Dakle (v. ovdje), sramoćenje je u liberalnim zajednicama odbačeno kao sredstvo ograničavanja osobnih ponašanja koja ne štete drugima. No, što je s ponašanjima koja štete drugima?

Mnoge (liberalne) zemlje javno objavljuju imena, fotografije i adrese pedofila. Mnoge (uključujući i Hrvatsku) objavljuju popise većih poreznih dužnika (ili branitelja među kojima njihova bliža okolina tada može prepoznati one lažne). Suci nekih američkih država osuđuju džepare i provalnike na nošenje oznaka koje ih u javnosti čine prepoznatljivima.

Takva javna sramoćenja možda smanjuju količinu sramotnih ponašanja, ali nema li (liberalna) država ustavnu obvezu da štiti dostojanstvo svojih građana, čak i onih posrnulih?

Naravno, sramoćenje ne mora uključivati državu. Susjedi mogu „snimiti“ kako javni prostor zagađujete svojim smećem te to objaviti na You Tubeu (ili, kao neki dan, na HRT-u). Američki novinari objavili su imena i adrese najvećih potrošača vode u Santa Feu (najveći je postigao 20 puta veću potrošnju od prosjeka u Santa Feu). Razni sportski i ini klubovi rutinski objavljuju imena članova koji ne plaćaju članarinu.

U svim tim slučajevima radi se o individualnim ponašanjima koja štete nekoj užoj ili široj zajednici. Ni u jednom od tih slučajeva država ne sudjeluje u javnom sramoćenju opisanih ponašanja. Je su li ta sramoćenja u redu i jesu li uopće efikasna?

Razmotrimo najprije efikasnost. Sramoćenje (ili samo prijetnja sramoćenjem) vrlo vjerojatno mijenja individualna ponašanja, no u svijetu velikih problema promjene individualnih ponašanja nemaju veliki značaj. Novinari iz Santa Fea ustanovili su da su, u usporedbi s komercijalnim potrošačima, individualni zapravo sitne ribe. Najveći komercijalni potrošač troši 200 puta više vode od najvećeg individualnog. Lako ćete usporediti korist od „preodgoja“ najrastrošnije institucije i „preodgoja“ najrastrošnije individue.

Tu dolazimo do ključne razlike između sramote i krivnje. Osjećaj krivnje ne funkcionira na razini institucije jer je on proizvod individualnih skrupula. Institucije nemaju osjećaj krivnje. Mogu ga imati članovi institucije, ali ne možemo očekivati da superpozicija njihovih individualnih osjećaja krivnje (koji, uostalom, izrazito variraju) dovede do promjene ponašanja institucije. Dapače, individualne će krivnje članovi institucije vrlo lako racionalizirati, jer „oni nisu institucija“.

S druge strane sramota je javni sentiment koji kao javni bitno utječe na reputaciju institucije (o repotaciji v. ovdje) . A reputacija je možda najvažnija „imovina“ neke institucije (CEO-i su 2004. godine u Davosu medijima dali zajedničku izjavu u kojoj kažu da je za uspjeh firme reputacija značajnija od financijskih pokazatelja).

Na primjer, Los Angeles od kraja 90-tih sramoćenjem uspješno podiže razinu javnoga zdravlja. Svi restorani u svojim izlozima moraju oglasiti rezultate zadnje sanitarne inspekcije. Velika slova A, B ili C, koja jasno vidite u izlozima, hvale restoran ocjenom A ili ga sramote ocjenom C. U skladu s očekivanjima čistoća restorana je porasla, a broj pacijenata hospitaliziranih zbog trovanja hranom pao je za 20%.

Veza sramote i reputacije je očita. O tome kako se ona razvijala i gdje je danas više sljedećeg petka. 

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s