Zamislite političke preferencije glasača kao njihov linearni raspored s lijeva na desno (s lijeva počinju „najlijeviji“ a desno završavaju „najdesniji“):

l________________________________________d

Vi se kao politički kandidat trebate smjestiti što bliže što većem broju glasača. Gdje ćete se smjestiti? Lako se vidi da je najbolje biti u centru:

____________________x____________________

Naime, ako vi (x) niste u centru, a vaš se protukandidat (y) smjesti u centar, očito će više glasača biti bliže njemu nego vama:

!____________________y____!?____x_________?

Raspon između upitnika je raspon glasača koji su bliži vama (x-u) koji niste u centru, a raspon između uskličnika je raspon glasača koji su bliži vašem protukandidatu (y-u) koji je u centru. Očito je čiji je raspon veći i to je razlog zašto se svi političari guraju u centar. Ako žele dobiti izbore to im je jedina šansa.

(Isto vrijedi i u višedimenzionalnom političkom spektru koji osim linearnog aspekta lijevo-desno ima i druge aspekte.)

Čak i ako se složimo da većina političara ulazi u politiku iz ideoloških razloga (dakle, žele doprinijeti tome da svoju zemlju učine boljom  provođenjem mjera koje za to smatraju potrebnima) ne smijemo zaboraviti da njihov prvi politički korak, bar u demokraciji, ćine izbori (svoje mjere nećete uvesti ako niste izabrani, niti ćete dalje moći raditi na dobrobit svoje zemlje ako niste reizabrani); u vezi s tom pretpostavkom usp. ovdje.

Zato političari „sklapaju ugovore s đavlom“ kojima svoje duše prodaju tek za puko osiguranje političke karijere. Dakle, iako su njihova uvjerenja negdje drugdje oni se ipak pozicioniraju u centar (gdje se, iz istoga razloga, guraju i njihovi oponenti) kako bi uopće preskočili prvu preponu.

Izbor im je faustovski: ili otvoreno iznositi svoja stajališta ili dobiti većinu glasova. Jednostavnije kazano, ili lagati ili izgubiti. Zato političari toliko lažu prije izbora i zato im mi (implicitno razumijevajući tu dilemu) to veoma često toleriramo.

Donekle paradoksalno, lažno pozicioniranje u politički centar može nam jednostavno objasniti i pojavu političkog ekstremizma. Zadržimo se i dalje na linearnom sustavu političkih opcija koje reprezentiraju dvije premoćne stranke, lijeva i desna. U unutarstranačkim borbama ponavlja se ista priča pa se npr. unutar desne stranke većina pozicionira u centru desnoga dijela biračkoga tijela:

l____________________l d__________x__________d

Međutim, ta stranački centralna pozicija daleko je od centra u koji će se stranački pobjednici morati pomaknuti u vrijeme općih izbora. To je dobro poznati fenomen stranačkih jastrebova koji se u vrijeme općih izbora pretvaraju u golubove.

No, ta pretvorba nije uvijek laka. U unutarstranačkim borbama uvjerljiviji su gorljivi zastupnici izvornih stranačkih naćela (npr. desnih) koji se nisu spremni pomaknuti u centar u vrijeme općih izbora. Naravno, oni bi loše prošli na općim izborima, pa stranke najčešće kandidiraju umjerenije kandidate. No, ekstremni kandidati ipak nisu nevažni. Oni oponentima u svojoj stranci (ali i u suparničkim strankama) omogućuju da se pomaknu prema tom ekstremu bez gubitka glasova (jer se u usporedbi s ekstremom oni i dalje doimaju umjerenima). Na taj se naćin cijela politička scena može pomaknuti prema onom ekstremu koji je najžešći u svojoj matičnoj stranci .

Zahvaljujući ekstremnim političarima koji su bez ozbiljnih šansi na općim izborima politika se može prilično radikalizirati. Tea Party je očiti primjer u SAD, a lako ćete se i sami sjetiti drugih bližih primjera.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s