo da će preplaviti pojedinca koji ne surađuje s grupom u koju je uključen. Sram regulira društveno ponašanje i zadnje je upozorenje prije kazne: uklopi se ili snosi posljedice. Osjećaj sramote determiniraju grupne norme, dok osjećaj krivnje proizlazi iz individualnih normi. Sram za razliku od krivnje osjećamo samo u okviru grupe.

Mnoge životinje pozorno prate da li članovi njihove grupe surađuju ili ne surađuju i shodno tome se prema njima i odnose. Svijest o tome da ih se prati stalno je prisutna i ona povećava razinu suradnje. To potvrđuju etološki eksperimenti provedeni na mnogim vrstama, od riba do čovjekolikih majmuna.

Slično je i s ljudima. Istraživači sa Sveučilišta u Newcastleu postavljali su iznad kutije u koju se dobrovoljno ostavljaju doprinosi za kavu i čaj sliku cvijeća ili očiju (koje vas netremice gledaju). Alternirajući svaki tjedan sliku cvijeća i očiju (u ukupnom nizu od deset tjedana) ustanovili su da ljudi kada su izloženi (čak i samo fiktivnom) pogledu u kutiju stavljaju trostruko veće iznose nego kada tog pogleda nema.

Što je ljudska zajednica složenija to je prilagođavanje zajedničkim normama važnije, a time je i uloga osjećaja sramote veća. On nas upozorava da se pridržavamo zajedničkih normi ili da budemo spremni podnijeti kaznu i prezir svoje okoline.

Ovakav tradicionalni način socijalne konsolidacije ima i svoje negativne strane. Dovoljno je sjetiti se izopćenja raznih marginalnih skupina (nevjernika, Židova, bolesnika, … lista je ogromna) pa da shvatimo zašto se dogodio pomak prema individualnim slobodama; zašto nam je postalo neugodno sramotiti ljude. Sramoćenje mnogi (s pravom) doživljavaju kao poziv na javno kažnjavanje, kao poziv na linč.

Zato su  današnja individualistička društva odbacila kaznu i prethodno sramoćenje kao sredstvo kojim članovi zajednice osiguravaju socijalnu konsolidaciju. To svoje tradicionalno pravo predali su specijaliziranim institucijama (dakle, trećoj strani u sukobu) poput policije i sudstva.

Odbacivanje sramoćenja čini se dobrom promjenom, posebno u regulaciji individualnih ponašanja koja ne štete drugima (poput vjere i nevjere, raznih seksualnih ponašanja i sl.). Društvo je time veći naglasak počelo stavljati na osjećaj krivnje kao važnog promotora suradnje i konsolidatora zajednice. No, može li osjećaj krivnje preuzeti sve one uloge koje je imao osjećaj sramote?

O tome više sljedećeg petka.

One response »

  1. Hrvoje Radic kaže:

    Definitivno aktualno. Pitam se kako se sada Sander osjeca.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s