Američki Vrhovni sud je 2010. godine zaključio da je trošenje novca oblik slobode govora, te da korporacije imaju ljudska prava. Na tom temelju presudio je da korporacije mogu financirati političare i njihove kampanje (koliko god to žele) jer je to njihovo pravo na slobodu govora koju im garantira 1. amandman američkog ustava.
U najnovijoj presudi, staroj tek koji tjedan, Vrhovni je sud srušio i dodatnu ogradu, ovaj put na količinu novca koje bogate individue mogu „izgovoriti“ u obranu svojih političkih interesa.
Stara granica bila je 123 200 dolara po osobi (u dvogodišnjem izbornom ciklusu) uz dodatno ograničenje koliko pojedina osoba može dati pojedinom kandidatu. Ta je ograda zadržana, no ona prva je dignuta na 3 600 000 dolara.
Amerikanci imaju veoma različita mišljenja o tome koliko bi novaca trebalo usmjeriti u školstvo, koliko u zdravstvo, koliko u infrastrukturu, koliko u vojsku, itd. no velika većina se slaže da ga ne bi trebalo još više usmjeriti u politiku. Podrška limitima na financiranje političara i njihovih kampanja velika je i konzistentna već niz godina.
No, pet mudraca iz Vrhovnoga suda (odluka je donesena većinom 5:4) zna bolje od priproste i neuke mase.
Izuzetno je mali broj ljudi koji je bio ograničen limitom od 123 200 dolara. To je, naime, dvostruki godišnji prihod srednjeg (medijanskog) američkog kućanstva. I prije odluke iz 2010. godine 25% ukupnih političkih donacija davalo je svega 0,01% američkih građana. Ta će statistika nakon presuda američkog Vrhovnog suda postati još poraznijom.
U sustavu u kojem se novac smatra oblikom slobode govora, a korporacije se smatraju ljudima, taj je trend normalan. Na kraju će glasati stvarni ljudi, ali tek nakon što novac odredi tko su mogući kandidati.
U presudi Vrhovnog suda „quid pro quo“ korupcija (direktni novac za direktnu uslugu) ističe se kao jedini način nelegalnog financiranja političara i njihovih kampanja. Taj oblik korupcije sigurno je problem, kao što pokazuje gotovo komična činjenica da se 30% američkih veleposlanika regrutira iz redova donatora, ali „quid pro quo“ korupcija sigurno nije jedini oblik korupcije.
(Usput, jedna studija sveučilišta u Pennsylvaniji izračunala je i cijene: za veleposlanika u Portugalu 0,35 milijuna dolara, za Luxembourg 1,8 milijuna, za Britaniju 2,3 milijuna itd. Komična je i činjenicu da su trenutni veleposlanici u Argentini, Islandu i Norveškoj po prvi put stupili na tlo tih zemalja tek kao veleposlanici. Naravno, svi znamo da je to manji problem, uostalom kupnja veleposlaničkih mjesta čak se ni ne procesuira.)
Ono što je važnije jest da „quid pro quo“ korupcija (čak i ona ozbiljnija, koja uništava okoliš, osigurava monopole i sl.) nije jedini, možda čak ni najvažniji oblik korupcije. Ključni je problem da bez ogromne količine novca ne možete uopće ni ući u političku utrku, a kamoli doći do toga da se pojavite na glasačkim listićima. Novac obavlja prethodnu selekciju kandidata i to je vjerojatno najveći problem današnje liberalne demokracije.
Naravno, što je novac potreban za kampanje veći to je i uži sloj najbogatijih koji sudjeluje u prethodnoj selekciji (sjetite se da je tek 0,01% građana davalo čak 25% donacija već prije presuda Vrhovnoga suda).
A potreban je sve veći i veći novac. Američka predsjednička kampanja 2008. godine koštala je dvostruko više od one 2004. godine, dok je kampanja 2012. godine koštala četverostruko više od one u 2008. godini. U dva izborna ciklusa troškovi kampanje povećali su se 8 puta.
Američkom politikom (koja je ogledalo u kojem svoju budućnost mogu vidjeti ostale liberalne demokracije) vlada novo zlatno pravilo: koliko zlata toliko glasova, ili još jednostavnije: 1 dolar 1 glas.
P.S.
Da novac otkriva nove još probitačnije putove do političkog utjecaja otkriva nam libertarijanac B. Doherty u „Radicals for Capitalism“ (povijesti libertarijanskog pokreta u Americi):
„…dugogodišnji suradnik Kochovih [koji su vjerojatno najizdašniji donatori] karakterizira njihovu strategiju financiranja libertarijanskih fondova na sljedeći naćin: Političari su u krajnjoj liniji samo glumci koji igraju po scenariju. Ideja je da se bolji i brži rezultati postižu ciljanjem pisaca scenerija (a ne samih glumaca) tako da im se podastru teme i riječi za njihove scenarije. Zato treba utjecati na one od kojih ideje dolaze; akademsku zajednicu i think tankove …“
Šikin blog 
O tome sam imao raspravu sa prijateljem koji je to isto primjetio. Mislim da ste u pravu u potpunosti. U Americi kapital bira koga ce se birati. Nema nekih nacionalnih, konzervativnih ili liberalnih motiva vec prije tko ce napraviti bolju klimu za posao. Money, money, money.
Kod nas je bitno tko je veci Hrvat a sto veci Hrvat to dublje ruke u pekmez gura. Ne bira kapital ljude nego ljudi biraju kome ce kapital doci. A ljudi ko ljudi, nesavrseni su. Tek kad se rjesimo svih nacionalistickih, cirilistickih, crkvenih, rodbinskih i slicnih uplitanja u politiku moci cemo se posvetiti iskljucivo ekonomiji.
Ovdje kod nas ne zna se tko pije tko placa. Umjesto da raspravljamo o fiskalnoj i monetarnoj politici nase zemlje mi mijenjamo ustav zbog definicije braka. Totalno neozbiljno. Sto mene briga ako se netko zeli ozeniti za flasu nek se ozeni. Kakve to veze uopce ima sa nama i nasim boljitkom. Mislim da uopce nismo sa dvije noge na zemlji i da uopce ne razumijemo svijet u kojem se nalazimo niti ozbiljnost situacije.
Usli smo u Europu koja je izrazito kompetitivno drustvo. Nijemce ne zanima za koga se zenil Stef oni rade ko mravi a sad smo u istom valutnom bloku sa njima i Nizozemcima i mogima drugima koji nas ko konkurentnosti melju i samljece nas ako se ne otrijeznimo. Kod nas je gomila firmi jos uvijek u drzavnom vlasnistvu i totalno su nekompetitivne a onaj mali dio koji je u privatnim rukama je opterecen porezima za sve one koji su na grbaci drzave ili u drzavnom vlasnistvu. Birokracija je ogromna i potpuno neefikasna, na sudovima se ne zna tko pije tko placa u zemljisnim knjigama se ne zna tko pije tko placa u drzavnim tvrtkama svi piju nitko nis ne radi a drzava placa i sve u svemu totalno smo nespremni za Europu koja je no nonsense drustvo.
Ova recesija ce proci i doci ce ponovno ekspanzija i opet nova recesija i opet ekspanzija ali ako ovako nastavimo da nam svaka recesija donese 20 do 25% nezaposlenosti kao sto su napraveile ove dvije 2001-e. i 2009-te koja jos uvijek traje bit cemo vjecno siromasni. Kapitalizam nece sam od sebe donijeti bogatstvo nego razumo raspolaganje sa ogranicenim sredstvima. Nije zvaka za seljaka.
Na osnovu ovoga pretpostavljam da ste se u bliskoj prošlosti strasno obrušavali na Soroseve plaćenike i razne NGOove 🙂
Nego što se tiče citata… to je relativno stara ideja. Čitajući Hayeka Anthony Fisher je htio uletit u politiku, Hayek mu je savjetovao da se okane glupiranja, odgovorio ga od toga i uputio ga na sam korijen problema – umjesto političke u intelektualnu borbu. I tako se rodi Institute of Economic Affairs u Londonu. Intelektualni fajt prethodi političkom. Najbolji pokazatelj da stvar fercera je obrušavanje protivnika na institute i think thankove 🙂
I Keynes je znao gdje je izvor svega:
“The ideas of economists and political philosophers, both when they are right and when they are wrong, are more powerful than is commonly understood. Indeed the world is ruled by little else. Practical men, who believe themselves to be quite exempt from any intellectual influence, are usually the slaves of some defunct economist. Madmen in authority, who hear voices in the air, are distilling their frenzy from some academic scribbler of a few years back. I am sure that the power of vested interests is vastly exaggerated compared with the gradual encroachment of ideas.”