U svojoj knjizi Battling the Gods Tim Whitmarsh bogato dokumentira prisutnost ateizma u antičkoj Grčkoj. Knjiga je, kako kaže sam autor, „pokušaj da se prastari ateizam iskopa ispod smeća nabacanog tisućljećima kršćanskih pogrda“.

Whitmarsh (fellow of St John’s College, Cambridge) zaključuje da je rastući trend razumijevanja vjere kao nečega ljudima urođenog pogrešan. On osporava da je ateizam moderno otkriće; proizvod europskog prosvjetiteljstva i način razmišljanja nezamisliv bez dvostruke ideje sekularne države i znanosti kao suparnika vjere. To je mit koji „uzgajaju obje strane u sporu oko ‘novog ateizma’ “.

Njegovi pristaše žele skepticizam spram natprirodnog prikazati kao rezultat znanstvenog potiskivanja vjere, dok ga protivnici vide kao patološki simptom zapadne kapitalističke dekadencije. No,“nevjera u natprirodno kao planine je stara i samo je duboko nepoznavanje klasične tradicije moglo dovesti do uvjerenja da su Europljani 18. stoljeća prvi bogovima objavili rat“.

„Skloni smo ateizam gledati kao ideju koja se tek nedavno pojavila u sekularnim zapadnim društvima … Činjenica je da su rana društva bila daleko sposobnija od većine kasnijih da ateizam svrstaju u spektar onoga što se smatra normalnim“.

„Umjesto prosudbi utemeljenih na znanstvenim razlozima, rani su se ateisti pozivali na univerzalni prigovor paradoksalnoj prirodi vjere u natprirodno – na činjenicu da vas vjera traži da prihvatite stvari koje intuitivno ne spadaju u vaš svijet. To se dešavalo već pred tisuće godina i to jasno upućuje na postojanje ateizma u svim kulturama, oduvijek.“

U Platonovim dijalozima (4. st. pr. Kr.) vjernik napada nevjernika riječima:“Ti i tvoji prijatelji niste prvi koji ne vjerujete u bogove. Uvijek je bilo onih koji pate od te bolesti, u većem ili manjem broju“.

Mnogi su primjeri, od epikurejaca koje su u antici nazivali atheoi, preko njihovog (po drugim pitanjima) protivnika Karneada koji sa čela „srednje“ Platonove akademije u 2. st. pr. Kr. argumentira da je „vjera u bogove nelogična“, do ateističkih tekstova Ksenofonta iz Kolofona.

No, nije ateizam bio privilegija (neki bi rekli bolest) samo učenih ljudi. U jednom tekstu o čudesnim izlječenjima boga Asklepija iz 320. g. pr. Kr. govori se običnom čovjeku koji odbija vjerovati da Asklepije može izliječiti njegove bolne i onemoćale prste (taj pobožni tekst, naravno, završava čudesnim izlječenjem nevjernika, kojeg je Asklepije tako i zvao; Apisto).

Whitmarsh nadalje objašnjava da u politeističkim zajednicama antičke Grčke nije bilo vjerske ortodoksnosti, pa ni svećenika koji bi propisivali kako se treba živjeti. To je značilo da se „ateizam mogao smatrati greškom, ali je uglavnom toleriran“ (iako ne i u Sokratovom slučaju kojeg je Atena pogubila „zbog nepriznavanja njenih bogova“).

Whitmarsh se ne upušta u raspravu o istinitosti ili neistinitosti ateizma, ali ipak iznosi „svoje čvrsto uvjerenje – koje se dodatno učvrstilo istraživanjem i pisanjem ove knjige – da su kulturni i vjerski pluralizam kao i slobodna rasprava neophodni za dobar život“.

I zaključuje: „Većina kultura u ljudskoj povijesti imala je neki oblik vjere u natprirodno. Ne može se poreči da je to norma. Ali to ne znači da su svi ljudi prihvaćali tu normu“.

Uvijek je bilo ateista i uvijek će ih biti.

6 responses »

  1. miroslav.madjaric kaže:

    Sve 5, no dokazivanje ateizma je logicka greska: zar ljudi dokazuju da Yetija nema ili oni koju ga “vidjeli” trebaju dokazati da ga ima?

    Lp Mađarić Brgds Madjaric Poslano s mog/Sent from my Samsung uređaja/device

    • zsikic kaže:

      ovdje nije riječ o istinitosti ili neistinitosti ateizma nego o tome ima li ateista oduvijek ili tek od nedavno
      (inače, 1. slažem se da postojanje yetija trebaju dokazivati oni koji su ga navodno vidjeli i
      2. nije nemoguće da po nekom pitanju svi budu u zabludi)

      • rezonanca kaže:

        Par tisuca godina nije “oduvijek”.
        Anticka je civilizacija pocetak kraja, ako znamo da su i Hesiod i Homer pisali o zlatnom narastaju ljudi (i Biblija ga spominje) – sve su danas poznate religije neki oblik hereze ili neka vrsta ateizma🙂

      • Dobar odgovor, hvala!
        Inače, razumio sam da je ovdje bila riječ o ranim ateistima.
        No oni spadaju u “ukupne ateiste” koji su vjekovima bili “bad guys”, s ponekad groznim posljedicama po njih.
        Želio sam istaknuti da se bilo kakva rasprava o postojanju Boga nužno percipira kao uvreda religiji.
        Zato treba okrenuti paradigmu: dok se ne dokaže, postojanje Boga je uvreda inteligenciji. Gotovo svi su u zabludi, kao što su bili do prije 500 godina da se Sunce vrti oko Zemlje. Dosta jak dokaz da je sve to milenijska prevara su toliko različite “svete knjige”. Jedina konstanta u svima njima je marketing onoga što ljudi žele čuti – zagrobni život (iako u mjeri njegove nevjerojatnosti nema suglasja – npr. 50 djevica koje čekaju šehite!).

      • zsikic kaže:

        slažem se

  2. Fascinantno mi je kad po nekom pitanju čak i filozofi zaoru preplitko.😛

    Vjera, naravno, nije ljudima urođena (koja vjera?:). Ali _potencijal_ za vjeru jest, kao jednostavni obrambeni mehanizam. Vjera je jednostavno konzervirana utjeha – a svi (ili gotovo svi) smo imali epizode u životu kad nam je teško. Ne posegnu svi za vjerom, naravno – ali mnogi da, upravo jer se u društvu pozicionirala kao default za te situacije, a ljudi u teškoćama nemaju puno volje propitivati defaulte.

    Ne bih rekao da je tako pogrešno reći da je _objavljivanje rata_ bogovima moderna pojava. Rekao bih da su prije ljudi to puno racionalnije gledali, jer je manje bilo na kocki. Ne objavljuješ rat nečemu čemu ne priznaješ postojanje, na kraju krajeva. Ali moderni način života, gdje memeovi imaju gotovo konkretnu egzistenciju i utječu na materijalni život, stvorio je militantne ateiste koji su spremni samoj ideji Boga (ili bogova) objaviti rat. (Ako izjašnjavanje određene konfesije hrpe ljudi dovodi do toga da moja država nezanemariv dio svoje imovine daje Vatikanu, onda mi najednom postaje bitno kako se ljudi izjašnjavaju. Socijal policy određen sklonošću ljudi konzerviranim utjehama ima nešto fundamentalno krivo u sebi.:) Tu ne znam puno povijesti i moguće je da sam u krivu, ali rekao bih da je toga bilo puno manje prije.

    Također, dovelo je do militanizma i na drugoj strani. Velikoj vjerskoj organizaciji nema razloga biti stalo vjerujem li ja osobno (malima jest, jer im je egzistencija u pitanju pa je svaki član bitan), ali ako uskraćujem drugima njihovo pravo da iskoriste brzu i laganu utjehu postavljajući im škakljiva pitanja, naravno da će svim sredstvima braniti svoju svrhu postojanja.

    A Sokrat… eh. Znam da je bilo davno i da postoje različite interpretacije, ali bar bi bilo pošteno navesti i (s Wikipedije)
    “Many scholars see the conviction and execution of Socrates as a deliberate choice made by the famous philosopher himself. If the accounts of Plato and Xenophon are reasonably accurate, Socrates may have sought not to persuade jurors, but rather to lecture and provoke them.”
    “… Socrates wanted to be sentenced to death in order to justify his opposition to the Athenian democracy, and that Socrates felt that old age would be unpleasant anyway.”

    Drugim riječima, čovjek je arhetipski trol, i kao takav odlučio je otići u stilu. Skoro sigurno je to dobar dio razloga zašto ga se još i danas sjećamo. ;-]

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s