U listopadu 2012. objavio sam post “Što će učiniti Francuska” koji mi se i danas ćini relevantnim, pa ga uz kojih desetak novih riječi o mogućem grexitu ponavljam:

U tjednu koji je slijedio bankrotu Lehman Brothersa (2008. godine) globalna financijska tržišta počela su se gušiti. Njihovi krediti više nisu prihvaćani, pa su ona hitno prikopčana na umjetna pluća garancija centralnih banaka i budžetskih deficita. Ključnu ulogu u toj hitnoj intervenciji imao je suvereni državni kredit. I tada je razotkrivena glavna slabost eura.

Predajom suverenog prava na izdavanje vlastitoga novca Europskoj centralnoj banci, članice euro zone svoj su suvereni kredit izložile riziku bankrota. Zemlje koje kontroliraju svoj novac nemaju razloga za bankrot. Novac im je uvijek dostupan jer ga same izdaju. On može izgubiti vrijednost, ali rizik bankrota praktički ne postoji. (Zemlje koje se zadužuju u stranoj valuti, najčešće nerazvijene zemlje, izložene su tom riziku.)

Da bi stvari bile potpuno jasne Angela Merkel je na samom početku krize izjavila da garancije financijskim institucijama smiju davati samo zemlje čije su to institucije. Euro zona (još manje Europska unija) ne garantiraju ni za koga. To je bio prvi korak u razaranju euro zone (a možda i Europske unije).

Financijskim tržištima trebalo je godinu dana da shvate sve implikacije ove izjave (toliko o efikasnosti). Tek krajem 2009. (kada je Grčka vlada objavila da njen deficit prelazi 12% BDP-a i da je prethodna vlada uglavnom lagala o svojim financijama) ta su tržišta počela shvaćati da državne obveznice zemalja euro zone mogu biti rizične i da te zemlje zapravo mogu bankrotirati. Kamate na državni dug Grčke i ostalih „južnjaka“ silovito su počele rasti.
To je komercijalne banke opterećene državnim obveznicama vodilo u insolventnost. Tako je došlo do dužničke i bankarske krize koje potiču jedna drugu. To su i danas dvije glavne komponente europske krize.

Rezultat je da su zemlje euro zone danas podijeljene u dvije grupe, dužnike i vjerovnike. Dužnici za financiranje svojih dugova plaćaju visoke kamate i zato se sve više zadužuju. To se reflektira na troškove svega što se financira u njihovim zemljama. To ih pak gura u depresiju i smanjuje im kompetitivnost, prijeteći čak da ona postane trajno niska.

Trajna podjela Europske unije na dužnike i vjerovnike, u kojoj vjerovnici (na čelu s Njemačkom) određuju uvjete života dužnika, mnogim Europljanima postaje politički neprihvatljiva. Ako euro zbog toga konačno propadne, s tržišnom zajednicom mogla bi propasti i europska. Što se kasnije to desi (ako se desi) posljedice će biti teže. Europa će biti u gorem stanju no što je bila prije ujedinjenja, jer će raspad ostaviti nasljeđe dubokog nepovjerenja, neprijateljstva, čak i mržnje.

Može li se to izbjeći? Može, ali Njemačka (uz ostale vjerovnike) mora odlučiti želi li postati razumni vođa (kao SAD poslije 2. svjetskog rata) ili gledajući samo vlastite kratkoročne interese riskira raspad euro zone i možda Europske unije.

Kao razumni vođa Njemačka mora omogućiti da se suvereni državni dug članica euro zone refinancira uz manje više jednake kamate. To znači da, suprotno izjavi Angele Merkel, euro zona preko Europske centralne banke mora biti garant svojim sistemskim financijskim institucijama. Osim toga Njemačka bi Europu morala povesti u nominalni rast od cca 4-6%, kroz koji bi ona mogla izaći iz svojih dužničkih problema (a to znači Nijemcima mrsku inflaciju od 4-6%).

Moguća alternativa je raspad euro zone, a možda čak i Europske unije.

Prvi je korak eventualni izlazak Grčke iz eura, što ekonomski ne bi trebao biti veliki šok (kako rezoniraju Merkel i Schauble) ali bi bio dalekosežan presedan. Kada na red dođu Španjolska ili čak Italija i Francuska počeo bi pravi raspad.

Ključno pitanje u tom najgorem scenariju postalo bi: tko izlazi iz eura? “Sjeverna” Njemačka ili Španjolska, Italija, Francuska i ostali “južnjaci”.

Ako izađe Njemačka (i vrati se svojoj marki) vrijednost sada „južnog“ eura sigurno pada. Dugovi denominirani u eurima, nominalno ostaju isti, ali se realno smanjuju. Dužnici pomalo vraćaju svoju kompetitivnost, jer njihov izvoz pojeftinjuje, dok njihov uvoz iz Njemačke (sa sada jakom markom) poskupljuje. Naravno, i vrijednost „južnih“ nekretnina nominalno raste u eurima smanjene vrijednosti.

Vjerovnici, poglavito Njemačka, pretrpjeli bi velike gubitke u svojim euro investicijama i akumuliranim potraživanjima unutar europskog „klirinškog“ sustava. Visina gubitka ovisila bi o razmjerima pada „južnog“ eura, i taj bi pad postao veliki problem vjerovnika.Europska unija u ovom bi scenariju vjerojatno preživjela zbog nužnosti dogovora o veličini toga pada.

Ako južnjaci izađu iz eura, to bi im vratilo kompetitivnost (zahvaljujući oslabljenim drahmama, pezetama, lirama,…) ali bi realno povećalo njihove dugove denominirane u eurima (koji bi sada bili još jači „sjeverni“ euri). Europa bi i dalje bila u dužničkim problemima koje Europska unija gotovo sigurno ne bi preživjela.

Dakle, moguća su dva scenarija spasa Europske unije. Prvi je Njemačka kao razumni vođa, koji čuva i ujednačava euro zonu i time Europsku uniju čini vitalnom. Drugi je izlaz Njemačke iz eura i suradnja za dug obostrano zainteresiranih i podjednako jakih dužnika i vjerovnika.

Pitanje je kako privoliti Njemačku da prihvati jedan od ta dva scenarija, a ne odluči se za treći koji vodi raspadu Europske unije. Klasični odgovor je vanjski politički pritisak, koji je u ovom slučaju u rukama Francuske kao vođe alternativne europske politike.

U bloku sa Španjolskom i Italijom Francuska je dovoljno jaka (i ekonomski i politički) da Njemačku stavi pred izbor: preuzmi vodstvo ili izađi iz eura. (Naravno, cilj takvog ultimatuma bio bi prisiliti Njemačku da preuzme ulogu razumnog vođe.)

Francuska još nije spremna za takvu politiku. Relativno niska kamata na francuski dug posljedica je njenog (percipiranog) zajedništva s Njemačkom. Kada bi se više vezala s Italijom i Španjolskom kamate bi joj mogle znatno porasti.

No, iluzija Njemačko-Francuskog zajedništva mogla bi se raspršiti pod pritiskom produžene europske recesije. Financijska tržišta s vremenom će Francusku prebaciti na “jug” i pridružiti je Italiji i Španjolskoj, ostala ona vjerna Njemačkoj ili ne.

Stvarni izbor pred kojim stoji Francuska je prekid s Njemačkom za spas i rast Europe ili daljnje pretvaranje (uz Njemačku političku podršku) da pripada klubu “monetarno jakih”. To pretvaranje ne može biti duga vijeka i Francuska će na kraju ipak završiti na “jugu”.

Na strani dužnika, na kojoj će se na kraju naći, Francuska će se sigurno suprotstaviti politici rezanja (de facto demontaži socijalne države). Tek će tada (uz podršku Italije i Španjolske) Njemačku moći suočiti sa zahtjevom: vodi razumno ili odlazi.

Nadajmo se da će Njemačka prihvatiti ulogu razumnoga vođe. Bila bi to pobjeda za sve aktere krize, i “sjeverne” i “južne”.

Nažalost, danas svjedočimo tome da je Njemačka sve dalje od uloge razumnoga vođe Europe, a sve bliže europskom hegemonu koji brine samo o vlastitim kratkoročnim interesima (naime, duboko sam uvjeren da su Njemački dugoročni interesi interesi Europe, a ne samo trenutni interesi Njemačke).

One response »

  1. davor kaže:

    Povjerenje u benevolentnost njemačkog vodstva po svemu sudeći je prošlo svršenno vrijeme. Dakle, očekujemo porast ovakvih tendencija? http://pescanik.net/latinska-imperija-uzvraca-udarac/

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s