John Maynard Keynes je smatrao da će doći dan kada će se globalna ekonomija riješiti pošasti rentijera koji je nemilo cijede (value-sucking rentiers). Desit će se to onda kada više neće biti oskudice kapitala, pa će ekonomska renta biti nemoguća. Kamate će uz takvo obilje kapitala prirodno pasti na nulu i rentijeri će nestati.
To se obilje danas češće naziva sekularnom stagnacijom (što možda zvuči učenije ali znači isto) i već je zahvatilo razvijeni svijet. Larry Summers čak misli da je put prema sekularnoj stagnaciji počeo već osamdesetih godina što potvrđuje i povijest kamata na američke 10-godišnje obveznice:
No, Paul Krugman nas podsjeća da su rentijeri poput zombija iz filmova strave i užasa. Naprosto odbijaju mirno umrijeti. Kada mislimo da smo ih po tko zna koji put pokopali oni se dižu iz svojih grobova i opet su nam za petama.
Oni su uzrok neprestanih poziva na stroge mjere štednje; usprkos slabom rastu i niskoj inflaciji. Argumenti im stalno fluktuiraju: jućer je to opasnost od hiperinflacije, danas je to uvjet zdravog funkcioniranja tržišta, sutra je to financijska stabilnost, prekosutra (kada se razotkriju lažne uzbune) biti će nešto novo ili opet ispočetka staro.
To što čujemo vika je rentijera (i njihovih implicitnih i eksplicitnih najamnika) koji zahtijevaju svoje „prirodno“ pravo na visoki povrat, čak i onda kada resursi koje kontroliraju više nisu oskudni.
U funkcionalnom meritokratskom društvu štednja nikad ne bi smjela biti profitabilnija od ekonomije, a baš to glasno zazivaju rentijeri (često zbunjujući štedljive građane-potrošače podvalom da kao viču zbog njih).
Deflacija nije problem iz kojega razvijeni svijet ne zna i ne može izaći, radi se o tome da su rentijeri katkada dovoljno politički jaki da sprijeće taj izlazak. Najgore je što im disproporcionalni dobitak (koji im nosi deflacija) ne treba zato što žele više trošiti, nego zato da imaju opciju veće potrošnje ako je se ikada zažele (sve se zapravo svodi na psihologiju statusa). Dok se ta opcija ne realizira imamo umjetnu oskudicu dobara i usluga koje su potencijalno dostupne ali su aktualno nedostupne onima koji bi ih (za razliku od rentijera) htjeli konzumirati.
Ako politički ipak nisu dovoljno jaki da utječu na središnje banke rentijeri se u svojoj neumornoj potrazi za visokim povratima i prinosima okreću ograničavanju pristupa onom malom broju stvari koje su još uvijek rijetke: kućama i zemlji, umjetničkim artefaktima, arhivskim vinima, zlatu, dijamantima, … (ili ultimativnom „zauvijek“ deficitarnom bitcoinu). Sve dok netko ne razbije i taj monopol većom ponudom samog originala ili nekog substituta. Tada se kreće u iznalaženje sljedećeg rariteta pogodnog napumpavanju.
U skladu s rečenim, možemo zaključiti da je najsigurniji znak da je neko društvo na pragu sekularne stagnacije pojačana frekvencija i veličina njegovih ekonomskih balona. No, ako su to tek simptomi odumiranja rentijera (pa bili oni i Krugmanovi zombiji) možda bi se središnje banke trebale prestati bojati tih utvara i umjesto toga se posvetiti poticanju realne ekonomije.
Prvi korak bi mogao biti ponovno ovladavanje emisijom novca, jer najveći rentijeri su oni koji su dobili pravo vlastite emisije. O tome možda sljedećeg petka.
Šikin blog 
Jel ovo znači da je Piketty pušten niz vodu… 🙂
“People sometimes believe that inflation is the enemy of the rentier and that this may in part explain why modern societies like inflation. But…it is enough to invest one’s wealth in real assets, such as real state or share of stock, in order to escape the inflation tax entirely.
By contrast, a person with only 10 or 50 thousand euros to invest will not be offered the same choices by their broker…many people in this category keep most of their savings in checking accounts that pay little or nothing and/or savings accounts that pay little more than the rate of inflation.” – Piketty
ne vidim vezu 🙂
Post je u osnovi poziv na inflatiranje, Pikettyjev citat je o (neželjenim) posljedicama tog postupka.
inflacija je potrebna da bi poništila izdavanje novca uz kamatu (što ćine komercijalne banke davanjem kredita; usp. 2 sljedeća posta), u slučaju državnog izdavanja beskamatnoga novca ona nije potrebna
Neovisno dal je riječ o frakcijskom bankarstvu ili 100% reserve inflacija nije potrebna. I povijesno se to može dokumentirat. Cijela industrijska revolucija je bila pod frakcijskim bankarstvom sa zlatom kao base money i cijeli taj period je doba bez inflacije. Jedini izuzetci su veliki ratovi kad *vlade ukidaju vezu sa zlatom* da mogu neometano inflatirat i na taj način financirat ratove (što ne znači odmah da je to i efikasan način prikupljanja sredstava čak i u takvoj izvanrednoj situaciji, postoje i studije koje pokazuju ukupno negativan učinak takvog financiranja rata što je i logično jer bi inače ispalo da je inflatiranje nekakav perpetuum mobile, a u osnovi je vrsta poreza). Tako je bilo u Napoleonskim ratovima, američkom građanskom, a i čim je izbio 1. svjetski rat među prvim odlukama zaraćenih strana je suspendiranje zlatnog standarda. Rezultat je uvijek i svugdje bio isti – inflacija.
Zato recimo i danas postoji fraza u Americi “not worth a continental” koja označava nešto bezvrijedno, a prijeklo joj je iz američke revolucije kada je continental currency devalviran za potrebe financiranja rata pa je postao bezvrijedan. Za vrijeme američkog građanskog rata sjever je imao greenbacks, a jug graybacks i oba papira su gubila na vrijednosti jer su konstantno devalvirani.
jasno je da uz 100% rezerve inflacija nije potrebna, u frakcijskom bankarstvu to je upitno
možda ste ipak trebali reči i da je britanija zasula ameriku brdom krivotvorenog continentala
http://www.businessinsider.com/chart-inflation-since-1775-2013-1
Ovdje se lijepo vidi CPI index kroz cijelu američku povijest. Prosječna godišnja inflacija u 19.st je negativna (uključujući ratna inflatiranja). Postoji dakle dosta dug period bez inflacije + bankarstvo tada kao i sada je fractional reserve. Nakon 1913. dolazi Fed i dobija se inflacija, zadnjih 100 godina u prosjeku nešto preko 3% godišnje.
Kad se skrati sve što se može skratiti dobijemo Fed=inflacija 🙂
Ako je FRB-u potrebna inflacija gdje je bila svo to vrijeme dok se Fed nije pojavio?
I Britanija je krivotvorila no nisu Ameri tu bili pasivni naivni promatrači:
The total money supply of the United States at the beginning of the Revolution has been estimated at $12 million. Congress launched its first paper issue of $2 million in late June 1775, and before the notes were printed it had already concluded that another $1 million was needed. Before the end of the year, a full $6 million in paper issues was issued or authorized, a dramatic increase of 50 percent in the money supply in one year.
The issue of this fiat “Continental” paper rapidly escalated over the next few years. Congress issued $6 million in 1775, $19 million in 1776, $13 million in 1777, $64 million in 1778, and $125 million in 1779. This was a total issue of over $225 million in five years superimposed upon a pre-existing money supply of $12 million. The result was, as could be expected, a rapid price inflation in terms of the paper notes, and a corollary accelerating depreciation of the paper in terms of specie. Thus, at the end of 1776, the Continentals were worth $1 to $1.25 in specie; by the fall of the following year, its value had fallen to 3-to-1; by December 1778 the value was 6.8-to-1; and by December 1779, to the negligible 42-to-1. By the spring of 1781, the Continentals were virtually worthless, exchanging on the market at 168 paper dollars to one dollar in specie. This collapse of the Continental currency gave rise to the phrase, “not worth a Continental.”