Igra oponašanja (The Imitation Game) filmska je biografija Alana Turinga vrlo slobodno rađena prema knjizi A. Hodgesa Alan Turing iz 1983.

Turing je bio briljantni matematičar koji je još kao student 1936. riješio jedan od najslavnijih problema matematičke logike (tzv. Entscheidungsproblem) i pritom definirao univerzalno računalo (Universal Turing machine) koje je u temelju arhitekture svih modernih računala opće namjene (tzv. von Neumannove arhitekture).

Danas se smatra i ocem umjetne inteligencije (artificial intelligence). Njegov slavni test (danas poznat kao Turingov test, iako ga je on sam zvao The Imitation Game) jest metoda kojom se utvrđuje može li stroj misliti. Do danas njegov test nije prošao nijedan stroj (no, Ray Kurzweil predviđa da će ga strojevi uspješno prolaziti 2029.).

Koga zanimaju Turingovi znanstveni doprinosi može pročitati moj članak

http://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/download/ZS_alan_mathison_turing.pdf

iz 1998. gdje će naći i mnoge biografske podatke (često u suprotnosti s onima iz filma, jer se nisam slobodno koristio Hodgesovom biografijom).

Ono čime se film najviše bavi jest Turingov doprinos razbijanju njemačke Enigme (tj. razbijanju šifre presudne za njemačke akcije na Atlantiku, što je drastično smanjilo savezničke gubitke i time značajno utjecalo na tijek rata), Turingovim karakterom i njegovom homoseksualnošću.

Što se tiče Turingova doprinosa razbijanju Enigme film je pomalo pretjeran u zanemarivanju doprinosa drugih aktera kao i u inzistiranju na Turingovim heureka momentima (razbijanje Enigme je u načelu bilo jednostavno, jer je i sama Enigma u načelu jednostavna; teškoća je bila u ogromnoj količini posla potrebnog da se u načelu jednostavne ideje realiziraju). No, ključni doprinosi su nedvojbeno bili Turingovi, pa to i nije veliki prigovor.

Što se tiče Turingovog karaktera propusti su bitniji. Svaki biograf, a pogotovo filmski, uvijek je u dilemi: uhvatiti se u koštac s bogatstvom karaktera svojega junaka (ne sumnjajući da će ga publika razumjeti) ili svojega junaka simplificirati, karikirati, čak falsificirati. Scenarist G. Moore i režiser M. Tyldum bliži su drugoj opciji.

Turinga (kojeg glumi Benedict Cumberbatch) u priličnoj su mjeri sveli na stereotip emocionalno deficitarnog genija. On ne razumije najjednostavnije šale, ali ni jednostavni poziv na ručak. Gotovo da je autist. Čemu taj falsifikat? Kada ga opisuju, njegovi prijatelji i poznanici kao prvu karakteristiku navode njegov nevjerojatni smisao za humor.

Nema sumnje da je Turing bio ekscentrik bez mnogo socijalnih obzira. Ako je procijenio da ste pompozni ili da niste dovoljno inteligentni za konverzaciju koju vodite prekinuo bi je u sred rečenice i naprosto otišao. No, ako ste mu bili zanimljivi ili dragi bio je izrazito prijazan i šarmantan, u potpunoj suprotnosti s likom iz filma koji podsjeća na Mr. Spocka i kojega ne podnosi nitko osim Joan Clarke (koju glumi Keira Knightley).

Kako biste doživjeli stvarnoga Turinga da ste ga susreli na nekoj zabavi? Sigurno biste uočli visokog i jakog muškarca, zgodnog iako donekle čudnog izgleda. Možda biste se zbog njegove pohabane i zapuštene odjeće, neukrotive kose, prljavih noktiju i čudnog glasanja čak zapitali „Tko je ovaj pobogu“. Nije mucao ali se u pauzama svojega govora (ne bi li spriječio ljude da mu upadnu u riječ dok razmišlja što će reći) vrlo glasno glasao s a-a-a-a-a-a-a-a-a. Ako biste mu prišli najvjerojatnije bi bio nespretan i rezerviran, ali ne i odbojan. Ćaskanje ne bi prihvatio, ali ako biste stvarno imali što za reći bio bi prijazan i duhovit. Možda bi vas upitao mislite li da je moguće da se kompjuter u vas zaljubi ili zašto zrcalo lijevo pretvara u desno ali ne i gore u dolje. Ako biste se zbližili bio bi vedar, živahan, poticajan, duhovit, pun djetinjeg entuzijazma.

To ne znači da Turing nije bio usamljenik. Bio je. Riječim njegovog Enigma suradnika Jerry Robertsa (ne u filmu nego u stvarnosti) „Turing je uvijek bio sam sa sobom. Nije mnogo razgovarao s ljudima, ali u svojem krugu prijatelja bio je prilično društven“. Kao i svi čeznuo je za društvom i naklonošću, no nigdje se nije potpuno uklapao. Smetala ga je ta vlastita bizarnost, no kao i njegova kosa bila je to prirodna sila protiv koje nije mogao.

Dakle, smještanje Turinga negdje u spektru autizma čisti je promašaj.

Što se tiče Turingove homoseksualnosti film svojeg junaka prikazuje kao žrtvu homofobnoga okruženja, što je u načelu točno. Međutim, nije točno da je Turing svoju homoseksualnost tajio prijateljima i kolegama, a u tom je kontekstu filmska priča o njemu i „petom špijunu“ Johnu Cairncrossu potpuno izmišljena i zapravo skandalozna. Turing i Cairncross nisu radili zajedno niti su se ikada susreli u Bletchley Parku u kojem je radilo 9 000 ljudi (naime, sigurnosne mjere su sprečavale kontakte među različitim odjelima).

Cairncross je Sovjetskom Savezu odavao tajne iz Bletchley Parka, ali priča da ga je Turing otkrio i da ga nije prijavio, jer mu je Cairncross zaprijetio otkrivanjem njegove homoseksualnosti, potpuna je besmislica. Besmislica koja ratnog heroja Turinga prikazuje kao veleizdajnika. Pokušaj da se Turinga od te ljage opere daljnjom filmskom izmišljotinom da je šef tajne službe Menzies i tako znao za Cairncrossa, samo je daljnje zapetljavanje u mrežu besmislica. Koji su motivi scenarista za ovu priču stvarno mi nije jasno. Možda McCarthyjevski stereotip o homoseksualcima kao sigurnosnoj prijetnji?

Turingov tragični kraj također je nepotrebno nadopunjen. U možda najpretjeranijoj sceni filma, Turinga 1952. godine (dok je još na hormonskoj terapiji na koju je osuđen zbog svoje homoseksualnosti) posjećuje ratna prijateljica i bivša zaručnica Joan. Nalazi ga potpuno rastrojenog, jedva sposobnog da složi neku jednostavnu rečenicu. Prestravljen je od pomisli da će mu vlasti oduzeti voljenog „Christophera“, mladenačku ljubav i najnovije računalo koje čini se više ne razlikuje (usput, nijedno svoje računalo Turing nije nazvao „Christopher“). Rez i završna rečenica na ekranu: „Poslije godine dana hormonske terapije, kojoj je podvrgnut po nalogu vlasti, Alan Turing se ubio 1954.“

Turing je 1952. bio osuđen na hormonsku terapiju koja ga je po uvrnutom mišljenju toga vremena trebala „izliječiti“ od „neprirodnih“ sklonosti. Bio je to nedvojbeno barbarski postupak. Turing se žalio da su mu pod djelovanjem hormona počela rasti prsa, no sigurno nije izgubio mentalne sposobnosti. (U to je vrijeme počeo raditi na kemijskim uzrocima morfogeneze i sigurno je bio u punoj mentalnoj snazi; taj epohalni rad tek danas počinje biti shvaćan kao temelj jedne nove znanstvene discipline.)

Osim toga, najnoviji Turingov biograf J. Copeland čak sumnja u samoubojstvo. Razgovarajući s mnogim bliskim prijateljima i Turingovom majkom zaključio je da Turing nije pokazivao apsolutno nikakve znakove depresije u vrijeme koje je prethodilo njegovoj smrti. Štoviše, mrtvozornik koji je zaključio da se Turing ubio odgrizavši komad jabuke premazane cijankalijem, tu jabuku uopće nije analizirao. Turing je spavao neposredno uz laboratorij u kojem je obavljao jedan eksperiment s cijankalijem i Copeland drži da se u snu slučajno otrovao cijankalijevim parama. Za njim nije ostalo nikakvo oproštajno pismo.

Poslije svih ovih promašaja Igre oponašanja zapravo je neobično da nema više prosvjeda matematičkih logičara, povjesničara i preživjelih iz Turingova okruženja. Možda, nakon toliko godina prešućivanja i zanemarivanja, nitko ne želi kvariti zabavu. (A. Hodges na turneji povodom drugog izdanja knjige prema kojoj je rađen film, film uopće ne spominje.)

Ni ja je ne želim kvariti i zato svakako pogledajte film, ako već niste, Turing je to zaslužio makar i u ovoj „slobodnoj“ varijanti.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s