Mnogima se porijeklo novca čini puko akademskim pitanjem, no ono odmah vodi do pitanja o prirodi novca i konačno do pitanja o kontroli izdavanja novca, pa je očita njegova praktična važnost.

Jedan od najvećih povjesničara novca A. Del Mar još je 1895 napisao: „Ekonomisti se uglavnom ne trude proučiti povijest novca, jednostavnije im je izmaštati je i zatim iz tog imaginarnog znanja izvesti osnovne teze.“ Odličan primjer je bajka o novcu kao rješenju problema dvostruke koincidencije u trampi, koja je u potpunoj suprotnosti s bogatim antropološkim i povijesnim svjedočanstvima.

Naime, trampa je nepoznata u drevnim društvima, a prve komercijalne transakcije provodile su se uz pomoć složenog sustava kredita stvorenog za potrebe hrama i države (usp. ovdje).

Konkretno, bajka o novcu izraslom iz privatnih trgovačkih transakcija koristi se (bar) od A. Smitha do danas kao argument za privatno izdavanje i kontrolu novca, najčešće kroz monetarne sustave sa zlatnom podlogom (koja je u rukama šačice najbogatijih bankara).

S druge strane, povijesno i antropološki korektna priča o institucijskom (hramsko-državnom) porijeklu novca jedan je od čestih argumenata za državno izdavanje i zakonsku kontrolu novca, koja bi u praksi osigurala beskamatno izdavanje novčanica, kovanica i elektronskih depozita.

Kao što bogato dokumentiraju Graeber (Debt: The First 5000 Years) i Zarlenga (The Lost Science of Money) privatno izdavanje novca opetovano je (kroz cijelu ljudsku povijest) izazivalo velike društvene potrese. Privatni novac posuđuje se uz kamatu koja je samo dijelom premija na rizik, a većim je dijelom cijena koju dužnici plaćaju za likvidnost novca. Taj dobitak ostvaruju oni koji imaju privilegiju izdavanja, a tu izuzetno privilegiranu rentu gotovo uvijek ostvaruju političkim utjecajem (Zarlenga povijesno dokumentira mnoge slučajeve). Osim toga privatni izdavači mogu manipulirati ponudom novca, šireći kreditnu a time i novčanu ponudu u doba ekonomske ekspanzije, a stežući je u doba ekonomske kontrakcije. To je u stalnim ciklusima vodilo bankrotu dužnika, konfiskaciji njihove imovine i koncentraciji bogatstva.

(Jedno od najpoznatijih rješenja takve dužničke krize bile su Solonove reforme iz -599, koje su osim brisanja dugova i agrarne reforme uključivale i državno izdavanje beskamatnog novca. Reforme su bile toliko uspješne da je Rim čak 150 godina kasnije u Atenu poslao delegaciju koja ih je izučila i ugradila u rimski monetarni sustav Lex Aternia koji je vrijedio sljedećih 200 godina; Likurg je još ranije, -750 godine, u Spartu uveo državno izdavanje beskamatnog novca. Mnogi povjesničari, uključujući i Del Mara, propast Rima pripisuju i plutokratskom akumuliranju ogromnog bogatstva na račun građana uz pomoć kontrole izdavanja srebrnog i kasnije zlatnog novca. Kolapsom Rima ta antička monetarna znanja i iskustva, kao i mnoga druga, za europski su zapad dugo bila izgubljena usp. https://antikvarijat-studio.hr/knjiga-o-kalendarima-proizvod-3770/  .)

Mnogi (među mojim prijateljima i poznanicima, a čini se i šire; usp http://www.bankofengland.co.uk/publications/documents/quarterlybulletin/2014/qb14q1prereleasemoneycreation.pdf) misle da u današnjem modernom svijetu kontrolu nad izdavanjem novca ima država: njena središnja banka izdaje novac koji građani zatim deponiraju u komercijalnim bankama, koje te depozite (tek kao posrednice) dalje posuđuju; „multiplicirajući“ na taj način novac središnje banke.

(Riječima bivšeg guvernera HNB-a M. Škreba u jednom intervjuu Večernjem : „I nemojmo zaboraviti čemu služe banke. One prikupljaju štednju od ljudi kao što smo vi i ja i ostali koji ne ulažu izravno. U trenutku kada se novca od te štednje nakupi, pretpostavljam da će bankari znati bolje od mene gdje ga i na koji način uložiti da na kraju i ja od tog novca koji sam im povjerio izvučem solidnu zaradu. To je ideja banaka kao posrednika.“)

Međutim, u modernim ekonomijama u kojima je 95% novca u obliku bankovnih depozita (a samo 5% u obliku novčanica i kovanica), tu 95%-masu novca stvaraju komercijalne banke svojim kreditima. Kada god banka nekome da kredit ona time stvara depozit na računu onoga koga kreditira i time stvara novi novac; usp. ovdje.

Riječima stručnjaka iz Bank of England (u http://www.bankofengland.co.uk/publications/documents/quarterlybulletin/2014/qb14q1prereleasemoneycreation.pdf): „Kako danas nastaje novac razlikuje se od onoga što piše u nekim udžbenicima ekonomije. Nije točno da banke trebaju depozite građana kako bi ih mogle dalje posuđivati; one posuđivanjem kreiraju depozite … središnja banka ne određuje iznos novca u cirkulaciji, niti se njen novac „multiplicira“ u nove kredite i depozite.“

Takvo privatno stvaranje novca (koje zahtijeva državnu intervenciju tek kada zapadne u krizu: „zarada naša sanacija gubitaka vaša“) stvara kao i uvijek dužničke krize i društvene potrese. Zato nisu neobični sve češći zahtjevi da se izdavanje novca vrati u nadležnost države i da banke stvarno posuđuju samo depozite koje imaju; tzv. bankarstvo 100%-tnih rezervi. (Tako bi ono što ljudi uglavnom misle da jest stvarnost konačno i postala stvarnost.)

Takvi prijedlozi postoje još od vremena velike međuratne depresije, a najpoznatiji je tzv. Čikaški plan Henryja Simonsa i Irvinga Fishera. Nedavno su ga suvremenim tehnikama ekonomskog modeliranja testirali eksperti MMF-a Benes i Kumhof te i na taj način potvrdili Fisherova predviđanja o dobrobitima takve reforme.

No, o tome više sljedećeg petka.

6 responses »

  1. Kapitalac kaže:

    …kao argument za privatno izdavanje i kontrolu novca, najčešće kroz monetarne sustave sa zlatnom podlogom

    ovo očito ne korelira sa stanjem kakvo nalazimo u monetarnim sustavima diljem današnjeg svijeta. Možete li navesti neki živući primjer države u kojoj se novac izdaje s pokrićem u zlatu?

  2. Pike kaže:

    “Mnogi (među mojim prijateljima i poznanicima, a čini se i šire; usp http://www.bankofengland.co.uk/publications/documents/quarterlybulletin/2014/qb14q1prereleasemoneycreation.pdf) misle da u današnjem modernom svijetu kontrolu nad izdavanjem novca ima država:”

    Iz pdfa s linka:
    “The amount of money created in the economy *ultimately depends on the monetary policy of the central bank*. In normal times, this is carried out by setting interest rates. The central bank can also affect the amount of money directly through purchasing assets or ‘quantitative easing’.”

    “One of the Bank of England’s primary objectives is to ensure monetary stability by keeping consumer price inflation on track to meet the 2% target *set by the Government.*”

    “… It is able to do so because of the* Bank’s position as the monopoly provider* of central bank money in the United Kingdom.”

    “And in contrast to descriptions found in some textbooks, the Bank of England does not directly control the quantity of either base or broad money. The Bank of England
    is nevertheless still able to influence the amount of money in the economy. It does so in normal times by setting monetary policy — through the interest rate that it pays on reserves held by commercial banks with the Bank of England.”

    Naravno da država preko centralne banke kontrolira novčanu masu u opticaju, tekst upozorava na mehanizam preko kojeg se ta kontrola odvija koji je “in some textbooks” krivo opisan.
    Čemu bi inače služile centralne banke…
    http://en.wikipedia.org/wiki/Central_bank
    “A central bank, reserve bank, or monetary authority is an *institution that manages a state’s currency, money supply, and interest rates.* Central banks also usually oversee the commercial banking system of their respective countries. In contrast to a commercial bank, a central bank possesses a monopoly on increasing the amount of money in the nation, and usually also prints the national currency, which usually serves as the nation’s legal tender.”

    • zsikic kaže:

      da kontroliraju ali ne emisijom (kako misle mnogi laici) nego kamatom, a problem je (danas aktualan) da ta kontrola u slućaju kamate koju su spustili do nule više nije mehanizam za dovođenje više novca u opticaj i tada o tome zapravo odlučuju komercijalne a ne centralne banke

  3. zsikic kaže:

    neke da (npr. fed), a neke ne (npr. ecb)

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s