Povodom 100 godina Oktobarske revolucije

Svakodnevno možemo ćuti da „bogatstvo najprije moramo stvoriti da bismo ga mogli dijeliti“, te da voljeli mi to ili ne „poslove, radna mjesta i novo bogatstvo stvaraju bogati investitori, pa je njihovo progresivno oporezivanje put u sigurnu propast“…

Taj je argument star skoro 200 godina. Već su klasični ekonomisti razumjeli da su za ekonomski rast (ili, kako se tada govorilo, bogatstvo nacije) nužne investicije … a zatim slijedi i argument.

Da biste investirali nužno je da se suzdržite od trošenja cijelog svog prihoda na vlastite potrebe. Siromašni nemaju tu karakternu osobinu. (Zato im se ne smije dati pravo glasa.) Oni bi, u svrhu povećanja vlastite potrošnje, porezno opteretili bogate investitore i time bi zatvorili jedinu investicijsku slavinu. Kratkoročno bi time dobili, ali dugoročno bi izgubili, jer bez ekonomskog rasta ni njima nema boljitka.

Klasični ekonomisti (u to vrijeme novu) kapitalističku ekonomiju vide kao rezultat djelovanja triju klasa: kapitalista, radnika i zemljoposjednika. Ključna razlika u ponašanju tih klasa jest da su kapitalisti investitori, tj. oni skoro sav svoj prihod reinvestiraju, dok su druge dvije klase konzumenti, tj. one svoj prihod u cijelosti konzumiraju.

(Malthus je ulogu zemljoposjednika ipak držao pozitivnom, jer oni stvaraju dodatnu potražnju za kapitalističkim proizvodima. Ricardo se nije slagao. Sukob ekonomije potražnje i ekonomije ponude imamo već u 19. stoljeću!)

U međuvremenu su zemljoposjednici ispali iz ovih rasprava, no argument se nije bitno promijenio.

Ono što se često previđa jest da ovaj argument nije vezan na kapitaliste i radnike nego na investitore i konzumente. Na primjer, manje je poznato da se njime koristila i sovjetska ekonomija, inspirirana njihovim ekonomskim klasikom Preobraženskim.

Suočen s masovnom glađu Lenjin je uveo NEP, ne bi li obnovio proizvodnju hrane poslije Prvog svjetskog rata. Stvoreno je poljoprivredno tržište i seljacima je dozvoljeno da zadrže profite zarađene na tom tržištu.

Preobraženski je to smatrao krivom politikom. Budući da su jedine viškove prihoda (u uglavnom poljoprivrednoj ekonomiji) imali seljaci, industrijalizacija je bila nemoguća. Zato, smatrao je Preobraženski, na selu treba ukinuti privatno vlasništvo i tržište, te sve viškove preko države usmjeriti u industrijski sektor. (U toj su teoriji seljaci konzumenti, jer sav svoj prihod troše na vlastite potrebe, a država je investitor.)

Kratkoročno će to biti loše za seljake, ali dugoročno će svi biti na boljitku.

Njegove ideje su odbačene, pa je Preobraženski 1927. završio u egzilu na Uralu. Staljin, inače oponent Preobraženskom u doba Lenjina, od 1928. ipak počinje provoditi njegovu politiku kolektivizacije sela i industrijalizacije grada (kolektivizacija + elektrifikacija = socijalizam). Rezultat je da su milijuni ljudi 30-tih godina umrli od gladi i drugih političkih pošasti, ali i da je Sovjetski savez proveo najbržu industrijalizaciju u povijesti.

Tu se otvara niz moralnih pitanja (pogotovo ako uzmemo u obzir da bez te industrijalizacije poraz Hitlera na istočnom frontu vjerojatno ne bi bio moguć).

Opravdava li korist jednih patnju drugih i opravdavaju li buduće koristi sadašnje patnje? Ako da, koliko koristi opravdava koliko patnje?

Moje je mišljenje da svaka kvantifikacija pitanja „koliko koristi vs. koliko patnje“ mora krenuti od nulte pozicije da korist jednih ne opravdava patnju drugih, te da buduće koristi ne opravdavaju sadašnje patnje.

S te nulte pozicije smijemo se pomicati samo uz veliki oprez i neupitni pristanak „drugih“ i „sadašnjih“ (pogotovo zbog najčešće upitnih procjena „budućih koristi“).

O autoru zsikic

https://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/
Ovaj unos je objavljen u Ekonomija, politika, povijest. Bookmarkirajte stalnu vezu.

11 odgovora na Povodom 100 godina Oktobarske revolucije

  1. Veky (@veky) napisao:

    Nisu problem drugi, sadašnji, pa čak ni buduće koristi. Problem je definicija patnje. Mnoge stvari koje su prije 100 godina bile patnja, možda i pogibelj, danas su samo mala neugodnost, u nekim slučajevima čak i korist. Ako patnjom proglasimo sve što netko deklarira (za sebe) patnjom, sasvim je jasno da je bilo kakva promjena potpuno nemoguća. (Usporedi https://xkcd.com/1172/.:) Ako se s druge strane obaziremo samo na jake fizičke bolove i životne opasnosti, imamo još puno lufta u tome što sve možemo čovječanstvu raditi. Kunst je naći pravo mjesto za povući crtu.

  2. zsikic napisao:

    piše mi ivo banac:

    Je. A. Preobraženskij nije 1927. svršio u emigraciji (osim ako se pod tim pojmom ne podrazumijeva Kazahstan te, kasnije, Tatarija). Strijeljan je 1937., uostalom kao gotovo svi drugi pripadnici opozicije. Pozz., I.B.

    p.s. uvažavajući ispravku zamijenio sam “emigraciju” “egzilom na ural”

  3. Simun napisao:

    Slazem se sa zakljuckom. Ali ne i sa premisama.

    Nije uopce jasno zasto bi bilo kolektivizacija bilo centralno planiranje bili nesto sto pozitivno utjece bilo na brzinu ili kvantitet industrijalizacije bilo na njen kvalitet. Zapitajmo se sto bi bilo da komunisti NISU proveli kolektivizaciju. Seljaci bi pojeli svo svoje zito pa ga ne bi bilo za radnike? Kulaci bi svoje profite zakopavali u zemlju pa ne bi bilo novca za investicije u industriju? Seljaci ne bi htjeli u tvornice pa bi falilo radnika? Mislim, sto je to tocno sto su komunisti napravili bolje ili brze nego bi bilo bez njih?

    Rusija se pocela rapidno industrijalizirati i prije komunista (visoke stope rasta je i za ocekivati kad se krece s niske pocetne razine). Kad vec ruskog nije bilo dovoljno, francuski i engleski kapital je gradio zeljeznice, tvornice, i slicno. Seljaci su hrlili u gradove da rade u tvornicama (nije valjda cinjenica sto su milijuni istih kasnije pobijeni gladju tu pripomogla!?). Sto se pak tice racionalnosti investiranja, znajuci da centralni planeri jednostavno ne znaju sto je potrebno i u kojim kolicinama, mozemo samo pretpostavljati koliki postotak drzavno upravljane ekonomije je bio suvisan i unistavao a ne stvarao vrijednost. Zatim je tu pitanje motivacije radnika, koja je sigurno bila niza nego bi bila u kapitalizmu. Zatim je tu i problem nedostatka eksperata, educiranih ljudi i vise i srednje klase koja je trebala preuzeti menadjerske poslove a pobijena je ili je emigrirala. Zar zaista zvuci uvjerljivo da je komunisticka zemlja uspjesno nesto provodila? Pa s obzirom na znanja koja danas imamo o tim ljudima, tom sistemu i tom periodu, ako je rast neke godine pod komunistima bio 10%, ono sto moramo pretpostaviti da je to zato jer su komunisti sprjecili da bude 20%, koliko bi bio bez njih.

    Odnosno: vjerojatno je da bi se Rusija industrijalizirala BRZE a i BOLJE da nekim slucajem boljsevici nisu uspjeli izvrsiti prevrat i da je ostala nekom vrstom kapitalisticke konstitucionalne monarhije.

  4. Simun napisao:

    Eh da, i nije mi jasno, s obzirom na to da znamo da je kolektivizacija unistila poljoprivrednu produktivnost, kako je to manja dostupnost hrane pomogla industrijalizaciji. Pa valjda je ocito da joj je odmogla!

    Pustimo cak empiriju, te fore o viskovima hrane na selu koji su kolektivizacijom preusmjereni radnicima u gradovima, i viskovima radne snage koji su sa sela preusmjereni industriji, jednostavno ni logicki ne piju vodu. Te stvari apsurdno zvuce same po sebi.

  5. Simun napisao:

    I naravno, kad su dosli komunisti presusili su izvori stranog kapitala, koji su uvijek bili ZNATAN izvor kapitala u novoindustrijalizirajucim zemljama. To je u Rusiji nadoknadjivano forsiranim odricanjem od potrosnje i velikim stopama reinvestiranja. Drugim rjecima: gladovanjem radnika i seljaka. Ali budimo realni — to zapravo i nije nadoknadjeno. U mjeri u kojoj su strane investicije izgubljene, propusten je i izgubljen i ekonomski rast.

  6. Simun napisao:

    Inace, vas je (ispravni) zakljucak temelj politickog konzervatizma. Zivjeli 🙂 i dobrodosli na tamnu stranu.

    • zsikic napisao:

      nije u mojem tekstu bilo zaključivanja iz premisa,
      nego tek postavljanja moralnog pitanja o opravdanosti patnje “jednih i sadašnjih” zbog stvarne ili fiktivne (a ne znamo koje, u trenutku odluke) koristi “drugih i budućih”,
      a što se tiče ljudskih sudbina uvijek sam konzervativan, za razliku od neoliberala 🙂

  7. Damir Grubić napisao:

    Vaše mišljenje vodi na paralizu :nema kretanja bez patnje

    • zsikic napisao:

      iskazao sam što mislim da je nulta pozicija, tj. ono od čega treba krenuti u odabiru daljnih koraka (koji su naravno nužni) vs. neke “velike ideje” kao nulte pozicije

      • Damir Grubić napisao:

        mislim da više Događaji upravljaju Ljudima ,nago li obrnuto,istina na rijetkim raskrižjima (plićacima u kojima se može dohvatiti dno) nadaren pojedinac može događaje skrenuti (bitno lili nebitno ?),.zato nisam siguran ima li 0-pozicija nekakav smisao (ili je i to 0-pozicija?).Velika je samo ljubav prema Ideji.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s