U prvobitnim zajednicama rušenje reputacije sramoćenjem, kao i njeno dizanje pohvalom, najčešće je posredovano ogovaranjem (R. Dunbar čak smatra da je baš ogovaranje dovelo do pojave govora u najranijim ljudskim zajednicama). U iteriranoj zatvorenikovoj dilemi (v. ovdje) razina suradnje raste ako igračima dopustite da međusobno ogovaraju načine na koje igraju.

Naravno, ogovaranje je ograničenog dosega i gubi svoj značaj na skali velikih zajednica čiji su članovi anonimni. Prije 5 tisuća godina pojavilo se sredstvo dalekosežnije od govora: pismo. Danas imamo medij još većeg dosega: internet.

Uz ove komunikacijske inovacije sramoćenje može odigrati svoju ulogu i u velikim zajednicama s „anonimnim članovima“. Novinari, razne interesne grupe i obični građani mogu doći do informacija koje su im još nedavno bile nedostupne, te ih mogu proslijediti brzinom i u količinama koje su jučer bile nezamislive.

To u određenoj mjeri simulira prisni život prvobitnih zajednica, no sramoćenje je još uvijek najuspješnije u susretima licem u lice, kako svjedoče mnoge akcije grupa poput Greenpeacea ili raznih hrvatskih stožera. To znači da ipak postoje prilična ograničenja.

Kao prvo, današnji „anonimni“ svijet (koji to svojstvo nije izgubio, nego ga je možda i potencirao internetom) prepun je efemernih jednokratnih interakcija. Ako znate da se nećete ponovo naći u nekoj situaciji, poticaj da mijenjate svoje ponašanje bitno se smanjuje (usp. razliku između zatvorenikove dileme i iterirane zatvorenikove dileme). To se donekle može kompenzirati javnim ocjenjivanjem (kao u Los Angeleskim restoranima ili internetskim rangiranjem eBay prodavača, hotelskih smještaja i sl.) ali svima je jasna ogromna razlika u uvidu koji imate o tako ocjenjenim osobama i institucijama naspram uvida koje imate o osobama i institucijama koje neposredno susrećete i svakodnevno ogovarate.

Osim toga, tehnološki napredak koji omogućava mnoga razotkrivanja jednako tako omogućava i mnoga skrivanja. Stvaranje lažnih slika o osobama i institucijama (čak i lažnih identiteta) lakše je nego ikada prije. Lehman Brothers je u godini prije svojega bankrota u manju firmu Hudson Castle (koju je imao u 25% vlasništvu) prebacivao  glavne rizike ne bi li tako popravio svoj „image“. O našim Sanaderima, Vidoševićima i njihovim „fasadama“ danas znate sve i sami.

To nas dovodi do činjenice da neki ljudi naprosto nemaju srama. To dokazuju i kontrolirana (iako donekle artificijelna) istraživanja. Spomenuli smo da ogovaranje kao integralni dio igranja iterirane zatvorenikove dileme diže razinu suradnje. No, to je tako samo u prosjeku. Na one koji najmanje surađuju, sramoćenje najčešće ne djeluje. Određeni dio populacije naprosto nema srama i uvijek će se ponašati besramno. Banke su bankrotirale ali bankari su uzeli svoje bonuse (čak postoje mišljenja da javno objavljivanje bonusa u mnogih bankara ne bi izazvalo osjećaj sramote nego tek osjećaj zavisti).

Konačni bi zaključak mogao biti da osjećaj sramote, kao ni osjećaj krivnje, nije dostatni katalizator društvenih promjena. Ropstvo nije nestalo zahvaljujući osjećaju sramote ili osjećaju krivnje robovlasnika(v. ovdje), niti su radnici pošteđeni 16-satnog radnog dana zbog osjećaja sramote ili osjećaja krivnje njihovih poslodavaca.

Sramota i krivnja možda i mogu veliku većinu ljudi usmjeriti u pravom smjeru, no zajednica na kraju ipak treba zakonski sustav kažnjavanja koji će je zaštititi od besramno sebičnih individua. Kakav bi trebao biti taj sustav velika je i nova tema (nešto o njoj možete pročitati ovdje).

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s