Ne možemo trošiti više nego imamo?

„Ne možemo trošiti više nego imamo!“

„Moramo živjeti u okviru onoga što imamo!“

Svatko razumije ove jednostavne poruke kojima nas mediji, političari, poduzetnici, čak i obični građani svakodnevno upozoravaju na smjer „kojim bi konačno trebala krenuti razumna politika“.

No, problem je da su te poruke krive. Istina je da „možemo (čak i moramo) trošiti više nego imamo“ i da „ne moramo živjeti u okviru onoga što imamo“.

Pretpostavka tog toliko ponavljanog  „ne možemo“ i „moramo“ jest da je ono što imamo zadano i nepromjenljivo. Naravno da to nije nužno i da su promjene moguće.

Kako će se ono što imamo u budućnosti mijenjati, velikim dijelom ovisi o tome što činimo u sadašnjosti.

Ako ne trošimo više nego imamo i ako živimo u okviru onoga što imamo promjene će biti male, kakve su bile u predindustrijskom vremenu.

Danas većina poduzetnika posluje tako da se zaduži kada kreće u novi poslovni poduhvat. Naravno, s vjerom da se radi o poduhvatu koji će im donijeti dobit veću od duga koji trebaju vratiti.

Drugim riječima, poduzetnici skoro uvijek troše više nego što imaju i gotovo nikad ne živi u okviru onoga što imaju.

(Zato je posebno apsurdno od poduzetnika slušati mantre „ne možemo“ i „moramo“.)

Na sličan način, ako posudite novac da biste financirali svoju dodatnu kvalifikaciju (ili vam je financira država) vi trošite više nego što imate i ne živite u okviru onoga što imate. Ali tako povećavate svoje šanse da u budućnosti imate više.

U oba slučaja je trošiti više no što imate pravi potez.

Država je još fleksibilnija. Poput poduzetnika i običnih građana i ona se može zadužiti kako bi ekonomiju učinila produktivnijom – investiranjem u razne infrastrukture (prometnu, energetsku i sl.), obrazovanje, zdravlje građana i sl.

No, za razliku od pojedinaca država može „trošiti novac koji nema“ i bez zaduživanja, ali ipak tako da ga na kraju “nađe”.

Kako? Kroz državni deficit! Čarolija? Ne, jednostavna ekonomija!

U recesivnoj ekonomiji to je skoro jedini (i zato nužni) način povećanja potražnje, potrošačkog optimizma i oživljavanja poduzetništva. Povećana potrošnja i posljedično povećanje investicija dovodi do povećanog prihoda, i ekonomskog oporavka.

Naravno, to dovodi i do povećanog poreznog prihoda, što vodi smanjenju (onog nužnog) deficita. I tako država na kraju nalazi novac koji „nije imala“.

Zato bi bilo poželjno da napustimo ekonomski besmislenu mantru „Ne možemo trošiti više nego imamo!“, jer ona sprećava razvoj i rast.