Početak 21. stoljeća obilježio je lakši i brži protok roba, ljudi, kapitala i pogotovo informacija. Posljednje možemo zahvaliti ponajviše internetu, mreži svih mreža koja je milijardama ljudi omogućila jeftin i brz pristup ogromnom broju digitaliziranih informacija.

Optimisti su vjerovali da će to dovesti do veće demokratizacije:

Bolje informirani i bolje povezani  građani lakše će doći do utemeljenijih stajališta, lakše će ih razmjenjivati te ih uspješnije priopćavati svojim političkim predstavnicima. Neće ih se lako manipulirati, jer (danas kada je sve dostupno) manipulaciju je lakše razotkriti. Znajući više o „drugima“ informirani će ih građani bolje razumjeti  i zato će s njima više suosjećati.

Tako je nekako trebao izgledati novi globalizirani svijet profesora Panglossa.

No, stvarnost baš ne potvrđuje digitalni panglosizam:

Mogućnost da dođete do informacija putem masovnih medija i da se vaš glas čuje preko društvenih mreža – i sve to u realnom vremenu – doprinijela je porastu dezinformacija, podjela i nezadovoljstava svih vrsta.

Digitalna demokracija prevela nas je iz postmoderne u kojoj nema jedne istine (nego svatko ima svoju istinu) u postfaktualizam u kojem više nema ni činjenica (nego svatko ima svoje činjenice).

Zašto?

Kao prvo, psihološka je karakteristika svih ljudi da dovode u pitanje činjenice koje opovrgavaju njihova predubjeđenja, a da ih ne dovode u pitanje ako one potvrđuju njihova predubjeđenja. Što je jače predubjeđenje to je jači ovaj kontrast.

To je tako oduvijek, ali sve veći broj dostupnih informacija i dezinformacija taj fenomen nevjerojatno potencira.

Ako želite doći do „činjenice“ koja potvrđuje vaša predubjeđenja vjerojatno ćete uspjeti; bila to zaista činjenica ili tek „činjenica“. Uostalom, čak i guglova tražilica rezultate pretrage prilagođava (customizes) vašim preferencijama.

Kao drugo, Goebbelsovo pravilo da će „ljudi povjerovati u svaku laž ako je uporno ponavljate“  i da „laž izgovorena jednom ostaje laž, ali laž izgovorena tisuću puta postaje istina“  mnogo je lakše implementirati danas, na mreži svih mreža, nego što je to bilo ikada prije.

Kao treće, društvene mreže zapravo ne povezuju ljude različitih pogleda i ideologija (dovodeći tako do boljeg razumijevanja i suosječanja s „drugima“) nego povezuju istomišljenike u dvorani jeke kojom odzvanjaju zajednička predubjeđenja.

Političari se prilagođavaju digitalnoj demokraciji jer ih povezuje s masom i donosi glasove. Politički diskurs sve je sličniji diskursu anonimnih online komentatora; neobavezan je kratak, prljav i grub. Kao što reče John Stuart Mill „socijalna tiranija zastrašuje me više od političke opresije“.

Relativiziranje činjenica u postfaktualizmu (nakon što je istina uspješno relativizirana u postmoderni) dovodi do toga da laž više nije tako problematična kao što je bila, pa danas postaje normalno da političar preživi laž. Na primjer, Donald Trump često činjenično laže, a da to (nakon što se laž pobije) ne utječe ni na njega ni na njegove sljedbenike.

Ipak, pogrešno bi bilo žaliti za starim jednostavnijim svijetom. Možda je bio jednostavniji, no bio je pristraniji, nasilniji, siromašniji i nazadniji.

Iako se teško probijati kroz šum i maglu digitalne demokracije mnoge su njene prednosti ipak nedvojbene. Informacije više nisu dostupne samo odabranima, nepravde još uvijek nije lako ispraviti ali ih je lakše prokazati nego ikada prije, ako to želimo „druge“ je zaiste lakše upoznati i razumjeti…

Elementi Panglossove utopije su tu kao i mnoge distopijske opasnosti. Što ćemo prigrliti tek će se vidjeti.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s