La Grande Belezza je tragikomedija režisera i scenarista Paola Sorrentina, koja bi se mogla zvati i La Grande Tristezza. Glavni junaci su Jep Gambardella (65-godišnji kralj rimskih eurotrash zabava) i Rim.

Jep (nevjerojatni Toni Servillo) uspješni je novinar i neuspješni romanopisac, koji je u dvadesetima objavio zapaženi roman „Ljudski sustav“ (“L’Apparato Umano”) i njime završio svoju kratku spisateljsku karijeru (na pitanje „zašto“ odgovorit će „zato što sam tražio veliku ljepotu“).

Rim je velika ljepota od koje zastaje dah. Japanski turist na početku filma doslovno umire gledajući njegovu veličanstvenu panoramu, dok pod lukovima palače koja se izdiže nad prelijepom rimskom fontanom ženski zbor u crnini pjeva na jidišu (?).

Rimska društvena „krema“ gotovo da  ne može biti veća suprotnost velikoj ljepoti. Individue koncentrirane uglavnom na sebe, slika su generacije koja je uspjela odbaciti Bob Dylana i prigrliti Steve Jobsa. Jepova obožavateljica za jednu noć na pitanje „čime se bavi“ odgovara „ja, ja sam bogata“, što Jep indiferentno komentira sa „sjajan posao“. Ah da, ona svoje selfyje objavljuje na facebooku „kako bi bolje spoznala samu sebe“.

Kontrast Rima i njegove „kreme” dodatno naglašava Jep svojim naratorskim otklonom od kremastog okruženja i nijemim šetnjama veličanstveno lijepim i praznim (od kreme očišćenim) Rimom.

Sorrentino nam uskoro otkriva i ljudsku stranu svojih rimljana. Romano, stari prijatelj, ima pjesnički talent u koji nedovoljno vjeruje. Viola, grofica i majka, prolazi osobni pakao sa sinom koji predoslovno shvaća Prousta i Turgenjeva. Stefanija, aktivistica socijalističke partije, neuvjerljivo glumi svoj život spisateljice, majke i žene s čime će je Jep neobično grubo suočiti (no, na kraju će ipak zaplesati kao stari prijatelji). Dadina, Jepova urednica, osjeća se djetinje nevino i gotovo lijepo u tijelu patuljčice. Ramona, umiruća striptizeta, Jepova je iznenadna ali ipak nemoguća ljubav (bolni kontrast bogatašici s facebooka). Tu su još i Lello (napaljeni proizvođač igračaka), Lorena (tv-subreta “u potpunom psihofizičkom raspadu”), kardinal (egzorcist, papabile i pasionirani kuhar), svetica (majka Tereza ili gospodin Chance?), konceptualna umjetnica (Marina Abramović?), madame Ardant (madame Ardant!), djevojčica koja slika a želi se igrati, fotograf koji izlaže tisuće nezanimljivih autoportreta, mađioničar čija žirafa nestaje,…

Svi su oni bar pomalo umjetnici. Jedini koji to nije i koji umjetnost otvoreno prezire jest tajanstveni gospodin Moneta kojeg pred kraj filma privodi policija (bankster, korumpirani političar ili mafijaš Denaro?). Je li to naznaka još jednog sloja “kreme”, u usporedbi s kojim su Jep i njegovi umjetnici dražesno nevini? Možda.

Jer umjetnost je sigurno središnja tema Sorrentinovog filma. Predstava na sceni, predstava u životu, sve je predstava i to je možda jedini način da se iznjedri ljepota, velika ljepota, iz sveopćeg kaosa osrednjosti i prolaznosti  (“to uvijek tako završi, smrću, no prije toga je život skriven ispod bla, bla ,bla, …”).

Jep čija je muza ostala u dvadesetima „jer nije našao veliku ljepotu“ ipak ljepotu svakodnevno živi lutajući polupraznim Rimom prepunim umjetnosti.

Velika ljepota je film o ukorijenjenosti (svetica jede samo korijenje „jer korijeni su važni“); o ukorijenjenosti u naša mjesta, u naše vrijeme, u naša sjećanja, u naše nade i u naša strahovanja. O ukorijenjenosti u naše iskustvo i u našu prolaznost

Za sveticu to je iskustvo vjere koju ona, sa svoje 104 godine, svjedoči na koljenima puzeći uz Scale Sancte. Za Jepa to je iskustvo prve ljubavi (zašto i čijom krivnjom izgubljene?) na čiji se otok vraća melankoličan i smiren.

Jedino je Rim vječan u svojoj velikoj ljepoti.

P.S. Melankolična i gotovo sakralna glazba koja u filmu potencira sve trenutke velike ljepote (u kontrastu s glasnom i banalnom glazbom partyja u kojoj se kupaju terrazze romane) začudo (ili možda očekivano) nije talijanska nego ruska, poljska, estonska i jidiš. Sjeveroistok umjesto jugozapada?

I jedna mala zamjerka. Povratak na otok mogao je proći bez mladoga Jepa i njegovog teen-kitsch pogleda. I tako je sve u glavi staroga Jepa (koji je još kao dijete odgovarao „miris kuća starih ljudi”, a ne  „čuču” što su odgovarali svi njegovi prijatelji; pitanje valjda znate).

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s