U „la belle epoque“ razdoblju kapitalizma (koje je trajalo od Pariške komune do Prvog svjetskog rata) vlasnici kapitala mogli su očekivati k=5% povrata na svoje investicije, uz zanemarive poreze. Rast gospodarstva u tom razdoblju iznosio je jedva p=1% (usp. donji graf i ovdje). Ta značajna razlika omogućavala im je da si reinvestiranjem tek dijela dobiti osiguravaju sve veći udjel u ukupnom bogatstvu, uz rasipno luksuzni životni stil po kojem je razdoblje dobilo ime.

Ni neminovna i obično uravnomjerujuća smrt nije sprečavala ovaj trend, jer se i nasljeđivalo uz zanemarive poreze. Nasljedstva su činila 25% ukupnog godišnjeg prihoda. Čak 90% ukupnog bogatstva bilo je naslijeđeno, a svega je 10% bilo ušteđeno od novostvorenog prihoda.

Dvadeseto stoljeće (točnije razdoblje od Prvog svjetskog rata do 80-tih) donosi ogromne promjene. Omjer kapitala i prihoda β (o kojem vidi ovdje) u tom razdoblju ubrzano pada u cijelom razvijenom svijetu. Piketty to objašnjava ogromnim fizičkim uništavanjem kapitala u oba svjetska rata, te visokim porezima na velike (najčešće kapitalne) prihode i velika nasljedstva. Naravno, sve u svrhu podrške ogromnim ratnim troškovima.

Poslije drugog svjetskog rata taj se trend održava relativno visokom inflacijom koja pogoduje kapitalom siromašnim dužnicima (a šteti kapitalom bogatim vjerovnicima) i općom političkom atmosferom koja je sklona radnicima u eri stalne sovjetske opasnosti. Svi  ti faktori bitno su umanjili akumulaciju kapitala, a s tim i udio kapitalne dobiti u prihodu (tj. smanjili su β).

To je razdoblje poznato kao zlatno doba kapitalizma: Golden Age, les trente glorieuses, Wirtschaftwunder. Europska gospodarstva i Japan rasla su najbrže u svojoj povijesti sustižući SAD nevjerojatnom brzinom. Bio je to klasični, gotovo školski primjer konvergencije. Kapitalni prinosi bili su relativno niski, porezi visoki, a razdioba bogatstva pomakla se od kapitala prema radu. Distribucija prihoda bila je ravnomjernija.

Bilo je to uistinu zlatno doba za kojim često uzdiše moja poslijeratna „baby boom“ generacija, odrasla u dubokom uvjerenju da budućnost može biti samo bolja. Uvijek sam se čudio generaciji mojih djedova i baka čiji je „weltanschaung“ nedvojbeno bio da budućnost uvijek može biti gora.

Mislio sam da se radi o generacijskom jazu, o tome da je smrt mnogo življa činjenica njihove bliske budućnosti. No, možda se radilo tek o jazu između djece rastućeg i padajućeg β.

Piketty  zlatno doba vidi kao singularni i u povijesti kapitalizma neponovljivi fenomen. Radilo se o konvergenciji Europe i Japana prema SAD-u, koja je stopu rasta p držala visokom, dok je u kombinaciji s visokim porezima i strahom od komunizma (koji Piketty začudo ne spominje) stopa kapitalnih prinosa k i dalje bila niska.

Kretanja od k i p lijepo se vide na sljedećem Pikettyjevom grafu (“crni rombići” prate ka “bijeli kvadratići” p):

http://piketty.pse.ens.fr/files/capital21c/en/pdf/F10.10.pdf

No, u zadnjih 30-tak godina k je opet veći od p kao i u cijeloj prethodnoj povijesti (što se također lijepo vidi na gornjem grafu). O tome koje političke i ekonomske pouke Piketty iz toga izvlači za sadašnjost i budućnost kapitalizma sljedećeg petka.

5 responses »

  1. Pike kaže:

    Fora kako je belle epoque opisan kao “rasipni”, a weltanschaung “za kojim se uzdiše”🙂

    Isto je zanimljivo kad najčešće ljevičari opisuju poslijeratni period kao zlatno doba kapitalizma, a to su nerijetko isti oni koji su ga htjeli rušiti 1968. (boja metala se izgleda s vremenom mijenja🙂 )
    A spreman sam se okladit da niti jedan ne bi pristao da se sad u potpunosti replicira fiskalni i regulatorni okvir iz recimo Amerike ili Njemačke iz 1960 jer bi to značilo momentalno ukidanje velikog dijela welfare statea, vraćanje zlatnog standarda, a i netko poput “austrijanca” Erharda bi vodio ekonomiju. Kad se danas povećanje potrošnje naziva austerity, koliko bi ih pristalo da se potrošnja smanji (time i porezi) na nivo iz 1960? Kako se vidi to bi značilo momentalno rezanje jedno 35-40% proračuna.
    http://www.economist.com/node/18359896 (tablica u članku)
    I recimo suprotno navedenim željama to bi značilo i smanjenje poreza na nasljedstvo u Njemačkoj i Francuskoj.
    http://piketty.pse.ens.fr/files/capital21c/en/pdf/F14.2.pdf

    Naizgled je kontradiktorno da se nešto hvali, a ne želi se replicirat ali nije. Kontradiktorno je jedino ako se pretpostavi da se tu radi o neutralnom akademskom opisu ekonomske povijesti jednog razdoblja i želji da se pronađe uzrok prosperiteta. Ali ako se radi o političkoj agitaciji koristeći akademski jezik kao pokriće onda stvar ima smisla. Pronađu se presedani iz povijesti za odluku koja se želi donijeti, ignoriraju se ostale stvari iz iste te povijesti koje ne prolaze ideološki filtar i tako se “dokazuje” ispravnost odluke.
    Taj i taj porez je tad bio visok->tad je bio visok rast->samo zatucana osoba koja ne vjeruje u znanost može biti protiv dizanja tog poreza.

    O Pikettyju kasnije da ostavim nešto i za drugi tjedan.

    P.S.
    Bilo je prije spora oko omjera kapital/rad pa kao dodatni prilog evo Pikettyevih dogoročnih grafova na primjeru Britanije i Francuske
    http://piketty.pse.ens.fr/files/capital21c/en/pdf/F6.1.pdf
    http://piketty.pse.ens.fr/files/capital21c/en/pdf/F6.2.pdf

    • zsikic kaže:

      pike, bez tty🙂, možda vam je promaklo da o sebi (pa i svojoj generaciji) pišem kritički:
      nisam razumio Jane Austen (tj. la belle epoque), nisam razumio svoje djedove, nisam razumio zašto smo povlaštena generacija itd. svakim danom u svakom pogledu napredujem🙂

      u la belle epoque razdoblju broj siromašnih smanjivao se brže nego ikada prije i to je neupitni uspjeh kapitalizma (kao i rawls nemam moralnih problema s nejednakošću ako ona doprinosi boljitku najsiromašnijih), a taj se uspjeh nastavio i u golden age kapitalizmu, dakle i s rastućim i s padajućim beta

      no, u današnjem razdoblju rastućeg beta gubi se ovaj “kapajući” efekt (o tome više u slj. postovima) i to nije loše znati što god o tome mislili, automatsko i instinktivno bojovništvo uvijek zamagljuje vidike

      p.s.
      erhard je vodio “socijalnu tržišnu ekonomiju” makar njegovi osobni pogledi i bili liberalniji, npr. na liniji “mont pelerin society”, no koliko znam čak i tu liniju vaši austrijanci s von mises instituta drže socijalizmom

      • Pike kaže:

        Ja sam više ciljao na lijevu intelektualnu elitu i način argumentiranja, a ne nekog posebno… pa tko se prepozna, prepozna se🙂
        Recimo kako pomiriti kritiku konzumerizma i stalne potrebe za rastom s kritikom nedostatka rasta, a dolazi s iste strane. Izgleda nespojivo… naizgled. Ali ako je meta kapitalizam kao takav onda ima smisla kritizirati ispraznost konzumerizma u periodima rasta, a ekonomske neuspjehe u vremenu krize. Zato se ljevica 60ih nije ni bavila ekonomijom, dok će se danas htjeti bavit upravo time. Kad se napada napada se gdje misliš da je protivnik najranjiviji. I sve je to u redu, u ljubavi i ratu je sve dozvoljeno, a kako Clausewitz kaže; rat je vođenje politke drugim sredstvima pa iz toga proizlazi da je i u politici sve dozvoljeno🙂 … samo što to nije onda akademski argument nego politička agitacija.
        Vidi se to i po biografijama ljudi. Ovdje spominjani Piketty i Chang pa Marx ili Marcuse iz 60ih,… svi oni su prvo bili socijalisti, a argumenti su formulirani kasnije kroz život. Nije ni čudno onda da rezultat toga nije osobito trajan i vrijedan. Dok je recimo Adam Smith tražio *An Inquiry into the Nature and Causes* of the Wealth of Nations pa rezultat toga u dobroj mjeri prolazi test stoljećima.
        Ili ovo npr.
        http://en.wikipedia.org/wiki/Sokal_affair
        “Higher Superstition argued that for an article to be published in some academic journals, especially those associated with the humanities, it needed only to display “the proper leftist thought” and be written by, or include quotes from, well-known leftist authors.”
        http://en.wikipedia.org/wiki/Susan_Sontag
        “At a New York pro-Solidarity rally in 1982, Sontag stated that “people on the left”, like herself, “have willingly or unwillingly told a lot of lies”.
        Za mene to nisu iznimke i slučajnosti. Eto to je ovako… pogled iz guste magle😉

        Inače ja se slažem oko pesimističkog pogleda na budući rast samo su razlozi dijametralno suprotni. Baš na jednom drugom blogu nešto tračamo oko toga
        http://strasilo.wordpress.com/2014/04/24/status-quo/

        Da Erhard je to vodio, ali on pod time nije podrazumijevao welfare state kakav znamo danas. Ovdje je dosta precizno opisao što pod tim misli
        Welfare State: The Modern Delusion.
        http://mises.org/daily/4440
        I ako me sjećanje ne vara on je i u Adenauerovoj vladi politički izgubio jer su socijalni programi prošireni više nego je on htio. Kasnije je to još Brandt radikalno proširio
        http://en.wikipedia.org/wiki/Willy_Brandt#Chancellor_of_domestic_reform
        Erhard i Njemačka tog vremena nisu spomenuti kao ideal nego kao bolja alternativa sadšnjem stanju, poboljšanje. A Erhardu bih rekao: vidiš što se dogodi kad daš i jedan prst🙂

      • zsikic kaže:

        kako se to “prvo bude socijalist”, rođenjem, incijacijom, prisilom, … ?

        kako smo došli do sokala?
        znate li da je on uvjereni ljevičar zgrožen postmodernizmom u koji je zaglibila tzv. humanistička ljevica,
        s njim se inače potpuno slažem, pogotovo u kontekstu tzv. “science wars” i drago mi je da ga i austrijanci cijene🙂

      • Pike kaže:

        Navedeni su postali socijalisti u ranoj mladosti. Ništa neuobičajeno, ima masa ljudi koji su bili više ili manje lijevo orijentirani u mladosti. No u toj dobi ljudi ipak imaju ograničen fond znanja na osnovu kojeg formiraju stavove, pogotovo u odnosu na kasnije godine. Po meni motivacija koja objašnjava njihovo djelovanje je prvenstveno nalaženje “fatal flaw in capitalism”, a ne traženje uzroka prosperiteta. Uvjeren sam da oni nikada ne bi pristali na odgovor koji podrazumijeva kapitalizam jer cijela smisao njihovog djelovanje je kako da ne bude kapitalizam. Sličan proces možete pratiti i kod nas i to u realnom vremenu, samo pratite komuniste s filozofskog.
        A slično je i u političkom svijetu.. Socijalističke zemlje su se brzo našle u ekonomskim problemima kad su komunističke partije preuzele vlast i politička podjela unutar vlasti nastaje na liniji pro ili kontra reformi. Svima je poznata Dengova izreka o mačkama koje love miševe koja treba legitimirati tržišne reforme no manje je poznata izreka konzervativnih protivnika reformi koji su govorili “bolji je socijalistički vlak koji kasni od kapitalističkog koji dolazi na vrijeme”. To znači odustajanje od razvoja ako razvoj znači kapitalizam. Ili drugačije rečeno, razvoj nije ni bio primarna motivacija nego rušenje kapitalizma.

        Znam da je Sokal ljevičar, ali bih rekao da nije slučajno i da je fizičar. Nešto slično je i s James Watsonom, rekao bih da nije slučajno da je biolog. (kao prirodnjaci nisu ovladali bullshitingom društvenih disciplina🙂 )
        “I turned against the left wing because they don’t like genetics, because genetics implies that sometimes in life we fail because we have bad genes. They want all failure in life to be due to the evil system.” – James Watson
        Ovo ne ocrtava intelektualnu potragu za istinom nego potvrđivanje unaprijed određenih prihvatljivih odgovora. A ako manjka stvarnih argumenata, onda nije neočekivano ponašanje kakvo je Sokal razotkrio i kakvo je Susan Sonntag opisala.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s