Yanis Varoufakis, novi grčki ministar financija, postao je medijska zvijezda. Opisuju ga kao briljantnog ekonomistu, vizionara, tvrdoglavog radikala, … . Vidjet ćemo.

Ono što je sigurno, radi se o 53-godišnjem ekonomistu koji je nakon studija matematike i statistike doktorirao ekonomiju na Sveučilištu u Essexu. Zatim je predavao ekonomiju na Sveučilištima u Cambridgeu, Sidneyu, Ateni i Austinu. Autor je znanstvenih radova iz matematičke ekonomije i osam knjiga:

Economic Indeterminacy: A personal encounter with the economists’ most peculiar nemesis, Routledge, 2013;

The Global Minotaur: America, the True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy, Zed Books, 2011/ 2013 (prijevodi na njemački, grčki, talijanski, španjolski, češki i finski);

Modern Political Economics: Making sense of the post-2008 world, Routledge, 2011 (u koautorstvu s Josephom Haleviem i Nicholasom Theocarakisom);

Game Theory: A critical text, Routledge, 1995/2004 (u koautorstvu sa Shaun Hargreaves-Heap);

Game Theory: Critical Perspectives, Volumes 1–5, Routledge, 2001 (urednik);

Foundations of Economics: A beginner’s companion, Routledge, 1998;

Rational Conflict., Oxford: Blackwell, 1991;

Conflict in Economics, St Martin’s Press, 1990 (uredništvo u koautorstvu s Davidom P. T. Youngom).

Trenutno piše knjigu pod radnim naslovom Reverse Alchemy: Europe on the Road to Disintegration.

Godinama piše i veoma popularni blog „Yanis Varoufakis – thoughts for the post-2008 world“  koji će, bar je tako obećao, nastaviti pisati i kao ministar.

Njegov blog pratim godinama, a pročitao sam i dvije od njegovih knjiga: Game Theory: A critical text i The Global Minotaur.

Prva je odličan udžbenik iz teorije igara za ekonomiste, koji se posebno brine o preciznoj i kritičkoj eksplikaciji uvjeta pod kojima vrijede rezultati teorije igara (što se često zaboravlja u ekonomskim primjenama).

Druga je knjiga zanimljiva i široj publici pa ću ovdje kratko izložiti njene osnovne teze.

Financijsku krizu iz 2008. Varoufakis ne drži tek jednostavnim rezultatom pohlepe, toksičnih financijskih “proizvoda”, deregulacije i ostalih uobičajenih sumnjivaca. Njegova analiza seže dublje; do mogućih uzroka uobičajenih sumnjivaca (koji su samo simptomi stanja koje je dovelo do kraha 2008.).

Pohlepe je bilo oduvijek i bit će je. Financijeri forsiraju deregulaciju i forsirat će je. Bankari smišljaju varljivo primamljive oblike kreditiranja i smišljat će ih opet. Pitanje je zašto je financijski sektor uspio globalnoj ekonomiji nametnuti te svoje vrijednosti.

Varoufakisov odgovor nalazimo upravo u njegovoj knjizi Globalni Minotaur – Amerika, pravi uzroci financijske krize i budućnost svjetske ekonomije iz 2011 (drugo izdanje 2013. – ovaj prikaz se temelji na prvom izdanju).

Sve je počelo američkim ukidanjem globalnog sustava dizajniranog u srpnju 1944. u Bretton Woodsu.

Bretton Woods je bio sustav koji je osiguravao tržište za kapital i dobra koje je Amerika stvarala, ali ih nije mogla apsorbirati i koji je ujedno dizao iz pepela razorenu Europu i Japan. Bio je to globalni mehanizam recikliranja američkog viška (GMRV s engleskim akronimom GSRM) koji je osiguravao svjetsku ekonomsku ravnotežu i tako sprječavao depresije poput one iz 1928. (Institucije poput IMF-a i IBRD-a tj. WB-a, stvorene su u tu svrhu, iako im se mandat krahom Bretton Woodsa potpuno promijenio.)

Naravno, taj je sustav, osim osiguravanja svjetskog ekonomskog rasta, osiguravao i hegemoniju Amerike i dolara.

No, 1971. Amerika više nije bila zemlja viška nego je postala zemljom manjka. Je li to značilo da će novi kraljevi viška poput Njemačke i Japana (s markom i jenom) postati novi hegemoni? Američki odgovor na to pitanje bio je rezolutno i jasno “Ne”, što god o tome drugi mislili. Breton Woods je ukinut i počela je, kako se nedvosmisleno izrazio Paul Volcker, novi predsjednik FED-a “kontrolirana dezintegracija svjetske ekonomije”.

Američka se ekonomska politika 1971. okrenula za 180 stupnjeva. Umjesto da pokuša reducirati svoj dvostruki (trgovinski i proračunski) deficit, američki politički vrh je odlučio da će ga i dalje povećavati.

Tko će to financirati? Ostatak svijeta!

Kako? Stalnim transferom kapitala iz zemalja s viškom u SAD!

Tako je planetarni disbalans pretvoren u financijski balans novim GSRM-om, kojim se 70 posto globalnih profita transferira u SAD, u obliku rijeke kapitala koja nezaustavljivo utječe u Wall Street. Ta se rijeka tu pretvara u investicije, dionice, nove financijske “proizvode”, stare i nove oblike kreditiranja itd.

To je novi globalni sustav u okviru kojega rastu financijalizacije i u kojem trijumfiraju pohlepa, deregulacija, toksični financijski “proizvodi” i ostali sumnjivci. Svi su ti fenomeni nuspojave rijeke kapitala koja financira američki dvostruki deficit.

Paul Volcker je prepoznao i savršeno jasno formulirao američku dilemu: reducirati svoj ekonomski i geopolitički doseg (usvajanjem strogih mjera štednje koje će srezati američki dvostruki deficit) ili očuvati i čak proširiti svoju hegemoniju stvaranjem okolnosti koje će Americi omogućiti da i dalje ostane reciklator zapadnih viškova (sada tuđih, njemačkih , japanskih, … i kasnije kineskih).

Situacija u kojoj su se našli američki kreditori katkada se pokušava objasniti poslovicom “ako banci duguješ tisuće to je tvoj problem, ako joj duguješ milijune to je njen problem” (Nixonov ministar financija J. Connaly europske je lidere o novoj politici izvijestio riječima “dolar jest naša valuta, ali je vaš problem”). No, bitna je razlika da iza banaka stoje njihove centralne banke dok iza zapadnih proizvođača viškova ne stoji nitko.

Osim toga, obični dužnici problem u koji dovode banku svojim velikim dugom koriste kao pregovaračku poziciju za reprogramiranje ili djelomični otpis svojih dugova. Amerika nije od svojih kreditora tražila ništa; samo ih je izvijestila o novoj situaciji. Cijena nafte će u Europi i Japanu rasti brže nego u SAD i američke će kamate biti veće, što će rijeku viška kapitala usmjeriti prema Wall Streetu.

Naravno, uz dominaciju u energetskom sektoru i neupitnu geostratešku moć, status dolara kao rezervne valute bio je još jedan od faktora koji je Americi omogućio da ostane glavni reciklator viškova usprkos svojem dvostrukom deficitu. (Naime, činjenica da je dolar rezervna valuta znači da u kriznim vremenima kapital nezaustavljivo bježi na Wall Street – npr. čak i u krizi 2008. koju je izazvao sam Wall Street.)

Varoufakis u knjizi detaljno obrađuje četiri američke strategije za preusmjeravanje svjetskih viškova na Wall Street. Dizanje cijena nafte (koje teže pogađa Europu i Japan nego SAD), dizanje američkih kamatnih stopa (koje privlače kapital), snižavanje američke cijene rada (koje taj rad automatski čini produktivnijim) i masovnu financijalizaciju kapitala (koja kratkoročno donosi veće prinose).

Minotaur je Varoufakisova metafora za taj novi sustav recikliranja – Atena je svake godine Minotauru morala žrtvovati sedam mladića i sedam djevojaka, a svijet Americi svoje viškove.

Taj sustav je do 2008. održavao bar privid globalne ravnoteže – da bi se onda i on urušio pod pritiskom strategija i nuspojava koje su ga stvorile i održavale (tj. pod pritiskom uobičajenih sumnjivaca).

Bez reciklaže viškova svijet je u opet u disbalansu. Sistematski rast suficita zemalja poput Njemačke i Kine, uz odgovarajuće deficite na drugim stranama, prijetnja su svjetskoj ekonomiji. No, čak i kada se disbalansi smanje, na primjer kada se smanji kineski trgovinski suficit, to nije razlog za optimizam, jer smanjenje nije rezultat bolje reciklaže viškova, nego posljedica recesije u zemljama deficita (koje su prethodno stvarale potražnju za suficitarne izvoznike).

Zato smo danas u čudnoj situaciji globalnog disbalansa i istovremenih problema koje donosi njegovo smanjivanje.

Ako se uskoro ne stvori novi sustav reciklaže globalnih viškova, svjetska ekonomija ima sumornu budućnost.

Sudeći po nedavnoj povijesti taj se novi sustav neće stvoriti sam od sebe niti će ga spontano generirati tržište. Novi GSRM može nastati samo kao rezultat političke akcije, kao što su nastali Bretton Woods 1944. i njegov obrat 1971. To je konačni Varoufakisov zaključak.

Koliko su te teze točne – meni se čine na tragu istine – podliježe ozbiljnoj ekonomsko političkoj raspravi, no sigurno je da će europska administracija pregovarati s velikim znalcem.

2 responses »

  1. cuna kaže:

    ma znam da sam dosadna, ali ovaj frajer tako dobro objašnjava stvari pa bi bilo šteta da ti ne pošaljem, a ti čitaj kad ti se bude dalo

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s