Edmund Burke je 1774. svojim glasačima rekao da „njihove želje za njega imaju veliku težinu i njihovi stavovi veliko poštovanje ali da svoju nepristranu i promišljenu prosudbu neće podrediti tim željama i stavovima“. U jednoj od njegovih najčešće citiranih rečenica objasnio je da „izabrani predstavnik svojim glasačima duguje svoju prosudbu i izdaje ih, umjesto da im služi, ako svoju prosudbu žrtvuje njihovim stavovima“.

Naravno, Burke je bio konzervativac čije je inzistiranje na dužnosti izabranih predstavnika da djeluje prema vlastitim prosudbama bilo utemeljeno u vjeri da su oni bolje informirani i mudriji od svojih glasača.

Brexit referendum kao da potvrđuje ovo gledište. Naime, čini se poželjnim da o tako kompleksnom pitanju veću moć odlučivanja imaju oni s više stručnosti, a mogućnost izabranih predstavnika da nezavisno odlučuju jedan je od načina da se to postigne.

Dakle, ako bi se pitalo Burkea, članovi Britanskog parlamenta trebali bi o izlasku iz EU glasati u skladu sa svojim „promišljenim i nepristranim prosudbama“, neovisno o rezultatima referenduma. Rezultat bi bio ostanak u EU.

S druge strane, Burke nikada ne bi ni raspisivao referendum o ovako ozbiljnom i kompleksnom pitanju (a još k tome u cilju smirivanja pobune u vlastitoj stranci). Cameron, koji je to učinio, zato ne može vjerodostojno reći da je referendum neobvezujući pa je bio dovoljno mudar da umjesto toga da ostavku.

Nasuprot tome, parlamentarni zastupnici koji nisu podržavali referendum nisu ograničeni kao Cameron i njegovi istomišljenici, te mogu djelovati u skladu s Burkeovim načelima (pogotovo s obzirom na razliku u glasovima „za“ i „protiv“ koja je izuzetno mala za tako važnu odluku). Koliko ih je i hoće li tako djelovati zaista ne znam.

No, neovisno od Brexita tu se otvara jedno važno načelno pitanje. Da li bi građani u predstavničkim demokracijama trebali odluke donositi direktno na referendumima, umjesto preko svojih izabranih predstavnika. Drugim riječima, je li Burke uopće u pravu.

Uvjerljivo djeluje teza da je direktna demokracija zapravo jedina demokracija. Uostalom, stari Grci su našu predstavničku demokraciju zvali aristokracijom (sustavom u kojem glas kompetentnih vrijedi više od glasa nekompetentnih), a u svojoj su (direktnoj) demokraciji izvršitelje (koji su i tada bili nužni) birali lutrijom, dok su odluke donosili referendumski.

Argument protiv jest da je direktna demokracija bila izvediva u malim gradovima-državama ali je neizvediva u velikim nacionalnim (ili čak nadnacionalnim) državama. Da biste mogli raspraviti mnoga pitanja i donijeti relevantne odluke nužno je suziti krug raspravljača i donositelja odluka tj. nužno je uvesti predstavničku demokraciju.

Uočite da to nije Burkeov „aristokratski“ argument jer se ne poziva na izvrsnost izabranih predstavnika (stari bi ih Grci birali lutrijom koja je do Francuske revolucije i bila glavna odlika demokracije.)

Danas, nasuprot ovom argumentu, sužavanje nije potrebno jer novi mediji omogućavaju široku raspravu i referendumsko donošenje odluka. Tako je napokon moguće ostvariti temeljni ideal demokracije da svaki građanin ima jednakovrijedan glas.

Osim toga direktna demokracija postavlja bar neke zapreke utjecaju novca na donošenje odluka: novac će i dalje kupovati informativni prostor ali bar neće kupovati zakonodavce (kada smo to svi mi).

Naravno, uvijek je prisutna opasnost da glasači donose odluke o pitanjima ćije ekonomske i ine posljedice u potpunosti ne razumiju, što može rezultirati mnogim nedaćama. Zato i dalje ostajemo u procijepu između grčke demokracije i aristokracije, tj. današnje direktne i reprezentativne demokracije.

Ne preostaje nam drugo do da kombiniramo obje, a kada ih i u kojoj mjeri trebamo kombinirati osnovna je politička mudrost koja ne proizlazi iz apstraktnih principa nego iz konkretnih političkih situacija.

2 responses »

  1. Simun kaže:

    “oni s vise strucnosti”

    Ovo pretpostavlja da su politicka pitanja zapravo inzenjerska pitanja, da se zapravo svi slazemo oko toga koji su nam ciljevi, i da samo trebamo dogovoriti koji su najefikasniji nacini da se ti ciljevi ostvare.

    Zapravo je potpuno suprotno. Odlucujemo o ciljevima, a ciljevi nisu inzenjerska nego filozofska pitanja, pitanja emocija i pitanja ukusa. Ako odlucujemo o tome koju cemo muziku pustati na nasoj zabavi, cinjenica sto je jedan od nas profesionalni violinist ili profesor povijesti muzike nam ne znaci nista. Pustati cemo ono sto se svidja vecini, a ne ono sto on smatra najboljim.

    • zsikic kaže:

      “ovo pretpostavlja da su politicka pitanja zapravo inzenjerska pitanja”

      mnoga jesu a mnoga nisu, zato tekst i zavrsavam sa

      “ne preostaje nam drugo do da kombiniramo obje, a kada ih i u kojoj mjeri trebamo kombinirati osnovna je politička mudrost koja ne proizlazi iz apstraktnih principa nego iz konkretnih političkih situacija”

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s