Suradnju u malim grupama omogućavaju rođačke i poznaničke veze. Slavno Hamiltonovo pravilo objašnjava zašto genetički povezane individue surađuju jedna s drugom (jer je jedinica selekcije „sebični“ gen), dok reciprocitet i s njime vezana reputacija objašnjavaju suradnju među individuama koje možda nisu rodbinski vezane ali često kontaktiraju (usp. ovdje i ovdje).

Međutim, danas 99,99% čovječenstva živi u velikim zajednicama anonomnih stranaca. Potpuni stranci svakodnevno ovise jedan o drugom u razmjeni, radu, obrani itd. Kako objasniti da i oni često i uspješno surađuju?

Prema Norenzayanu, Shariffu i Gervaisu (te sve većem broju drugih sociologa i psihologa) uspješnu suradnju potpunih stranaca omogućila je pojava prosocijalnih religija s njihovim Velikim Bogovima koji nas odozgo prate, moraliziraju i u skladu s tim interveniraju.

Društveni nadzor u formi reciprociteta i reputacije snažni je motivator prosocijalnih ponašanja. No, s porastom broja interakcija sve veća anonimnost sve većeg broja aktera onemogućava te mehanizme. Zato velike zajednice postaju ranjive i sklone raspadu, ako se ne stvore neki novi mehanizmi koji mogu zadržati potrebnu razinu suradnje.

Natprirodni nadzor koji kulturno evoluira iz društvenoga nadzora upravo je takav mehanizam. Ljudi koji surađuju oni su ljudi koje drugi ljudi promatraju, a kada nitko ne promatra tu je Veliki Bog koji sve promatra. (Indikativno je da mali bogovi malih lovačko skupljačkih zajednica, u kojima se suradnja temelji samo na društvenom nadzoru, ne moraliziraju i ne bave se individualnim sudbinama.)

Dakle, vjernici koji su strepili pred Velikim Bogom u anonimnim su situacijama surađivali mnogo više nego oni koji su vjerovali u male (moralno i personalno indiferentne) bogove. Zato su i mogli stvoriti velike zajednice anonimnih stranaca povezanih svetom vezom natprirodne jurisdikcije.

(Na svojoj američkoj turneji 1904. godine Max Weber je zabilježio danas slavni citat trgovačkog putnika koji po prirodi svoga posla stalno radi s potpunim strancima: „Gospodine, što se mene tiče svatko može vjerovati ili ne vjerovati kako mu drago; ali ako bih naišao na poslovnog čovjeka koji ne pripada nijednoj vjeri ne bih mu povjerio ni 50 centi.“)

Naravno, bilo je i drugih uzroka društvene ekspanzije. No, zajednice koje su rasle pod okriljem hrama postale su najveće i najkooperativnije, a bile su i najplodnije. Šireći se širile su i svoju vjeru, kulminirajući s moralno zabrinutim Velikim Bogovima još i danas najvećih svjetskih vjera.

Tek nedavno i samo ponegdje, neka su društva uspjela održati suradnju na masovnoj anonimnoj skali zahvaljujući mehanizmima podržavanja ugovora i dogovora sekularne liberalne države. U nekim dijelovima svijeta poput sjeverne Europe (i pogotovo Skandinavije) institucije sekularne države toliko su uzurpirale prosocijalne funkcije da je čak došlo do rapidnog nestajanja vjere u Velike Bogove.

Ta društva s ateističkom većinom (ujedno i neka od najkooperatinijih, najmiroljubivijih i najprosperitetnijih društava na svijetu) popela su se na vrh koristeći se ljestvama vjere koje su potom odbacile.

Kada će budući povjesničari gledati na povijest ljudskih zajednica možda će prosocijalne vjere u Velike Bogove vidjeti kao jednu socijalnu tranziciju; most između malih klanovskih zajednica koje su dominirale najvećim dijelom naše evolucijske povijesti i složenih sekularnih zajednica koje za sada nalazimo tek u nekim dijelovima modernoga svijeta.

A možda i neće. Snažni promotori sekularizacije: ekonomski prosperitet, egzistencijalna i zdravstvena sigurnost, masovno obrazovanje, znanost i ostale sekularne institucije podrivaju vjeru u Velike moralno zabrinute Bogove. Ali prosocijalne vjere još uvijek imaju jedan ogromni pokretač: demografski vjetar velikog broja djece. To je Ahilova peta sekularizma – najsekularizanija društva imaju najmanje djece. Ono što prosocijalne vjere gube pritisnute silama sekularizacije obilato nadoknađuju reprodukcijom. Većina svijeta i dalje je religiozna, uz ogromnu većinu koja slavi Velike Bogove malog broja najvećih svjetskih religija.

Iako sve bolje razumijemo kako smo dospjeli tu gdje jesmo, daleko smo od toga da bismo znali kuda idemo. Ono što sigurno možemo predvidjeti jest da će napetosti između međusobno suprotstavljenih prosocijalnih vjera, kao i između vjerskog i sekularnog načina života, još dugo oblikovati svijet u kojem živimo.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s